Ovdje Uzvišeni govori o nevjerovanju Kurejšija, njihovom prkosu i inatu, te o njihovim lažnim tvrdnjama prilikom slušanja Njegovih ajeta. Naime, kada bi im bili navođeni, oni bi govorili: ″Već smo čuli! Da hoćemo, i mi bismo tako nešto rekli.″Međutim, ovo su bile samo njihove prazne riječi, koje nikada nisu ostvarene. Jer, oni su više puta izazivani da donesu makar jednu suru poput kur'anske, ali im to nije pošlo za rukom. Ustvari, oni su tim riječima zavodili i sebe i one koji su slijedili njihove laži. Se'id ibn Džubejr, Es-Suddi, Ibn-Džurejdž i još neki kažu da je te riječi izgovorio Nadr ibn el-Haris - Allah ga prokleo! Naime, on je jedno vrijeme bio u Perziji, pa je tamo naučio o događajima sa njihovim kraljevima. I kada se on - Allah ga prokleo - vratio, zatekao je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da ljudima navodi dijelove Kur'ana, jer mu je Allah već bio počeo objavljivati. Pa kada bi Poslanik, s.a.v.s., otišao od neke grupe ljudi, Nadr bi došao među njih i pripovijedao bi im te dogodovštine. A na kraju bi upitao: ″Tako vam Allaha, ko ljepše pripovijeda, ja ili Muhammed?″ I kada je on zarobljen u Bici na Bedru, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se drži u zatvoru dok ne bude ubijen na njegove oči, pa je tako i urađeno - hvala Allahu. A zarobio ga je Mikdad ibn el-Esved, r.a. Povodom Nadrovog slučaja objavljen je ovaj ajet: 348  ″Kada im se riječi Naše kazuju, govore: ′Već smo čuli! Da hoćemo, i mi bismo tako nešto rekli; to su samo izmišljotine naroda drevnih.′″ Pod izmišljotinama naroda drevnih misli se na njihove knjige, te da je Muhammed, s.a.v.s., došao do njih i iz njih crpio znanje, pa ga kasnije prenosio ljudima. Međutim, to je očita laž.

348 Tako kažu i Ibn-Abbas, Ibn-Džubejr, Es-Suddi, Mudžahid i Ata'.

Uzvišeni kaže Svome vjerovjesniku Muhammedu,s.a.v.s.:"Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane", tj. ako se okane nevjero-vanja i prkosa u kojem se nalaze i ako se odazovu i prihvate islam i pokornost,"bit će im oprošteno ono što je prije bilo", tj. njihovo nevjerovanje i grijesi.U tom smislu El-Buhari u svom Sahihu navodi od Ibn- Mes'uda, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,rekao:/384/ ″Onaj ko bude dobar musliman neće biti kažnjen za ono što je radio u džahilijetu, a ko bude loš musliman bit će kažnjen i za ono prije i za ono poslije.″ Zatim, također u Buharijinom Sahihu stoji da je Poslanik, s.a.v.s.,rekao: /385/ ″Islam dokida ono što je bilo prije njega a tevba briše ono što je bilo prije nje.″Zatim Uzvišeni kaže:"a ako se ne okane", tj. ako ustraju u onome što rade,"pa zna se šta je s drevnim narodima bilo", tj. zna se šta smo uradili sa bivšim narodima: ako bi oni poricali istinu i bili ustrajni u tome, Mi bismo im ubrzali patnju i kaznu. Tako se desilo i sa Kurejšijama na Bedru, a i sa ostalim narodima.

"Zašto nam", tj. zbog čega nam: "meleke ne dovedeš", tj. one koji će za tebe svjedočiti ispravnost onoga s time si došao, kako to Faraon kaže:
"Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno s njim nisu došli meleki?"(43:53)

Ed-Dahhak prenosi od Ibn-Abbasa: "Nakon što je Muhammed, a.s., poslan od Allaha, dž.š., jedna je grupa Arapa to negirala, pa su rekli: 'Allah je veći od toga da Mu poslanik bude čovjek', pa je Uzvišeni Allah objavio:

'Zar je čudno ljudima što Mi objavljujemo jednom između njih': 'Opominji ljude!...'" (10:2)

"Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im - pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate", znači, pitajte sljedbenike ranije objavljenih knjiga da li su im poslanici bili ljudi ili meleki? Pa, ako su bili meleki - onda ih nemojte prihvatiti, a ako su bili ljudi - ne niječite to da je Muhammed, s.a.v.s., čovjek - poslanik.

Mudžahid prenosi od Ibn-Abbasa, koji kaže da ono što se želi reći pod pojmom (sljedbenici opomene), misli na sljedbenike Knjige. Cilj ovoga jeste da obavijesti da su raniji poslanici prije Muhammeda, a.s., bili, isto tako, ljudi, kao što je i on čovjek.

Uzvišeni kaže: "Reci: 'Ja sam čovjek kao i vi, samo - meni se objavljuje'", (41:6) zatim Uzvišeni spominje da ih je poslao, "...sa jasnim dokazima i knjigama", sa dokazima, potvrdama i da im je Ez-Zubur, kako se kaže u ajetu, a to su knjige, kao što kažu Ibn-Abbas i neki drugi: "Ez-Zubur" jeste množina od "Zebur". Arapi kažu obično: "napisao sam knjigu".

Uzvišeni kaže: "I sve što su uradili u listovima je." (55:52)

Allah Uzvišeni iznosi da je On slao Svoje poslanike između muškaraca, a ne žena, u čemu se slaže većina učenjaka, na što ukazuje i kontekst ovoga ajeta; da Allah Uzvišeni nije dostavljao ženama, Ademovim potomkinjama, vjersku objavu. Neki tvrde da su Sara, žena Ibrahimova, a.s., Musaova, a.s., majka i Merjema, majka Isaova, a.s., bile Allahovi poslanici. Sve što se, međutim, u Kur'anu govori o objavi njima i razgovoru meleka sa njima, ne treba smatrati da su one time bile Allahovi poslanici. Ako su htjeli reći da je vjerovjesništvo visoka počast, onda nema sumnje da im ta počast pripada, ali to samo po sebi ne zadovoljava kriterij poslanstva. Sljedbenici ehli-sunneta smatraju da među ženama nije bilo vjerovjesnika, ali je bilo iskrenih vjernica, kao što Uzvišeni kaže, govoreći o najčasnijoj među njima, Merjemi, kćeri Imranovoj: „Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik i prije njega su dolazili i odlazili poslanici, a majka njegova uvijek je istinu govorila, i oboje su hranu jeli“ (5:75), opisavši je njenim najvećim svojstvom - najiskrenijim vjerovanjem. Da je ona, međutim, bila vjerovjesnik, Allah Uzvišeni bi to spomenuo kao stepen njene počasti i dostojanstva. Ona je, prema tome, po kuranskom slovu „siddika“, tj. iskrena vjernica. Ed-Dahhak prenosi Ibn-Abbasovo mišljenje o ajetu: „A Mi smo i prije tebe samo ljude slali“, tj. nisu bili duhovna bića, kao što tvrdite, što potvrđuju i Allahove Uzvišene riječi: „Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i pio i po  trgovima hodao“  (25:20), „…građane kojima smo objave dostavljali“. Pod pojmom  podrazumijeva se grad. Nisu bili beduini, stanovnici pustinje, koji su po prirodi osori i grubi, dok je poznato da su stanovnici gradova blaže naravi i karaktera od beduina. „Zar ovi ne putuju po svijetu...“, znači ovi koji tebe u laž nagone, Muhammede, „pa ne vide kako su skončali oni prije njih“, tj. narodi koji su u laž nagonili svoje poslanike, kako ih je Allah uništio, što će se, također, desiti svima nevjernicima, jer kada ovi čuju kako su prošli oni, vidjet će da je Allah uništio nevjernike, a spasio vjernike. Zato Allah Uzvišeni kaže:  „A ahiret je, zaista, bolji za one koji se budu Allaha bojali“, tj. kao što smo spasili vjernike na ovom svijetu, tako ćemo ih spasiti i na ahiretu, što je za njih mnogo bolje od ovog svijeta. U tom smislu Allah Uzvišeni kaže: „Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a na Dan kad se dignu svjedoci, na Dan kad krivcima pravdanja njihova neće od koristi biti: njih će prokletstvo i najgore prebivalište čekati.“ (40:51)

Allah Uzvišeni kaže da je Njegova pomoć stizala svim Njegovim poslanicima, kad su se nalazili u najtežim situacijama i kad su očekivali Allahovu pomoć, kao što Uzvišeni kaže: „toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali - uzviknuli: 'Kada će već jednom Allahova pomoć!?'" (2:214) Za riječi u ajetu: „...da će ih lašcima proglasiti“, imaju dva načina učenja (kiraeta) - jedan sa tešdidom ,a drugi bez tešdida. O tome, također, postoje dva predanja-od Ibn-Abbasa i Ibn-Mes'uda. Aiša, r.a., osporava one koji smatraju da je riječ bez tešdida, što podržava i Ibn- Džerir. El-Buhari prenosi od Urve ibn Zuhejra, da je Aiša, kada ju je upitao o ajetu: „…i kad bi poslanici gotovo nadu izgubili...“, da li je rekla „…u laž su ih nagonili“. Rekao sam: „Oni su bili uvjereni da ih njihov narod smatra lašcima. Da li se to mišljenje može prihvatiti?“ „Da, života mi“, rekla je, „oni su u to bili uvjereni.“ Rekao sam joj: „pomišljali su da će ih lašcima nazvati“. Rekla je: „Sačuvaj Bože“ da su poslanici tako mislili o svome Gospodaru. Rekao sam: „Pa šta onda znači ovaj ajet?“ Ona je rekla: „To su sljedbenici Poslanika, koji su vjerovali u Allaha i poslanike, pa su se njihova iskušenja oduljila, a pomoć im zaostala, 'pa bi i poslanici gotovo nadu gubili' zbog onih iz njihovog naroda koji su ih u laž nagonili, pa su pomislili da ih i njihovi sljedbenici smatraju lašcima. Tada im je stizala Allahova pomoć“... Rekao sam joj, nije li riječ bez tešdida? Ona je odgovorila: „Bože sačuvaj!“Ibn-Džurejdž prenosi od Urve, a on od Aiše, da se ona usprotivila izgovoru ove riječi bez tešdida, govoreći: „Allah nije ništa obećao Muhammedu, s.a.v.s., a da on nije znao da će se to ispuniti prije njegove smrti, ali iskušenja nisu napuštala Allahovog Poslanika, tako da su čak pomislili da su ih (poslanike) i oni koji su bili vjernici s njima počeli smatrati lašcima.“ Ibn Ebi-Mulejke kaže, prenoseći riječi Urve, da je Aiša učila: „izgovarajući tešdid na riječi.“ 407

---

407 Dodao bih: ono što je Aiša rekla najbolje je, najtačnije i najdostojnije mišljenje o vjerovjesnicima i poslanicima, s.a.v.s. A ko želi vidjeti šta kažu drugi, neka se obrati na original Ibn-Kesirovog tefsira. Njeno mišljenje potvrđuje i Ibn-Džerir.

Allah Uzvišeni kaže: U kazivanju poslanika o njihovim narodima; te kako smo spasili vjernike, a uništili nevjernike, „pouka je za one koji su razumom obdareni“; „Kur'an nije izmišljena besjeda“, tj. ovom Kur'anu ne priliči da laže i izmišlja. „On potvrđuje da su istinite knjige prije njega objavljene“, tj. potvrđuje što je tačno u nebeskim knjigama, a negira ono što je izmišljeno i krivotvoreno, „…i sve objašnjava“, naredbe i zabrane, u vjerovanju, bogoslužju, međusobnim odnosima, vijestima o prošlim narodima, uzimanju pouke iz tih događaja, bilo da je riječ o podršci ili neprijateljstvu Allahovim poslanicima i svemu što iz toga proizlazi. Stoga je Kur´an „...putokaz i milost narodu koji vjeruje“, koji njihova srca izvodi iz zablude na Pravi put i kojim traže milost Gospodara ljudi na ovom i na budućem svijetu. Pa, molimo Allaha Velikog da nas učini od njih na ovome i na budućem svijetu...!

Pošto je Uzvišeni spomenuo skupinu časnih, a to su vjerovjesnici, a.s., i oni koji ih slijede držeči se granica i naredbi, koji izvršavaju dužnosti  (farzove) a ostavljaju zabrane, On, dž.š., kaže:

 "Njih smjeniše naraštaji",  tj. sljedeće generacije, "koji namaz napustiše." Pošto su napustili namaz, napustili su i ostala zaduženja, jer je u njemu temelj vjere i njena postojanost, a pošto on spada u najbolja ljudska djela "A za požudama pođoše", tj. prihvatiše strasti, zadovoljiše se dunjalučkim životom i njegovim slastima i u njima nađoše smiraj. Oni će zlo proći i stradati na Sudnjem danu. Postoji više stavova o tome šta se misli pod ostavljanjem namaza. Neki kažu da je to njegovo potpuno neklanjanje. Ovo kažu Muhammed ibn El-Kurezi i Ibn-Zejd ibn Eslem, što Ibn-Džerir smatra ispravnim. El-Evzai kaže da je čuo od Musaa ibn Sulejmana a on od Kasima ibn Muhajmira, da riječi: 

"I njih smijeniše naraštaji, koji namaz napustiše" znače, da su izostavljali pravo vrijeme za namaz, jer je njegovo poptuno ostavljanje - nevjerstvo. Veki' kaže da je rečeno Ibn-Mes'udu: Allah na mnogo mjesta u Kur'anu spominje namaz, kao:

"Oni koji svoj namaz  ne obavljaju kako treba, Koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali  i Svoje namaze budu čuvali."  Ibn-Mes'ud odgovorio je da navedeni ajeti znače njihovo pravovremeno izvršavanje. Rečeno mu je: "Mi smo mislili da se to odnosi na njihovo potpuno izostavljanje." "Ne!", reče on, jer je njihovo potpuno napuštanje nevjerstvo." Slično rezonuje Mesruk i Omer ibn Abdul-Aziz, koji kaže: "Njihovo izostavljanje ne znači njihovo napuštanje, već ostavljanje njihovog pravog vremena." Mudžahid kaže da riječi Uzvišenog:

I za požudama pođoše" znači da će, kada nastupi Potonji čas i odu dobri sljedbenici Muhammeda, a.s., ljudi najahivati jedni na druge po putevima. Mudžahid, Ukrime i Ata ibn Rebah kažu da su to sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s. Mudžahid kaže da će se jahati kao stoka i magarci po putevima, ne bojeći se Allaha na nebu i ne stideći se ljudi na Zemlji. Ebu-Ešheb el-Atardi kaže: "Allah je objavio Davud, a.s.: 'Upozori i opomeni svoje  drugove neka ne slijede strasti. Srca se vezuju za dunjalučke strasti, a vezivanje za njih je zastiranje od Mene. Najmanje što se desi mome robu koji ih slijedi je sprečavanje da Mi bude pokoran.'" Uzvišeni kaže: "Oni će propast susresti", tj. propast  Sufjan es-Sevri kaže da je Ibn-Mes'ud rekao da je Gajj dolina u Džehennemu velike.

Uzvišeni odgovara onima koji odbacuju mogućnost ljudske poslaničke misije:

"I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali", tj. svi poslanici koji su ti prethodili, bili su ljudi i nijedan nije bio melek. Ovima su slične riječi Uzvišenog:

"A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali." /12:109/ Zato Uzvišeni kaže:

"Zato pitajte ljude od znanja, ako ne znate vi", tj. pitajte učenjake među židovima, kršćanima i drugima, jesu li poslanici koji su im dolazili bili ljudi ili meleki! Ovo je izraz potpune blagodati prema stvorenjima, da bi s lahkoćom mogla primiti i prihvatiti Objavu.

Obavještavajući o Svojim ranijim poslanicima Uzvišeni Allah, dž.š., kaže da su oni jeli hranu, da su hodali po trgovinama u cilju stjecanja zarade, a u tome za njih nema nikakve štete jer ih je Uzvišeni Allah, dž.š., opskrbio potpunim svojstvima, izvrsnim i vrijednim aktivnostima, čudima i mudžizama, što je jasan dokaz onima koji imaju zdrav razum da su ih oni pozivali Istini i da ih je Allah, dž.š., učinio baš zato ljudima koji jedu i piju.

Uzvišeni kaže: "Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite"", tj. Mi smo vas učinili da jedni druge dovodite u kušnju da bismo znali ko je pokoran a ko je grješnik. Zbog toga Allah, dž.š., kaže: "pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve", tj. vidi ko zaslužuje da mu se objavljuje, kao što Uzvišeni kaže:

  "A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje" (6:124) i ko zaslužuje da ga Allah, dž.š., uputi onim čime ga je poslao njima ako to ne zaslužuje.

U Muslimovom "Sahihu" 'Ijad bin Hamad prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /361/ "Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: 'Ja ću te stavljati na kušnju, a i tobom ću na kušnju stavljati (druge ).'"

Uzvišeni Allah tješeći  Svoga vjerovjesnika, s.a.v.s., raskrinkava sve laži njegovog naroda, na njega izrečene i kaže: "i spomeni brata Adovog." To je Hud, a.s., kojeg je Allah poslao davnom narodu Ad, koji su nastanjivali predjele Ahkaf. To su pjeskovita brda Hadrameta, što se uzdižu pored morske obale. Allah Uzvišeni kaže:

"a bilo je i prije njega i poslije njega opominjatelja", tj. slati su Allahovi poslanici narodima naselja što su okruživala Ad. Oni su donosili objave i opominjali ljude:

"Ne obožavajte nikoga osim Allaha! Ja se bojim za vas kazne na Velikom danu!"  Ovo su bile riječi Huda, a.s.;

Allah Uzvišeni kaže: "A naselja oko vas smo uništili", tj. - o stanovnici Meke, uništeni su narodi koji su u laž utjerivali poslanike, a koji su graničili s vama sa svih strana. Kao što su: Ad na brdima Ahkaf u području Hadrameta, Semud, koji se prostirao od njih do Šama, narod Sebe u Jemenu, Medjen na njihovom putu prema Gazi, zatim Lutov narod, koji je nastanjivao područja oko jezera pored koga su vodili njihovi putevi. Allah Uzvišeni veli: "i objasnili smo im bili na razne načine dokaze", tj. pojasnili smo ih, "ne bi li se pokajali."

"...a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj." To su bile drvene ploče - daske, povezane i prikovane ekserima. Time se misli na skovanu lađu, znači nosili smo ga u lađi.

"I Mi to ostavismo kao pouku", (tj. učinili smo da Nuhova lađa bude trajni primjer gradnje - a Allah najbolje zna, jer je to prva lađa, za koju je Allah, dž.š., podučio Nuha, a.s., da je sagradi. Time je ona postala trajnim uzorom za sve sljedeće lađe koje su se gradile, znači tako je građena svaka sljedeća lađa, te plovila vodom onako kako je to odredio Uzvišeni. Isto tako ova lađa predstavlja sjećanje na Nuha, a.s., čime se podučavaju nove generacije onome što je zadesilo Nuhov narod. Neposlušni su bili potopljeni, dok su vjernici sa Allahovim zadovoljstvom bili spašeni od potapanja, time što su se ukrcali u lađu. Isto tako su i riječi Uzvišenog:

"Mi smo vas, kad je voda preplavila sve, u lađi nosili da vam to poukom učinimo i da to od zaborava sačuva uho koje pamti." ) Zbog toga i kaže Uzvišeni: "Pa ima li ikoga ko bi pouku primio?" Ima li ikoga ko bi se opametio i iz ovoga izvukao zaključak?

Ono što je između zagrada moje su riječi , a ne Ibn-Kesirove.

pa mu rekoše: "…mi smo poslani narodu nevjerničkom", tj. narodu Lutovom,..

 i obavijestili su ga da su došli spasiti samo Lutovu čeljad...

Uzvišeni hvali one "koji su Alahove poslanice dostavljali", Njegovim stvorenjima i vjerno izvršavali svoju misiju i koji su "od Njega strahovali", tj. bojali Ga se, a nisu se plašili nikoga mimo Njega i ničija sila ih nije ometala da dostave Allahove poslanice.

"A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati", tj. Allah vam je dovoljan kao pomagatelj. U ovome, kao i u svemu drugome, pročelnik svih ljudi je Muhammed, a.s. On je izvršio svoju misiju i dostavio poslanicu žiteljima Istoka i Zapada, svim sinovima Ademovim. Njegovu vjeru Allah je uzdigao nad svim vjerama, jer su neki poslanici prije njega slati samo svome narodu, a on je poslat svim ljudima, i Arapima i nearapima:

"Reci: 'O ljudi, ja sam svima vama Allahov Poslanik...'" (7:158) Potom je zadaću priopćavanja od njega naslijedio njegov ummet. Najviši domet u tome poslije njega su postigli njegovi ashabi, r.a. Od njega su prenijeli i dostavili, kao što im je zapovijedio, sve njegove riječi i djela, sva njegova stanja u kojima je bio, danju i noću, kod kuće ili na putovanju, u potaji i javnosti. Neka Allah bude njima zadovoljan, a neka i njih zadovoljnima učini! Zatim su ga slijedili svi potomci nakon predaka svojih, sve do ovog našeg vremena. Njihovim svjetlom rukovode se upućeni i njihovim putem hode.1 Plemenitog i Darežljivog Allaha molimo da nas učini njihovim nasljednicima.

Imam Ahmed prenosi od Ebu-Se'ida el-Hudrijja, r.a., da je rekao: "Allohov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: (511) 'Neka niko od vas ne ponižava sebe time što će vidjeti da se u pogledu neke Allahove odredbe (njenog kršenja) ima šta reći, a ne rekne to. Allah će reći: '[ta te spriječilo da to ne rekneš?' On će reći: 'Gospodaru, bojao sam se ljudi.' A On će reći: 'Najpreče je bojati se Mene!'" Prenose ga također Abdurrezzak i Ibn-Madže.

1 Ja velim: "Ali, u ovom našem vremenu muslimanski vladari napustili su ovaj pravac i slijede pravac nevjernika. Bože, na lijep ih način vrati Tvojoj vjeri! Objedini njihovu moć, složi im riječ na Iistini, u jednoj državi koja će vladati po onome što si objavio u Svome Kur'anu i u sunnetu Tvoga Poslanika."

Ovo je kazivanje o narodu Semud, koji su u laž ugonili svoga poslanika Saliha, a.s.

"'Zar da slijedimo jednog od nas!', govorili su. Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi." Smatrali su da će propasti ukoliko se prepuste da ih vodi jedan od njihova roda - Salih, a.s.

Zatim se čude što baš njemu da dođe Objava, tako da su ga počeli u laž ugoniti riječima: "Ne, on je lažljivac oholi!" Tako su prekoračivali granice u svojoj laži.

Ovo im je prijetnja i tvrdo obećanje.

"Mi ćemo poslati kamilu, da bismo ih iskušali", tj. da bi ih stavili na provjeru, izvedena im je jedna ogromna kamila iz velike i čvrste stijene, baš onako kako su i izazivali. Ona je bila Allahov dokaz protiv njih, a u isto vrijeme i potvrda poslanstva Saliha, a.s. Zatim kaže Uzvišeni, obraćajući se Svome robu i poslaniku Salihu, a.s.: "Pa pričekaj i budi strpljiv." Tj. sačekaj da vidiš kako će im se to njihovo pitanje razriješiti i budi strpljiv prema njima jer je tvoja krajnja pobjeda i na dunjaluku i na ahiretu.

"I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti." Tj. jedan dan će biti za njih, a drugi dan će biti za devu. Tako Allah, dž.š., kaže na drugom mjestu:

"Evo, to je kamila", reče on, "u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi." (26:155)

A riječi Uzvišenog:

"Svakom obroku pristupit će onaj čiji je red." Mudžahid kaže: "Kada bi ona bila odsutna, oni bi pristupili pijenju vode; a kada bi ona došla, koristili bi mlijeko."

Onaj koji je preklao devu zvao se Kadar ibn Salif, a bio je najgori u svom narodu. Zato i kaže Allah, dž.š., na drugom mjestu: "Kad se jedan nesretnik između njih podigao", (91:12) "pripremio se". "...pa je preklao,

tj. na koji način su kažnjeni? Kakva je bila Moja kazna svima koji su Me poricali i u laž ugonili Moje poslanike.

tj. svi su bili kažnjeni, bez izuzetka, niko nije ostao; sasušili su se poput suhog rastinja, sakupljenog na jednom mjestu, kao što se to čini na pustinjskim pašnjacima, kada se sve sasuši, zatim spali i vjetar raznese.

Uzvišeni kazuje o tome kako je Lutov narod ugonio u laž svoga poslanika i kako su činili takve pokvarenosti koje niko prije njih na svijetu nije počinio. Zbog toga su i kažnjeni takvom propašću kakvu drugi narodi nisu doživjeli. Uzvišeni Allah, dž.š., naredio je Džibrilu, a.s., da podigne njihova naselja u nebeske visine, a zatim ih prevrne, gađajući ih kamenjem i tvrdom pečenom glinom.

"Na njih vjetar, pun pijeska, poslasmo", a bilo je to kamenje. "...samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo." Tj. izišli su pred kraj noći i spasili se onoga što je zadesilo njihov narod. Nije im se ništa loše desilo,

iz milosti Naše. Eto, tako Mi nagrađujemo one koji zahvaljuju

A on im je bio prijetio silom Našom." Tj. prije nego što je stigla kazna za njih, bili su opomenuti da će ih ta Allahova žestoka kazna zadesiti. I, umjesto da ga poslušaju, oni su sumnjali i nisu mu vjerovali.

Te noći njemu su došli meleki: Džibril, Mikail i Israfil u liku mladića, vanredne ljepote, a što je bila kušnja od Allaha, dž.š., za taj narod. Lut, a.s., ugosti ih. Međutim, Lutova žena, stara i pokvarena, posla do naroda vijest o gostima koji su došli Lutu, a.s., pa narod pohita prema njegovoj kući. Lut, a.s., zaključa vrata pred njima, dok su oni navaljivali pokušavajući ih razvaliti. Poslanik se odupirao i sprečavao ih da uđu, rekavši: "Ovo su kćeri moje." (11:78), (15:71) Time se želi reći: ženskinje vaše. Ali, kada su toliko navalili da uđu, izišao je Džibril, a.s., i udario ih po očima krajem svoga krila, tako da su zaslijepljeni bili. Vratili su se nazad osjećajući se poraženim. Zaprijetili su Lutu, a.s., da će se vidjeti u zoru.

Tj. neće imati nikakiva izlaza.

Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!

Uzvišeni Allah, dž.š., obavještava šta se zbilo s Faraonom i njegovim narodom. Kao poslanik im je došao Musa, a.s., sa svojim bratom Harunom, a.s., donoseći im radosne vijesti, a i prijetnju.

Allah, dž.š., pojačao je poslanike davši im mnogo mu’džiza, ali su ih Faraon i njegovi sljedbenici poricali. Zbog toga su bili kažnjeni onako kako kažnjava Silni i Moćni, tako da ni traga od njih nije ostalo.

Obavještava nas Uzvišeni o prošlim narodima koji su u većini zalutali  obožavajući druga božanstva pored Allaha.

Navodi nam Uzvišeni da im je slao između njih opominjače, da ih opomenu o Allahovoj moći. I da ih  upozori na Njegovu žestoku kaznu koja je pripremljena za one koji Ga budu nijekali   -   ne vjerovali i obožavali drugog. I nastavili su sa nijekanjem Poslanika, pa je Allah uništio poricatelje i spasio vjernike i potpomogao ih je.

zato pogledaj kakav je bio kraj onih koji su bili opomenuti