"...neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!" Ovo je imperativ od Uzvišenog Allaha onome ko nema mogućnosti za ženidbu ili udaju da se suzdrži od zabranjenog, kao što rekao je, s.a.v.s., u prethodnom hadisu: "Skupino mladića..."

Allah Uzvišeni kaže: "A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite." Ovo je imperativ od Allaha Uzvišenog robovlasnicima kad im zatraže njihovi robovi da se otkupe, da se s njima dogovore pod uvjetom da rob ima mogućnost i zaradu kako bi mogao isplatiti njegovu gospodaru imetak koji mu je obećao vratiti. Mnoga ulema smatra de je ovo samo upustvo i da je poželjno tako postupiti (mustehabb), a ne konačna i obavezujuća naredba, već gospodar može da bira da se dogovori sa robom, ako hoće, ili ako neće, da se ne dogovori. Buharija prenosi od Revhaa on od Ibn-Džurejdža da je upitao Ataa: "Je li mi obavezno, ako ja znam da on ima određeni imetak, da ga oslobodim?" Odgovorio je: "Smatram da ti je to stroga dužnost." A Amr ibn Dinar kaže: "Upitao sam Ataa: 'Da li to prenosiš od nekog?' Odgovorio je: 'Ne', zatim me je obavijestio da je njemu prenio Musa ibn Enes da je Sirin tražio od Enesa da se otkupi, jer je već bio bogat, ali je Enes odbio. Otišao je Omeru, r.a., koji mu rekao je da prihvati njegov otkup, ali je on odbio, pa ga je Omer, r.a., udario svojim štapom kazavši:

"ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite", pa se dogovorio sa njim oko otkupa. Ovako ga je spomenuo Buharija kao muallak-hadis. Prenosi se od Dahhaka da je to strogo naređenje. Šafija je kasnije, po svom novom mišljenju (mezheb-džedid), smatrao da nije stroga dužnost, a i kod Malika nije stroga dužnost. Ibn-Džerir odabira mišljenje o obaveznosti zbog jasnoće ajeta.

Allah Uzvišeni kaže: "ako su u stanju da to učine." Ebu-Davud prenosi u "Merasilu" od Jahjaa ibn Kesir da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., citirao: "ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite", a zatim rekao: "Ako znate da znaju neki zanat koji mogu obavljati, ne puštajte ih da budu na teretu ljudima."

Allah Uzvišeni kaže: "I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao", tj. ostavite i njima jedan dio od otkupnine. Drugi misle da je to dio koji im je propisao Allah iz imetka na koji se daje zekat. Odabira ga i Ibn-Džerir, a Ibn-Abbas kaže: "Allah naređuje vjernicima da pomognu robovima, znači da im pomognu u vlastitom oslobađanju, tako što će ih osloboditi plaćanja otkupnine." Ibn Ebi-Hatim prenosi od Alije ibn Ebi-Taliba da rekao je: "...jedne četvrtine otkupnine." Preneseno je kao merfu-predanje, ali je izvjesnije da je to mevkuf-predanje vezano za Alijju, r.a., kao što ga je prenio od njega i Ebu Abdur-Rahman es-Sulemi.

Allah Uzvišeni kaže: "I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave." Ljudi koji bi imali robinju, u predislamskom periodu, puštali su je da se bavi prostitucijom, odredivši joj procenat koji je redovno uzimao od nje. Nakon što je došao islam, Allah je to zabranio vjernicima. Povod njegova objavljivanja, kako to navode mnogi mufessiri prvih i kasnijih generacija, vezan je za Abdullaha ibn Ebi-Selula, koji je imao robinje koje je prisiljavao da se prostituišu, tražeći od njih prihod, ali i njihovu djecu i upravljanje s njegove strane, kako je on smatrao. Predaje o tome međusobno su isprepletene i povezane.

Allah Uzvišeni kaže: "ako one žele da budu čestite."  To ne znači da ih je dozvoljeno prisiljivati ako one i ne žele biti čestite. Allah Uzvišeni kaže: "da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta", tj. njihove prihode, njihove vjenčane darove (mehr), njihovu djecu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio je zaradu od puštanja krvi, mehr prostitutke i napojnicu vračara. U predanju /329/ se kaže: "Mehr prostitutke zabranjen je, zarada onoga koji pušta krv je zabranjena i cijena psa (po kojoj se proda) je zabranjena." Allah Uzvišeni kaže:

"...a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima milostiv biti." Ako vi to uradite, Allah će njima oprostiti i milostiv biti, a njihov grijeh ide na onoga ko ih je primorao. Tako smatra Ibn-Abbas i grupa tabi’ina. U merfu hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže /330/: "Mom ummetu oproštena je greška zaborava i ono na što su primorani."

Uzvišeni Allah spomenuo je oponiranje licemjera, neznalica, Vjerovjesniku, s.a.v.s., i njihovo mahanisanje njemu u podjeli zekata. Uzvišeni je objasnio da je On taj koji ga je podijelio i objasnio njegov propis i lično postavio njegovu odredbu, nije povjerio njegovu podjelu nikom, pa ga je podjelio, na ove spomenute, kao što prenosi El-Imam Ebu-Davud od Zijada bin el-Harisa es-Sadaija, r.a., da je rekao: (470) "Došao sam Vjerovjesniku, s.a.v.s., pa sam mu dao prisegu na vjernost. Zatim je došao čovjek pa je rekao: 'Daj mi nešto iz zekata!', pa mu je rekao: 'Zaista Allah nije zadovoljan propisom Vjerovjesnika niti bilo koga drugoga u podjeli zekata.', pa ga je podijelio na osam kategorija, pa ako budeš bio među tim kategorijama, dat ću ti."

Učenjaci su se razišli o pitanju ovih osam kategorija - da li je obavezno obuhvatiti plaćanjem sve ili koje možeš od njih. Najispravnije je, Allah najbolje zna, da nije obavezno obuhvatanje svih nego je dozvoljeno davanje jednoj od njih, a daje se cjelokupan zekat i pored prisustva ostalih kategorija. To je stav Malika i grupe iz prvih i kasnijih generacija, a od njih su: Omer i Huzejfe, Ibn-Abbas i Ebu el-Alije, Se'id bin Džubejr i Mejmun bin Mehran. To je stav većine učenjaka. Na osnovu ovoga ovdje su spomenute kategorije radi objašnjenja strane kojoj se izdvaja zekat, a ne radi obaveznog obuhvatanja svih.

Spomenut ćemo ovdje hadise koji su vezani za svaku od ovih osam kategorija. Što se tiče siromaha, od Ibn-Omera prenosi se da je rekao: "Rekao je  Allahov Poslanik, s.a.v.s.: (471) 'Nije dozvoljeno davati zekat imućnom niti snažnom i zdravom.'"

Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ebu-Davud i Et-Tirmizi, a također Ahmed, En-Nesai i Ibn-Madže bilježe slično predanje od Ebu-Hurejrea. Od Ubejdullaha bin Adija bin el-Hijara prenosi se: (472) da su dva čovjeka obavijestila da su došla kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., pitajući ga o zekatu, pa ih je promatrao i vidio ih da su snažni, zatim je rekao: "Ako hoćete dat ću vam, ali u njemu nema udjela bogatom niti jakom koji privređuje."

A što se tiče nevoljnika, prenosi se od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (473) "Nije nevoljnik onaj koji obilazi (kuće), onaj koji obilazi oko ljudi pa ga odbije (zadovolji) jedan zalogaj ili dva, jedna hurma ili dvije." Upitali su: "O Allahov Poslaniče, ko je nevoljnik?" Rekao je: "Onaj koji ne nalazi ništa što će mu zadovoljiti potrebu, niti je pronicljiv, pa mu se da milostinja (zekat) i on od ljudi ništa ne traži." A što se tiče onih koji rade oko zekata, to su oni koji ga sakupljaju  i oni zaslužuju dio zekata zbog toga. Nije dozvoljeno da budu od rodbine Poslanika, s.a.v.s., kojima je zabranjena milostinja (zekat), na osnovu onoga što je potvrđeno u Muslimovom Sahihu od Abd el-Muttaliba, a on prenosi od Rebi'a bin el-Harisa, da su otišli on i El-Fadl bin Abbas da traže od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da ih imenuje za sakupljače zekata, pa je rekao: (474) "Milostinja (zekat) nije dozvoljena Muhammedu, niti porodici Muhammedovoj. Ona je onaj dio imetka ljudi koji je zaprljan."

A što se tiče onih čija srca treba pridobiti, ima ih više vrsta:

U njih spada onaj kome se daje da bi primio islam, kao što je dao Vjerovjesnik, s.a.v.s.,  Safvanu bin Umejje, kao što prenosi El-Imam Ahmed od Safvana bin Umejje da je rekao: (475) "Davao mi je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dan Hunejna, a zaista mi je bio najmrži čovjek, pa mi je davao sve dok mi nije postao najdraži čovjek."

Ovaj hadis bilježe Muslim i Et-Tirmizi.

U njih spada onaj kome se daje da bi popravio svoj islam i učvrstio svoje srce, kao što je Poslanik, s.a.v.s, dao na dan Hunejna grupi zarobljenika prvaka i njihovim uglednicima stotinu deva i rekao: (476) "Zaista dajem čovjeku, a drugi mi je draži od njega, bojeći se da ga Allah ne obori na lice u vatri džehenemskoj."

El-Buhari i Muslim bilježe predanje od Ebi-Se'ida: (477) "Da je Alija poslan Vjerovjesniku, s.a.v.s., iz Jemena sa komadićem zlata u prahu, pa ga je podjelio među četvericom ljudi: El-Akra' bin Habisom, Ujejne bin Bedrom, Alkame bin Alasetom i Zejdom el-Hajr, zatim je rekao:  'Da ih pridobiješ.'"

A da li se daje onima čija srca treba pridobiti za islam poslije Vjerovjesnika, s.a.v.s., oko toga postoji razilaženje.

Tako se prenosi se od Omera, Amira, Eš-Šabija i skupine: da se njima ne daje poslije Vjerovjesnika, jer  je Allah uzdigao islam i njegove sljedbenike, učvrstio ih u zemlji i potčinio im ljude.

"Ova tvrdnja je jača, Allah najbolje zna, od tvrdnje da im se daje zekat u stanju nadmoći islama a i njegovih sljedbenika."

A što se tiče robova, prenosi se od nekih tabiina da se to odnosi na robove koji se oslobađaju uz otkup. Rekao je Ibn-Abbas i drugi da ne smeta da se otkupi rob imetkom iz zekata. Davanje za oslobađanje je općenitije od davanja za roba koji se oslobađa uz otkup, ili kupovinu roba, kojeg bi zatim samostalno oslobodili.

Postoje mnogi hadisi koji govore o nagradi osobađanja i izbavljanja roba iz ropstva, i zaista, Allah oslobađa za svaki organ oslobođenog roba organ njegova oslobodioca, pa i spolni ud  za spolni ud, i sve tako, jer je nagrada prema vrsti djela:

 "...vi ćete prema onom kako ste radili nagrađeni biti." (37:39)

U Musnedu od El-Beraa bin Aziba prenosi se da je rekao: (478) "Došao je čovjek, pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, uputi me da radim djelo koje će me približiti Džennetu, a udaljiti me od Vatre?' Pa je rekao: 'Oslobodi jednu osobu i izbavi roba iz ropstva!' Zatim je upitao: 'Allahov Poslaniče, zar to nije jedno?' Rekao je: 'Ne, oslobađanje jedne osobe jeste da je sam oslobodiš, a izbavljanje roba iz ropstva jeste da pomogneš u vezi sa cijenom za to.'"

A što se tiče prezaduženih, njih ima više grupa. Od njih su:

Onaj ko pozajmi imetak pa njime plati krvarinu ili pomiri dva plemena, onaj ko podnese dug za drugoga i njime se obaveže, pa osiromaši svoj imetak, ili pretrpi gubitak u izvršavanju svog duga, ili u činjenju grijeha, a zatim se pokaje. Ovo su oni kojima se daje iz zekata.

Osnova je ovoj grupi hadis koji prenosi Kabis bin Meharik El-Hilali koji je rekao: (479) "Platio sam krvarinu za drugoga, pa sam došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da mi nadoknadi to (iz zekata), pa je rekao: 'Sačekaj dok nam ne dođe zekat, pa ćemo narediti da ti ga dadne.' Zatim je rekao: 'O Kabise, zaista tražiti iz zekata nije dopušteno osim nekom od trojice: čovjeku koji je pozajmio imetak pa ga dao radi pomirenja dva plemena ili krvarine, njemu je dozvoljeno da traži dok ne dobije, zatim prestane da traži; čovjeku kojeg zadesi nepogoda (nesreća) pa mu uništi imetak, njemu je dozvoljeno da traži kako bi dobio ono što mu je dovoljno i čovjeku kojeg zadesi bijeda tako da ustanu trojica mudrih i dostojnih iz rodbine njegova naroda, pa kažu: Zadesila je bijeda tog i tog. Njemu  je dozvoljeno da traži kako bi dobio ono što mu je dovoljno. Svako drugo traženje nedozvoljen je imetak i taj čovjek jede nezakonito stečeni imetak.'" Prenosi ga Muslim.

A što se tiče "onih na Allahovom putu", to su borci koji nemaju udjela u državnoj blagajni, tj. koji ne primaju mjesečne plaće, nego su dobrovoljci; te oni imaju pravo na zekat.

Kod El-Imama, Ahmeda i El-Hasana i Ishaka: i hadž je na Allahovom putu po hadisu...

Također: putnik namjernik jeste putnik koji je doputovao u grad (zemlju), a nema ništa sa sobom da nastavi putovanje, daje mu se iz zekata koliko mu je dovoljno do njegovog grada (zemlje) i ako ima imetak. Ovakav je propis za onog koji želi da se uputi na putovanje iz njegovog grada (zemlje), a nema sa sobom ništa, daje mu se iz zekata koliko mu je dovoljno za odlazak i dolazak.

Dokaz je za to ajet i ono što prenose El-Imam Ebu-Davud i Ibn-Madže od Ebu-Seida, r.a., da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (480) 'Nije dozvoljen zekat bogatim osim peterice: onome koji ga sakuplja ili čovjeku koji ga kupi svojim imetkom (ako se radi o stoci i sl.), ili prezaduženom, ili borcu na Allahovom putu ili nevoljniku kome se udjeli, pa on to pokloni bogatom.'"

U riječima Uzvišenog: "Allah je odredio tako", tj. određenim propisom, Allahovom odredbom i Njegovim propisom i Njegovim kismetom. "...a Allah sve zna", tj. spoljašnost stvari i njihovu unutrašnjost i koje su koristi Njegovim robovima. "...i Mudar je" , u onom što kaže i što radi i što propisuje i što određuje, nema drugog boga osim Njega.

Allah Uzvišeni kaže: ... "A onaj među vama koji nema mogućnosti...", tj. imetka i mogućnosti ..."...da se oženi slobodnom vjernicom", tj. slo­bodnim i čednim vjernicama,

"eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice", tj. oženite se robinjama - vjernicama koje su u posjedu vjernika. Zato Allah Uzvišeni kaže: "od robinja vaših, vjernica." Ibn-Abbas i neki drugi ističu: "Neka se oženi nekom od robinja vjernika!" Nakon toga stoji digresija u kojoj Allah Uzvišeni kaže: "a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje vaše, jer jedni ste od drugih." On zna suštinu stvari. Zatim, Allah Uzvišeni kaže: "I ženite se s njima uz odobrenje vlasnika njiho­vih", čime ukazuje da je gospodar zaštitnik svoje robinje, pa se ona ne može udati bez njegovog odo­brenja, kao što je staratelj i svoga roba, koji se ne može oženiti bez njegova odobrenja. U hadisu stoji: /683/ "Ako se rob oženi bez odobrenja svoga sta­ratelja, on je razvratnik" (bludnik). Ako je vlasnik robinje žena, oženit će je onaj kome ona dozvoli, jer u hadisu stoji: /684/ "Žena ne može udati ženu, niti sebe, jer bludnica je ona koja sebe uda!"

"i dajte im vjenčane darove kako je uobičajeno!" Platite im njihove vjenčane darove svojevoljno i ne škrtarite pri tome kako biste ih time omalovažili zato što su robinje u posjedu; "ako su čedne", tj. čiste od bluda, u koji ne ulaze. Zato, nakon toga kaže: "a nisu preljubnice", tj. javne bludnice,

"niti imaju ljubavnike", tj. in­timne prijatelje, jer Allah je zabranio da se žene, ako su takve.

"A ako one budu udate, pa počine, razvrat neka se kazne polovinom kazne propisane za slobod­ne žene." Učači Kur'ana razilaze se u pogledu čitanja riječi: pa neki kažu da se pod "čednošću" misli na islam. Allah najbolje zna, ali je jasno da to znači "udaju" budući da kontekst ajeta na to upućuje. Allah Uzvišeni kaže:

"A onaj među vama koji nema mogućnosti oženiti se slobodnom vjernicom, on može one koje su u vašem vlasništvu, robinje vaše vjernice." Prema tome, širi kontekst odnosi se "A ako one budu udane...", tj. ako se udaju, kako to tumače Ibn-Abbas i drugi.

Postoje razilaženja u pogledu kažnjavanja robinje ukoliko ona učini blud: većina učenjaka tvrdi da uko­liko robinja počini blud, slijedi joj kazna od pedeset udaraca bičem, bez obzira bila muslimanka ili nevjernica, udana ili neudana, iako širi smisao ajeta ukazuje da nema kazne za neudanu robinju koja počini blud, u čemu su glavne razlike. Većina učenjaka kaže: "Nema sumnje da ono što je kazano stoji ispred onoga što se podrazumijeva!" Postoji više hadisa koji ukazuju na kaznu nad robinjom, pa smo to pretpostavili općem smislu ajeta. Među tim je hadisima i predanje koje navodi Muslim u svom Sa­hihu od Alije, r.a., koji je govorio: /685/ "O ljudi, izvršite kazne nad vašim robinjama, nad onim od njih koje su udane kao i nad onima koje nisu. Naime, jedna robinja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počinila je blud, pa mi je on naredio da je bičujem. Međutim, pošto je ona bila u periodu tek nakon pranja poslije porođaja, pobojao sam se to učiniti kako je ne bih ubio, pa sam to rekao Allaho­vom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on mi je rekao: 'Dobro si učinio, ostavi je dok se ne oporavi!'"

Od Ebu-Hurejrea navodi se da je rekao: - Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /686/ "Ako robinja nekog od vas počini blud i to se utvrdi, neka je kazni bičevanjem i neka je ne pretjerano ne grdi! Ako, potom, ponovo počini blud, neka je kazni bičevanjem i ne grdi mnogo! Ako međutim ponovo počini blud i to se utvrdi, neka je proda, pa makar za uže od kose!" Kod Muslima stoji: /687/ "Ako tri puta počini blud, neka je četvrti put proda!" Malik navodi predanje s lancem od Abdulla­ha ibn Abbasa ibn Ebi-Rebi'e el-Mahzumija, koji kaže: "Omer ibn Hattab mi je naredio, pa sam zajedno sa mladićima iz Kurejša kaznio sa po pedeset bičeva svaku robinju za blud!"

Ima mišljenja da za robinju nema kazne prije udaje, nego da se treba samo istući kako bi to od­gojno na nju djelovalo. To se zasniva na općem značenju ajeta koje je uvjetno, što je za većinu dokaz koji oni navode. U hadisu Ebu-Hurejrea i Zejda ibn Halida stoji: /688/ da je Allahovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem, postavljeno pitanje u vezi s robinjom ukoliko počini blud a nije udata, pa je on odgovorio: "Ako počini blud, kaznite je, a potom, ako ponovo to učini, bičujte je, a zatim je prodajte, makar i za pletenicu!" To navode autori Sahiha, a u tom pogledu još je jasnije predanje koje navodi Seid ibn Mensur s lancem od Ibn-Abbasa, koji kaže: - Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /689/ "Za robinju nema kazne bičevanjem dok se ne uda, tj. ne bude udana, a kada se uda, nju slijedi polovina od onoga što slijedi slobodne udane žene!" Međutim, Ebu-Huzejme navodi da se to pogrešno njemu pripisuje, nego da je to stav Ibn-Abbasa, a to navode i Bejheki te niz drugih. Allah najbolje zna šta je ispravno!1

"To je za onoga od vas koji se boji razvrata." To znači da se brak dozvo­ljava s robinjama uz navedene uvjete za onoga ko se za sebe boji da ne počini blud, pa ne može izdržati bez seksualnog odnosa, te se zbog svega toga pokvari. U tom slučaju, on se može oženiti robinjom. Ako on međutim to ne učini, i protiv svojih strasti se bori kako ne bi počinio blud, za njega je bolje, jer će njegova djeca u slučaju ženidbe s njom, biti robovi njenog gospodara...! Zato, Allah Uzvišeni kaže:

"a bolje vam je da se uzdržite, jer Allah prašta i milostiv je!" Većina učenjaka navode da se ovaj ajet odnosi općenito na slobodne žene i na robinje, a Allah to najbolje zna!

1 Najprihvatljivije je - a Allah to najbolje zna! - mišljenje većine učenjaka budući da postoje vjerodostojni hadisi da se treba kazniti sa pedeset štapova, bez obzira bila udata ili neudata, kao što je navedeno u hadisu Alije, r.a., jer se hadisi Alije i Omera odnose na događaje koji su se desili.