Allah, dž.š, kaže: "Koliko smo Mi samo gradova razorili!", zbog toga što su se suprotstavljali Našim poslanicima i što su ih u laž ugonili, pa su kažnjeni poniženjem na ovom svijetu i niskošću na ahiretu. Kao što Allah, dž.š. kaže: "A koliko smo Mi uništili sela i gradova čiji su stanovnici u životu obijesni bili! Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih, Nama su ostali." (28:58) "I kazna im je Naša dolazila noću ili danju kad bi prilegli", tj. kazna i osveta dolazila im je noću ili za vrijeme popodnevnog odmora (kajlule), a oba termina vrijeme su opuštenosti i zabave. Kao što Allah, dž.š. kaže: "A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili, zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali?" (7:97)

"...a kada bi ih kazna Naša zadesila, jadikovanje njihovo svodilo se samo na riječi: ′Nasilnici smo, zaista, bili!′", tj. oni ih priznali svoje grijehe kada bi ih kazna iznenadila i postali sigurni da ih neće mimoići. Kao što Allah, dž.š. kaže: "A koliko je bilo nevjerničkih sela..." sve do riječi: "...nepomičnim". (21:11-15) Ibn-Džerir tumačeći ovaj ajet kaže: "Ovaj je ajet jasan dokaz ispravnosti rivajeta u kome se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: (274) Nijedan narod nije uništen dok nije bio upozoren nekim između njih."

"I sigurno ćemo pitati, one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike", kao što je Allah, dž.š., rekao: "A na dan kada ih On pozove i upita: "Šta ste poslanicima odgovorili?" (28:65) "Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: Da li su vam se odazivali? - oni će reći: Mi ne znamo, jer samo Ti znaš sve tajne."(5:109) Tj. Allah, dž.š., pitat će narode čime su odgovorili poslanicima na ono sa čime ih je poslao, kao što će pitati i poslanike o njihovom dostavljanju Njegovih poruka. Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Umera da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je (275): ′Svi ste vi pastiri i svako će od vas odgovarati za svoje stado.′ Čovjek će biti pitan za svoju porodicu, žena za kuću svog muža, a rob za imetak svoga vlasnika."

"I izložit ćemo im, pouzdano", tj. poslanicima i onima kojima su poslani, ono što se među njima desilo, jer Mi znamo ono što oni kriju i ono što javno čine. Iznijet će se knjiga koja će govoriti o svemu što su radili, "jer Mi nismo odsutni bili.", tj. Allah, dž.š., sve vidi, Njemu se ništa ne može sakriti, niti On i jednoga trena biva odsutan. On zna skrivene poglede i ono što grudi taje.

Uzvišeni Allah objašnjava posljedice gnusne nepravde, zavidnosti i tiranije u kazivanju o dvojici Ademovih sinova, Kabilu i Habilu; kako je jedan napao na drugoga i ubio ga nepravedno iz zavisti zato što mu je Allah darovao Svoju blagodat i primio njegovu žrtvu koju je on prinio iskreno Uzvišenom Allahu. Tako je uspio ubijeni Habil postići oprost grijeha i ulazak u Džennet, a ubica Kabil je štetovao na oba svijeta. Uzvišeni Allah kaže: "I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo", tj. ispričaj ovim jevrejima i njima primjerenim i sličnim zlikovcima i zavidnicima, srodnicima svinja i majmuna, kazivanje o dvojici Ademovih sinova..... Njegove riječi: "onako kako je bilo", tj. jasno i bez ikakve zamršenosti, laži, pretpostavke, promjene, dodavanja ili umanjivanja, kako i kaže Uzvišeni Allah: "To je, zaista, istinito kazivanje." (3:62) Kazivanje o njima dvojici, kako to navode mnogi iz ranijih i kasnijih generacija, desilo se ovako: Uzvišeni Allah propisao je Ademu, a.s., da udaje svoje kćeri za svoje sinove, zbog nužne potrebe. Međutim, kako kažu, u svakom porodu rađala su mu se dvojenčad, i to jedno muško i jedno žensko dijete, pa je on udavao žensko iz ovog poroda za muškarca iz drugog poroda. Sestra koja se rodila sa Habilom bila je manje lijepa, dok je sestra koja se rodila sa Kabilom bila prava ljepotica, pa ju je želio Kabil prisvojiti za sebe naspram svoga brata, ali je to Adem odbio, osim ako bi njih dvojica prinijeli žrtve /kurban/, pa onaj od kojega bude primljena njemu će pripasti. Tako su i uradili, ali je kurban primljen od Habila, a ne od Kabila, pa se desilo među njima ono o čemu kazuje Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi.

Ibni Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa: "U vjerozakonu objavljenom Ademu bilo je zabranjeno da se žensko uda za svoga brata blizanca, a naređeno da je oženi neko drugi od njene braće. U njega se nalazilo sve po dvoje djece, muško i žensko, sve dok mu se nisu rodili blizanci sa izrazito lijepom sestrom, i poslije njih blizanci sa manje lijepom sestrom. Brat manje lijepe je rekao: "Oženi me svojom sestrom, a ja ću tebe svojom." Drugi brat je odgovorio: "Ne, ja imam veće pravo na svoju sestru." Prinijeli su kurbane, pa je primljena od onoga koji je žrtvovao ovna, a nije primljena od onoga koji je žrtvovao usjeve, pa je on ubio svoga brata." Lanac prenošenja mu je dobar.

El-'Avfi prenosi od Ibni-'Abbasa: U njihovo vrijeme nije bilo siromaha kojemu bi se mogla dati milostinja /sadaka/, već samo kurban koji bi neko mogao žrtvovati. Tako su i dvojica Ademovih sinova, jedne prilike sjedeći, odlućila: Kada bismo mi prinijeli kurbane!? Tada kada bi neko prinio neki kurban i Allah bio zadovoljan sa tom njegovom žrtvom, On bi slao vatru koja bi ga progutala; u protivnom, ako Allah nije bio zadovoljan sa kurbanom, vatra ga ne bi doticala. Tako su i njih dvojica prinijeli kurbane. Jedan je bio stočar, a drugi zemljoradnik; stočar je prinio najboljeg i najdebljeg brava, a drugi je prinio nešto od svoje ljetine. Vatra je došla i spustila se između njih dvojice, pa je progutala ovcu, a ostavila usjeve. Ademov sin je rekao svome bratu: "Zar da ti hodaš među ljudima, a da oni znaju da si ti prinio kurban koji je primljen, a moj da je odbijen? Ne, tako mi Allaha, ljudi neće gledati u mene , a da ti budeš bolji od mene! Ja ću te, posigurno, ubiti!" Brat mu odgovori: "Kakav je moj grijeh? Allah prima samo do onih koji su dobri." Prenosi ga Ibi-Džerir. Ovo predanje ukazuje na to da prinošenje kurbana nije bilo poradi nekog razloga,niti poradi svađe zbog žene, kako je to ranije rečeno, a to je i vanjski smisao ovog kuranskog teksta:

"kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena a od drugog nije, ovaj je rekao: Sigurno ću te ubiti!′ - ′Allah prima samo od onih koji su bogobojazni reče onaj." Iz konteksta vidljivo je da se on rasrdio i osjetio zavist prema njemu zato što je bratov kurban primljen, za razliku od njegova. Općepoznato je kod većine (džumhur), da se onaj koji je žrtvovao ovcu zvao Habil, a onaj koji je žrtvovao hranu Kabil i da je od Habila primljena njegova ovca. Ibni-Abbas smatra da je to čak bio ovan kojim je iskupljen Ismail, a.s., koji je bio određen za žrtvu, što je i analogno, a Allah najbolje zna.

Riječi Uzvišenog Allaha: "Allah prima samo od onih koji su bogobojazni ", tj. od onoga ko se Allaha boji u svome djelovanju. Prenosi Ibn Ebi- Hatim od Temima, zna~i Ibn-Malika El-Mekarrija: Čuo sam Ebu-Derda'a da kaže: "Kada bih bio siguran da je Uzvišeni Allah primio od mene jedan namaz, bilo bi mi draže od ovog svijeta i svega što je na njemu, jer Uzvišeni Allah kaže:

"Allah prima samo od onih koji su bogobojazni." Također, Ibn Ebi-Hatim prenosi od Mejmuna ibn Ebi-Hamze da je rekao: Sjedio sam kod Ebu-Vaila kad je ušao neki čovjek koji se zvao Ebu- 'Afif i bio je iz društva Mu'azovog. Upitao ga je Šekik ibn Seleme: "Zar nam nećeš ispričati nešto od Mu′az ibn Džebela?" Odgovorio je: Svakako, čuo sam ga gdje kaže: "Ljudi će biti zadržani na jednoj poljani, pa će neko povikati: ′Gdje su bogobojazni?′ Pa će oni ustati u okrilju Milostivog, a On se od njih neće zastirati koprenama niti zakrivati." Upitao sam: "A ko su bogobojazni?" Odgovorio je: "To su ljudi koji su se čuvali idolopoklonstva i obožavanja kumira, oni su iskreno robovali Allahu Uzvišenom pa će produžiti u Džennet."

Riječi Uzvišenog Allaha: "I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih", tj. navede ga, učini mu lijepim i ohrabri ga na ubojstvo svoga brata, tj. poslije ove opomene i prijetnje. Riječi Uzvišenog Allaha:

"i postade jedan od izgubljenih", tj. na ovom i na vječnom svijetu, a ima li veće propasti od ove? Prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mesuda, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /92/ "Ne bude niko ubijen nepravedno, a da prvi Ademov sin nema udio u prolijevanju njegove krvi, jer je on prvi koji je počinio ubistvo." Prenose ga autori El-Kutu′bu - s - Sitte izuzev Ebu-Davuda.

Riječi Uzvišenog Allaha:

Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se. Es-Suddi prenosi svojim lancem prenošenja od ashaba, neka je Allah zadovoljan sa njima: Kada je izdahnuo dječak, brat ga je ostavio pod vedrim nebom, ne znajući kako da ga sahrani, pa je Allah poslao dva gavrana koji su bili braća, pa se oni pobiše i jedan ubi drugoga pa mu iskopa jamu pa posu zemlju preko njega. Kada je on to vidio, reče:

"Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" Riječi Uzvišenog Allaha: “I pokaja se." Hasan El-Basri kaže: "Uzvišeni Allah ga je uzdigao zbog njegova pokajanja nakon propasti." U jednom hadisu navodi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /93/ "Nijedan grijeh nije tako opasan da bi Allah ubrzao kaznu za njega na ovom svijetu, pored onoga što je za izvršioca pripremio na vječnom, kao što su nasilje i prekidanje rodbinskih veza." U Kabilovom su postupku i jedan i drugi. Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.

Uvišeni Allah kaže: "Poradi toga što je Ademov sin ubio svoga brata nasilno i nepravično." "Mi smo propisali sinovima Israilovim", tj. uzakonili smo im i objavili: "Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao", tj. ako neko ubije nekoga bez nekog motiva vezanog za odmazdu /kisas/ i bez toga da je taj počinio nered na Zemlji i bude vjerovao da je dozvoljeno ubiti nekoga bezrazložno, ko nije počinio nikakav zločin - taj kao da je sve ljude poubijao, jer on ne pravi razliku među ljudima; međutim, ako neko bude razlog da se nečiji život spasi, tj. spriječi ubistvo nekoga i bude stajao iza toga, onda su svi ljudi sigurni od njega u tom pogledu.

Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: "kao da je svim ljudima život sačuvao". Prenose El-E'ameš i drugi od Ebu-Saliha, a on od Ebu Hurejrea, da je rekao: Otišao sam kod h. Osmana na dan kada su napali njegovu kuću i rekao: "Došao sam da ti pomognem", a borba je bila prekinuta, o vladaru pravovjernih. Odgovorio je: "O Ebu-Hurejre, da li bi te radovalo da sve ljude poubijaš i mene sa njima?" Odgovorio sam: "Ne." On nastavi: "Uistinu, ako ubiješ nekog čovjeka, kao da si sve ljude poubijao. Imaš dozvolu da se vratiš, nagrađen /od Allaha za svoj dolazak/ i bez ikakva grijeha" , pa sam se ja vratio i nisam se borio. Od Mudžahida se prenosi da kaže za onoga koji hotimično ubije vjernika i za kojeg će Allah pripremiti Džehennem kao kaznu, na njega će gnjev Svoj spustiti, proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti: "Kada bi sve ljude poubijao ne bi imao veću kaznu od te", a za onoga koji bude uzrok da se nečiji život sačuva i koji kao da je svim ljudima život sačuvao, kaže: "Od onoga koji ne ubije nikoga svi su ljudi pošteđeni."

Riječi Uzvišenog Allaha: "Naši su im poslanici jasne dokaze donosili", tj. sa jasnim dokazima, znakovima i argumentima. "...ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili". Ovo je prijekor njima zbog toga što su činili zabranjene stvari i nakon toga, i pored toga što su za njih znali /da su zabranjene/, kao što su postupali oni iz plemena Benu-Kurejza, En-Nadir i drugi pripadnici plemena Benu-Kajnuka'a od jevreja koji su živjeli oko Medine. Oni su ratovali sa plemenima Evs i Hazredž kada bi došlo do ratova između njih u predislamskom periodu, a kada bi se rat završio, oni bi otkupljivali zarobljene i žalili ubijene. Uzvišeni Allah ih zbog toga kori u suri El-Bekare.

Uzvišeni Allah govori naređujući Svojim robovima da Ga se boje, a pod bogobojaznošću (takva), kada je ona uvezana sa pokornošću Njemu, podrazumijeva se ustezanje i napuštanje zabranjenih stvari. Poslije toga Uzvišeni Allah kaže: "... i tražite ono što će vas Njemu približiti". Ibn-Abbas kaže: "El-vesile""jeste bliskost". Katade kaže: "Približujte Mu se pokoravajući Mu se i čineći ono što će Ga zadovoljiti. 

"El-vesile" /riječ spomenuta o ovome ajetu/ sredstvo je pomoću kojeg stičemo do postizanja cilja. "El-vesile", također je vlastito ime za najviši stepen u Džennetu, koji pripada isključivo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i koji je mjesto njegova boravka u Džennetu; ona je najbliže dženetsko mjesto do Arša /Allahova prijestolja/. Utvrđeno je u Buharijinom Sahihu putem Muhammeda ibn El-Munkedira, od Džabira ibn Abdullaha da je rekao: Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: /99/ "Ko bude učio, kada čuje poziv na namaz: Allahu moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza, podari Muhammedu ′vesilu′ i prednost i proživi ga na hvale vrijednom položaju /mekamen mahmuden/ koje si mu Ti obećao, bit će mu dostupno moje zauzimanje na Sudnjem danu." U Muslimovom Sahihu je predanje od Abudullaha ibn 'Amra, ibn 'Asa, koji kaže da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., da kaže: /100/ "Kada čujete mujezina, izgovarajte ono što i on izgovara, a zatim donesite blagoslov /salavat/ na mene, jer, uistinu, onaj ko donese jedan salavat na mene, Allah donese na njega deset, i tražite meni "vesilu", a ona je položaj u Džennetu koji će biti samo za jednog među Allahovim robovima i ja se nadam da ću biti taj rob, a onom ko bude meni tražio "vesilu" bit će dostupno moje zagovaranje."

Prenosi Ibn-Merdevejh od Ebu-Se'ida El-Hizrija da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /101/ "Uistinu, vesila je jedan stepen kod Allaha iznad kojeg nema stepena pa tražite od Uzvišenog Allaha da mi da vesilu iznad Njegovih stvorenja." Riječi uzvišenog Allaha:

"...i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite", tj. naređuje im Uzvišeni da se bore protiv neprijatelja među nevjernicima i idolopoklonicima koji su odstupili od pravog puta motivišući ih na to onim što je pripremio za borce na Njegovom putu, Sudnjega dana od uspjeha i spasa, neprolazne, sigurne i veličanstvene sreće u visokim odajama u Džennetu koji će nastanjivati, u kojem im se odjeća neće habati, niti će im mladost prolaziti, a zatim Uzvišeni Allah govori o opomeni i kazni koju je pripremio za svoje neprijatelje, nevjernike.

Allah, dž.š., spominje stanje nevjernika, kada budu na Sudnjem danu zaustavljeni nad Vatrom i budu vidjeli okove i lance koji se u njoj nalaze, i ugledaju njene užase i strahote, oni će tada reći: "Da nam je da povraćeni budemo, pa da dokaze Gospodara našeg ne poričemo i da vjernici postanemo!", tj. oni će tada zaželjeti da se povrate na ovaj svijet, kako bi radili dobra djela i ne bi poricali Allahove dokaze, nego u njih vjerovali.

Ovo su svojstva nevjernika koja su potpuno oprečna svojstvima vjernika! Riječi: "od Allaha prihvaćenu obavezu" znače ono što im je dao u obavezu u Kur'anu i što su oni prihvatili da bi potom to negirali i prekršili "...prekidaju ono što je Allah naredio da se održava" ukazuje na sve što je Allah naredio da se održava i obavlja, a što su oni prekršili i napustili, "i nered na Zemlji prave", znači svojim nevjerstvom i nepridržavanjem onoga što je Allah naredio oni nered čine, dozvoljavajući ono što je zabranjeno i zabranjujući dozvoljeno i tako šire širk (mnogoboštvo) i nevjerstvo među ljudima, predstavljajući im to kao ispravno i istinito. "To su gubitnici" na drugom svijetu! Ed-Dahhak navodi od Ibn-Abbasa sljedeće: "Svaki naziv koji je Allah pridao onima koji nisu pripadnici islama predstavlja primjer gubitnika pod kojim se misli na nevjerstvo, dok pridavanje takvog naziva pripadnicima islama označava grijeh." Ime "gubitnici" predstavlja plural od riječi "gubitnik", a to su oni koji su svojim griješenjem prema Allahu sami sebi uskratili Njegovu Milost. Navedena riječ "gubitnici" znači gubitnici na drugom svijetu, što pokazuju prethodna svojstva, tj. svojstva nevjernika koji su izgubili drugi svijet. A taj svijet izgubit će samo nevjernici!

Allah, dž.š., kaže: "Gospodar tvoj", o Muhammede, "neovisan je" o svemu što postoji mimo Njega i Njega je potrebno sve što postoji, "i milostiv", tj. a On je i pored toga milostiv prema njima. Kao što Allah, dž.š., kaže: "A Allah je prema ljudima, zaista, vrlo blag i milostiv." (2:143) "Ako hoće, vas će ukloniti", ukoliko budete postupali suprotno Njegovim naređenjima. "I poslije vas one koje On hoće dovesti", tj. druge ljude, koji će Mu biti pokorni, "kao što je od potomstva drugih naroda vas stvorio", tj. kao što je uklonio prijašnje generacije i poslije njih doveo druge, isto je tako On u stanju odvesti vas i dovesti druge. Kao što Allah, dž.š., kaže: "...jer Allah je bogat, a vi ste siromašni. A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti." (47:38)

"Ono čime vam se prijeti doista će doći i vi nećete stići umaći", tj. On vas je u stanju ponovo oživiti, iako ste postali prašina, jer Njega ništa ne može spriječiti. Ibn Ebi-Hatim komentarišući ovaj ajet prenosi od Ebi-Seida El-Hudrija, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: (245) "O ljudi, ako razum imate, sebe smatrajte mrtvim, jer, tako mi Allaha, stići će vas ono što vam se obećava i vi mu nećete moći umaći."

"Reci: O narode moj, čini sve što možeš, činit ću i ja; saznat ćete vi." Ovo je je žestoka prijetnja i sigurno upozorenje kojim se hoće reći: "Nastavite vi po svome ukoliko smatrate da ste na pravom putu, a i ja ću nastaviti svojim putem i pravcem." "...saznat ćete vi već koga čeka sretan kraj!" ”Nevjernici sigurno neće uspjeti", tj. da li će on pripasti meni ili vama. Allah, dž.š., izvršio je obećanje koje je dao Svom Poslaniku, s.a.v.s., te je učinio da zavlada velikim prostranstvom i omogućio mu da donese presudu koju hoće nad svojim neprijateljima. Učinio je da zavlada Mekom i da se njegova vlast učvrsti na ostalim dijelovima Arabijskog poluotoka, u Jemenu i Bahreinu. Sve to za njegovog života. A nakon njegove smrti osvojena su mnoga druga područja za vrijeme njegovih halifa, r.a. Kao što Allah, dž.š., kaže: "Allah je zapisao: 'Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!' Allah je, zaista, moćan i silan." (58:21) "Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti." (21:105) "Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će  samo Meni ibadet činiti, i neće druge Meni ravnim smatrati..." (24:55) Allah, dž.š., Gospodar svih svjetova to je uradio sa ovim ummetom Muhammeda, s.a.v.s., i Njemu pripada zasluga na početku i na kraju, javno i tajno. 23

___

23
Ovo se može kazati za muslimane kada su bili svi jedna država koja vlada po Allahovim zakonima, i kada su njeni vladari nastojali u svakom zakonu koji propisuju zadovoljiti Allaha, dž.š., javno i tajno. Međutim, kada su oni izmijenili svoje zakone i sisteme i prihvatili zakone navjernika umjesto Allahovih zakona, Allah je odstranio strahopoštovanje koje su u srcima imali neprijatelji prema njima, te su se oni osilili protiv njih i pokorili njihove države, te su muslimani postali poniženi, bez svoje države. Zato, ako muslimani žele povratiti snagu i ugled koje su prije imali, oni se moraju vratiti Allahu da im njihov strah zamijeni sigurnošću.

Allah, dž.š., prijeti onima koji ne vjeruju u Njega i Njegove poslanike i onima koji odvraćaju od Njegovog puta: "Zar oni čekaju da im meleki dođu, ili da im Gospodar tvoj dođe", a to će se desiti na Sudnjem danu, "...ili neki predznaci od Gospodara tvoga? Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati", to će se desiti prije Kijametskog dana, kada ljudi ugledaju neke od predznaka Sudnjeg dana - kao što El-Buhari kaže tumačeći ovaj ajet, prenoseći od Ebu-Hurejrea, r.a., da je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (263) "Sudnji dan neće nastupiti dok Sunce ne izađe sa zapada; pa kada to ljudi vide - svi će, do jednoga, povjerovati." To će biti onda kada "...nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao." Ibn-Džerir prenosi od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (264) "Kada se pojave tri predznaka Sudnjeg dana, nikome neće koristiti vjerovanje ukoliko do tada nije bio vjernik, ili kao vjernik kakvo dobro uradio: izlazak Sunca sa zapada, Dedžal i životinja koja će izaći iz zemlje." Prenose ga Ahmed i Muslim. El-Buhari i Muslim prenose od Ebu-Zerra, Džundub ibn Džunadeta, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: (265) "Znaš li gdje Sunce odlazi kada zađe?" "Ne znam" - rekoh. On reče: "Ono se zaustavi pred Aršom i ničice na sedždu padne, a zatim ustane dok mu se ne kaže: Vrati se! Uskoro će mu se, o Ebu-Zerre, reći: Vrati se odakle si došlo! A to će biti onda kada, "...nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati ako prije nije vjerovao." Imam Ahmed prenosi od Huzejfea ibn Usejda el-Gaffarija da je rekao: (266) Jednom nas je pogledao Poslanik, s.a.v.s., iz svoje sobe, a mi govorimo o Sudnjem danu, pa je rekao: "Sudnji dan neće nastupiti dok ne vidite deset znakova: izlazak Sunca sa zapada, Dim, životinju, izlazak Jedžudža i Medžudža, pojavu Isaa, sina Merjemina, i Dedžala, tri pomračenja: pomračenje na istoku, na zapadu i na Arabijskom poluotoku, i vatru koja će izaći iz Adena i voditi, ili tjerati ljude, sa njima će konačiti gdje budu konačili i sa njima se odmarati, gdje god se budu odmarali." Isti ovaj hadis prenose i Muslim i sakupljači četiri "Sunena" (poznate zbirke hadisa). Es-Sevri prenosi od Huzejfea ibn El-Jemana da je rekao: (267) Pitao sam Poslanika, s.a.v.s.: "Šta će biti znak izlaska Sunca sa zapada?" Poslanik, s.a.v.s., odgovori: "Ta noć će se produžiti, te će postati dužine dvije noći. To će primijetiti oni koju budu u njoj klanjali, pa će postupiti kao što su postupali prije nje. A zvijezde se neće vidjeti, otići će sa svojih mjesta. Zatim će leći spavati, a potom ustati i klanjati, a zatim ponovo leći, pa onda ponovo ustati, jer će ih zaboljeti strane na kojima su ležali, od dužine noći, te će se prepasti i neće osvanuti. Dok oni budu isčekivali izlazak Sunca sa istoka, ono će izaći sa zapada. Kada to ljudi vide, svi će povjerovati, ali im iman neće koristiti." Prenosi ga Ibn-Merdevejh, ali se on na ovakav način ne prenosi ni u jednoj od šest poznatih zbirki. A Allah najbolje zna. Pa Allahove, dž.š., riječi: "...nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati ako prije nije vjerovao", tj. ako nevjernik tek tada povjeruje, to mu se neće prihvatiti. A onaj ko je bio vjernik prije toga, ako je dobra djela činio, on će tada biti u velikom hajru, a ako ne bude do tada dobra djela činio, pa se tada pokaje, njegovo se pokajanje neće primiti, kao što na to upućuju mnogi, napred navedeni, hadisi. Na isto se odnose i riječi Allaha: "ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio", tj. od njega se tada neće primiti dobro djelo ukoliko to djelo nije radio prije toga. Reci: "Samo vi čekajte, i mi ćemo, doista, čekati!" Ovo je velika prijetnja nevjernicima, i strogo upozorenje onima koji stalno odgađaju svoj iman i pokajanje dok ne bude kasno, jer tada od toga neće imati nikakvu korist. Ovaj je propis vezan za izlazak Sunca sa zapada zbog toga što će tada Sudnji dan biti veoma blizu i što će se pojaviti njegovi predznaci. Kao što Allah, dž.š., kaže: "Zar oni očekuju da im Smak svijeta iznenada dođe, a već su predznaci njegovi tu? A šta će im koristiti opomena kad im on dođe?" (47:18)

Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da se popravljaju i da čine hajr ulažući svoj trud i svoje mogučnosti, ujedno ih obavještavajući da onome ko popravi svoje stanje neče nauditi onaj ko nered čini među ljudima. El-'Avfi prenosi od Ibn-Abbasa o tumačenju ovog ajeta da Uzvišeni kaže."Kad mi je rob pokoran u onome što sam mu naredio od dozvoljenog i u onom što sam mu zabranio od zabranjenog, neče mu nauditi onaj koji je zalutao pored njega, ako bude radio ono što sam mu Ja naredio." Riječi Allaha Uzvišenog:

"O vjernici, brinite se o sebi", upučene su kao podsticaj, "...ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu čete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili", tj. svakom će prema njegovu poslu isplatiti. Ako je radio dobro, imat će dobro, ako je činio zlo, imat će zlo. U ovom ajetu nema nikakva argumenta da se izostavi naređivanje pozitivnog i sprečavanje negativnog, ako ima mogučnost da se to učini.

Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, prenosi od Kajsa da je rekao /185/: Ustao je Ebu-Bekr, Allah bio zadovoljan sa njim, zahvalio se Allahu, donio pohvalu na Njega, a zatim rekao: "Ljudi, vi učite ajet:

O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!, ali ga postavljate na pogrešno mjesto, jer ja sam čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., da kaže: Zaista će ljude koji vide /jedni kod drugih/ nešto pokuđeno i negativno, pa to ne promijene, Allah brzo kazniti sve skupa. I čuo sam  Ebu-Bekra gdje kaže: Ljudi, čuvajte se laži, jer je laž, uistinu, daleko od vjerovanja (iman)."Ovaj hadis prenijela su i četverica autora Sunena, Ibni-Hibban u svom Sahihu i mnogi drugi mnogobrojnim predanjima od Ismaila ibn Ebi-Halida, koji ga je prenio kao muttesil / hadis čiji je lanac spojen/ i merfu hadis.

Ebu-Isa Et-Tirmizi prenosi od Ebu-Umejje Eš-Ša'banija da je rekao /186/: Otišao sam kod Ebu-Sa'leba El-Hašinija, pa sam ga upitao: "Kako ti tumačiš ovaj ajet?" Rekao je: "Koji ajet?" Odgovorio sam: "Riječi Allaha Uzvišenog:

O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!'" Nastavio je: "Tako mi Allaha, upitao sam o njemu dobro znanog, upitao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa mi je odgovorio: 'Vi međusobno naređujte dobro i pozitivno i međusobno zabranjujte pokuđeno i zabranjeno sve dok ti ne vidiš da se je pokorno pohlepi, da se strast slijedi, da je data prednost dunjaluku i da se svako uznosi sa svojim mišljenjem i stavom, onda se brini samo za sebe i kloni se svjetine, jer su iza vas dani u kojima će strpljivi biti kao onaj ko je stegnuo žar u šaci, ali će onaj koji bude radio /i praktikovao islam/ imati nagradu pedeseterice koji rade kao što vi radite /sad/.¢" Abdullah ibn El-Mubarek /jedan od prenosilaca iz ovog lanca/ kaže da neko drugi, pored Utbe, u predanju dodaje da je neko upitao: "Allahov Poslaniče, nagradu pedeseterice ljudi od nas ili od njih?" Odgovorio je: "Nagradu pedeseterice od vas." Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen garib sahih.

Seid ibn El-Musejjeb kaže: "Kad naređuješ dobro i zabranjuješ zlo, neće ti nauditi onaj ko je zalutao, ako si ti na pravom putu."

Muhammed ibn Ishak navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, /474/ kada je učinio sa borcima na Bedru to što je učinio i vratio se u Medinu, sakupio židove i rekao: "Skupino židova, primite islam prije nego vas Allah pogodi onako kako je Kurejše pogodio!" Oni su kazali: "Muhammede, neka te ne zavara to što si pobio jedan broj Kurejša koji su bili nevješti i nisu znali da se bore! Allahom se kunemo, ako se budeš borio protiv nas, vidjet ćeš da smo mi hrabri ljudi i da nisi sreo slične nama!" Nakon toga, Allah Uzvišeni objavio je slijedeće riječi:

- Reci onima koji ne vjeruju: "Bit ćete pobi­jeđeni i u Džehennemu okupljeni, a užasno je to boravište!" do riječi "pouka za one koji vid imaju!" To znači: "Reci, Muhammede, nevjernici­ma: 'Bit ćete pobijeđeni na ovome svijetu i sakupljeni na Sudnji dan u Džehennemu, a grozno je to bora­vište!

Ovdje Uzvišeni kaže da oni - tj. nevjernici -zaslužuju da ih On kazni, ali ih On nije kaznio zbog bereketa boravka Poslanika, s.a.v.s.,među njima.Međutim, kada je on otišao od njih, Allah ih je kaznio na Bedru, gdje su pobijeni njihovi prvaci i zarobljeni njihovi vojnici.Zatim ih On navodi da traže oprost za grijehe koje čine, kao što su širk i smutnja.Katade, Es-Suddi i još neki kažu:″Nevjernici nisu traž ili oprosta, a da jesu, ne bi bili kažnjeni.″Ovom stavu daje prednost i Ibn-Džerir. Da među njima nije bilo potlačenih vjernika koji su tražili oprosta, zadesila bi ih kazna koju je nemoguće odvratiti. Međutim, ona ih nije pogodila samo zbog tih vjernika. I kada su ti potlačeni vjernici iz Medine otišli u Meku, Allah je objavio:″A zaslužju u da ih Allah kazni kad brane drugima pristup Mesdžid-Haramu, a oni nisu njegovi čuvari.″ Zato je Allah dozvolio da se oslobodi Meka, što za njih predstavlja kaznu koju im je obećao. Ovim riječima se kaže: Kako ih Allah neće kazniti kada oni vjernike koji se nalaze u Meki odvraćaju od Časnog hrama, od namaza u njemu i od tavafa oko Kabe, iako to oni zaslužuju.Zato Uzvišeni kaže:″A oni nisu njegovi čuvari. čuvari njegovi treba da budu samo oni koji se Allaha boje″.Tj. mušrici ne zaslužuju Mesdžid-Haram, nego ga zaslužuju Vjero-vjesnik, s.a.v.s., i ashabi.U tom smislu Uzvišeni kaže:″Mnogobošci nisu dostojni Allahove džamije održavati kad sami priznaju da su nevjernici.Djela njihova poništiti će se i u Vatri će vječno ostati. Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeru u i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se, na pravom putu.(9:17,18) Pored toga, Uzvišeni kaže:″Ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći grijeh kod Allaha″.(2:217)

Abdur-Rezzak navodi od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., da je u vezi sa riječima Uzvišenog: "I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio", rekao: "To je bio jedan od Israelićana, po imenu Bel'am ibn Ba'ura." Isto predanje navodi nekolicina njih od Mensura. Drugi kažu da je to bio Sajfijj ibnu er-Rahib, a treći da je to bio jedan čovjek iz Belke, koji je znao Allahovo najveće ime. Pored toga, neki kažu da je to bio jedan čovjek iz Jemena, da mu je bilo ime Bel'am i da mu je Allah dao Svoje dokaze, pa ih je on napustio. Pleme Sekif kaže: "To je bio Umejje ibn Ebi es-Salt." To se prenosi od Ibn-Amra, a on je vjerovatno time htio reći da Umejje ibn Ebi es-Salt liči na njega. Jer, Umejje je dobro poznavao prethodne vjerozakone i živio je i u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ali ipak nije povjerovao u njega, iako se susreo sa njim. On je sklopio savez sa mnogobošcima protiv Poslanika i oplakivao je mnogobošce koji su poginuli na Bedru. On je jedan od onih čiji je jezik povjerovao, ali nije srce. Jer, on je napisao lijepe stihove u slavu Boga i mudre izreke, ali mu se srce nije otvorilo prema islamu! Što se tiče onoga na koga se odnosi ovaj ajet, najpoznatiji je stav da je to bio jedan čovjek koji je živio davno, za vrijeme Israelićana. Tako misle Ibn- Mes'ud i još neki učenjaci iz prvih generacija. Moj je stav 336  da je to bio Bel'am ibn Ba'ura i da on vodi porijeklo od Luta ibn Harana ibn Azera. Ibn-Asakir kaže: "On je poznavao Allahovo najveće ime pa je poslije napustio svoju vjeru, a spominje se i u Kur'anu. Neki čak kažu i to da mu je bilo dato i poslanstvo, pa da ga je napustio. Međutim, te su riječi apsurdne." 337 Muhammed ibn Ishak ibn Jesar navodi od Salima Ebu en-Nadra da je on kazivao: Kada je Musa, a.s., došao na prostore Ken'anaca u Šamu, Bel'amov narod dođe Bel'amu i reče mu: "Onaj Musa ibn Imran došao je sa Israelićanima da nas pobije i istjera iz naše zemlje i da je da Israelićanima. Mi smo tvoj narod i sada nemamo boravišta, a tvoja dova se prima, pa otiđi i učini dovu Allahu protiv njih!" On im na to odgovori: "Teško vama! On je Allahov poslanik i uz njega su meleki i vjernici, pa kako ću činiti dovu protiv njih, pogotovu što ja znam od Allaha ono što znam?" Međutim, oni su bili uporni, sve dok ga nisu naveli na iskušenje kojem je on podlegao. Tako se on uputio prema brdu Husban, sa kojeg se vidio logor Israelićana. I, kada se popeo na to brdo i ugledao logor Musaa i Israelićana, počeo je učiti dovu protiv njih. Međutim, kada god bi htio činiti dovu da ih zadesi neko zlo, Allah bi dao da mu jezik izgovara riječi protiv svog naroda. Isto tako, kada god bi htio činiti dovu u korist svoga naroda, On bi dao da mu jezik govori u korist Israelićana. Tada mu njegov narod reče: "Jesi li svjestan, Bel'ame, šta radiš? Pa ti činiš dovu u njihovu korist, a na našu štetu!" On im odgovori: "Ali, ja tu ne mogu ništa!" Dakle, Allah ga je primorao da tako govori. Zatim je on rekao: "Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet i ostalo mi je još samo da upotrijebim varku i lukavštinu. Zato ću vam predložiti slijedeću varku: Nagizdajte svoje žene i dajte im trgovačke robe, pa ih onda pošaljite u israelićanski logor da je prodaju. Ali, recite im da se bilo koja od njih poda - ukoliko je htjedne neki Israelićanin - jer ćete ih pobijediti ako samo jedan od njih učini blud." Oni tako i urade, pa njihove žene uđu u logor Israelićana. Jedna od tih Ken'anki naiđe pored jednog od israelićanskih velikana. Kada ju je ugledao, ona mu se dopadne, pa on ustane, uzme je za ruku i ode sa njom do Musaa, te mu kaže: "Ja mislim da ćeš ti reći da mi je ovo haram i da joj se ne približavam?" Musa mu odgovori: "Da, ona ti je haram." A on onda kaže Musau: "Tako mi Allaha, u ovome te neću poslušati!" Zatim je uvede u svoj šator i počne činiti blud sa njom. Tada Allah Uzvišeni pošalje kugu na Israelićane. U tom momentu Fenhas ibn Eleazar ibn Harun, koga je Musa odredio za glavnog među njima, bio je odsutan. Kada se on vratio, kuga je već harala među njima. Tada mu je rečeno šta se desilo, pa on uzme svoje koplje, koje je bilo sve od željeza, uđe u taj šator i zatekne ih kako čine blud. On ih oboje probode kopljem i izađe napolje, noseći ih na koplju i govoreći: "Allahu moj, ovako mi postupamo sa onim ko je Tebi neposlušan!" Zatim je kuge nestalo, a broj onih koji su od nje stradali već je bio sedamdeset hiljada. O tom Bel'amu ibn Ba'ura Allah je objavio :

"I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio..." pa sve do Njegovih riječi: "...da bi oni razmislili".

---

336  Tj. stav Ibn-Kesira - Allah mu se smilovao!

337  Da, to je apsurd, jer kako bi Allah dao takvom čovjeku poslanstvo, kada On unaprijed zna da će on to poslanstvo napustiti! Pogotovu kada imamo u vidu da je Allah rekao: "A Allah najbolje zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje."(6:124)  Pored toga, On je - kao što stoji u hadisu koji navodi Muslim - pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje, znao sve što je bilo i što će se biti sve do Kijametskog dana!

Uzvišeni kaže: "Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš - on opet dahće", tj. on je u svojoj zabludi i upornosti u njoj poput psa, jer pas uvijek dahće, bez obzira na to da li ga tjeraš ili ga uopće ne diraš. Tako Bel'amu nije koristilo ni ako se pozove u vjerovanje, ni ako se ne pozove. Dakle, njemu nije koristio ni jedan od ta dva slučaja: bilo da mu se upućuju savjeti i da se poziva u vjeru, bilo da se to uopće ne radi. Tako Uzvišeni kaže: "...doista je svejedno, opominjao ih ti ili ih ne opominjao - oni neće vjerovati". (2:6) Zatim Uzvišeni kaže: "...zato kazuj događaje da bi oni", tj. Israelićani i ostali narodi, "...razmislili", tj. da bi oni razmislili o tome šta je uradio Bel'am i kako ga je Allah odveo u zabludu i udaljio od Svoje milosti. On je to uradio zato što je Bel'am Allahovu blagodat koju mu je On dao podučivši ga Svome najvećem imenu - kojim, kada se od Njega zatraži On dadne i kada se od Njega zamoli, On ispuni molbu - iskoristio u neposlušnosti prema svome Gospodaru. Štaviše, on je tim imenom činio dovu protiv robova Milostivog i vjernika, koji su u to vrijeme slijedili Njegovog roba i poslanika Musaa, a.s. Zato Uzvišeni kaže: "...da bi oni razmislili", tj. da bi kurejševićki mnogobošci, kojima je putem Kur'ana saopćen slučaj Bel'ama, pripazili i uzeli pouku iz onoga što se njemu desilo. Jer oni, tj. Arapi mnogobošci i njihovi savremenici jevreji dobro poznaju Muhammeda, s.a.v.s., kao što poznaju i svoju djecu. Zato su oni najpreči od svih ljudi da ga slijede, pomognu i podrže. A one od njih koji ne povjeruju u Poslanika, s.a.v.s., te sakriju i ne prihvate njegovu najavu u Tevratu, Allah će poniziti i na ovom svijetu i na ahiretu.

Allah Uzvišeni upućuje ljude na razmišljanje o stvaranju nebesa i Zemlje, o onome što se nalazi na nebesima - zvijezdama, Suncu, Mjesecu, o izmjeni dana i noći..., o visini, prostranstvu i ukrasima nebesa, o padanju kiše Allahovom odredbom, o oživljavanju kišom Zemlje poslije njene zamrlosti, o plodovima, rastinju, cvijeću, koje je Allah dao o životinjama koje je rasprostro po Zemlji, o čudima koja se u moru nalaze, o kretanju brodova po njemu, o potčinjenosti Moćnom Allahu, osim Koga drugog boga nema. A potom Allah Uzvišeni kaže: "Ni od kakve koristi neće biti dokazi i opomene narodu koji neće da vjeruje", tj. nikakvi nebeski i zemaljski znakovi, mu'džize Allahovih poslanika i dokazi koji potvrđuju njihovu istinitost, neće zadovoljiti one koji ne vjeruju.

Uzvišeni kaže: "Spletke su pleli i oni prije njih", svojim poslanicima, želeći ih iz gradova svojih protjerati, pa je Allah njih obmanuo učinivši da konačan ishod pravovjernim pripadne, shodno riječima Uzvišenog: "Pa pogledaj kakva je bila posljedica spletka­renja njihova: uništili smo sve - i njih - i narod njihov, eno kuća njihovih, puste su zbog ne­pravde koju su učinili." (27:51,52) Kaže Uzvišeni: "On zna šta svako zaslužuje", tj. Allah je poznavalac svih tajni i skrivenih misli i svakog će nagraditi, odnosno kazniti prema učinku. A nevjernici će sigurno saznati koga čeka najljepše bora­vište", tj. kome ishod i kraj pripada, nevjernicima ili svim sljedbenicima poslanika. A najljepše boravište, svakako, pripada i na ovom i na budućem svijetu onima koji su poslanike slijedili, a samo Allahu pripada hvala i zahvala.

Allah Uzvišeni kaže, upozoravajući nevjernike Kurejša, one koji su utjerivali u laž Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da je On već uništio one koji su utjerivali u laž poslanike nakon Nuh, a.s., i ovo upućuje na činjenicu da su bili u islamu narodi između Adema i Nuha, a.s., kao što kaže Ibn Abbas. Ovo znači: "Vi lažljivci, niste plemenitiji kod Allaha od njih a u laž ste ugonili najčasnijeg poslanika i najplemenitije stvorenje, pa je Moja kazna spram vas najpreča i najprikladnija Riječi Uzvišenog: "A dovoljno je to što Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih" znače: On zna sva njihova djela: i pozitivna i negativna, i ništa Mu, Uzvišen je On, nije skriveno.

Imam Ahmed bilježi od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., da je rekao:
/77/ "Išao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na njivu u Medini, a on se poštapao sa ogoljelom palminom granom, pa je prošao pored židova koji su jedni drugima rekli: 'Pitajte ga o duši!' Neki su rekli: 'Ne pitajte ga!' Drugi su opet rekli: 'Pitajte ga o duši!' Upitali su ga: 'O Muhammede, šta je duša?' Još uvijek je bio naslonjen na ogoljelu palminu granu i ja sam mislio da mu se objavljuje. Rekao je: “Pitaju te o duši. Reci: 'Duša je nešto što - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.'” Onda su rekli jedni drugima: 'Jesmo li vam rekli da ga ne pitate.'" Ovako bilježe Buharija i Muslim u hadisu posredstvom ‘Ameša i ovo  ukazuje, kako se na prvi pogled čini da je ovaj ajet medinski i da je objavljen onda kada su ga o tome pitali židovi u Medini. Međutim, cjelokupno poglavlje je mekansko, a argument koji podupire tu činjenicu je ono što bilježi imam Ahmed od Ibn-Abbasa, r.a.:
/78/ "Kurejšije su rekli židovima: 'Predložite nam nešto što ćemo pitati ovoga čovjeka.' Rekli su im: 'Pitajte ga o duši!', pa su ga pitali. Tada je objavljen ajet: "Pitaju te o duši. Reci: 'Duša je nešto što samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.'” Rekli su: "Dato nam je mnogo znanja i Tevrat, a kome je dat Tevrat - dato mu je veliko dobro". Prenosilac kaže: "Allah je objavio: “Reci: 'Kada bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga...'"/18:109/ Ovim se odgovara da se objavljivanje ovoga ajeta desilo drugi puta u Medini ili mu je poslata objava da im odgovori na ono što su ga pitali, sa prethodnim ajetom. Muhammed ibn Ishak prenosi od nekih svojih drugova, od Ata‘a bin Jesara da je rekao:
/79/ "Objavljeno je u Meki: "a vama je dato samo malo znanja.", pa kada je Muhammed, s.a.v.s., preselio u Medinu, došli su mu židovski svećenici i rekli: 'Muhammede, nije li došlo do nas da si ti rekao: ” ...a vama je dato samo malo znanja.” Jesi li aludirao na nas ili na svoj narod?' Rekao je: 'Aludirao sam na vas.' Oni su rekli: 'Ti učiš da je nama dat Tevrat u kome je pojašnjenje za svaku stvar.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Tevrat je u Allahovom znanju mali, a Allah vam je dao da sve dok budete radili prema njemu - koristiće vam.'" Uzvišeni je objavio: “Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, Silan i Mudar” /31:27/ Mufessiri se razilaze u značenju duše ovdje na više mišljenja. Jedni kažu: To su duše sinova Ademovih koje se nalaze u njihovim tijelima. Drugi kažu da je značenje duše ovdje Džibril. Neki, pak, smatraju da je njeno značenje veliki melek srazmjeran svim stvorenjima. Neki, opet, tvrde da se njime označava grupa meleka u likovima sinova Ademovih, a drugi kažu da se time podrazumijeva grupa koja vidi meleke a oni njih ne vide. Oni su spram meleka, kao što su meleki spram sinova Ademovih. [9] A što se tiče riječi Uzvišenog: “Pitaju te o duši. Reci: 'Duša je nešto što samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja'”, tj. doista je duša Njegova stvar, a znanje o njoj pripada isključivo Njemu, mimo vas, pa zbog toga Uzvišeni kaže: "a vama je dato samo malo znanja.” On vam otkriva samo malo Svoga znanja i neko zna samo onoliko koliko želi Svemoćni i Uzvišeni.

___

[9]
Ono što se čini - a Allah zna - da je značenje riječi "ruh" - "duša koja je u tijelu". Što se tiče značenja riječi "ruh" uopće, ona ima mnogobrojna značenja; duša koja je u tijelu, Džibril, riječ "kun / budi". Značenje te riječi biva jasno u ovisnosti od njena položaja (konteksta). Sva ova značenja spomenuta su u Kur'anu. Tvrdnja da je velikom meleku ime "Ruh" ili da su oni pleme meleka, nema uopće autentičnog i sigurnog uporišta u onome što znam. A Allah Uzvišeni najbolje zna.

U riječima Uzvišenog: "Pa smo ga učinili opomenom", povratna zamjenica se odnosi na grad, a ima mišljenja da se odnosi na izobličenje i kaznu, mada je tačno da se odnosi na grad. Dakle, Allah je dao sta­novnicima ovoga grada kaznu zato što su se ogriješili o subotu, što znači: "Kaznili smo ih i učinili tako poučnim primjerom, kako za Izraelićane, tako i za okolne gradove/sela. Riječi Uzvišenog: "...a poukom onima koji se Allaha boje" znače: poukom onima koji se Allaha boje nakon njih, do Dana sudnjega, odnosno to znači upozorenje bogobojaznima da paze šta čine, kako ih ne bi pogodilo ono što je ove pogodilo. To je bilo u vrijeme Davuda, a.s Uzvišeni Allah kaže: "Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali, zato što su neposlušni bili i Allahove naredbe kršili i granice zla prelazili. Jedni druge nisu odvraćali od loših djela, već ih sami činili. Loše li je to što su oni radili!" (5:78,79)

Ibn-Betta prenosi, putem neprekinutog lanca, od Ebu-Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /77/ "Ne činite grijehe koje su činili židovi dozvoljavajući sebi niskim varkama ono što je Allah zabranio." Ovaj hadis ima dobar lanac predanja u kojem je i Ahmed ibn Muhammed ibn Muslim, kojega hafiz Ebu-Bekr el-Hatib el-Bagdadi smatra pouzdanim, dok su ostali prenosioci u lancu predanja poznati i ispunjavaju uvjete vjerodostojnos­ti Allah to najbolje zna!

Allah Uzvišeni kaže: U kazivanju poslanika o njihovim narodima; te kako smo spasili vjernike, a uništili nevjernike, „pouka je za one koji su razumom obdareni“; „Kur'an nije izmišljena besjeda“, tj. ovom Kur'anu ne priliči da laže i izmišlja. „On potvrđuje da su istinite knjige prije njega objavljene“, tj. potvrđuje što je tačno u nebeskim knjigama, a negira ono što je izmišljeno i krivotvoreno, „…i sve objašnjava“, naredbe i zabrane, u vjerovanju, bogoslužju, međusobnim odnosima, vijestima o prošlim narodima, uzimanju pouke iz tih događaja, bilo da je riječ o podršci ili neprijateljstvu Allahovim poslanicima i svemu što iz toga proizlazi. Stoga je Kur´an „...putokaz i milost narodu koji vjeruje“, koji njihova srca izvodi iz zablude na Pravi put i kojim traže milost Gospodara ljudi na ovom i na budućem svijetu. Pa, molimo Allaha Velikog da nas učini od njih na ovome i na budućem svijetu...!

"I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili kao žito požnjeveno, nepomičnim", tj. oni bi stalno ponavljali priznanje svoga nevjerovanja, dok ih ne pokosimo i dok im se pokreti i glasovi ne ukoče.

"Svako živo biće smrt će okusiti!" Uzvišeni kaže: "Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru", tj. provjeravamo vas i ispitujemo tako da nekada vam dajemo nesreće, a nekada blagodati, pa posmatramo ko je zahvalan a ko nezahvalan, ko je strpljiv a ko malodušan, [3] ko je pokoran a ko nepokoran. Uzvišeni kaže: "I Nama ćete se vratiti", tj. da vam dajemo nadoknadu za vaša djela.

___

[3]
Ovo ne znači da Allah, dž.š., ne zna dok ne "posmatra i ne provjeri" jer je On znao o Svojim robovima sve prije nego ih je stvorio. Međutim, ova provjera stoga je da se protiv onoga ko čini zlo uspostave dokazi, kao i za onoga ko čini dobro, te da budu uvjereni da zlo zaslužuje kaznu, a dobro nagradu.

Allah, dž.š., govori svome Poslaniku, tješeći ga zbog uznemiravanja mušrika koji ga ismijavaju i poriču: "I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali", tj. kazna u čiji dolazak nisu vjerovali, kao što na drugom mjestu kaže:

"A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša, a niko ne može Allahove riječi izmijeniti, i do tebe su doprle o poslanicima neke vijesti." /6:34/ Slavljeni, zatim, spominje Svoje blagodati robovima, Koji ih čuva i danju i noću i oni su pod Njegovom pažnjom, jer On, dž.š., ne spava.

Uzvišeni nevjernike kori zato što oni vjernike odvraćaju da dolaze časnom hramu i da svoje obrede u njemu izvršavaju, zato što nevjernici tvrde da su oni čuvari Hrama:

"A oni nisu njegovi čuvari. Čuvari njegovi treba da budu samo oni koji se Allaha boje" (8:34)

U ovome leži dokaz da je ovaj ajet medinski. Govor Uzvišenog:

"Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova Puta i Mesdžid-Harama", tj. pored toga što ne vjeruju, oni vjernike od Allahova Puta odvraćaju i od časnog hrama, za kojim žude, tj. one koji na njega polažu najviše prava. Govor Uzvišenog:

"A Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka", tj. sprečavaju ljude da dođu časnom hramu, a Allah ga je po vjerozakonu namijenio svima. U njemu nema razlike između mještanina i onoga koji je daleko od njega. Odatle je i jednakost ljudi u pogledu posjeda i stanova u Meki.

Kad je u pitanju da li je dozvoljeno vlasništvo u Meki, nasljeđivanje i izdavanje pod zakup, postoje različita mišljenja. Šafija smatra da je sve to dozvoljeno, a kao dokaz navodi hadis kojeg prenosi Zuhri od Usame bin Zejda, koji je rekao: /212/ "O Božiji Poslaniče, hoćeš li sutra odsjesti u svojoj kući u Meki?" Upitao je: "Je li nam Ukajl ostavio kakav posjed?" Zatim je konstatovao: "Nevjernik ne nasljeđuje muslimana niti musliman nevjernika!" Ovaj hadis naveden je kod Buharije i Muslima. Potvrđeno je da je Omer bin Hattab kupio u Meki kuću od Safvana bin Umejje za četiri hiljade dirhema i pretvorio je u zatvor. Ishak bin Rahovejh smatra da se posjedi i stanovi u Meki ne mogu nasljeđivati niti izdavati pod zakup, a ovo je stav jedne grupe selefija, a to potvrđuju onim što prenosi Ibn-Madže od Alkame bin Nadla, koji je kazao: "Umro je Božiji Poslanik, s.a.v.s., Ebu-Bekr i Omer, a ono što se nazivalo 'posjedom u Meki' bilo je samo ono što je napušteno. Onaj kome je bilo potrebno stanovao je, a imućni su ustupali da se stanuje." Imam Ahmed zastupao je srednje mišljenje; objedinivši sve dokaze rekao je: "Dozvoljeno je posjedovati i nasljeđivati, ali ne davati pod zakup." Govor Uzvišenog:

"I onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi", tj. dat ćemo mu da okusi bolnu patnju, i to onaj ko u Haremu učini nešto odvratno, s predumišljajem. Mudžahid kaže: "Ko u Haremu učini nešto loše - a ovo se specifično odnosi na časni harem - bit će za to kažnjen. Ukoliko pokaže odlučnost da to učini, pa makar to i ne učinio bit će zato kažnjen. Konačno, ukoliko čovjek u Haremu učini nešto što je općenito loše, bit će kažnjen srazmjerno tom činu.

Ukoliko to uradi u Haremu, kazna će biti veća zbog stepena svetosti koju Harem ima kod Allaha. Tako će se postupiti od najmanjeg do najvećeg grijeha, a sve je to sadržano u okviru riječi Uzvišenog: "Kakvo nasilje", pa makar se radilo o grdnji sluge i onoga što je veće od toga kao što je gomilanje hrane s ciljem prodaje u vremenu oskudice (pa do ubistva, pripisivanju Allahu druga, otpadništva od vjere. Sve je to nasilje. Loše djelo učinjeno u Haremu nije isto kao loše djelo učinjeno na nekom drugom mjestu. Za takvo djelo Uzvišeni će kazniti onako kako dolikuje, dostojno svetosti Harema.) 459

---

459 Ono što se nalazi između dvije zagrade moje su riječi.

Uzvišeni veli: "Ovo je to što smo naredili od pokornosti u izvršavanju propisa i obilna nagrada koja će za to uslijediti."

"A ko poštuje Allahove svetinje", tj. ko se kloni griješenja i onoga što je On zabranio i  ko smatra činjenje grijeha velikim činom

"…to mu je dobro kod Gospodara njegova", tj. za to će imati veliku nagradu i ogroman sevap. Kao što za čin pokornosti slijedi veliki sevap (nagrada), također za napuštanje onoga što je zabranjeno i slijedi velika nagrada. Govor Uzvišenog:

"...a dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je rečeno", tj. učinili smo vam dozvoljenim sve vrste životinja, a Allah nije propisao ni "behiru", ni "saibu", ni "vasilu", a ni "hama."460

Govor Uzvišenog: "osim one o kojoj vam je rečeno", tj. strvine, krvi, svinjskog mesa i onoga što je zaklano u nečije drugo ime mimo Allaha.

"...klonite se prljavštine kumira i klonite se lažna govora!" Prijedlog "min" što znači "od" ovdje je upotrijebljen da označi vrstu, tj. klonite se prljavštine koja se kumirima zove. Pripisivanje Allahu druga uspoređeno je sa lažnim govorom, shodno riječima Uzvišenog.

"Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate'" (7:33), u što svakako spada i lažno svjedočenje. U "Sahihima" Buharije i Muslima od Ebu-Bekreta prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao /218/ "Hoćete li da vas obavijestim koji je najveći grijeh?" Rekli smo: "Da, Božiji Poslaniče." "Pripisivanje Bogu sudruga i neposlušnost roditeljima." Božiji Poslanik, s.a.v.s., je bio naslonjen, pa je sjeo izgovarajući: "Lažan govor i lažno svjedočenje." To je neprestano ponavljao dok nismo kazali: "Kamo sreće da ušuti." Imam Ahmed prenosi od Hurejma bin Fatika el-Esedija, koji je rekao. "Božiji Poslanik, s.a.v.s., klanjao je sabah namaz. Pošto je završio s namazom ustao je i rekao: 'Lažno svjedočenje izjednačeno je sa pripisivanjem Uzvišenom Allahu sudruga', nakon čega je proučio ovaj ajet:

'Pa klonite se prljavštine kumira i klonite se lažnog govora', iskazujući Allahu čistu predanost, a ne smatrajući nikoga Njemu ravnim."

---

460 O ovome pogledati komentar 103. ajeta sure "El-Maida".

Ovo je odgojna mjera za vjernike od strane Allaha Uzvišenog, kroz kazivanje o Aiši, r.a., kada su se upustili u taj ružni govor, pa Uzvišeni kaže: "Zašto", tj. zašto nisu "čim ste to čuli", tj. potvoru "vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili", tj. prosudili prema sebi, pa ako njima samima nije bio doličan, onda je Majka pravovjernih preča da bude čista od njega. Ovo je objavljeno o Ebu-Ejjubu, ensariji, i njegovoj ženi, Allah bio njima zadovoljan. Ebu-Ejjubu je rekla njegova žena: "Zar nisi čuo šta ljudi pričaju o Aiši, r.a.?" Odgovorio je: "Da, i to je laž. Da li bi ti to uradila, o Ummi-Ejjub?" Rekla je: "Ne, Allaha mi, ne bih to uradila." Ebu-Ejjub reče: "Pa, Aiša je, Allaha mi, bolja od tebe."

Ovo je druga odgojna mjera koja naređuje lijepo mišljenje prilikom spomena riječi kojih nisu dostojni vjernici, pa je najpreče da se o njima promisli dobro, a ako i osjeti nešto u duši ne smije se to iznositi zbog njegovih, s.a.v.s, riječi /300/: "Allah Uzvišeni oprašta mome ummetu ono što im duše govore, ako to ne kažu ili ne učine." Naveli su ga Buharija i Muslim.

Allah Uzvišeni kaže: "Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: 'Ne dolikuje nam da o tome govorimo.'" Nije nam potrebno da izustimo ovakav govor, niti da ga ikome spominjemo. "Uzvišen neka si Ti! To je velika potvora!", tj. slavljen je Allah i vrlo visoko iznad toga da se kaže ovako nešto protiv žene Njegova Poslanika i prijatelja.

“Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati”, tj. On je učinio dunjaluk prolaznim boravkom, kratkotrajnim ukrasom i učinio ga je kućom iskušenja, a ne kućom vječnog boravka.

Ovo je Allahova sažeta vijest o kazivanju stanovnika pećine. On kaže: "Misliš li ti , o Muhammede: "da su samo stanovnici pećine i Rekima bili čudo među čudima Našim?", tj. nije njihov slučaj neobična u Allahovoj moći i snazi. Allahovo stvaranje nebesa i Zemlje, izmjena noći i dana, potčinjenost Sunca, Mjeseca, zvijezda i drugih velikih znamenja upućuju na Njegovu moć i ona su čudnija od vijesti o stanovnicima pećine. A što se tiče "El-Kehfa", to je pećina na brdu u koju su se sklonuli svi spomenuti mladići, a što se tiče "Rekima", El-Avfi prenosi od Ibn-Abbasa, r.a.: "To je dolina, u blizini Ejle." Dahhak kaže: "Kehf je pećina a Rekim je ime doline." Se’id Ibn-Džubejr kaže: "Rekim je ploča od kamena na kojoj su ispisana kazivanja stanovnika pećine a zatim su je stavili na vrata pećine." Ibn-Džerir kaže: "Rekim dolazi na oblik 'fe’il' u značenju 'merkum/ numerisan', kao što se kaže za ubijenog 'maktul' i 'katil' i njegov je izbor da ploča ovdje označava knjigu.

Uzvišeni obavještava o mladićima koji su se sklonili od svoga naroda kako im oni ne bi vjerovanje doveli u iskušenje. Pobjegli su od njih, sklonivši se u pećinu na brdu, kako bi se od njih sakrili, pa su rekli, nakon ulaska u nju:“Gospodaru naš, daruj nam Svoju milost”, tj. podari nam milost koja će nas sakriti od našeg naroda: "i pruži nam u ovom našem postupku smjernost", tj. učini naš ishod pravilnim, kao što se spominje u hadisu: /92/ "A što nam budeš određivao kao sudbinu, učini da nam svršetak bude pravilan" (smjernost i uputa).

"Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina", tj. kada su ušli u pećinu dali smo im dugogodišnji san.

:“poslije smo ih probudili” , iz tog njihovog sna: da bismo pokazali koja će od dvije skupine koje se razilaze u pogledu njih: "bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili", da izračunaju koliko su godina proveli u toj pećini, tj. tačan vremenski period koji su proveli u pećini.

Ovdje se ukazuje na detalje kazivanja o stanovnicima pećine. Uzvišeni spominje da su oni bili mladići, tj. omladina, a oni prihvataju Istinu bolje od staraca koji su bili uobraženi i ogreznuli u krivoj vjeri. Zbog toga su najčešće oni koji su se odazvali Allahu i Njegovom Poslaniku bili upravo omladinci. [to se tiče staraca Kurejša, većina ih je ostala u staroj vjeri, a samo mali dio njih je prešao na islam. Ovako Uzvišeni obavještava o stanovnicima pećine da su bili mladići i da su vjerovali u svoga Gospodara, tj. priznavali su Njegovu jednoću u svemu i svjedočili da nema drugog boga osim Allaha:“a Mi smo im Uputu još više učvrstili.” Neki učenjaci, kao što je Buhari i drugi, zaključili su na temelju ovoga i sličnih ajeta, u pogledu povećanja imana i njegovog stepenovanja, da se on povećava i smanjuje. Zbog toga Allah kaže: "a Mi smo im Uputu još više povećali", kao što kaže Uzvišeni: "Što se tiče vjernika, njima je povećala vjerovanje" /9:124/ , i kao što kaže: “i da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju" /48:4/ I drugi ajeti koji upućuju na to. Rečeno je da su ovi mladići bili u kršćanskoj vjeri. Me|utim, očito je da su oni prethodili vremenu Isaa, a.s., na što ukazuje briga jevreja o toj predaji. Već je spomenuto od Ibn-Abbasa, r.a., da su Kurejšije poslali predstavnike židovskim svećenicima u Medini da traže od njih neke stvari kojima bi iskušavali Allahovog poslanika, s.a.v.s.. Slali su ih potom da ga pitaju o vijesti oko ovih mladića, o vijesti Zul-Karnejna i o duši, a ovo upućuje na to da je ovo bilo sačuvano u knjigama Ehlul-kitaba, a to je, opet, prethodilo kršćanskoj vjeri, a Allah najbolje zna!

“Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: 'Gospodar naš - Gospodar je nebesa i Zemlje.'" Uzvišeni kaže: Učinilil smo da budu strpljivi razilazeći se sa svojim narodom i napuštajući raskošan život, sreću i blagodati u kojima su bili. Neki od ranijih i kasnijih generacije spominju da su oni bili sinovi bizantijskih vladara i njihovih vo|a. Napustili su svoj narod koji je obožavao kipove i šejtane i prinosio im žrtve. Imali su jednog vladara - nasilnika koji je to ljudima naređivao. Jednoga dana ljudi su izašli u povodu jednog njihovog praznika a sa njima i ovi mladići zajedno sa svojim roditeljima, gledajući šta radi njihov narod čineći sedždu i prinoseći žrtve drugome, a ne Allahu Uzvišenom, znajući da to ne treba činiti nikome izuzev Allahu - Stvoritelju nebesa i Zemlje, tako da se svaki od ovih mladića odvojio od njih. Prvi koji se odvojio od njih bio je jedan mladić koji je sjeo u hlad pod jedno stablo. Zatim mu je došao drugi, a nakon toga treći - ne znajući jedan za drugoga. Tu ih je sakupio jedino onaj Koji sakuplja njihova srca u imanu. U muallek - hadisu koga bilježi Buhari od Aiše, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /93/ "Duše su regrutovana vojska. One koje se međusobno poznaju sakupe se, a koje se ne prepoznaju razi|u se." Hadis bilježi i Muslim merfu’-predanjem u svom "Sahihu" od Ebu-Hurejrea.

Svaki od njih je krio od svojih drugova- iz bojazni od njih - ono što je osjećao, tako da nisu znali da su i drugi tako mislili sve dok jedan od njih nije rekao: "Znate, tako mi Allaha, o narode, da vas je nešto izvelo iz vašeg naroda, pa neka svako od vas otkrije tu stvar. "Drugi reče: "Mene što se tiče, ja sam, tako mi Allaha,vidio u čemu je moj narod i saznao sam da je to zabluda.A Onaj Koji Jedini zaslužuje da bude obožavan i da Mu se ništa ne pripisuje je Allah, Koji je stvorio nebesa i Zemlju i sve što je među njima!" I svaki od njih izrekao je ove riječi tako da su se složili oko jedne riječi i postali jedna ruka i iskrena braća. Potom su uzeli sebi mjesto za molitvu na kojem će se klanjati Allahu. Njihov narod je za njih saznao i prijavio njihovu aktivnost vladaru, koji ih je pozvao, pitao ih, a oni su mu odgovorili istinom i pozvali ga Allahu Uzvišenom, pa zbog toga Uzvišeni o njima izvještava riječima: “Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: 'Gospodar naš - Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.'” , tj. neistinu, laž i potvoru.

Vladar se naljutio na njih i naredio da im se skine ukrašena odjeća s njih koja je bila na njima, a odražavala je ukras njihovog naroda, i zaprijetio im je sankcijama ukoliko se ne vrate u vjeru svoga naroda. A zatim im je dao vremena da analiziraju svoj postupak kako bi se vratili. Ovo je znak Allahove dobrote spram njih, jer su ovim odga|anjem uspjeli pobjeći i skloniti svoje vjerovanje od iskušenja, što znači da je ovo dozvoljeno kada nastupi smutnja (anarhija) me|u ljudima, kao što se spominje u hadisu: /94/ "Uskoro će biti najbolji imetak nekoga od vas stado koje će napasati na vrhovima brda i pojilištima bježeći sa svojom vjerom, plašeći se smutnji." Nije dozvoljena izolacija u drugim prilikama izuzev u ovoj. Pošto su oni čvrsto odlučili bježati i Allah im je to dozvolio riječima: “Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju”, tj. napustili ste ih sa vašom vjerom zbog njihovog obožavanja drugoga a ne Allaha, pa napustite ih, tako|er, i vašim fizičkim bićima: "sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti”, tj. smilovat će vam se i sakriti vas od vašeg naroda: ”i za vas će pripremiti”, tamo gdje se nalazite: “ono što će vam korisno biti”, tj. stvar iz koje ćete izvući korist. Tada su pobjegli ka pećini, sklonili se u njoj, izgubivši se svome narodu iz vida, pa ih je vladar tražio, ali je Allah vijest o njima zatajio, kao što je učinio sa Svojim vjerovjesnikom Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim iskrenim prijateljem kada su se sklonili u pećinu, a Allah učinio slijepim idolopoklonike u blizini njih dvojice, ne omogućivši im puta do njih. Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., i kaže svome prijatelju: /95/ "Šta misliš, Ebu-Bekre, o dvojici sa kojima je Allah - treći?!" Također, nema sumnje da je slučaj pećine Hira veličanstveniji, veći i čuvniji od kazivanja o stanovnicima pećine!

U ovome je dokaz da je ova pećina bila okrenuta sjevernoj strani[1], jer je Uzvišeni obavijestio da je Sunce ulazilo u nju, kada se ra|alo i obilazilo je: "...s desne strane", tj. smanjuje se sjena udesno, a to je kad god se Sunce izdigne na horizontu, smanji se njegova sjena tako da ne ostane ništa od tih zraka za vrijeme zenita na mjestu sličnom ovome, pa zbog toga Uzvišeni kaže: “a kada zalazi - zaobilazi je s lijeve strane”, tj. ulazi u njihovu pećinu s lijeve strane od njihovog ulaza, a to je sa istočne strane, što upućuje na ispravnost onoga što smo rekli. Allah Uzvišeni je već obavijestio o tome i od nas želi da to razumijemo i shvatimo, a nije nas obavijestio o mjestu te pećine i u kojoj državi se nalazi, budući da od takve informacije koristi nema niti neke šerijatske svrhe. Neki su mufessiri spomenuli mnoga mišljenja u tom pogledu. Neki kažu da je to u Ejli, drugi u bizantijskoj državi, a treći da je to u Belkai,[2] a Allah najbolje zna u kojoj je to Allahovoj zemlji! Da u tome ima neka vjerska korist, zasigurno bi nas Allah i njegov Poslanik, s.a.v.s., već uputili na to. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /96/ "Nisam vam ništa ostavio što će vas približiti Džennetu i udaljiti vas od Vatre a da vas nisam obavijestio o tome."

“a oni su bili u sredini njezinoj “, tj. unutar njezinog prostranstva kako ih ne bi našli: “To je dokaz Allahov!”, budući da ih je uputio na ovu pećinu u kojoj ih je učinio živima, i da im je ulazilo sunce i vazduh i očuvala se njihova tijela. Zatim Uzvišeni kaže: "Kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići.”  On je Taj koji je uputio ove izme|u njihova naroda na Pravi put, a koga Allah uputi - on je upućen, a koga u zabludi ostavi - upućivača mu nema.

[1] Bila je na sjevernoj strani, a ulaz joj je bio okrenut jugu, pa na osnovu ovoga proizilazi da je desna strana pećine bila na zapadu, a lijeva na istoku. Kada iziđe Sunce, njegove zrake uđu u pećinu i ispune zapadnu stranu, a kada zađe, njegove zrake ispune istočnu stranu, jer je otvor pećine okrenut prema jugu.

[2] Ejla je Akaba, bizantijske zemlje su današnja Anadolija, a Belka je u Jordanu.

Pošto ih je Allah uspavao, želio je - slava neka je Njemu - da njihove oči, dok spavaju, budu otvorene, pa zbog toga i kaže: “i pomislio bi da su budni, ali oni su spavali”, zatim kaže: "Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu.”  Ibn-Abbas, r.a., kaže: "Da se nisu prevrtali, rastočila bi ih zemlja/ istruhli bi." 
"...a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao." El-vesid/ulaz, pećina, vrata pećine, tj. njihov pas je ležao podvivši noge na ulazu, kao što obično psi čine. On je sjedio, zapravo, napolju ispred ulaza, zato što /97/ "meleki ne ulaze u kuću u kojoj ima pas", kao što se spominje u "Sahihu", a u drugom predanju koje je dobro dodaje se još: /98/ "ili slika ili nečista osoba (džunup) ili kafir." Njihov bereket je zahvatio njihovog psa, pa je i njega savladao san kao što je i njih savladao  u takvom stanju. U ovome se primjećuje korist druženja sa odabranima, pa je zbog toga i ovom psu ostao pomen, vijest i značaj.
“da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio." Uzvišeni je unio u njih strah kako niko ne bi pogledao u njih a da ga strah i začu|enost ne bi uhvatila, kako se niko ne bi njima približio i kako ih niko ne bi dodirnuo sve dok se ne postigne rok odre|eni i dok se ne završi njihovo spavanje onoliko koliko je Allah Uzvišeni želio da bude, s obzirom da je u tome mudrost i jasan dokaz i ogromna milost.

Uzvišeni kaže: Kao što smo ih uspavali, probudili smo ih zdravih tijela, kose i kože a nisu izgubili ništa od stanja i likova, i to sve nakon 309 godina, pa su zbog toga me|usobno pitali jedni druge:“Koliko ste ovdje ostali?”, tj. spavali. "'Ostali smo dan ili dio dana' - odgovoriše", jer su ušli u pećinu bio početkom dana, a probudili se krajem dana, pa su zbog toga kazali: "'...ili dio dana' - odgovoriše. 'Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali'", tj. Allah najbolje zna vašu stvar i, kao da ih je zadesila neka vrsta neodlučnosti o trajanju njihovog sna, zatim su se povratili onome što im je bilo važnije, a to su njihove potrebe za hranom i vodom, pa su rekli: "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim”, tj. sa srebrnim novcem. Naime, kada su se oni sklonili u pećinu ponijeli su sa sobom srebrenjake od svojih kuća za svoje potrebe: “u grad”, iz koga su izašli: “pa nek vidi u koga je najčistije jelo”, tj. najbolje jelo: “I  neka bude ljubazan“, u svom izlasku, odlasku, kupovini i povratku: "i neka ne govori", tj. neka ne obavještava: "nikome ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas kamenovat će vas", tj. ako saznaju za vaše mjesto: "ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti", Dikjanosovi podanici neće ih prestati mučiti sve dok ih ne vrate u njihovu vjeru u kojoj se nalaze ili dok ne umru. Ako oni pristanu vratiti se u nevjerstvo, nema im uspjeha ni na ovom ni na budućem svijetu. Zbog toga kaže: "i tada nikad nećete ono što želite postići!"

Uzvišeni kaže: Kao što smo ih uspavali, probudili smo ih zdravih tijela, kose i kože a nisu izgubili ništa od stanja i likova, i to sve nakon 309 godina, pa su zbog toga međusobno pitali jedni druge:“Koliko ste ovdje ostali?”, tj. spavali. "'Ostali smo dan ili dio dana' - odgovoriše", jer su ušli u pećinu bio početkom dana, a probudili se krajem dana, pa su zbog toga kazali: "'...ili dio dana' - odgovoriše. 'Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali'", tj. Allah najbolje zna vašu stvar i, kao da ih je zadesila neka vrsta neodlučnosti o trajanju njihovog sna, zatim su se povratili onome što im je bilo važnije, a to su njihove potrebe za hranom i vodom, pa su rekli: "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim”, tj. sa srebrnim novcem. Naime, kada su se oni sklonili u pećinu ponijeli su sa sobom srebrenjake od svojih kuća za svoje potrebe: “u grad”, iz koga su izašli: “pa nek vidi u koga je najčistije jelo”, tj. najbolje jelo: “I  neka bude ljubazan“, u svom izlasku, odlasku, kupovini i povratku: "i neka ne govori", tj. neka ne obavještava: "nikome ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas kamenovat će vas", tj. ako saznaju za vaše mjesto:"ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti", Dikjanosovi podanici neće ih prestati mučiti sve dok ih ne vrate u njihovu vjeru u kojoj se nalaze ili dok ne umru. Ako oni pristanu vratiti se u nevjerstvo, nema im uspjeha ni na ovom ni na budućem svijetu. Zbog toga kaže: "i tada nikad nećete ono što želite postići!"

Uzvišeni obavještava o beznačajnosti ovoga svijeta, te o bezvrijednosti, lažnosti i prolaznosti koju nosi sa sobom naspram trajne blagodati na budučem svijetu, koju je Uzvišeni Allah pripremio za Svoje dobre robove. Isto tako Uzvišeni kaže:

 "A ono što ima u Allaha bolje je za one koji budu dobri." (3:198)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /412/ "Tako mi Allaha, život je na ovome svijetu u odnosu na budući svijet isto kao kada bi neko od vas zamočio svoj prst u more, pa neka pogleda šta će slijediti iza toga."

Uzvišeni rekao je: "zašto se ne opametite?", tj zašto se ne opametite i date prednost ahiretu nad dunjalukom?

Uzvišeni rekao je:

"Kako može biti jednak onaj kome smo lijepu nagradu obećali, i koju će dobiti,  i onaj kome smo dali da se naslađuje u životu na ovom svijetu, a koji će poslije, na onom svijetu, u Vatru ubačen biti", tj. kako može biti jednak onaj ko je vjernik, vjeruje u nagradu koju mu je Uzvišeni Allah obečao za dobra djela, i onaj ko je nevjernik i lažnim smatra susret sa Uzvišenim Allahom, Njegovo obečanje i Njegovu prijetnju, te je uživao na ovom svijetu mali broj dana,

 "a koji će, poslije, na Sudnjem danu u Vatru ubačen biti", tj. bit će od onih koji će iskusiti patnju.

Uzvišeni kazuje o Karunovu odgovoru njegovom narodu dok su ga savjetovali i upučivali na dobro:

 "Ovo što imam stekao sam saznanjem svojim, tako ja mislim", tj. ja ne osječam potrebu za onim što vi govorite, Uzvišeni Allah mi je podario ovaj imetak znajuči da ga ja zaslužujem i iz ljubavi Njegove prema meni; Njegova odredba je da mi je to podareno na osnovu toga što Allah zna da sam ja toga dostojan.  Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio.

"Kad čovjeka kakva nevolja snađe, Nama se moli, a kad mu Mi poslije blagodat pružimo, onda govori: 'Ovo mi je dato zato što sam zaslužio!

 tj. na osnovu toga što me Allah zna, što zna da sam za to zaslužan. A Allah Uzvišeni mu je odgovorio na tvrdnju da mu Bog posvečuje pažnju time što mu je dao imetak:

"A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili", tj. i prije je bilo onih koji su imali više imetka nego on, a to nije bilo iz naše ljubavi prema njima. I On ih je, pored toga, već uništio, zbog toga što su bili nevjernici i nisu bili zahvalni. Stoga Uzvišeni Allah kaže:

"a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti", tj. zbog velikog broja grijeha.

Karun je jednog dana izašao u svom sjaju i svojoj blistavoj raskoši. Nakon što su ga ugledali oni koji vole ovaj svijet poželjeli su da je i njima poput toga:

"Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!", govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, "on je, uistinu, presretan!", tj. data mu je ogromna sreća.

Nakon što je Uzvišeni spomenuo oholost Karuna u njegovom sjaju i gordosti prema svome narodu, te nepravično postupanje prema njima, naveo je iza toga da je on i njegov dvorac u zemlju utjeran. Pouzdano je navedeno u Buharijinom "Sahihu" da je Salim prenio od svoga oca da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: /413/ "Neki je čovjek vukao svoj ogrtač pa je bio utjeran u zemlju i on će tonuti u nju do Sudnjeg dana." Navodi se da je povod Karunove propasti bila dova Musaa, Allahovog Poslanika, a.s. Postoji razilaženje u pogledu razloga. Od Ibn-Abbasa i Es-Suddija prenosi se da je Karun dao jednoj prostitutki nešto imetka da osumnjiči Musaa, a.s., u vezi s njom, te je tako učinila. Pa je Musa, a.s., zadrhtao od straha, zatim joj se obratio, nakon što je klanjao dva rekata, zatraživši od nje da se zakune Allahom Uzvišenim i kaže Istinu, te je rekla da ju je Karun nagovorio na to, i rekla je: "Tražim oprosta od Allaha i kajem Mu se!" Musa je pao na sedždu i zatražio od Allaha da mu pomogne u vezi sa Karunom, pa mu je Allah objavio da je naređeno zemlji da mu bude pokorna u vezi sa njim, te je Musa naredio zemlji da proguta njega i njegovu kuću, i to se dogodilo:

"i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći." Nije mu koristio njegov imetak, niti ono što je sakupio, niti sluge njegove, niti njegovi robovi. Oni ga nisu mogli obraniti od Allahove osvete, patnje koju je On pripremio i stroge kazne, niti je on mogao pomoći sam sebi, tako da mu nije bilo pomoći od njega samog, niti od bilo koga drugog.

Uzvišeni je rekao: "A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovom mjestu stadoše govoriti", tj. koji su ga gledali u svim njegovim ukrasima i govorili:

"Ah, da je i nama ono što je dato Karunu, on je, uistinu, presretan!" nakon što je utjeran u zemlju počeli su govoriti:

"Zar ne vidite da Allah daje obilje onom od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje!", tj. imetak nije znak da je Allah Uzvišeni zadovoljan sa vlasnikom istog. Slično se navodi u merfu-hadisu koga prenosi Ibn-Mes'ud: /414/ "Uistinu je Allah podijelio među vama vaše moralne vrijednosti kao što je podijelio vaše opskrbe, i Allah, uistinu, daje imetak onome koga voli i koga ne voli, a iman ne daje do onome koga voli."

Uzvišeni Allah rekao je:

"Da nam Allah nije milost Svoju ukazao i nas bi u zemlju utjerao", kao što je uradio sa Karunom jer smo mi željeli da budemo poput njega.

"Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?", imali su na umu da je on nevjernik, a nevjernici neće uspjeti kod Allaha, ni na ovom ni na budućem svijetu. Gramatičari su se razilazili u pogledu značenja riječi Uzvišenog Allaha: "zar ne vidite?", te o ovome postoji više mišljenja od kojih je, kaže Džerir, najjače ono koje je iznio Katade, tj. "zar ne vidiš da."

Uzvišeni rekao je: "A ko se nada susretu sa Allahom", tj. sa budućim svijetom i ko priželjkuje Allahovu nagradu, njegova će se želja ostvariti i bit će nagrađen u potpunosti za svoja djela, to će se, nedvojbeno, desiti. Stoga Allah Uzvišeni kaže:

"Pa od Allaha  određeno vrijeme će doći: On sve čuje i sve zna", čuje molbe i zna ono što će biti.

Uzvišeni kaže: "Navedi im", o Muhammede, "kao primjer, da je život na ovom svijetu" po svom nestanku, prolaznosti i prestanku"kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi sa neba spuštamo", tj. sve sjemenke što poniknu i pokažu ljepotu pa ih ukrasi sjaj i svježina "ipak postane suho", tj. sasušene. "Vjetrovi ga raznesu", tj. rasture ga tamo i ovamo. "Allah sve može", tj. Allah, dž.š., obuhvata Svojom moći svako stanje i situaciju. Mnogo puta Allah, dž.š., navodi primjer ovosvjetskog života na ovakav način. Tako u suri "Junus", Uzvišeni kaže: "Život na ovom svijetu sličan je bilju zemaljskom na koje Mi spustimo sa neba kišu s kojom se ono izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka." 

U hadisu se kaže: /104/ "Ovaj svijet je sladak i primamljiv." 
Uzvišeni dalje kaže:"Bogatstvo i djeca ukras su života na ovome svijetu", ili "Zaista su bogatstvo i djeca iskušenje, a samo je kod Allaha velika nagrada", tj. približavanje Allahu, dž.š., i ibadet Njemu je bolji od zaokupljenosti njima, njihovog umnožavanja i pretjerane ljubavi prema njima. Zato, Allah, dž.š., kaže:"Dobra djela koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati."  Ibn-Abbas, Se‘id Ibn-Džubejr i mnogi iz prvih generacija (selef) vele: Riječi znače pet dnevnih namaza. Ahmed bilježi od Harisa Osmanovog, r.a., roba, slijedeće: /105/ Jednog dana Osman je sjeo (radi abdesta) a mujezin od koga je on zatražio posudu sa vodom u kojoj je, mislim, bilo vode jedan mudd (koliko može stati u sastavljene šake) mu je prišao. Abdestio se, a zatim rekao: Vidio sam Allahovog Poslanika da se ovako abdesti; nakon čega nam je rekao: 'Ko se ovako abdesti, a zatim klanja podne-namaz, oprošteni su mu grijesi između podne i sabaha.Ko, zatim, klanja ikindiju, između podne i ikindije. Ko poslije toga klanja akšam, izme|u ikindije i akšama, pa ko klanja jaciju, izme|u akšama i jacije; zatim provede noć u svojoj kući, ustane, abdesti se i klanja sabah-namaz, oprošteno mu je između jacije i sabaha. To su  dobra djela koja poništavaju loša djela.' Prisutni su upitali: 'Ako su ovo dobra djela (hasenat), šta su djela koja traju?' Osman, r.a., odgovori: 'To su:' La ilahe illallah', 'Subhanellah', 'Elhamdu lillah', 'Allahu ekber', 'La havle ve la kuvvete illa billahil alijjil azim.'" Taberani prenosi od S‘ada Ibn-Džunadeta koji kaže: /106/ "Ja sam bio prvi stanovnik Taifa koji se sreo sa Božijim Poslanikom. Iz Taifa sam krenuo ranom zorom i stigao na Minu u ikindijsko vrijeme gdje sam se popeo na brijeg, sišao a onda otišao kod Božijeg Poslanika. Primio sam islam, nakon čega me poučio surama: 'Kul huvallahu ehad' i 'Iza zulzileh'... Poučio me i ovim riječima: 'Subhanellah', 'El hamdu lillah', 'La ilahe illallah', 'Allahu ekber' i rekao mi: 'One su 'djela koja ostaju' (El bakijatus-Salihatu).'" U istom senedu stoji: /107/ "Ko noću ustane, abdesti se, ispere usta i izgovori 'Subhanellah' 100 puta, 'El hamdu lillah' 100 puta, 'Allahu ekber' 100 puta i 'La ilahe illallah' 100 puta, oprošteni su mu svi grijesi osim krvi, koja se ne poništava" Alija ibn Ebu-Talha i Ibn- Abbas kažu da su riječi El-bakijatus-salihatu razni vidovi spominjanja Allaha, dž.š., kao: 'La ilahe illallahu vallahu ekber', 'Subhanellah', 'Elhamdu lillah', 'Tebarekellah', 'La havle ve la kuvvete illabillah', 'Estagfirullah', 'Sallallahu ala resulillah'. One su još: post, namaz, hadž, sadaka, oslobađanje roba, džihad, održavanje rodbinskih veza i sva dobra djela koja će čekati svoje vršioce u Džennetu sve dok traju nebesa i Zemlja.‘Avfi kaže da je Ibn-Abbas rekao da ove riječi znače prijatan i ugodan govor, a Abdurrahman ibn Zejd ibn Eslem kaže da su to sva dobra djela, što Ibn-Džerir smatra ispravnim.

Ovo je treća odgojna mjera za onoga ko čuje neki ružan govor da ga ne širi i ne obzanjuje, pa Uzvišeni kaže: "One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna", tj. one koji su odabrali iznošenje na vidjelo ružnog govora o njima "čeka teška kazna i na ovom svijetu", tj. putem šerijatske sankcije (hadda), a na vječnom svijetu kazna, "Allah sve zna, a vi ne znate", tj. prepustite Njemu takve stvari, ispravni ćete biti. Imam Ahmed prenosi od Sevbana da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /301/: "Nemojte uznemiravati Allahove robove. Nemojte ih grditi i ružiti. Nemojte tražiti njihove mahane i sramote, jer ko bude tražio sramotu svoga brata muslimana i Allah će njemu tražiti, tako da će ga osramotiti u njegovoj vlastitoj kući."

"O vjernici, ne idite šejtanovim stopama!", tj. njegovim putevima, slijedeći ono što on naređuje.

"Onoga ko bude išao šejtanovim stopama, on će na razvrat i odvratna djela navoditi." Ovo je zastrašivanje i upozorenje izraženo krajne rječito i lijepo: "šejtanovim stopama", pa je svaka neposlušnost i grijeh hodanje šejtanskim stopama.

Zatim Uzvišeni kaže: "A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio", tj. da vas nije On darovao pokajanjem i očistio vaše duše od njihova višeboštva, niko ne bi sebi mogao priuštiti nikakvu čistotu niti dobro "ali Allah čisti onoga koga On hoće" od Svojih stvorenja, a i ostavlja u zabludi koga hoće, bacajući ga na stratišta zablude i stranputice. Allah Uzvišeni kaže: "Allah sve čuje", tj. govore Svojih robova, "i sve zna", ko zaslužuje i ko je dostojan među njima upute, a ko zablude.

Allah Uzvišeni kaže: "Neka se ne zaklinju", tj. neka se ne kunu "čestiti među vama", tj. oni koji daju milostinju "i imućni", tj. bogati "da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili", tj. ne zaklinjite se da nećete održavati rodbinske veze sa siromašnim i onim koji su se iselili. Ovo je vrhunac ljubaznosti i milosti prema rodbini i zato Uzvišeni kaže:

"neka pređu preko toga i nek praštaju!", tj. predhodnu zloću i uznemiravanja. Ovo je Njegova blagost, plemenitost i dobrota prema Njegovim stvorenjima pored nepravde koju sami sebi čine, a ovi su ajeti objavljeni u vezi sa Siddikom, r.a., kad se zakleo da neće više nikada učiniti neku korist Mistahu ibn Usasi, nakon što je govorio o Aiši svašta, kako je ranije navedeno u hadisu. Nakon što je obznanjena čistota i nevinost h. Aiše, Majke pravovjernih, nakon što su se duše vjernika popravile i ustabilile, nakon što je Allah oprostio vjernicima koji su o tome govorili i nakon što je izvršena kazna nad nekim, Slavljeni i Uzvišeni, Kojem pripada dobrota i darivanje, počinje da ulijeva samilost Siddiku prema njegovu rođaku i tetiću Mistahu ibn Usasi, koji je bio jako siromašan i od imetka je imao samo ono što bi mu davao Ebu-Bekr, r.a., a bio je i muhadžir. ”Pokliznuo” se, ali i pokajao i nad njim je radi nje izvršena kazna, a h. Ebu-Bekr je i bio poznat po dobročinstvu i pomaganju rođaka i stranaca i kad je čuo riječi Uzvišenog:

"Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?", Siddik rekao je: "Svakako da bismo voljeli da nam oprostiš, naš Gospodaru." Zatim je prema Mistahu obnovio svoje dobročinstvo i rekao: "Allaha mi,neću mu ga nikad uskratiti." Zato je Ebu-Bekr i bio Siddik,  jako iskren i istinoljubiv, neka je Allah zadovoljan njime i njegovom kćerkom (koja je nedužna i čista i čija je nevinost i čistota potvrđena i koja je žena najačasnijeg stvorenja na nebesima i na Zemlji. Allah ju je sačuvao kao i druge njegove, s.a.v.s., žene od bluda, a također i žene i majke drugih vjerovjesnika i poslanika i ovo spada u potpunost njihove bezgrješnosti, neka je na njih blagoslov i spas.) [4]

___

[4]
Ovaj tekst između zagrada moje su riječi.

Ovo je prijetnja od Allaha onima koji obijede čestite i bezazlene žene, najčešće vjernice. Majke pravovjernih preče su da se ovo odnosi na njih od svake čestite žene, pogotovu ona koja je bila povodom objavljivanja, a to je Aiša, kći Siddikova, neka je Allah zadovoljan njima. Sva ulema je apsolutno saglasna da je nevjernik onaj ko je bude grdio poslije ovoga i bude je optuživao za ono zašto je bila optužena nakon ovog što je navedeno u ajetu, jer oponira Kur’anu. A takav sud se odnosi i na ostale majke pravovjernih.

Allah Uzvišeni kaže: "neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu"

Uzvišeni kaže: "Oni koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali." (33:57) Ima mišljenje da je ovaj ajet objavljen samo o Aiši, r.a. Ispravno je da on, iako objavljen samo o h. Aiši, ima općevažeću normu i odnosi se na zabranu potvaranja svake čestite i bezazlene vjernice, a u ajetu nije propis specificiran samo za nju, već je ona samo povod objavljivanja pored drugih, a propis se odnosi i na nju i na druge.

Općenitost propisa osnažuje i predanje Ibn Ebi-Hatima od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /302/: "Čuvajte se sedam ubitačnih grijeha." Neko je upitao: "Koji su to, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "Poređenje nekoga sa Allahom, magija (sihr), ubiti nekoga bespravno, uzimati kamatu, trošiti imetak jetima, pobjeći na dan boja i potvoriti čestite i bezazlene vjernice." Prenijeli su ga i Buharija i Muslim od Sulejmana ibn Bilala. Hafiz Ebul-Kasim et-Taberani prenosi od Huzejfe da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /303/: "Potvora poštene žene ruši dobra djela učinjena za sto godina."

Uzvišeni naređuje Svojim robovima da budu ispravni u svojoj pokornosti i da požure sa dobročinstvima.

"Zato ti upravi lice svoje prema pravoj vjeri, prije nego što Allahovom voljom nastupi Dan koji niko neće moći odbiti", tj. Sudnji dan; kada On zaželi da to bude, u tome ga niko neće spriječiti.

"Toga Dana će se oni razdvojiti", odnosno razdijeliti, jedna grupa će u Džennet, a druga u Vatru.

Allah, dž.š., skreće pažnju ljudima na Dan povratka pa im naređuje bogobojaznost, da se samo Njega boje, da strepe od Sudnjeg dana, kad "roditelji djetetu neće moći nimalo pomoći." To znači kada bi želio da sebe žrtvuje za njega, to se ne bi prihvatilo. Isto tako, ako bi dijete željelo da žrtvuje sebe za roditelja, to se ne bi od njega prihvatilo. Zatim ih Uzvišeni savjetuje, govoreći: "pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara", tj. da ne budete zaokupljeni bezbrižnostima ovoga svijeta, pa da vas to odvrati od ahireta.

 "i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba." Riječ je ustvari "šejtan". On, zaista, koleba potomke Ademove, obećava im i obmanjuje ih, a od toga, ustvari, nema ništa. To je onako kako Uzvišeni kaže:

"On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana." (4:120)

Uzvišeni postavlja pitanje kako nije jasno ovim lašcima na poslanike da su prije njih uništeni prošli narodi zbog laganja na poslanike, i protivljenja onome što su im, od ispravnog načina življenja, dostavili. Svi su nestali, bez traga i glasa.

"Da li ijednog od njih vidiš i da li i najslabiji glas njihov čuješ?" (19:98) Zbog ovoga je Uzvišeni rekao! "...po čijim oni nastambama hodaju?" Znači da ovi lašci hodaju po nastambama onih lažova, a ne vide u njima nikoga ko je u njima prije stanovao i ko ih je gradio. Oni su ih napustili.

"To su, zaista, dokazi", tj. pouke, savjeti i argumenti za one koji poriču i one koji vjeruju i pokazatelji kako su skončali i jedni i drugi.

"...pa zašto neće da čuju?" vijesti o događajima koji su se desili njihovim prethodicima.

Uzvišeni spominje blagodati u kojima su uživali, sigurna mjesta i spojena naselja, sa mnoštvom drveća, usjeva i plodova, što je sve činilo da putniku nije bilo potrebno da nosi hranu i vodu - gdje god bi došao našao bi vodu i plodove. U podne bi otpočinuo u jednom mjestu, a zanoćio u drugom, taman kako je iziskivalo putovanje. Stoga Uzvišeni veli:

"A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana", tj. išli su iz Jemena do Šama kroz spojena i povezana naselja. Neki vele da su to naselja u San'i. "Naselja vidljiva", tj. jasno uočljiva, u jednom bi otpočinuli u podne, u drugom zanoćili. Stoga Uzvišeni veli: "I odredili im potrebnu udaljenost", tj. postavili ih na udaljenost potrebnu putnicima. 

"Putujte kroz njih i po noći i po danu, sigurni", tj. uvijek su uživali sigurnost.

"To su oni koji­ma pripadaju blagoslovi od Gospodara njiho­va i milost", dakle kao vid Njegove pohvale njima.

"To su oni koji su na Pravom putu." Omer ibnel-Hattab kaže: "Divne su to naknade i dodatak uz njih!" Riječi:

"To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost" sadrže dvije naknade, a riječi:

"To su oni koji su na Pravom putu" sadrže dodatak, jer njima pripada nagrada, ali, također, i poseban dodatak.

O "istirdža'u", tj. izgovaranju Allahovih riječi kod nedaća: "Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti", postoje brojni hadisi Među njima su i riječi koje navodi Mus­lim u svom Sahihu od Ummi-Seleme, r.a., koja kaže: čula sam Allahovog Poslanika kako kaže: "Nema toga roba koga nešto pogodi, pa kaže:'Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti Moj Bože, nagradi me za ono što me je pogodilo i daj mi umjesto toga dobro', a da ga Allah ne nagradi i da mu pos­lije toga ne da dobro." Zatim ona kaže: "Kada je umro moj muž, ja sam postupila (govorila) kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, pa mi je Allah podario boljeg od njega, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem."

Imam Ahmed navodi predanje s lancem prenosilaca od Husejna ibn Alija, koji navodi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Svaki musliman i mus­limanka kada se sjete nedaće u kojoj su bili, ma koli­ko davno da se dogodilo i to bude povodom da iz­govore riječi: 'Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti', Allah će im svaki put iznova dati nagradu za strpljenje i vjeru u toj nesreći."

Imam Ahmed prenosi od Ebu-Sinana1 da je rekao:  Ukopavao sam svoga sina i, dok sam još bio u kaburu, za ruku me je uzeo Ebu-Talha el-Havlani, izvukao me, a potom rekao: "Da te obradujem!?" Rekoh: "Da", a on reče: Pričao mi je Ed-Dahhak ibn Abdurrahman ibn Avzeb kako je Ebu-Musa rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Allah kaže meleku smrti: uzeo si sina Moga roba, uzeo si mu zjenicu oka nje­govog, plod srca njegovog? On reče: Da Zatim mu je rekao: Pa šta je on na to rekao?, a melek reče: Tebe je hvalio i rekao:“Mi smo Allahovi I njemu se varaćamo” zatim mu je rekao: Sag­radite dom u Džennetu i nazovite ga Dom zahvale!"

1 Ime Ebu-Sinan odnosi se na Isaa ibn Sinana.

Zatim nas obavještava Uzvišeni o Svojim sretnim robovima, da njima pripadaju odaje, odnosno visoki, ogromni dvorci u Džennetu.

"...odaje sve jedne iznad drugih sagrađene...", sprat iznad sprata čvrsto sagrađene, ukrašene i visoke.

Imam Ahmed bilježi od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /28/ "Stanovnici Dženneta gledat će u Džennetu stanovnike soba kao što gledate sjajne zvijezde koje iziđu na sjajnom obzorju; bit će različitih stepena. Rekli su: 'O Allahov Poslaniče, to su vjerovjesnici?' A Poslanik, s.a.v.s.., reče: 'Da, tako mi Onog u Čijoj je ruci moj život, i ljudi koji su vjerovali u Allaha i u poslanike.'"

Bilježi Imam Ahmed od Ebu-Hurejrea, r.a., koji kaže: "Rekli smo: 'O Allahov Poslaniče, kada tebe vidimo i kad smo u tvom društvu, srca nam se smekšaju za budući svijet; a kad se odvojimo od tebe, okrenemo se dunjaluku, i djeci i ženama.' Poslanik, s.a.v.s., reče: /29/ 'Kada biste vi bili  stalno u stanju u kakvom ste kad ste kod mene, rukovali bi se sa vama meleki svojim šakama i posjećivali bi vas u vašim kućama. A da ne griješite, Uzvišeni Allah bi umjesto vas stvorio ljude koji će griješiti da bi im Allah oprostio.' Rekli smo: 'O Allahov Poslaniče, govori nam o Džennetu, kako je građen?' Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Cigla od zlata, cigla od srebra, a njihov malter misk mirišljavi, a njegov šljunak biseri i drago kamenje, a njegova prašina (zemlja) šafran. Ko uđe u njega uživat će, neće očajavati, u njemu će biti vječno i neće umrijeti; odjeća mu se neće poharati niti će proći njegova mladost. Trojici Allah neće odbiti njihovu dovu: pravednom imamu - vladaru, postaču dok ne iftari i mazlumu (onome kome je načinjena nepravda). Nju nosi oblak i pred njom se otvaraju vrata nebeska. Allah, dž.š., kaže: 'Tako mi Moje veličine, pomoći ću ti pa makar i poslije nekog vremena.'" I riječi Uzvišenog: "...ispod kojih će rijeke teći...", tj. teći će rijeke u međuprostoru, kako hoće i gdje hoće. "...Allahovo obećanje...", tj. ono što smo spomenuli obećanje je koje je obećao Allah Svojim robovima vjernicima. "...a Allah neće obećanje prekršiti!"

Obavještava nas Uzvišeni da je voda na Zemlji, u osnovi, sa nebesa, kao što kaže Uzvišeni: "...i mi s neba čistu vodu spuštamo."/25:48/ Seid ibn Džubejr kaže: "Porijeklo je vode od snijega", znači da snijeg napada po planinama i tu se zadrži i topi i spušta se u utrobe planina, a onda iz njih izviru izvori. Ibn-Abbas kaže: "Nema vode na Zemlji a da nije pala sa nebesa, ali je kanali u zemlji upijaju." I zato kaže Uzvišeni:

"Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u Zemlji razvodi." I riječi Uzvišenog:

"...a onda pomoću nje raznovrsno bilje izvodi..." Različito po njegovom obliku, okusu, mirisu (namjeni) i koristi.

"a zatim se osuši i ti ga vidiš požutjelim...", napola suho, "i najzad ga skrši", tj. postane potpuno suho i skrši se.

"To je, doista, pouka za one koji su pametni", tj. oni koji se prisjećaju i uzimaju pouku da je i dunjaluk takav. Počinje mladošću i ljepotom, a završava se starošću i izobličenošću. Mladić postane iznemoglim starcem, a zatim, na kraju, umre. I sretan je onaj koji poslije smrti bude zaslužio dobro. Allah, dž.š., poredi život na ovom svijetu sa biljkom koja biva mlada (zelena) a zatim se zdrobi, kao što kaže Uzvišeni:

"Navedi im, kao primjer, da je život na ovom svijetu kao bilje koje, i poslije natapanja vodom koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu, a Allah sve može!" /18:45/ 

Obraća se Uzvišeni robovima svojim koji vjeruju i rade dobra djela:

"To je ono čime Allah obveseljava Svoje robove koji vjeruju i čine dobra djela", znači: ova radosna vijest od Uzvišenog Allaha će im se sigurno obistiniti.

"Reci: 'Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske'", tj. reci, Muhammede, mušricima nevjernika Kurejša; ja od vas za ovu obznanu i ovaj savjet vama ne tražim da mi date išta osim što je na vama da prestanete da me ometate i da dozvolite da dostavljam objavu svoga Gospodara. Ako mi u tome nećete pomoći, nemojte me bar ometati, zbog toga što su između nas  rodbinske obaveze. Kaže El-Buhari prenoseći od Tavusa koji je pričao o Ibn-Abbasu, r.a., da je upitan o riječima Uzvišenog:

"osim pažnje rodbinske!" Seid ibn-Džubejr kaže da "kurba" znači Muhammedovu porodicu. A Ibn-Abbas reče da je on pogriješio, i da je jasno da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., u svakom ogranku plemena Kurejšija, imao rodbine, pa im je rekao: "Osim da održavate rodbinske veze između mene i vas." Ovaj dio navodi samo El-Buhari. Prenose Ahmed i ostali, a slično kaže i Mudžahid, Ikrima, Katade i dr. El-Buhari također prenosi od Seid ibn Džubejra predanje koje znači da je on rekao da ove riječi znače: "Da me pazite u pogledu moje rodbine", tj. da im činite dobročinstvo i da prema njima lijepo postupate... Ispravno tumačenje ovoga ajeta je kako ga je protumačio" učenjak ovog ummeta i tumač Kur'ana, Abdullah ibn-Abbas, r.a., što je od njega prenio El-Buhari, kao što je to i spomenuto. Ovim se ne negira preporuka prema Resulullahovoj porodici, naredba da im se čini dobročinstvo, da se poštuju i da im se odaju počasti. Oni su, uistinu, čisto potomstvo najčasnije kuće koja se na Zemlji pojavila; slavom, ljepotom i porijeklom. Posebno ako ta porodica živi istinskim sunnetom Vjerovjesnikovim, Jasnim i veličanstvenim, kao što su to bili prethodnici poput Abbasa i njegovih sinova te Alije i njegovog potomstva r.a., neka je Allah sa njima svima zadovoljan. Potvrđeno je u dva Sahiha da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao u svojoj hudbi u Gadir-Hum: /90/ "Uistinu vam ostavljam dvije vrednote; Allahovu Knjigu i svoje potomstvo. Oni se uistinu razići neće, a prići će mome Havdu." Prenosi imam Ahmed od Ibn-Abbasa ibn Abdul-Muttaliba, r.a., da je rekao: /91/ "Rekao sam: 'O, Allahov Poslaniče, zaista se Kurejšije međusobno susreću sa velikom radošću, a kad nas susretnu njihova su lica takva da ih ne možemo prepoznati. Zatim reče: "Te se naljutio Vjerovjesnik, s.a.v.s., žestoko i rekao: 'Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće iman ući u srce čovjeka dok vas radi Allaha i njegovog Poslanika ne zavoli.'" Prenosi El-Buhari od Ibn-Omera, r.a., od Ebu Bekra es-Siddika, r.a., da je rekao: "Cijenite Muhammeda, s.a.v.s., cijeneći njegovu porodicu." A u vjerodostojnom predanju stoji da je es-Siddik, r.a., rekao Aliji, r.a.: "Tako mi Allaha, draža mi je rodbina Allahovog Poslanika nego da održavam rodbinske veze sa svojom rodbinom." A Omer ibn el-Hattab, r.a., je rekao Abbasu, r.a.: "Tako mi Allaha, onoga dana kad si islam primio bilo mi je draže, nego da je Hattab primio islam. Jer, tvoje prihvatanje islama je značajnije nego li Hattabovo prihvatanje islama." Postupak dvojice šejhova Omera i Ebu-Bekra je obavezujući za svakog da tako postupi. Zbog toga su oni najbolja dvojica vjernika odmah iza vjerovjesnika i poslanika, neka je Allah zadovoljan sa njima dvojicom i sa svim ostalim ashabima. O ovom je prethodilo mnogo hadisa, a posebno kod govora Uzvišenog!

"Allah želi da od vas, o Porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti." /33:33/ Zato nema potrebe da ih ovdje ponovno spominjemo. Allahu pripada zahvala i dobročinstvo.

Riječi Uzvišenog:

"A ko učini dobro, Mi ćemo njemu za to povećati dobro", znači: ko uradi dobro djelo, Mi ćemo dobrotu uveličati, te prema tome, uveličat će se i nagrada i sevap. Kao što Uzvišeni veli:

"Allah neće nikome ni trunku nepravde učiniti. Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati." /4:40/

Riječi Uzvišenog:

"Doista, Allah, mnogo prašta i blagodaran je", tj. oprašta mnogo ružnih djela, umnogostručuje i malo od dobrih dijela. On prikriva i prašta, umnogostručuje i blagodari.

"A nesreća koja vas zadesi zbog stečevine je ruku vaših" znače: O ljudi, šta vas god snađe od teškoća, to je zbog vaših ružnih postupaka što ste ih počinili.

"...a mnogo toga On i oprosti." Oprosti mnoge grijehe, te vas zbog njih ne kažnjava. Preko njih prelazi. Kao što Uzvišeni veli:

"Da Allah kažnjava ljude prema onom što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio." /35:45/ U sahih hadisu stoji: /96/ "Tako mi Onog u ^ijoj je ruci moja duša, neće mumina zadesiti, bilo bijeda, teškoća, briga ili žalost, a da Allah time ne izbriše iz njegovih grijeha. Pa čak i trn koji ga ubode." Prenosi Ibn Ebi Hatim od Alije, r.a., da je rekao: /97/ "Hoćete li da vam kažem koji je najbolji ajet u Knjizi Uzvišenog Allaha, dž.š., o kojem nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pričao? To je:

'...a nesreća koja vas zadesi zbog stečevine je ruku vaših, a mnogo toga On i oprosti.' Ja ću ti ga protumačiti, o Alija. Šta vas god snašlo od bolesti, kazne ili belaja to je posljedica vaših ruku. Ako Allah za nešto na dunjaluku kazni, iz samilosti neće zato kažnjavati na ahiretu. Ono što Allah na dunjaluku oprosti neće o njemu ponovno pitati na ahiretu."

"Oni koji ne vjeruju govore: 'Ne slušajte ovaj Kur'an'", tj. preporučili su jedni drugima da se ne pokoravaju Kur'anu i da ne prihvaćaju njegove naredbe, "nego pravite buku"; tj. kada se uči ne slušajte i pravite buku; tj. zviždanjem  pljeskanjem, odnosno pištanjem i miješanjem njihovih glasova sa glasom Poslanika.

 "...da bi ste ga nadvikali." Ovo je stanje ovih neznalica i nevjernika kad slušaju Kur'an, a što se tiče vjernika,  oni izvršavaju Allahove naredbe; a Uzvišeni kaže:

    "A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani" /7:204/,

A Allah Uzvišeni veli:

"To su oni nad kojima treba da se ispuni Riječ rečena o ummetima, džinima i ljudima koji su prije njih bili i nestali, jer - oni su, zaista, gubitnici." Oni su se pridružili skupini njima sličnih, po postupcima istim, nevjernicima koji će izgubiti (upropastiti) sebe i svoju porodicu na Sudnjem danu. Ovaj ajet potkrepljuje tvrdnju što smo je naveli da se riječi Uzvišenog:

 "A onaj koji roditeljima svojim kaže: "Uh", imaju shvatiti općenito, odnose se na svakog ko je roditeljima nepokoran i niječe istinu.

El-Avfi navodi od Ibn-Abbasa: "Poglavlje 'En-Nisa' objavljeno je u Medini." Ovako prenosi Ibn-Merde­vejh od Abdullaha ibn Zubejra i Zejda ibn Sabita.

U "Mustedreku" el-Hakim navodi predanje od Ma'n ibn Abdurrahmana ibn Abdullaha ibn Mesuda, koji kaže: - U poglavlju 'En-Nisa' postoji pet ajeta koje ne bih dao za ovaj svijet i sve što je na njemu:

"Allah neće učiniti nikome ni trunku nepravde..." (4:40),

"Ako se budete klo­nili velikih grijehova koji su vam zabranje­ni..." (4:31),

"Allah neće oprostiti da se Njemu išta ravnim pridružuje, a oprostit će manje grijehe koje On hoće..." (I4:48),

"Da su ti oni došli kada su sebi nepravdu učinili..." (4: 64).1 Zatim kaže: "Ovo je vjerodostojan lanac uko­liko je Abdurrahman to čuo od svoga oca. Međutim, o tome postoje različita mišljenja!" Nakon toga, putem Saliha el-Merrija prenosi se od Katade, koji navodi da je Ibn-Abbas rekao: "Osam je ajeta objav­ljenih u poglavlju "En-Nisa" ("Žene") koji su bolji za ovaj ummet od svega što Sunce obasjava:

Prvi je:

"Allah želi da vam objasni i uputi vas putevima onih prije vas, i da vam oprosti! Jer, Allah sve zna i mudar je!" (4:26);

Drugi:

"Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko skre­nete!" (4:27);

Treći:

"Allah želi da vam olakša, a čovjek je stvoren sla­bim!" (I4:28) Nakon toga navodi riječi Ibn-Mesuda, tj. pet preostalih.

Allah Uzvišeni kaže, naređujući Svojim stvorenji­ma da budu bogobojazna, da se samo Njemu kla­njaju i ništa Mu ne pridružuju, i upozoravajući ih na Svoju moć kojom ih je stvorio od jedne osobe, a to je Adem, a.s., "od koje je i njen par stvorio", a to je Hava, a.s., koja je stvorena od nje­govog lijevog rebra sa zadnje strane, dok je spavao. Kada se probudio i ugledao je, ona mu se svidjela; obradovao joj se, a i ona se njemu obradovala. U vjerodostojnom hadisu stoji: /633/ "Žena je stvorena od rebra, a najkrivlji dio rebra je gornji! Ako ga želiš ispraviti, slomit ćeš ga, a ako se hoćeš time koristiti, koristit ćeš se i dok je krivo!"

"...a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao", tj. od njih dvoje, Adema i Have, zasijao je mnogo muškaraca i žena i proširio ih u različitim dijelovima svijeta, u različitim vrstama i osobinama, bojama i jezicima da bi se, nakon toga, Njemu vratili i oživjeli. Zatim kaže:

"Bojte se Allaha, Čijim imenom jedni druge molite i čuvajte rodbinske veze!" Znači čuvajte se Allaha pokornošću prema Njemu!1 Ed-Dahhak kaže: "Čuvajte se Allaha, s Kojim ste u ugovornoj obavezi i čuvajte rodbinske veze, da ih ne kidate, nego da ih jačate i uspostavljate!"

"Allah, doista, nad vama bdije!" On bdije nad svakim vašim stanjem i djelom, kao što na drugome mjestu kaže:

"A Allah je svemu svjedok." (I58:6) U jednom vjerodostojnom hadisu stoji: /634/ "Robuj Allahu kao da Ga vidiš - jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi!" To se odnosi na nadzor Nadzornika. Stoga, Allah Uzvišeni navodi da stvorenja vode porijeklo od jednog oca i jedne majke, kako bi bili bliski jedni s drugima i kako bi ih podstaknuo da brinu o slabima. U Sahihu Muslimo­vom stoji /635/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, kada mu je došla grupa ljudi iz plemena Mudar u poderanim ogrtačima zbog siromaštva i bijede, ustao i obratio se ljudima poslije podne-namaza rekavši:

"O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe", proučivši ovaj ajet do kraja, a zatim je dodao:

"O vjernici, bojte se Allaha i neka svaka osoba pogleda šta je učinila za sutra..." (I59:18) Nakon toga, podstaknuo ih je na milosrđe, pa je neko dao milostinju od svojih dinara, dirhema, sa'a žitarica i sa'a datula navodeći kompletan hadis. Ovako prenose Ahmed i autori Sunena od Ibn-Me­suda u poglavlju o "hutbi prilikom potrebe

1 U ovom ajetu nema dokaza za one koji dozvoljavaju moljenje i preklinjanje stvorenja, jer nije smisao ovoga moljenje rodbine, nego je cilj čuvanje rodbinskih veza.

1 Nedostaje peti ajet!

"...i ukrase od zlata." Ibn-Abbas kao i drugi kaže da "zuhruf" - znači zlato.

Uzvišeni potom veli:

"...jer sve je to samo uživanje na ovom svijetu", sve su to samo užici prolaznog svijeta. Dato im je da osjete ljepotu kao plod njihovog truda na dunjaluku u vidu jela, pića i mjesta boravka, kako bi na ahiretu ostali bez ičega. Oni, ustvari, pravog truda nemaju, pa zašto bi ih Allah mogao nagraditi. Ovo su navodi u sahih hadisu. U drugom hadisu stoji: /105/ "Kad bi dunjaluk bio vrijedan kod Allaha koliko krilo od komarca, ne bi kafira zapao od njega ni gutljaj vode." Sened ovog hadisa navodi El-Begavi od Sehl ibn Sa'da, r.a. Zatim Uzvišeni veli: "a onaj svijet - Gospodara tvoga bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali", to je, znači, specijalno samo za njih, u tome neće imati udjela ostali. Buharija i Muslim prenose: /106/ Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Nemojte piti iz zlatnog i srebrenog posuđa. Nemojte jesti iz zlatnih tanjira. To je njihovo na dunjaluku, a naše na ahiretu." Allah im je to na dunjaluku dao zbog toga što je on bezvrijedan.

Prihvati se Kur'ana koji ti je u srce spušten. To je, svakako, istina, a ono čemu pozivaš jeste istina koja na široka vrata Pravom putu ide, spojena sa dženetskim blagodatima i dobrom koje ne prolazi.

Poznavaoci arapskog jezika razilaze se u pogledu značenja riječi: "Hadž je u poznatim mjesecima "Neki kažu: "To znači da je hadž u poznatim mjesecima, pa je u skladu s tim ni­jet za hadž potpuniji u tim mjesecima nego u dru­gim, iako je i u drugim ispravan. Mišljenje da je nijet za hadž ispravan u toku cijele godine zastupa mez­heb Malika, zatim Ebu-Hanife, Ahmeda ibn Hanbela i drugih..i to na osnovi riječi Allaha Uzvišenog:

Pitaju te o mlađacima. Reci: "Oni su ljudima oznake za vrijeme i hadž", odnosno, da je to jedan od dva obreda. Stoga je nijet za hadž ispravan u toku cijele godine, kao i za umru. Međutim, Šafija, r.h., smatra da je nijet za hadž ispravan samo u mjesecima hadža. Zato, ako bi neko zanijetio prije toga, to mu ne bi bilo valjano. Ovaj stav prenosi se od Ibn-
-Abbasa i Džabira, a zastupaju ga i Ata', Tavus i Mudžahid, r.h. Dokaz su za to riječi Allaha Uzvišenog:

"Hadž je u poznatim mjesecima", pa ne vrijedi prije toga, kao što je slučaj i sa namaskim vremenom. Šafija, r.h., navodi predanje od Ibn-Abbasa da je rekao kako niko ne treba da oblači ihram za hadž osim u mjesecima hadža, jer Allah Uzvišeni kaže: "Hadž je u poznatim mjesecima." Ibn-Merdevejh u svom Tefsiru navodi predanje od Ibn-Abbasa: /254/ "Sunnet je da se ihrami za hadž oblače samo u mjesecima hadža." Ibn-Huzejme u Sahihu prenosi da je Ibn-Abbas rekao: /255/ "Za hadž se ihram oblači samo u mjesecima hadža, jer sunnet je da se ihrami za hadž oblače samo u mjesecima hadža." Ovaj lanac je sahih (vjerodostojan)A riječ ashaba da je sunnet to i to, po većini uleme imaju status hadisa, a posebno Ibn-Abbasa u komentaru Kur'ana, jer je on najveći mufessir. U jednom hadisu koji se direktno navodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (merfu'), koji prenosi Ibn-Merdevejh s lancem od Džabira, navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /256/ "Ne treba niko oblačiti ihram za hadž osim u mjesecima hadža." Njegov sened je prihvatljiv. Međutim, Šafija navodi predanje posredstvom Džabira ibn Abdullaha, prema kojem je postavljeno pitanje: /257/ "Da li će se početi s telbijjom za hadž prije mjeseci hadža?" Rekao je: "Ne." Ovaj "mevkuf" hadis vjerodostojniji je od navedenog "merfu'" hadisa. Prema tome, ostaje mezheb ashaba ojačan stavom Ibn-Abbasa: "Sunnet je da se ne stupa u ihram za hadž osim u mjesecima hadža"Allah to najbolje zna!

"u poznatim mjesecima"; El-Buhari navodi od Ibn-Omera: /258/ "To su mjeseci ševval, zul-kade i deset dana zul-hidžeta." Ovo El-
Buhari spominje u muallek predanju u aktivnoj formiSlično tome Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Omera u lancu koji je sahih. A El-Hakim to prenosi uz opasku: "u skladu s uvjetima dva šejha"Ja bih dodao da se to prenosi od velike skupine ashaba i tabiina, a predstavlja i stav Šafije, Ebu-Hanife, Ahmeda i drugihIbn-Džerir kaže: Ispravno je kazati u množini za dva mjeseca i dio trećeg, kao što se kaže: "Vidio sam ga ove godine ili vidio sam ga danas, iako se to zbilo u dijelu godine, odnosno dana." Isto tako, Allah Uzvišeni kaže:

"A onome ko požuri, pa to učini za samo dva dana, nije grijeh" (2:203), jer žurba je samo za dan i po!

"a ko se obaveže da u njima obavi hadž" ; Ibn-Džerir kaže: "Svi se slažu da se pod obavezom ovdje misli na prihvaćanje obaveze i zadaće, tj. ko na sebe uzme obavezu stu­pajući u ihram da obavi hadž." Ata kaže: "obaveza jeste stupanje u ihram." Isto kažu i drugi. Od Ibn-Abbasa se navodi da je rekao: "Ne treba da se počne sa telbijjom za hadž, a zatim ostane u zemlji."

"..ne može imati spolni odnos niti nevaljalo što činiti". Ata kaže: "Spolni odnos" znači sastajanje sa ženom, snošaj i bestidan govor, a riječi: "niti ružno što činiti", znači činiti grijehe i psovati u Haremu. U sa­hih hadisu stoji: /259/ "Psovati muslimana nevaljao je (nemoralan) čin, a boriti se protiv muslimana čin je nevjerstva", a u nevaljalost spadaju svi grijesi. U dva "Sahiha" od Ebu-Hurejre navodi se da je rekao: Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /260/ "Ko hodočasti ovaj Hram, a ne sastane se sa ženom, niti što nevaljalo uradi, oslobodio se grijeha kao na dan kada ga je majka rodila."

"..niti ulaziti u prepirke u toku hadža.", tj. prekine svaki sukob u vremenu obreda hadža, i odmah nakon toga, što je Allah najbolje objasnio. Naime, dolazilo je do rasprava između pripadnika plemena Kurejš i drugih Arapa, tako da bi Kurejši stajali kod Mešarul-harama na Muzdelifi, a ostali Arapi na Arefatu, pa bi raspravljaliI jedni i drugi su tvrdili da su njihov hadž i mjesto gdje stoje mjesto i hadž Ibrahima, a.s. Allah je prekinuo ovu prepirku, objasnio sve obrede i zabranio prepirku na tome mjestu i u to vrijemeIma mišljenja, također, da prepirka znači ovdje neprijateljstvo, licemjerje, psovku, svađu i srdžbu, izuzev da ukoriš roba i time ga naljutiš, ali ga ne udariš. Ja bih dodao: Kada bi ga udario, i to bi bilo dopušteno. Dokaz za to jeste da je Ebu-Bekr udario svog slugu zato što je pustio da zaluta deva na kojoj je bila hrana i voda, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledao u njega, nasmiješio se i u vidu blagog prijekora rekao: /261/ "Gledajte šta čini ovaj vjernik u ihramu!" Dakle, bolje je to ne činiti, Allah to najbolje zna!

U predanju koje navodi Ahmed u skraćenom obliku stoji kako on navodi od Džabira: /262/ "Ko izvrši svoj obred, a muslimani budu zaštićeni od njegova jezika i ruku, bit će mu oprošteni pređašnji gri­jesi."

"A za dobro koje učinite Allah zna..." Nakon što im je zabranio ružan govor i djela, Allah Uzvišeni podstiče vjernike da čine dobra djela, obavještavajući ih da On to zna, te da će ih za to na Sudnjem danu nagraditi najobil­nijom nagradom.

"Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost!" El-Buhari navodi predanje s lancem od Ibn-Abbasa, koji kaže: Stanovnici Jemena obavljali su hadž, a nisu sa sobom nosili opskrbu i govorili su: "Oslanjamo se na Allaha!" Zato je Allah Uzvišeni ob­javio:

"Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost!" Tako im je to zabranjeno i naređeno da se opskrbe pot­repštinama kao što su brašno i hljeb. Od Mudžahida se navodi da je Ibn-Omer uvjetovao da onaj s kim se druži bude velikodušan i dobar.

"...a najbolja opskrba je bogobojaznost!" Naime, pošto im je naredio da se opskrbe za put na ovome svijetu, uputio ih je da se opskrbe i za drugi svijet ahiret, a to je bogo-bojaznost Allah Uzvišeni kaže:

"...i raskošna odijela, a odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje" (7:26)A to je strahopoštovanje, pokornost i bogobojaznost, tj. opskrba za drugi svijet.

Mukatil ibn Hajjan kaže: Kada je objavljen ajet: "Za put se opskrbite", jedan od siro­mašnih muslimana ustao je i rekao: "Allahov Poslaniče! Ne možemo osigurati opskrbu!", pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /263/ "Opskrbite se toliko da sačuvate svoj obraz od ljudi, a najbolja opskrba je bogobojaznost!" Prenosi Ibn-Hatim.

"I Mene se bojte vi, ra­zumom obdareni!", tj. da ne tražite od njih, tj. čuvajte se Moje kazne i teške patnje! Moja kazna je za one koji djeluju suprotno Mojim zapovijedima vi, pameću i razumom obdareni!

Allah Uzvišeni naređuje da se spominje (zikr čini) i to u većoj mjeri nakon završetka obreda "kao što spominjete pretke vaše" Od Ibn-Abbasa se navodi: "U vrijeme paganstva ljudi bi stajali u sezoni hadža, a pojedinci bi govorili: 'Moj je otac davao hranu, jamčio, plaćao dugove...' ne spominjući nikoga drugoga osim svoje očeve." Zato je Allah Uzvišeni objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem:

"Allaha spominjite kao što spominjete pretke vaše, pa i više od toga!" Slično se prenosi od Enesa i velikog broja tabiina te drugih autoritetaIsto navodi Ibn-Džerir prenoseći to od jedne skupine tabiina. Al­lah to najbolje zna! Riječca "ili" ovdje je u funkciji potvrde usporedbe kao što je u riječima:

"Ona su kao kamen ili još tvrđa" (2:74), odnosno riječi:

"Oni se pobo­jaše ljudi kao što se Allaha boje, ili još više!" Ovaj veznik ovdje nije nikako u funkciji izražavanja sumnje, nego je u funkciji potvrde da je ono što se navodi takvo ili više od toga. Nakon toga Allah Uzvišeni ukazuje na potrebu upućivanja molbe (dove) Njemu nakon samog čina zikra, što je pret­postavka odgovora. Stoga On, dž.š., prekorava onoga koji mu se ne obraća izuzev u stvarima ovoga svijeta zapostavljajući drugi svijet.

Govor Uzvišenog: "I samo Mi dajemo život i smrt", to je izvješće o moći Uzvišenog Allaha da započne stvaranje i da ga ponovi i On je Taj Koji je iz ničega stvorenja oživio, zatim će ih usmrtiti i na Danu sudnjem sve proživiti.

Ovaj časni ajet dokida običaj iz prvog perioda is­lama kada je čovjek mogao vratiti ženu dok je razvo­dni rok, makar je pustio sto puta. Budući da su time supruge bile oštećene, Allah je to sveo na trorijeko puštanje dopuštajući vraćanje nakon jednom ili dva puta izrečene odluke, a potvrđujući to definitivnim trećim iskazom Allah Uzvišeni kaže:

"Puštanje je dva puta, nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje!" U poglavlju "Dokidanje povratka nakon trostrukog puštanja" Ebu-Davud navodi riječi od Ab­basa:

"Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja; i nije im dopušteno da kriju ono što je Allah stvorio u matericama njihovim." Ove riječi znače da muškarac kada pusti ženu ima pravo da je vrati, pa makar to bilo i trorijekom, što je potom dokinuto riječima:

.."Puštanje je dva puta..." Na ovaj način, puštanje tri puta je osigurano tako da nakon trećeg puštanja nema opoziva dok se žena ne uda za drugoga.

"..nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način raz­vod daje!" Ukoliko čovjek ženu pusti jedanput ili dvaput, dok traje razvodni rok iddet, ima mogućnost da je vrati u namjeri da to popravi ili do­bro učini, ili da je ostavi dok ne prođe taj rok, pa dođe do konačne rastave i ona postane slobodna, s tim da se prema njoj mora korektno odnositi, da joj se ne učini nepravda niti bilo kakva šteta Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ismaila ibn Semia, koji kaže: Čuo sam Ebu-Rezina kako kaže: /340/ "Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je neki čovjek i rekao: Allahov Poslaniče, šta kažeš za riječi Allaha Uzvišenog:

'nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje!' Gdje je treće? On je odgovorio: Razvod na li­jep način." U predanju Abda ibn Humejda, u njego­vom komentaru stoji: /341/ "..Razvod na lijep način je treći."

"A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali." Dakle, nije vam dopušteno da ih uznemiravate i mučite kako bi se od vas otkupile onim što ste im vi darovali, ili pak dijelom toga, jer Allah Uzvišeni kaže:

"smetnje im ne pravite da odnesu nešto od onoga što ste im dali, osim ako budu očito zgriješile!" (4:19) Ukoliko pak žena nešto pokloni mužu od svoga vlastitog dobra, Allah Uzvišeni naređuje:

"A ako vam one, svojom voljom, od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte" (4:4) Ukoliko se međutim supružnici zavade, pa žena ne ispunjava obaveze prema mužu ne podnoseći ga i ne sastajući se s njim, ona ima pravo da se otkupi onim što joj je on dao. Nema smetnje da ona to njemu dade, kao što nema smetnje ni da on to primi. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi." Ako, međutim, ona to čini bez razloga, pa zatraži od njega da se otkupi, u vezi s tim postoji predanje Ibn-Džerira koje on navodi od Sevbana, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /342/ "Ako neka žena traži od muža razvod bez valjanog razloga, njoj je haram miris Dženneta." U predanju Ahmeda to se navodi od Ebu-Kilabe, a on spominje Ebu-Esma'a, Sevbana i druge. Ibn-Džerir to navodi s posebnim dodatkom: /343/ "jer one koje to čine spadaju u licemjere!" Veliki broj sljedbenika zdrave tradicije, kao i poznijih imama tvrde: "Nije dozvoljeno da žena inicira rastavu osim u slučaju velikog sukoba i netrpeljivosti žene prema mužu, kada je dozvoljeno da muž uzme otkupninu od nje." To oni argumentiraju riječima Uzvišenog:

"A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se oni plaše da Allahove propise neće izvršavati." A zatim kažu: "Rastava koju pokreće žena nema šerijatsku osnovu osim u ovom slučaju, pa stoga nije dopušteno postupati drugačije bez čvrstog dokaza." U osnovi to dakle nije dopušteno. Među onima koji zastupaju taj stav jesu Ibn-Abbas, značajan broj tabiina te većina drugih učenjaka. Malik i Evza'i kažu: "Ako bi uzeo od nje nešto i time joj napravio štetu, bio bi dužan vratiti. Ta rastava je opoziva." Malik još kaže: "Mi smo ljude zatekli da tako rade." Šafija, r.a., smatra da je dozvoljeno da žena inicira razvod u slučaju sukoba, a ukoliko su suglasni u tome, onda je to bolje. Ovo je ujedno i stav svih sljedbenika Šafi'je.

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa: /344/ Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je žena Sabita ibn Kajsa ibn Šemmasa i kazala: "Allahov Poslaniče! Nemam primjedbi na njegovo ponašanje, niti vjeru, ali mrzim nepokornost (mužu) u islamu." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Hoćeš li mu vratiti bašču?" "Da", kazala je ona"Uzmi bašču i pusti je!", rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem

Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa koji je kada ga je upitao Ikrime: "Je li bilo osnova za rastavu na inici­jativu žene?" odgovorio: /345/ Prvu rastavu na inicijativu žene u islamu učinila je sestra Abdullaha ibn Ubejja. Ona je došla Allahovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem, i rekla: "Allahov Poslaniče, mi nikako nismo jedno za drugo. Ja sam jedanput podi­gla zastor i ugledala ga u grupi ljudi, pa sam vidjela da je on najcrnji i najniži, najružnijeg izgleda!" Njen muž je rekao: "Allahov Poslaniče! Dao sam joj najljepšu bašču koju sam imao, pa neka mi vrati bašču!?" "Šta kažeš?", upitao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem"Da", odgovorila je ona, "ako hoće dat ću mu i više!" Zatim ih je Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, rastavio.

U predanju imama Ebu-Abdullaha ibn Batta s lancem od Ibn-Abbasa stoji: /346/ Džemila bint Sellul došla je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel­lem, i rekla: "Ne korim ga zbog izgleda niti vjere, nego mrzim da mu postanem nepokorna po isla­mu." Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Hoćeš li mu vratiti njegovu bašču?" "Da", odgovorila je ona. Poslanik je, potom, naredio "da on uzme ono što joj je dao i ništa više".

* * *

Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno da muž uzme naknadu od žene veću od onoga što joj je dao, što temelje na općem značenju riječi Uzvišenog:

"onda im nije grijeh da se ona otkupi", te riječima Omera ibn Hattaba čovjeku čija je supruga bila neposlušna: "Pusti je i uzmi naknadu, pa makar menđušu!" U drugom predanju stoji: "Uzmi, pa makar vrpcu pletenice!" El-
-Buhari kaže: "Osman je dopustio rastavu na inicijati­vu žene, ali bez uzimanja vrpce pletenice." To znači da je dozvoljeno da od nje uzme bilo što i bilo koliko od onoga što ona ima i ne ostavi joj ništa osim vrpce za kosu. Ovaj stav zastupaju Ibn-Omer, Ibn-Abbas, dio tabiina, a to je također i stav Malika, Lej­sa, Šafije i Ebu-Sevra Za to se opredijelio i Ibn-Džerir.

Saradnici Ebu-Hanife kažu: "Ako je inicijativa od nje, dozvoljeno je da uzme od nje ono što joj je dao, ali ne i više. Ako to bude više, to je dopušteno sudski. Ako je pak inicijativa od njeg, nije dopušteno da od nje uzme bilo što, a ako uzme, to se dopušta sudski." Ahmed, Ebu-Ubejd i Ishak ibn Rahevejh kažu: "Nije dopušteno da uzme više nego što joj je dao." To je i stav Seida ibn Musejjeba i drugih velikih tabiina. Ma‘mer i Hakem kažu: Alija je govorio: "Od žene koja inicira razvod nije dopušteno uzeti naknadu veću od onoga što joj je muž dao." Evza'i tvrdi: "Suci ne dozvoljavaju de se od nje uzme više nego što joj je dano."

Ja mislim da se ovaj stav potkrepljuje navedenim hadisom s predanjem Katade, koji to navodi od Ikri­me, a on od Ibn-Abbasa, u vezi sa slučajem žene Sabita ibn Kajsa, kada mu je Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, naredio da od nje uzme bašču i ne uzima ništa više isto tako, to se zasniva na predanju koje navodi Abd ibn Humejd, koji uz lanac Ata'a kaže da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije volio da se od nje uzme više od onoga što joj je dano, ukazujući na ženu koja inicira razvod. Značenje ajeta oni povezuju sa značenjem riječi:

"onda im nije grijeh da se ona otkupi", tj. od onoga koji joj je dao, budući da su prije toga riječi:

"...A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im daro­vali, osim ako se oni plaše da Allahove propi­se neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi", tj. za to. Tako je Rebi' ibn Enes čitao riječi: "onda im nije grijeh da se ona otkupi" (to prenosi Ibn-Džerir)Zato poslije ovog ajeta kaže:  "To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, ne­pravedni su!"

Ekskurs: Ibn-Abbas smatra da se inicijativa žene za razvod ne smatra razvodom, nego prekidom bračne veze. Naime, povodom predanja s lancem od Ibn-Abbasa u vezi sa čovjekom koji je pustio svoju ženu dva puta, a zatim se ona od njega odvojila davši mu naknadu, Šafija kaže da je on može oženiti ukoliko želi, jer Allah Uzvišeni kaže:

"Razvod je dva puta..a ako se povrate..." Šafija, također, navodi predanje od Ikrime, koji je rekao: "Svaki postupak koji je vezan uz imovinu nije razvod." To je predanje od vladara vjernih Osmana ibn Affana i Ibn-Omera, a stav je i Tavusa, Ibn-Omera, Ahmeda ibn Hanbela, Ishaka ibn Rahevejha, Ebu-Sevra, Davuda Zahirije, te raniji stav ŠafijeTo je i bukvalno značenje ajeta.

U vezi s rastavom na inicijativu žene i njenu naknadu drugi kažu da je to definitivan razvod (ba'in), izuzev u slučaju da postoji namjera više od toga kada se određuje prema namjeri. To je stav Malika, Ebu-
Hanife i njegovih učenika, Sevrija, Evza'ija, Ebu-Usmana el-Bunejja i Šafijin noviji stav, dok hanefije smatraju da je žena puštena definitivno (ba'ina) uko­liko je muž time mislio na jednorijeko ili dvorijeko puštanje, odnosno to izgovorio. Ako je pak imao namjeru trorijeko puštanje, onda je to tako. Šafija, međutim, ima i drugo mišljenje po kojem to ne predstavlja ništa ako nije izgovoreno i dovoljno jasno.1

Šerijatsko pitanje (mes'ela): U pogledu razvodnog roka iddeta žene koja se rastavila i dala naknadu postavlja se pitanje: da li se ona tretira kao razvedena, pa taj period traje tri ciklusa, ili za nju taj period traje samo jedan ciklus? Prvo mišljenje zastupaju: Omer, Alija, Ibn-Omer i dio tabiina. Oni smatraju da je ovakva rastava pravi razvod koji ima razvodni rok kao i za druge raspuštenice. Drugi zastupaju drugo mišljenje, a Ibn-Omer je donosio rješenja prema prvom mišljenju dok nije čuo da Osman ibn Affan donosi rješenja na osnovi drugog mišljenja, pa je to i sam prihvatio rekavši: Osman je najbolji i najznaniji među nama. Abde navodi od Ubejdullaha, on od Nafija, a ovaj od Ibn-Omera, da je rekao: "Razvodni rok žene koj se rastavila na svoju inicijativu i uz naknadu traje jedno mjesečno pranje." Ibn-Abbas kaže: "Njen razvodni rok traje jedno mjesečno pranje." To isto zastupa i Ikrime, dok Ebban Ibn Osman i svi naprijed navedeni smatraju da je rastava na inicijativu i uz naknadu žene samo prekid. Oni to dokazuju predanjem Ebu-Davuda i Tirmizije, koji navode od Ibn-Abbasa: /347/ "Žena Sabita ibn Kajsa napustila je svog muža uz saglasnost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naredio da joj razvodni rok bude jedno mjesečno pranje." Zatim Tirmizi kaže: "To je hadis hasen-garib." Tirmizi prenosi također od Rebije bint Mu'avvez bint Afra: /348/ "Ona je napustila muža u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji joj je naredio da joj razvodni rok bude jedno mjesečno pranje." Tirmizi kaže: "Tačno je da joj je naređeno da provede razvodni rok u trajanju od jednog mjesečnog pranja."

Ibn-Madže navodi predanje od Rebije bint Muav­vez bin Afra, koja je rekla Ibadi ibn Velidu ibn Ubadi ibn Samitu kada je od nje zatražio da mu ispriča sve o svom slučaju: Napustila sam muža, zatim otišla Osmanu i upitala ga: "Koliko mi traje iddet?" On je rekao: /349/ "Za tebe nema iddeta, ako to nije nedavno bilo, pa si u tom slučaju dužna s njim ostati dok ne dobiješ menstruaciju." Zatim je rekla: "U vezi s tim ja slijedim presudu Allahovog Poslanika, sallal­lahu alejhi ve sellem, u slučaju Merjeme el-Mugalije, koja je bila udana za Sabita ibn Kajsa, pa ga je napustila."2

Mes'ela: Po mišljenju četverice imama i većine učenjaka, čovjek kojega je napustila žena uz naknadu ne može je vratiti u toku razvodnog roka bez njenog pristanka, jer ona je dobila u posjed sebe time što mu je dala naknadu. Sufjan Es-Sevri kaže: "Ako je napuštanje bilo bez izgovora riječi razvod, to je ras­tava i on je ne može vratiti. Ako je to nazvano razvo­dom, on je može vratiti dok je u iddetu." Isti stav ima i Davud ibn Ali Zahiri.3 Svi se slažu da onaj koga je žena napustila uz naknadu može da je oženi u toku iddeta.

Mes'ela: Isto tako, postoji razilaženje i u pogledu toga da li čovjek u toku iddeta može po drugi put pustiti ženu. Postoje tri mišljenja, a najispravnije je ono koje kaže "da on to ne može učiniti budući da ona posjeduje sebe i odvojena je od njega"

"To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, ne­pravedni su!" Ovi propisi koje vam je propisao predstavljaju Njegove granice, pa ne prelazite te granice. To se potvrđuje u sahih hadisu: /350/ "Allah je, doista, postavio granice, pa ne prelazite ih, odredio stroge dužnosti, pa ne izostavljajte ih, odredio stroge zabrane, pa ne kršite ih, a o nekim stvarima nije govorio iz samilosti prema vama, a ne zbog zaborava, pa za njih ne pitajte!"

1 Ja bih rekao: Jednom prilikom postavljeno mi je pitanje od jednog brata "Da li je rastava na inicijativu žene koja da naknadu razvod ili prekid?" pa sam odgovorio: "Neka je hvala Allahu Uzvišenom, a blagoslov i mir na našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Većina učenjaka smatra da je takva rastava definitivna (ba'in) na osnovi hadisa: "...uzmi bašču i pusti je!", te da nije samo prekid.

Neki učenjaci, među kojima su i Ibn-Abbas, Osman ibn Affan i Ibn-Omer, od ashaba, te Ahmed ibn Hanbel, Davud Zahirija, Ishak ibn Rahevejh, Tavus, Šafija u prvom periodu, od imama i šerijatskih pravnika, mislili su da je to prekid jer Allah Uzvišeni kaže:

"Razvod može biti dva puta, pa se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje... ...pa ako je pusti, nije mu dopuštena dok se ne uda za drugog muža" (2:230). Kada bi davanje otkupnine bilo razvod, razvod za koji nije dopušteno da se vrati dok se za drugog ne uda bio bi četvrti...!!!? Međutim, Allah nije zakonom odredio četvrti način razvoda.

Ibn-Kajjim kaže: "Da to nije razvod pokazuje i činjenica da je Allah Uzvišeni regulirao pitanje razvoda nakon seksualnog odnosa za koji se nisu ispunile tri odredbe koje su u suprotnosti s razvodom uz naknadu žene:

1. da muž ima pravo vratiti ženu, 2. da se smatra trorijekom, pa nije dopušteno nakon što se ispuni broj dok ne bude imala seksualni odnos s mužem, 3. da razvodni rok - iddet traje tri mjesečna pranja."

Na osnovi jasnog teksta i konsenzusa utvrđeno je da u slučaju rastave na inicijativu i plaćanje naknade od žene nema pov -ratka. U sunnetu i riječima ashaba utvrđeno je da u tom slučaju iddet traje jedno mjesečno pranje. Isto tako, tekstom Kur'ana utvrđeno je da je to dozvoljeno nakon puštanja dvorijekom, te trorijeka nakon toga, iz čega se jasno vidi da to nije razvod.

Ibn-Kajjim kaže: "Rastava na inicijativu i plaćanje naknade od žene smatra se prekidom bez obzira na izgovorenu riječ, pa čak ako je i izgovorena riječ razvod."

Ako pažljivo pročitate naprijed navedeni tekst, vidjet ćete da rastava na inicijativu i davanje naknade od žene ne predstavlja razvod, nego prekid. Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

2 Ja bih rekao da je jasan dokaz onih koji kažu da je razvodni rok - iddet žene koja je napustila muža uz naknadu jedno mjesečno pranje. To potvrđuje stav onih koji kažu da napušta -nje muža od žene uz naknadu nije razvod, jer da je to razvod, razvodni rok bi trajao tri mjesečna pranja.

To, dakle, nije razvod, čak da je učinjen i uz izgovor riječi razvoda, budući da je namjera i sam čin napuštanje, a ne razvod. Naime, izgovor nema značaja ako je namjera jasna.

3 Ja bih dodao: Allah najbolje zna, a stav Sufjana es-Sevrija ispravniji je u pogledu vraćanja ako to on želi, budući da je napuštanje uz naknadu rastava, pa joj može prići samo uz njen pristanak, tj. uz novi ugovor. Naime, nakon napuštanja uz naknadu nema vraćanja, jer to je isto kao i u pogledu drugog dijela riječi kojima se odgovara onima koji kažu da je napuštanje uz naknadu razvod, što je navedeno na početku ovoga pitanja. To znači: žena koja je napustila muža uz naknadu ne može biti vraćena u toku razvodnog roka - iddeta bez njena pristanka. Stoga, to znači kao da Sufjan kaže: "Ako smatrate da je napuštanje uz naknadu razvod, onaj koji je razveden u toku iddeta može vratiti svoju suprugu."

"A ako je opet pusti, ona mu se ne može vratiti što se neće za drugog muža udati." To znači: ako čovjek pusti svoju ženu treći put nakon što joj je dao razvod dva puta, ona je za njega haram dok se ne uda za drugog muža, tjdok ne stupi u legalan in­timni odnos sa drugim mužem. Ako bi s njom neko stupio u seksualni odnos izvan braka, pa makar i na osnovi zakletve, ona nije dopuštena prvom, jer on joj nije mužIsto je i u slučaju ako se uda, pa muž s njom ne bude imao seksualni odnos, jer ni tada nije dopuštena udaja za prvoga muža. Među šerijatskim pravnicima poznat je i stav Seida ibn Musejjeba, r.h., koji kaže: "Svrha dopuštenja prvome ostvarena je samim činom ugovora s drugim." U pogledu vjero­dostojnosti ovog predanja od Seida ima primjedbi, budući da Seid ibn Musejjeb prenosi i suprotan stavNaime, Ebu-Džafer Ibn-Džerir, r.h., navodi predanje od Seida ibn Musejjeba, koji prenosi od Ibn-Omera, a ovaj od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /351/ U tom predanju govori se o čovjeku koji je oženio ženu, a zatim je pustio prije nego je uopće stupio s njom u seksualni odnos. Nju je, zatim, oženio drugi čovjek, pa je pustio prije nego je s njom stupio u seksualni odnos. Pitanje je bilo: "da li se ona može vratiti prvome?" Rekao je: "Ne, dok ona ne os­jeti njegovu vodu i on njenu." Imam Ahmed navodi predanje s lancem od Salima ibn Abdullaha ibn Om­era, koji navodi od Seida ibn Musejjeba, a on od Ibn-Omera, koji prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /352/ "Šta u slučaju čovjeka koji je imao ženu, pa je pustio, a zatim se ona udala za drugog čovjeka, koji je pusti prije nego je stupio s njom u seksualni odnos, pa se ona vrati prvome mužu?" Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Dok ne osjeti njegovo sjeme!" Stoga je teško prihva­titi da Seid ibn Musejjeb navede suprotno predanje i to bez utemeljenja! Allah to najbolje zna!

Ibn-Džerir prenosi od Aiše: /353/ da je neki čovjek pustio svoju ženu tri puta, nakon čega se ona udala za drugog čovjeka. Ovaj ju je pustio prije nego je i dotaknuoAllahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje da li je dopušteno da se vrati prvome mužu. On je rekao: "Ne, dok drugi ne obavi s njom akt kao što je prvi!" To navode El-
-Buhari, Muslim i En-Nesa'i putem Ubejdullaha ibn Omera al-Amrija.

Pod drugim mužem misli se na onoga koji želi tu ženu s namjerom da s njom stalno živi, kao što je propisano u braku, a pod izrazom: ne misli se samo na spermu. Naime, imam Ahmed i En-Nesa'i prenose od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /354/ jer pretpostavlja seksualni akt. Ako je, međutim, cilj drugog vjenčanja samo da omogući ponovnu udaju za prvoga muža, taj drugi se smatra "muhallilom", koji se prekorava i proklinje u hadisima. Ukoliko on tu namjeru javno iznese pri sklapanju braka, brak je nevažeći, prema mišljenju svih imama.

Hadisi o čovjeku koji ženi ženu da bi joj bio dopušten ponovni brak s prvim mužem, i o čovjeku kojemu se to čini:

1. Od Ibn-Mes'uda navodi se direktno predanje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /355/ "Allah je prokleo ženu koja tetovira i onu koja se želi tetovirati, ženu koja upleće tuđe kose (stavlja perike) i onu kojoj se upleću (stavljaju perike), zatim čovjeka koji ženi ženu da bi joj time omogućio ponovni brak s prvim mužem, muža kojemu se ta usluga čini, te onoga koji uzima kamate i onoga od koga ih uzima!"

2. Od Alije ibn Ebi-Taliba navodi se: /356/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je onoga koji uzima kamatu i onoga od koga je uzima, njegove svjedoke i pisara; ženu koja tetovira i onu koja se tetovira radi ljepote; onoga ko sprječava da se daje sadaka (milostinja); muhallila i onoga kome ovaj čini uslugu. To je zabranjeno još od Nuha! /Prenosi imam Ahmed./

1. Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muhallila i onoga kome tu uslugu čini. Hadis je slab; navodi ga Tirmizi.

1. Od Ukbe ibn Nafia navodi se da je: /358/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: "Hoćete li da vas obavijestim o posuđenom jarcu?" Odgovorili su: "Da!" Tada je rekao: "To je muhallil! Allah je prokleo muhallila i onoga kome se to čini!" / Navodi ga jedino Ibn-Madže./

2. Od Ibn-Abbasa navodi se: /359/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je i muhallila i onoga kome se to čini." /Prenosi Ibn-Madže./

3. Ebu-Bekr ibn Ebi-Šejbe navodi predanje s lancem od Omera ibn Hattaba, koji kaže: "Muhallil, a i onaj kojemu to čini, neće biti doveden meni, a da ga ne kamenujem." Od Osmana ibn Affana navodi se da mu je tužen neki čovjek koji je oženio neku ženu da bi je učinio dopuštenom halal njenom prvome mužu, pa ih je on rastavio. Ovako se prenosi od Alije ibn Abbasa i više ashaba, radijallahu anhum.

"A ako je pusti", tjdrugi muž nakon što je s njom imao seksualni odnos,

"onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugome vrate", tj. žena i njen prvi muž "...ako misle da će Allahove propise izvršavati", tj. da će u dobru zajedno živjeti. Mudžahid kaže: "Ako misle da njihov brak neće biti obmana i tama."

"To su granice Allahove", tj. Njegovi zakoni i odredbe "koje On objašnjava", tj. obrazlaže "ljudima koji znaju".

U pogledu žene koja se uda drugi put, nakon prvog ili drugog puštanja i prolaska razvodnog roka iddeta iz razvoda s prvim mužem, te puštanja od drugog muža i završetka razvodnog roka iddeta, a zatim njenog povratka prvome mužu, postavlja se pitanje: da li se njemu vraća s pravom na rastavu samo onoliko koliko mu je puta ostalo od prethodnog braka (ukupno tri puta), što je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda, ili drugi brak poništava sve što je bilo prije njega, te se vraća prvome mužu sa svim pravima, što je stav Ebu-Hanife i njegovih učenikaKao dokaz za to oni ističu: ako je drugi muž poništio sve prije definitivnog razvoda, normalnije je da poništi sve što je ispod togaAllah to najbolje zna!

Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: Bilo je četiri hiljade ljudi koji su izbjegli bježeći od kuge. Govorili su: "Idemo u zemlju u kojoj nema smrti." Ali kada su došli do određenog mjesta, Allah im je rekao: "Pomrite", pa su pomrli. Zatim im je došao jedan od vjerovjesnika i Allaha zamolio da ih oživi, pa ih je Allah oživio. O tome govore riječi Allaha Uzvišenog:

"Zar ne znaš za one koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli, a bijaše ih na hilja­de..." itd. Njihovo oživljenje predstavlja pouku i nepobitni dokaz da će doći do tjelesnog oživljenja na Sudnjem danu. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Allah je, doista, dobar prema ljudima", tj. time što im pokazuje Svoja jasna znamenja, nepobitne i neoborive dokaze.

"ali većina ljudi ne zahvaljuje" Ljudi ne iskazuju zahvalnost za blagodati koje im je Allah podario u vjeri i ovome svijetu I u tome je pouka i dokaz da oprez i strah ne mogu zaštititi od sudbine, te da nema utočišta osim kod Allaha. Jer navedeni ljudi su izbjegli bježeći od epidemije kuge i tragajući za dugovječnošću, ali ih je zadesilo suprotno njihovoj namjeri, pa im je došla smrt brzo i istovremeno.

U vezi s ovim je i sahih hadis u kome imam Ahmed prenosi od Abdullaha ibn Abbasa: /396/ Omer ibn Hattab je išao u Šam. Kada je došao u Sergaju, sreli su ga komandanti vojske Ebu-Ubejda ibn Džerraha i njegovi drugovi, obavijestili da je u Šamu zavladala epidemija kuge.Nato je došao Abdurrahman ibn Avf, koji je bio odsutan zbog nekih svojih poslova, pa je rekao: "Ja o tome nešto znam. Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: 'Ako je to u nekoj zemlji u kojoj se vi nalazite, ne idite bježeći od toga, a ako čujete da je u nekoj zemlji, ne idite tamo!' Omer je zahvalio Allahu, a zatim se vratio kući." Hadis prenose autori Sahiha od Zuhrija.

"Ko je taj koji Allahu drage volje zajam daje, pa mu ga On mnogostruko vraća?" Ovim Allah Uzvišeni podstiče Svoje robove da troše imovinu na Njegovom putu Ibn Ebi-Hatim prenosi od Abdulla­ha ibn Mesuda da je rekao: "Kada je objavljen ovaj ajet..., Ebu-Dahdah el-Ensari je upitao: /397/ 'Allahov Poslaniče! Da li Allah Uzvišeni hoće od nas zajam?' "Odgovorio mu je: 'Da, Ebu-Dahdahu!' On je na to rekao: 'Pokaži mi svoju ruku, Allahov Poslaniče!' On mu je pružio ruku, a on je kazao: 'Ja sam dao u zajam Gospodaru svome bašču'..Zatim je El-Ensari dodao: 'U njegovoj bašči je bilo šest stotina stabala palme, a tu mu je bila majka i njena porodica.' Ebu-Dahdah je otišao i pozvao je: 'Majko!' Ona je odgovorila: 'Da, odazivam se.' On je kazao: 'Iziđi odatle, to sam ja dao u zajam svome Gospodaru!'..."

"lijepi zajam"Od Omera i drugih predstavnika rane tradicije (Selefa) prenosi se: "To je imovina potrošena na Allahovom putu."

"pa mu ga On mnogostruko vraća" Slično Allah Uzvišeni kaže:

"Oni koji imovinu svoju troše na Allahovom putu slični su onome koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrnaa, A Allah povećava onome kome hoće." (2:261) Među hadisima koji se prenose u vezi s ovim pitanjem Ibn Ebi-Hatim na­vodi jedan s lancem od Ebu-Hurejrea, koji kaže: Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /398/ "Allah uvećava dobro djelo za dvije hilja­de hiljada puta!"

"Allah uskraćuje i obilno daje." To znači: trošite i ne brinite, jer Allah je Skrbnik Koji uskraćuje kome On hoće, a obilno daje drugima u skladu sa Svojom mudrošću "Njemu ćete se vratiti" na Sudnjem danu.

Pošto je Uzvišeni spomenuo stanje stanovnika Džehennema, odmah je iz milosti spomenuo i stanovnike Dženneta rekavši da će oni biti u dženetskim baščama pored neiscrpnih vrela, 

"Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti." Seid u svome Tefsiru prenosi: "Ebu-Fudale kazivao nam je od Lukmana, on od Ebi-Umameta, koji kaže: 'Neće u Džennet ući vjernik sve dok Allah, dž.š., ne očisti iz njegovih grudi zlobu, dok ne odstrani iz njega zlobu kao iz divlje štetočine.'" Ovo je u suglasju sa svime onim što je navedeno u vjerodostojnom hadisu koji prenosi Katade od Ebu-Seida el-Hudrija, koji im je pričao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (697) "Vjernici će se osloboditi od vatre i bit će zadržani na mostu između Dženneta i vatre (Džehennema), pa će se poravnati nepravda i nasilje koje su neki učinili prema drugima. I kada se očiste i oslobode od toga bit će im dozvoljeno da uđu u Džennet."

Ibn-Džerir prenosi da je Ebu-Habibe, rob Talhin, rekao: "Umran Bin Talha došao je kod Alije, r.a., nakon što je došao iz Bitke oko deve. On mu je izrazio dobrodošlicu i rekao: 'Zaista želim i očekujem da Allah, dž.š., učini i mene i tvoga oca od onih za koje je Allah, dž.š., rekao:

'…i Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.'"

A Sufjan Es-Sevri prenosi od Ibrahima da je rekao: "Došao je Ibn-Džermuz, ubica Zubejra, tražeći dozvolu da uđe kod Alije, r.a. On mu dugo nije dozvolio da uđe, a nakon što mu je dozvolio, ovaj mu je rekao: 'Što se tiče sljedbenika zla, iskorijenite ih!' Alija, r.a., reče: 'Usta ti se prašinom napunila', je zaista želim da ja, Talha i Zubejr budemo od onih za koje je Allah, dž.š., rekao:

'…i Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.'"

Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima da na Njegovom putu dijele od onoga čime ih je opskrbio kako bi time osigurali uštedu kod Njega "prije nego što dođe Dan", tj. Sudnji dan, "u kojem neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, niti posredništva"

Dan kada se neće moći otkupiti, pa makar platio zlatom koliko cijela Zemlja, kada nikome neće koristi­ti prijateljstvo i bliskost, niti će biti koristi od zagovor­nika koji se zauzimaju.1

"A nevjernici su, doista, nepravedni!", tj. nema većeg nepravednika od onoga koji se susretne s Allahom kao nevjernik.

1 Ako nisu vjernici!

"donosimo ti radosnu vijest, koja će se doista obistiniti - rekoše oni - zato ne gubi nadu!",

Uzvišeni kaže: "…to su, zaista, pouke za one koji posmatraju", tj. tragovi ove kazne sasvim su vidljivi na tim gradovima za one koji istražuju i posmatraju svojim okom i svojim proviđenjem, kao što kaže Mudžahid: "…za one koji posmatraju", koji istražuju, pa kaže: "Za one koji gledaju, traže pouku u tome, izučavaju i posmatraju - a sve su to istoznačnice."

Uzvišeni kaže:

"I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dodje, pa da onda rekne: 'Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!'" Svaki će se rasipnik kajati na samrti i cijelo vrijeme tražit će, pa makar jedan čas, života više da bi nadoknadio ono što ga je mimoišlo; međutim, to su puste želje, a kako li će tek nevjernici?! O tome Uzvišeni kaže:

"Ti opominji ljude danom kada će im kazna doći, kad će oni koji su se ogriješili prema sebi - govoriti: 'Gospodaru naš, ostavi nas još samo kratko vrijeme, odazvat ćemo se pozivu Tvome i slijedit ćemo poslanike! a zar se prije niste zaklinjali da nećete na onaj svijet?" (14:44)

"Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: 'Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio 'Nikada!' To su riječi koje će on uzalud govoriti - pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti." (23:99-100)

Uzvišeni također veli: "…to je doista pouka za one koji vjeruju", tj. ono što smo učinili od Lutovog naroda, dakle, uništili ga i upropastili, a spasili Luta i njegovu čeljad da bi bio jasna pouka i čist dokaz onome koji vjeruje u Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika.

Svevišnji prijeti onima koji se suprotstavljaju Njegovim odredbama, koji u laž ugone Njegove poslanike i idu životnim putem koji im nije propisan i objašnjava šta se desilo drevnim narodima zbog toga, pa kaže: "A koliko li samo sela bi što se o zapovijed Gospodara svoga i Njegovih poslanika ogluši?!" Tj. iz prkosa nisu poštivali Allahove, dž.š., odredbe i nisu slijedili Njegove poslanike.

Ovo je primjer koji Allah Uzvišeni navodi za povećanje nagrade onome ko troši svoju imovinu u želji za Njegovim zadovoljstvom, odnosno da se dobro djelo povećava od deset do sedam stotina puta, pa kaže: "Primjer onih koji imovinu svoju troše na Allahovu putu sličan je...", tj. u pogledu pokornosti prema Allahu trošeći u borbi (džihadu) konjicu, oruđe, oružje i sl. Od Ibn-Abbasa se navodi: "Dirhem potrošen u džihadu borbi i hadžu povećava se do sedam stotina puta, pa zato Allah Uzvišeni kaže:     

"sličan je zrnu iz kojega nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna." Ovaj primjer ima utisak na duše ljudi više nego spominjanje broja sedam stotina. U njemu se ukazuje da dobra djela Allah Uzvišeni razvija za njihove nosioce kao što usjev razvija za onoga ko ga zasije u plodnu zemlju. Postoji predanje iz sunneta, koje također govori o povećavanju dobrih djela do sedam stotina puta. 

Ahmed od ibn Mesuda navodi predanje da je neki čovjek dao za milostinju na Allahovom putu obilježenu devu, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /412/ "Na Sudnjem danu sigurno ćeš dobiti sedam stotina obilježenih deva!" To prenose Muslim i En-Nesa'i. 

   "A Allah povećava kome On hoće!", dakle, prema iskrenosti u poslu. Naprijed je naveden hadis Ebu-Osmana en-Nehdija, koji navodi od Ebu-Hurejrea, u pogledu povećanja dobrog djela do dva miliona dobrih djela u vezi s riječima:          

"Ko je taj koji Allahu drage volje zajam daje, pa mu ga On mnogostruko vraća?! (2: 245)

    "Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!" Njegovo dobro je sveobuhvatno i nadmašuje stvorenja i On zna ko to zaslužuje i ko ne zaslužuje; Njemu pripada slava i hvala! 

Komentirajući ovaj ajet El-Buhari navodi predanje od Ubejda ibn Umejra, koji kaže da je jednoga dana Omer ibn Hattab upitao ashabe Allahovog Poslanika: Šta mislite, povodom čega je objavljen ovaj ajet:  

        .."Da li bi iko od vas volio da posjeduje bašču punu palmi i grožđa...?" Oni su kazali: "Allah to najbolje zna!" Omer se, potom, naljutio i rekao: "Kažite, znamo ili ne znamo!?.." Ibn-Abbas, r.a., kazao je: "Vladaru vjernih, u vezi s tim imam jednu ideju!" Omer je rekao: "Kaži i ne potcjenjuj sebe, bratiću moj!", a Ibn-Abbas je rekao: "Navest ću primjer djela!" "Kojeg djela?", upita Omer Ibn-Abbas tada reče: "Bogatog čovjeka koji radi pokoravajući se Allahu,  zatim mu Allah pošalje šejtana, pa počne grijehe činiti  dok svoja djela ne upropasti!" 

Ovaj hadis dovoljno komentira gornji ajet ukazujući prvo na primjer dobrih djela, a zatim kako promjena ponašanja u životu može sasvim poništiti prethodna dobra djela. Stoga, kada se čovjek nađe u teškoj situaciji, a zatreba mu pomoć od prethodnih djela koje je uradio neće ih naći. Zato Allah Uzvišeni kaže:    "a da je ostario i da ima nejaku djecu, a onda naiđe oluja preko nje", tj. žestoki vjetar, 

    "sa vatrom i ona izgori?!", tj. izgore plodovi i drveće, pa čovjek dođe u tešku situacijuTakvo je i stanje nevjernika na Sudnjem danu, kada se vrati Allahu Uzvišenom i ne bude imao dobra djela da ga zaštite, pa će sam sebe koriti. Baš kao što ni ovaj starac nema snage zasaditi drveće u bašči. Kada ne bude našao ništa što je dao za sebe da bi mu se tada vratilo, kao što ovome starcu nisu od koristi njegova malodobna djeca, i ne bude imao nagrade u času kada mu je najpotrebnija, kao što ovaj nema bašče kada je star, a djeca mu nejaka, kada mu je najpotrebnija! 

Zato Allah Uzvišeni kaže: 

"Tako vam Allah objašnjava Znamenja Svoja, da biste razmislili!", tj. da biste pouku izvukli i navedene primjere razumjeli i postupali u skladu s tim Allah Uzviženi kaže:  

"To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju." (29:43) 

Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima, vjernicima, da dijele od svoga imetka, pod čim se ovdje misli na milostinju/sadaku. Ibn-Abbas kaže: "Od lijepih stvari imovine kojom ih je Allah opskrbio, te su je stekli." Isto tako, on kaže: "Naredio im je da dijele od najljepšeg, najkvalitetnijeg i najvrednijeg dijela imetka, a zabranio da daju milostinju od lošeg, nekvalitetnog i pokvarenog dijela imetka, jer i Allah je dobar i prima samo dobro."  

Zato i kaže: "Ne izdvajajte ono što ne vrijedi!", tj. ne odabirite što je loše (pokvareno), "da biste to udijelili, kad ni sami to ne biste primili", tj. što ne biste uzeli ukoliko bi se vama dalo, osim da zažmirite Allah je nezavisan od toga više nego vi, pa ne dajite Allahu ono što sami ne volite. Ajet je, inače, objavljen u vezi sa grupom Ensarija Medinlija koji su dijelili kao sadaku loše hurme... 

    "osim zatvorenih očiju "Uzmimo za primjer: kada bi vam neko bio nešto dužan, pa to donio lošije nego što je zadužen, vi to ne biste primili kao dobro, a da ne utvrdite nedostatak. Kako onda da dajete svome Gospodaru ono s čime sami niste zadovoljni?! A vaša je obaveza prema Meni da date iz najljepšeg i najvrednijeg imetka vašega! Predanje navodi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa, a Ibn-Džerir uz predanje dodaje riječi Allaha Uzvišenog: 

 "Nećete dobro postići dok ne budete dijelili od onoga što volite!" (3:92) 

 "I znajte da je Allah nezavisan i hvale dostojan!"  To znači: ako vam je i naredio da dajete milostinju iz najljepšeg dijela imetka, Njemu to ne treba, nego je to samo sa ciljem kako bi siromašnoga izjednačio s bogatim. Tako kaže: 

           "Do Allaha neće doprijeti meso njihovo, niti krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša!" (22:37) On je nezavisan od svih stvorenja, dok su sva Njegova stvorenja o Njemu ovisna. On je neizmjerno dobar i ono što je kod Njega ne nestaje. Stoga, ko bude dao milostinju iz onog dobra što je stekao, neka zna da je Allah Bogat Neovisan o tome i da neizmjerno daje, Plemenit i Darežljiv, te da će ga za to nagraditi dajući mu višestruko. Onaj Koji mu daje zajam nije siromah niti nasilnik. On je hvale Vrijedan, tj. zaslužuje hvalu za sva Svoja djela, riječi, zakone i moći. Nema boga, niti gospodara osim Njega! 

Zatim, Allah Uzvišeni objavljuje pohvalu Gospodara Uzvišenoga Svojim robovima koji su pokorni Njegovim zapovijedima, koji su Mu zahvalni, koji čine dobro Njegovim stvorenjima obavljajući namaz i dijeleći zekat. On ih obavještava kakve časti im je pripremio, odnosno da će oni biti među sljedbenicima koji vjeruju, pa kaže:          

"Onima koji vjeruju i dobra djela čine, namaz obavljaju, i zekat daju, pripada nagrada Gospodara njihova. Za njih nema straha i oni ne treba da se žaloste!"  

Allah Uzvišeni kaže:    "Ako ste na putu", tj. ako ste putnici i posuđujete jedni od drugih na određeni rok, "i ne nađete pisara"  koji će vam to zapisati. Ibn-Abbas kaže: "ili ako nađu pisara, ali ne nađu papira ili mastilo (divit) ili pero, onda onaj koji daje zajam uzima zalog." Dio pripadnika rane tradicije/Selefa ovim ajetom dokazuje da je zalog šerijatski određen izuzev u slučaju puta. U dva Sahiha navodi se od Enesa: /446/ nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegov oklop ostao je založen kod jednog židova za trideset tovara ječma potrebnog za ishranu Vjerovjesnikove porodice." U jednom predanju stoji: "kod jednog medinskog židova".110 

       "A ako jedan drugome nešto povjerite, neka onaj kome je povjereno, to povjerenje ispuni!"  Ibn Ebi-Hatim navodi predanje s dobrim lancem od Ebu- 
-Seida el-Hudrija, koji kaže: "Ovaj ajet je dokinuo prethodni"111, tj. ako jedan kod drugog nešto pohranite, nema smetnje da to ne zapišete, odnosno, da ne navedete svjedoke. 

   "i neka se boji Allaha, Gospodara svoga!", tj. onaj kod koga je povjereno, kao što stoji u hadisu čije predanje navode imam Ahmed i autori Sunena od Hasana i Semure, koji navode da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /447/ "Na ruci je obaveza ono što je uzela dok to ne ispuni!" 

   "I ne uskraćujte svjedočenje!", tj. ne sakrivajte to! "jer ko ga uskrati, srce njegovo je doista grješno!", tj. pokvareno, kao što Allah Uzvišeni kaže: 

         "i svjedočenje Allahovo nećemo prikriti, jer bismo, doista, bili veliki grješnici"(5:106) Zatim Allah Uzvišeni kaže:                       

"O vjernici, budite postojano pravedni, svjedočite Allaha radi, pa makar to bilo protiv sebe, svojih roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, jer Allah je preči da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti, kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili, ili svjedočenje izbjegavali, pa Allah doista dobro zna šta vi radite!" (4:135) Isto tako ovdje kaže: 

"I ne uskraćujte svjedočenje, jer ko ga uskrati, srce njegovo je doista grješno!" 

Allah Uzvišeni navodi da Njemu pripada vlast na nebesima i na Zemlji, nad svim što je na njima i između njih, te da On ima uvid u sve što je na njima. Njemu se ne mogu sakriti ni pojavne, ni skrivene stvari, niti misli, ma koliko bile sitne i skrivene. Usto, On saopćava da će On izvršiti obračun za Svoje robove za sve što su činili kao i za ono što su krili u svojim grudima. Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji kaže: /448/ Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen ajet:     

"Allahu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji! Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to pitati, pa će oprostiti kome hoće, a kazniti koga hoće! A Allah je Svemoćan!" to se činilo njegovim ashabima teškim, pa su mu došli, sjeli na koljena i rekli: "Allahov Poslaniče! Dobili smo u obavezu da obavljamo djela koja možemo, kao što su namaz, post, džihad i milostinja, Sada ti je objavljen ovaj ajet i to nismo u stanju!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Želite li da kažete kao što su govorili pripadnici dviju Knjiga prije vas: 'Čujemo i griješimo!' Ne, nego recite: 

     "Čujemo i pokoravamo se. Molimo Te za oprost, Gospodaru naš i Tebi se vraćamo!" (2:285) Kada su to ljudi prihvatili i kada su to jezikom izgovorili, Allah je objavio slijedeći ajet:  

"Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara Njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha i meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove, a mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih!" I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se! Molimo Te za oprost, Gospodaru naš i Tebi se vraćamo!" (2: 284) Pošto su oni to učinili, Allah je to derogirao i objavio: 

"Allah nijednu dušu ne opterećuje preko mogućnosti njene; njoj pripada ono što je stekla, a protiv nje je zlo koje je učinila! Gospodaru naš, ne uzmi nam u grijeh ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo!" (2:286)  I Muslim prenosi isti ovaj hadis riječima: /449/ "Kada su to oni učinili, Allah je to derogirao i objavio Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo, ili šta nehotice uradimo." Zatim je rekao: "Da";  

"Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas!"  (2:286), pa je rekao: "Da"; 

          "Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage!" (2:286), pa je rekao: "Da";  

"Oprosti nam grijehe prema Tebi, oprosti nam grijehe među nama i smiluj nam se! Ti si Gospodar naš, pa pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!" (2:286)  Rekao je: "Da." U predanju Ibn-Abbasa stoji: "To sam već učinio!" 

El-Buhari navodi predanje od jednog od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mislim da je to Ibn-Omer, koji je rekao: /450/ "Ajet: 

        'Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali...' derogiran je ajetom koji dolazi iza njega." Ovako je potvrđeno. Od Alije Ibn-Mes'uda, Ka'ba el-Ahbara, Ša'bija, Nahaija, Muhammeda ibn Ka'ba el-Kurezija, Ikreime, Seida ibn Džubejra i Katade prenosi se, također, da je derogiran ajetom koji iza njega slijedi. 

U oba Sahiha navodi se predanje Ebu-Hurejra, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da /451/ Allah Uzvišeni kaže: "Kada Moj rob naumi loše djelo, ne zapisujte mu ga, a ako ga učini, upišite mu ga kao jedno loše djelo! Kada naumi učiniti dobro djelo, pa to ne učini, zapišite mu ga; a ako ga učini, upišite mu to desetostruko!" 

Prema verziji Muslima, od Ebu-Hurejrea se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /452/ "Allah Uzvišeni kaže: Kada Moj rob naumi dobro djelo i ne učini ga, Ja mu ga zapišem kao dobro djelo, a ako ga učini, zapišem mu ga kao deset dobrih djela, pa do sedam stotina puta. Kada naumi loše djelo i ne učini ga, Ja mu to ni ne zapisujem, a ako ga učini, zapišem mu jedno loše djelo!" 

Muslim navodi predanje od Abdullaha, koji kaže: /453/ Allahovom Poslaniku postavljeno je pitanje u vezi sa šejtanskom sugestijom (vesvese)112 pa je rekao: "To je jasni iman!" 

"Dan u kome će žurno kao da kumirima hrle iz grobova izići." Oni će ustati iz grobova kada ih pozove njihov Uzvišeni Gospodar na mjesto gdje će račun polagati. Ustat će žurno kao da žure svojim idolima. To znači oni su u svom žurenju ka mjestu polaganja računa kao što su bili na dunjaluku kada su hrlili svojim idolima (kumirima) natječući se ko će ga prije dotaknuti. Ovo se prenosi od Mudžahida i drugih.

Cjelokupna misao, ajeti od 35-44 iste sure, su zajeno protumačeni tumačeći 44 ajet iste sure

Komentar ajeta od 35-44 jer su pomislu povezani

Allah, dž.š., kori nevjernike koji su se udaljili od Njegova Vjerovjesnika i postali mnogobrojne grupacije, iako su živjeli u njegovom vremenu, vidjeli ga i bili upoznati s činjenicom da ga je Allah, dž.š., podupro začuđujućim nadnaravnim djelima - mu’džizama. Allah, dž.š., veli:

"Šta je onima oko tebe koji ne vjeruju pa žure." Udaljavajući se od tebe žurno. "Zdesna i slijeva, u gomilama?!" Udaljavajući se, razilazeći se od tebe na lijevu i na desnu stranu, govoreći: "Šta kaže ovaj čovjek?"

Prenosi se od Džabira b. Semure: (521) "Da je Muhammed, a.s., izišao među njih a oni su bili u halkama - kružocima i upitao ih: 'Šta je to pa vas vidim raštrkane'", tj. razbacane u halkama; prenose ga Ahmed, Muslim, Ebu-Davud i drugi.

Kako svaki od njih žudi da u Džennet uživanja uđe? Nikada!" Zar žude oni koji su u ovakvoj situaciji, u kojoj bježe od Poslanika, udaljavajući se od istine, da će ući u Džennete uživanja!? Nikako! Naprotiv, njihovo će mjesto biti u Džehennemu. Nakon toga, Allah, dž.š., potvrđujući postojanje budućeg svijeta i povratak Allahu, dž.š., i kažnjavanje onih koji niječu njegovo postojanje, upotrebljavajući kao argument početak stvaranja od kojeg je ponovno vraćanje u prvobitno stanje lakše i jednostavnije.

Allah, dž.š., veli:

"Mi ih stvaramo - od čega, oni znaju!" A to je beznačajna sperma, kao što Allah, dž.š., veli:

Zatim Allah, dž.š., veli:

"I Ja se kunem Gospodarom istoka i zapada da ih možemo", tj. Stvoriteljem nebesa i Zemlje, i zvijezda koje se pojavljuju sa istoka i zalaze (nestaju) na zapadu. Cjelokupan tekst ima značenje: da je proživljenje i sakupljanje na Sudnjem danu kao i polaganje računa, sve će se to neminovno desiti, a što njihovo negiranje toga ne može spriječiti. Zbog toga je to ovdje izraženo sa lam elif za zekletvu, kojim i počinje zakletva, kako bi uputilo na to da je ono radi čega se zaklinje negacija onoga što oni tvrde. Tj.: Ne... nije onako kako vi tvrdite. "I Ja se kunem…" Oni su i prije bili svjedocima Allahove, dž.š., ogromne moći, što je mjerodavnije od dešavanja Kijametskog dana.

Zbog toga Allah, dž.š., veli:

"Stvaranje nebesa i Zemlje sigurno je veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna." (Gafir; 57)

Allah, dž.š., također veli:

"Zar Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar stvoriti njima slične? Jeste, On sve stvara i On je Sveznajući; i zaista On može; kada nešto hoće, samo za to rekne: 'Budi!' - i ono bude." (Jasin; 81-82) U ovoj suri Allah, dž.š., veli:

"I ja se kunem Gospodarom istoka i zapada da ih možemo boljim od njih zamijeniti." To znači Mi ćemo ih na Sudnjem danu povratiti i stvoriti im tijela koja su bolja od ovih sadašnjih.

"I niko Nas u tome ne može spriječiti." Tj. ne može nam to onemogućiti. Ovo je slično riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.:

"Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prstiju njihovih ponovo." (El-Kijama; 3-4)

Zatim Allah, dž.š., veli: "Zato ih ostavi", tj. o Muhammede, s.a.v.s., "neka se u besposlice udubljuju i nazabavljaju", tj. pusti ih u izmišljanju laži i njihovom nevjerovanju i inadu.

"Dok Dan kojim im se prijeti ne dočekaju." Znači: znat će rezultate svega toga i iskusit će zbog toga primjerenu kaznu.

"Dan u kome će žurno kao da kumirima hrle iz grobova izići." Oni će ustati iz grobova kada ih pozove njihov Uzvišeni Gospodar na mjesto gdje će račun polagati. Ustat će žurno kao da žure svojim idolima. To znači oni su u svom žurenju ka mjestu polaganja računa kao što su bili na dunjaluku kada su hrlili svojim idolima (kumirima) natječući se ko će ga prije dotaknuti. Ovo se prenosi od Mudžahida i drugih.

Allah, dž.š., veli:

"Oborenih pogleda", tj. gledajući preda se. "I poniženjem ophrvani." Ovo je nasuprot njihovom oholenju na dunjaluku i izbjegavanju pokornosti Allahu, dž.š.

"To će biti onaj Dan kojim im se stalno prijeti!"

One koji su nijekali poslanike.

Koji su bili njima slični po djelima.

Allah dž.š. istiće  blagodati prema stvorenjima i argumentirajući proživljenje činjenicom da su stvoreni prvi put.

Beznačajno slabe i sićušne u poređenju sa Allahovom, dž.š., moći.

Što znači skupili smo je u maternici, gdje se sperma muškaraca i žene umirila, a maternica je tako i stvorena da može čuvati tekućinu koja je u nju došla.

U trajanju od šest mjeseci1 

1 Pogledaj sure Lukman, 14. ajet i El-Ahkaf, 15. ajet.

živih i mrtvih." Eš-Šabi veli: "Njena je utroba za mrtve, a površina za žive.

živih i mrtvih

Pitku i hladnu

Komentatori Kur'ana se ne slažu o kome se u ovom kazivanju govori i ko su oni. U pogledu riječi Uzvišenog: "...prokleti bili vlasnici rovova", Esbat, od Es-Suddija, prenosi da je rekao: ”Ibn Ebi-Hatim prenosi da su rovovi kopani na tri mjesta: u Iraku, [amu i Jemenu." Imam Ahmed, preko Suhejba, navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /599/"Nekada davno, prije vas, živio je jedan vladar koji je imao svoga čarobnjaka. Kada je čarobnjak ostario, rekao je vladaru: 'Ja sam ostario i smrt mi se približila, pa mi daj jednog dječaka da ga poučim čarolijama.' Tako mu je vladar dao jednog dječaka da ga pouči čarolijama. Na putu, između vladara i čarobnjaka, živio je jedan monah. Dječak je, jednom prilikom, prolazeći pored monaha, navratio kod njega, pa mu se svidjelo kako govori. Kad bi došao čarobnjaku, udarao bi ga i pitao gdje se zadržao. Kad bi se vratio svojima kod kuće i oni bi ga udarali i pitali gdje se zadržao. Dječak se na to požalio monahu, pa mu je ovaj rekao: 'Kad te bude htio udariti čarobnjak, reci da si se zadržao kod kuće, a kad te budu htjeli udariti kod kuće reci da  si se zadržao kod čarobnjaka!' Jednoga dana dječak je naišao na jednu ogromnu, i strašnu životinju, koja se ispriječila pred svijet tako da ne mogu prolaziti, pa je pomislio: 'Danas ću vidjeti da li je Allahu draži monah ili čarobnjak...' Uzeo je kamen i rekao: 'Bože, ako ti je draži monah od čarobnjaka, usmrti ovu životinju i nek ljudi prolaze!' Zatim je bacio kamen, pogodio životinju i ubio je, pa je svijet počeo prolaziti. Kasnije je o svemu ovome ispričao monahu, pa mu je monah rekao: 'E moj sine, ti si bolji od mene i bit ćeš stavljen u iskušenje. Ako budeš stavljen na iskušenje, nemoj nikome govoriti za mene!' Dječak je liječio slijepce, gubavce i druge bolesnike i iscjeljivao ih.

Vladar je imao jednog bliskog prijatelja, sugovornika, koji je oslijepio. Čuvši za dječaka, on mu je došao s bogatim darovima i rekao: 'Izliječi  me, tvoje je sve što ovdje vidiš!' Dječak je rekao: 'Ja ne liječim nikoga,  nego Uzvišeni Allah. Ako u Njega vjeruješ, ja ću Allaha zamoliti da te izliječi.' Ovaj je povjerovao, pa je dječak zamolio Allaha i izliječio ga. Zatim je ovaj otišao kod vladara i ponovo sjeo u njegovo društvo kao i ranije, pa ga je vladar upitao: 'Hej ti, ko ti je vratio vid?' On je odgovorio: 'Moj Gospodar!' Na to je vladar rekao: 'Je li ja?' Ovaj je odgovorio: 'Ne, nego Allah, moj i tvoj Gospodar.' Vladar je zatim upitao: 'Zar ti imaš drugog gospodara osim mene?' 'Imam, moj i tvoj gospodar je Allah', rekao je. Zatim ga je počeo mučiti dok mu nije kazao za dječaka, a onda je naredio da mu se dječak dovede. Kad je doveden, upitao ga je: 'Sine, kako svojim čarolijama liječiš slijepce i gubavce i sve ove bolesnike?' 'Ja ne liječim nikoga, nego Allah, dž.š.', odgovorio je. 'Je li ja?', upitao je. 'Ne', odgovorio je. 'Zar ti imaš drugog gospodara mimo mene?', upitao je. On je odgovorio: 'Moj i tvoj Gospodar je Allah.'

Onda je i njega počeo mučiti dok mu nije kazao za monaha. Onda je doveden i monah, pa mu je rekao: 'Poreci svoju vjeru!' Kada je ovaj odbio, to učiniti, uzeo je pilu i razrezao mu glavu na dva dijela, koji su pali na zemlju. Zatim je slijepcu rekao da porekne svoju vjeru, pa kad je i ovaj to odbio, uzeo je pilu i njemu razrezao glavu na dva dijela, koja su pala na zemlju. Onda je dječaku rekao da porekne svoju vjeru, pa kad je i on odbio to učiniti, poslao ga je  sa grupom svojih ljudi na tu i tu planinu i rekao: 'Kad se popnete na vrh, ako porekne vjeru, poštedite ga, a ako odbije da to učini, onda ga gurnite.' Kad su ga odveli i s njim se popeli na vrh planine on je zamolio: 'Bože, spasi me od njih, kako Ti hoćeš!' Brdo se zatreslo i svi su se survali. Dječak je, raspitujući se, došao do vladara, koji ga je kad je ušao upitao: '[ta je sa tvojim društvom?' On je odgovorio: 'Allah Uzvišeni me je od njih spasio.' Onda je s njim na lađi poslao drugu grupu i rekao im: 'Kad se otisnete na pučinu, ako porekne svoju vjeru, poštedite ga, a ako ne, bacite ga u more!' Kad su se otisli na more, dječak je zamolio: 'Bože, spasi me od njih, kako Ti hoćeš!', pa su se svi utopili. Dječak se opet vratio, i kad je ušao vladaru, upitao ga je vladar: '[ta je sa tvojim društvom?' On je odgovorio: 'Allah Uzvišeni me od njih spasio.' Zatim je rekao vladaru: 'Ti me ne možeš ubiti dok ne uradiš šta ti ja budem naredio. Ako uradiš šta ti ja naredim ubit ćeš me, a ako ne, nećeš me moći ubiti!' 'A šta to trebam uraditi­?', upitao je. On je rekao: 'Skupi sav narod na jednom platou (mjestu), zatim me razapni na jedno stablo, a onda uzmi strijelu iz mog tobolca i reci: - U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka! - Ako to uradiš ubit ćeš me.' Tako je i uradio. Uzeo je strijelu, stavio je u luk, nategao i rekao: 'U ime Allaha,  Gospodara ovog dječaka', a zatim je odapeo. Strijela je dječaka pogodila pravo u slijepoočnicu. Dječak je na mjesto gdje ga je pogodila strijela stavio ruku i umro. Tada je svijet povikao: 'Mi vjerujemo u Gospodara ovog dječaka!' Vladaru su tada rekli: 'Tako nam Allaha, zadesilo te baš ono čega si se bojao, sav je svijet povjerovao!'

Onda je naredio da se iskopaju jame i u njima nalože vatre i rekao: 'Ko se odrekne svoje vjere, pustite ga, a ko odbije da to učini, gurnite ga u vatru!' Svijet se gurao i utrkivao. Jedna žena sa djetetom, koje je dojila, izgledalo je da se opire da padne u vatru, pa joj je dijete reklo: 'Majko strpi se! Ti si na Istini.'"

Hadis u ovoj verziji prenosi Muslim na kraju svoga Sahiha, preko Hudbeta Ibn-Halida, a ovaj preko Hammad ibn Selema itd. Sa istim lancem prenosilaca, u nešto kraćoj verziji, prenosi ga i En-Nesai. Imam Ebu-Isa et-Tirmizi za ovaj hadis kaže da je dobar. Kaže se da je vladar bio Zu Nuvas, a zemlja Nedžran, čiji su stanovnici primili kršćanstvo. Zu Nuvas je kao i jedan broj Jemenaca bio primio judaizam. Kad su ovi primili kršćanstvo, kaznio ih je vatrom upaljenom u iskopanim jamama. Tako je u samo jednom danu ubijeno dvadeset hiljada ljudi, od kojih se spasio samo jedan čovjek po imenu Devs Zu Sa'leban, koji je pobjegao na konju. Za njim su poslali potjeru, ali ga nisu uspjeli uhvatiti. Pomenuti čovjek se sklonio kod vizantijskog cara koji je zatražio pomoćod abesinskog vladara. Abesinski vladar je sa Devsom poslao vojsku sastavljenu od abesinskih kršćana koja je Jemen spasila od jevreja. Abesinska vlast u Jemenu trajala je oko sedamdeset godina, nakon čega ju je svrgnuo, i uz pomoćperzijskog vladara u Jemenu na vlast došao, Sejf ibn Zi Jezin el-Himjeri.[1]

830 Mi mislimo da se ovdje radi o Sejf ibn Zi Jezen el-Himjeriju nakon povratka Ebrehe, Abesinca i njegovog pokušaja rušenja Božije kuće (Kabe), kada je njegova vojska razbijena i sva nastradala od ptica Ebabil. Sam Ebrehe je podlegao pogođen od ptica Ebabil. Nakon njega na vlast je došao njegov sin Jeksum, a nakon ovoga sin mu Mesruk. Kada je Sejf ibn Zi Jezen el-Himejri otišao kod Kisre i zatražio pomoć protiv Abesinije, Kisra je sa njim poslao vojsku, koja se s njim borila protiv Abesinaca, nakon čega je Allah dao da ovi povrate vlast nad svojom zemljom, kojom su vladali njihovi preci. Nakon ovoga sa svih strana došle su delegacije arapskih plemena da mu čestitaju.

Ovdje se radi o precima Ada, o prvim pripadnicima Ada, potomcima Ad ibn Irema ibn  Us ibn Sam ibn Nuh, a.s., kojima je Uzvišeni poslao Huda, a.s., koga su u laž ugonili i prema njemu bili neposlušni, pa ga je Allah, sa onima između njih koji su sa njim vjerovali, spasio, a ostale uništio silovitim, ledenim vjetrom. O njima Allah iznosi kazivanje u Kur‘anu časnom da bi iz njihovog stradanja pravovjerni uzeli pouku.

da se hvata u koštac sa teškoćama. Po drugom shvatanju znači "uspravnim", jer riječ ”kebed” znači uspravnost, tako da ove riječi znače: Mi smo čovjeka stvorili tako da hodi uspravno.

zašto nije išao putem spasa i dobra? Katade kaže da riječ: znači: opasnost i teškoću i dodaje: "Savladajte je pokoravajući se Allahu!"

uspjet će onaj ko svoju dušu, pokoravajući se Allahu, dž.š., očisti. Moguće je da ovo znači da će uspjeti onaj kome Allah da da se očisti, a zalutati i propasti onaj kome Allah pusti da ode na stranputicu. Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa prenosi da je rekao: "Čuo sam da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi sa riječima Uzvišenog:

' ...uspjet će samo onaj ko je očisti', rekao: /636/ 'Uspjet će onaj čiju dušu Allah, dž.š., očisti.'"1 Kada bi učeći Kur‘an naišao na ovaj ajet, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u dovi bi zamolio: /637/ "Bože, ti mojoj duši podari bogobojaznost. Ti si njen zaštitnik i čuvar. Ti ćeš je najbolje očistiti!"

1 Dušu Allah neće očistiti dok je, pokornošću Allahu, ne očisti ona čija je. Zato je Uzvišeni i rekao: "...uspjet će samo onaj ko je očisti a bt iće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!" Dakle, to što će je Allah očistiti je nagrada za njenu pokornost, kao što Uzvišeni kaže: "...onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim, njemu ćemo olakšati (put) dobra” (El-Lejl, 5-7).

zalutati i propasti onaj kome Allah pusti da ode na stranputicu. Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa prenosi da je rekao: "Čuo sam da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi sa riječima Uzvišenog:

' ...uspjet će samo onaj ko je očisti', rekao: /636/ 'Uspjet će onaj čiju dušu Allah, dž.š., očisti.'"1 Kada bi učeći Kur‘an naišao na ovaj ajet, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u dovi bi zamolio: /637/ "Bože, ti mojoj duši podari bogobojaznost. Ti si njen zaštitnik i čuvar. Ti ćeš je najbolje očistiti!"

1 Dušu Allah neće očistiti dok je, pokornošću Allahu, ne očisti ona čija je. Zato je Uzvišeni i rekao: "...uspjet će samo onaj ko je očisti a bt iće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!" Dakle, to što će je Allah očistiti je nagrada za njenu pokornost, kao što Uzvišeni kaže: "...onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim, njemu ćemo olakšati (put) dobra” (El-Lejl, 5-7).

Uzvišeni kaže: "...i on će zbilja zadovoljan biti", tj. zadovoljan će biti onaj koga budu resile ovakve osobine. Više komentatora Kura‘na navode da se ovi ajeti odnose na Ebu-Bekra, r.a., od kojih neki smatraju da se u tome svi slažu. Bez sumnje on sa prvacima ovog ummeta spada u one na koje se odnose ovi ajeti, iako se ne ograničava samo na njih, nego na sve koji se podrazumijevaju pod riječima Uzvišenog:

"...a od nje će daleko biti onaj najbogobojazniji, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati." On, ipak, u ovim i drugih pohvalnim osobinama, prednjači u ovom ummetu, jer je bio istinoljubljiv, bogobojazan, plemenit i darežljiv, trošeći svoj imetak pokoravajući se svome Gospodaru i pomažući svoga Poslanika, s.a.v.s.

Iz životopisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., poznato nam je da je on bio najskromniji čovjek na ovom svijetu. Imam Ahmed od Abdullah ibn Mesuda navodi da je rekao: /646/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednom prilikom ležao na hasuri pa su mu od nje na tijelu ostali tragovi. Kada se probudio, počeo sam ga brisati rekavši mu: 'Božiji Poslaniče, kad bi nam dozvolio da ti nešto prostremo preko hasure?' Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori: 'šta će meni ovaj svijet? Ja i ovaj svijet smo kao putnik i hlad nekog drveta u kome se putnik odmori, a onda dalje nastavi i hlad ostavi.'" Ovaj hadis prenose Ibn-Madže i Et-Tirmizi. Za njega Et-Tirmizi kaže da je dobar i vjerodostojan (hasenun sahihun).

Imam Ahmed preko El-Hasana navodi da je /677/ Sa’saa ibn Muavija, El-Ferezdekov amidža došao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i da mu je proučio:

"Onaj ko bude uradio koliko trun dobra vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla - vidjet će ga", pa je rekao: "Dovoljno mi je ovo da drugo ništa nisam čuo."

U Buharijinom Sahihu nalazi se hadis u kome stoji: /678/ "Sačuvajte se od Vatre, makar sa jednom polovicom hurme, ili lijepom riječi!"

U Buharijinom Sahihu, također, stoji hadis u kome se kaže: /679/ "Nipošto ne potcijeni učinjeno dobro, ma koliko sitno bilo; makar da isprazniš kofu vode u sud onoga ko traži vodu, ili da svoga brata sretneš vedra i nasmijana lica."

U vjerodostojnom hadisu, također, stoji: /680/ "O žene, vjernice! Neka nipošto komšinica ne potcjenjuje pruženu pomoć od svoje komšinice, makar to bio ovčiji papak!"

U jednom drugom hadisu stoji: /681/ "Podajte prosjaku makar izgorjeli papak!"

Imam Ahmed od Aiše prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj reći:/682/ "Aiša, nipošto ne potcijeni sitne grijehe! I za njih će neko pred Allahom tražiti svoje pravo."

Imam Ahmed od Abdullah ibn Mesuda navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /683/"Čuvajte se potcjenjivanja sitnih grijeha. Oni se nagomilavaju dok čovjeka ne unište..."

tj. da što više imetka i djece steknete, pa vas ovaj svijet zaokuplja i odvraća pažnju od onoga svijeta.

tj. dok ne pomrete. U Muslimovom Sahihu od Ebu-Hurejrea navodi se da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (688) 'Čovjek govori: Moj imetak, moj imetak!'', a od imetka mu pripada samo: što pojede pa to uništi, obuče i podere, ili podijeli i proslijedi. Sve što je mimo toga, on će kad ode, drugome ostaviti." U Buharijinom Sahihu i Muslimovom Sahihu od Enesa se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (689) "Čovjek stari i oronjava, ali dvije osobine uz njega ostaju: pohlepa i nada u dug život." Ibn-Asakir u biografiji El-Ahnef ibn Kajsa prenosi da je nekom čovjeku, vidjevši ga kako u ruci drži dirhem rekao: "Čiji je ovo dirhem?" Kada je čovjek odgovorio: "Moj", rekao mu je: "Bit će tvoj ako ga utrošiš da bi kakvu nagradu zaslužio ili zahvalnost postigao." Zatim je citirao riječi pjesnika: "Ti si imetkov, ako ga čuvaš,a ako ga trošiš, imetak je tvoj."

toga dana ćete biti pitani jeste li bili zahvalni na blagodatima koje vam je Allah dao, zdravlju, sigurnosti, nafaki i dr.

Ibn-Džerir od Ebu-Hurejrea, r.a., navodi da je rekao: "Dok su Ebu-Bekr i Omer sjedili, prišao im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i upitao: (690) 'Šta vas je natjeralo da ovdje sjedite?' Njih dvojica su odgovorili: 'Tako nam Onoga Koji te je s istinom poslao, iz naših kuća nas nije istjeralo ništa drugo do glad.' On je rekao: 'Tako mi Onoga Koji me je s istinom poslao, ni mene nije ništa drugo istjeralo.' Odatle su krenuli zajedno dok nisu došli do kuće jednog ensarije čija ih je žena dočekala, koju je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitao: 'Gdje je taj i taj?' (tj. muž). Odgovorila je da je otišao da im potraži pitke vode. Čovjek je došao noseći mješinu sa vodom i rekao: 'Dobro došli! Zar je Božijeg roba mogao posjetiti neko odabraniji nego što je Vjerovjesnik koji me je posjetio danas!' Objesivši mješinu sa vodom za korijen grane jedne palme, otišao je i donio im grozd hurmi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao ga je: 'Zašto ih nisi pootkidao?' 'Htio sam da ih pred svojim očima proberete', odgovorio je. Zatim je uzeo nož, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Nemoj da bi zaklao muzaru!' Toga dana zaklao im je bravče, pa im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada su jeli, rekao: 'Za ovo ćete, na Sudnjem danu, biti pitani. Iz vaših kuća vas je istjerala glad i niste se u njih ponovno vratili dok ovo niste dobili. Ovo spada u blagodati.'" Ovaj hadis navodi Muslim, Ebu-Ja’la, Ibn-Madže i sastavljači sva četiri Sunena. Ali ibn Ebu-Talha od Ibn-Abbasa prenosi da je u pogledu riječi Uzvišenog:

"...zatim ćete toga dana o blagodatima biti pitani sigurno!", rekao: "Sladak život /blagodati/ jesu zdravo tijelo, uši i oči. Allah će Svoje robove pitati u što su ih koristili, iako to On bolje zna od njih samih." Na to se misli pod riječima Uzvišenog:

"...i sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." (17:36) U Buharijinom Sahihu, i Sunenima Tirmizije, Nesaije i Ibn-Madžea navodi se da je Ibn-Abbas rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /691/'Oko dvije blagodati mnogi ljudi se zavaravaju: oko zdravlja i slobodnog vremena'", tj. nedovoljno zahvaljuju na ove dvije blagodati, niti ih koriste kako treba, a svako ko ih ne koristi kako treba i ne vodi o njima brigu, zavarava se.

Vlasnici slona su oni koji su sa Ebrehom, Abesincem iz Jemena došli da sruše Kabu, pa je Uzvišeni Allah od njih odbranio svoju nepovredivu /svetu/ kuću. Ovo je jedna od blagodati koje je Allah ukazao plemenu Kurejš, odvraćajući od njih vlasnike slona koji su bili naumili da sruše Kabu i zbrišu je do temelja sa lica zemlje. Allah je vlasnike slona uništio, ponizio, omeo njihove nakane i razočarao. Vlasnici slona bili su kršćani i njihova vjera bila je ispravnija od idolopoklonstva u kome je bio ogrezao Kurejš. Ovaj doga|aj bio je priprema i nagovještaj dolaska Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer je on, po najvjerodostojnijim predanjima, ro|en, upravo te godine. Allah nije pomogao Kurejše protiv Abesinaca zato što su oni bili bolji od njih, nego zato da bi zaštitio Drevni hram /Kabu/ koji će Allah učiniti još časnijim i slavnijim, slanjem posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a.s.

KRATAK PREGLED OVOG DOGAĐAJA

Ebrehe, Abesinac, sagradio je u Sani i do tada nezapamćeno ukrasio jednu ogromnu crkvu, čvrsto odlučivši da na taj način privuče Arape i odvrati ih od Kabe. Na to je otvoreno pozivao u svojoj zemlji. To se nije svidjelo adnanskim i kahtanskim Arapima, a kod plemena Kurejš izazvalo je svaku osudu i negodovanje, tako da je jedan od njih krišom, preko noći, ušao u crkvu, i u njoj izvršio nuždu i pobjegao. Čuvši za ovo, Ebrehe se zakleo da će krenuti na Meku i do temelja srušiti Kabu. Mukatil ibn Sulejman navodi da su neki mladići, Kurejševići, ušli u crkvu i u njoj podmetnuli požar. Pošto je taj dan puhao jak vjetar crkva je izgorjela do temelja i srušila se. Na to se Ebrehe, na čelu velike vojske, uputio prema Meki, vodeći sa sobom jednog ogromnog slona po imenu Mahmud. Kada su Arapi vidjeli šta se sprema, smatrali su da su dužni suprotstaviti se i braniti Kabu. Ebrehi se prvo suprotstavio Zu-Nefer, jedan od jemenskih prvaka i vladara, sa svojim ljudima, ali ga je Ebrehe porazio i zarobio. Ebrehi se suprotstavio i Nufejl ibn Habib el-Hasami sa svojim ljudima. Ovaj otpor je trajao oko dva mjeseca, ali je Ebrehe na kraju porazio i njega i zarobio i Nufejla. U prvi mah, Ebrehe je namjeravao da pogubi Nufejla, ali mu je kasnije oprostio, s tim da mu ovaj bude vodič kroz Hidžaz. Kada je Ebrehe naišao kroz Taif, njegovi stanovnici su ga laskavo primili i sa njim kao vodiča poslali Ebu-Regala. Kada je Ebrehe sa svojom vojskom došao do El-Muhammesa, u blizini Meke, ulogorio se i sa svojom vojskom napao na stado mekanskih deva koje su sa drugom stokom bile na paši, i zarobio ih. Me|u njima je bilo i dvije stotine Abdul-Muttalibovih deva. Ebrehe je odatle poslao Hanatu el-Humejrija da mu dovede kurejševićke prvake da im kaže da on nije došao da se bori protiv njih, osim ako mu se budu suprotstavljali u rušenju Kabe. Sa Hanatom se vratio Abdul-Muttalib koga je Ebrehe primio sa poštovanjem. Sišao je sa divana i sa Abdul-Muttalibom sjeo na prostrti ćilim na zemlji i preko prevodioca ga upitao šta od njega traži. Abdul-Muttalib je rekao: "Vrati mi mojih dvije stotine deva koje ste otjerali!" Na to je Ebrehe odgovorio: "Kada sam te ugledao, svidjela mi se tvoja odvažnost, a sad si tako skroman. Govoriš mi o dvije stotine deva koje sam ti otjerao, a ne spominješ mi Hram, simbol tvoje vjere i vjere tvojih očeva? Ja sam došao da ga srušim, a ti mi o njemu ništa ne govoriš?!" Na to je Abdul-Muttalib rekao: "Ja sam gospodar deva, a ovaj Hram ima svoga Gospodara Koji će ga braniti." Na to je Ebrehe rekao: "Od mene ga neće moći odbraniti." Abdul-Muttalib je rekao: "Vidjet ćemo." Zatim je Ebrehe Abdul-Muttalibu vratio njegove deve.

Vrativši se meku Kurejševiće, Abdul-Muttalib im je naredio da se povuku i utvrde u brdima oko Meke, bojeći se da im vojska ne nanese kakvo zlo, a on je sa grupom prvaka molio Allaha da sačuva Kabu. Uzevši za halku na vratima Kabe, Abdul-Muttalib je rekao: "Nema razloga za bojazan. Čovjek brani svoju kuću, pa i Ti brani svoju. Njihov krst i lukavstvo nikada neće pobijediti Tvoju mudrost, kako ćeš ih odvratiti." Kada je Ebrehe pripremio slona da krenu za Meku, Nufejl ibn Habib je prišao slonu, uzeo ga za uho i rekao mu: "Mahmude, lezi i vrati se zdrav tamo odakle si i došao. Ti se nalaziš na svetoj Božijoj zemlji!" Zatim je pustio slona pa je slon legao. Nufejl je zatim otišao, popeo se na brdo i pridružio se Kurejševićima. Vlasnici slona su slona udarali i gonili da ustane, ali je on odbijao da posluša. Kad bi ga okrenuli prema nekoj drugoj strani, ustao bi i krenuo, ali kad bi ga okrenuli prema Hramu, opet bi legao.

Ibn Ebi-Hatim svojim lancem prenosilaca od Ubejd ibn Umejra prenosi da je rekao: "Kada je Allah htio da uništi vlasnike slona, na njih je poslao ptice, poput zidarskih lasta, koje su dolazile iz mora, od kojih je svaka nosila po tri kamenčića, po dva u nogama i po jedan u kljunu. Kad bi iznad njih naletjele, graknule bi, a onda na njih izručile kamenčiće iz kandži i kljuna. Koji god bi kamenčić pogodio nekog od njih u glavu, prošao bi kroz cijelo tijelo i izašao na čmar, a kad bi promašio glavu i pogodio drugi dio tijela, izašao bi na drugu stranu. Sve se ovo dešavalo dok je Abdul-Muttalib, sa ostalim Kurejševićima, me|u kojima su bili i Nufejl el-Has‘ami, Mut‘im ibn ‘Addi, ‘Amr ibn ‘Ai‘z el-Mahzumi i Mes‘ud ibn ‘Amr es-Sekafi, stajao na brdu Hira i posmatrao šta se dešava sa Abesincima i kako Allah spušta kaznu na vlasnike slona i sručuje svoju srdžbu. Dok je ovo gledao, Nufejl je u stihovima govorio: "Kuda ćete sada pobjeći kad vas Bog progoni, Ešrem je poražen a ne pobjednik!" Mukatil ibn Sulejman navodi da su se Kurejševići tada domogli bogatog plijena od onih koji su ih namjeravali opljačkati. Za Abdul-Muttaliba kaže da je dobio taj dan zlata da bi se rupa mogla napuniti. Ata ibn Jesar kaže: "Od kazne koja ih je pogodila, svi vlasnici slona, nisu odmah pomrli. Neki su pomrli odmah, dok je od drugih otpadalo meso, komad po komad, dok su bježali. Kad je Uzvišeni Allah Muhammeda, s.a.v.s., poslao kao poslanika, On je me|u blagodati i dobrotu prema Kurejšijama ubrojao i to kad je od njih odvratio Abesince i tako ih ostavio u životu.

"Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio? Zar lukavstvo njihovo nije upropastio i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao izjedeno lišće učinio?" Riječ "ebabil" znači: nepregledne grupe koje sa svih strana dolaze. Ibn-Hišam kaže: "Arapi ovu riječ ne upotrebljavaju u jednini." Nesai kaže: "Čuo sam od nekih jezičara da jednina od riječi glasi.

Riječ "sidždžil", kako Ibn-Hišam od Junusa en-Nahvija i Ebu-Ubejdea prenosi, znači kod Arapa nešto što je tvrdo i čvrsto. On kaže da neki komentatori smatraju da je ova riječ u arapskom složenica od dvije riječi preuzete iz perzijskog jezika: i od kojih prva znači kamen, a druga glinu. Tačno je onako kako kaže Ibn-Abbas: "Hidždžaretun min sidždžil" znači glina u obliku kamenja.

Riječ: "el-Asfu" koristi se za opis lišća od bilja i povrća, koje, kad životinje pojedu, rastoče. To znači da je Svevišnji Allah vlasnike slona uništio, upropastio, protiv njih okrenuo njihove zle namjere, da ni u čemu nisu uspjeli i da ih je sve uništio. Ko god se od njih vratio živ u svoju zemlju, poput Ebrehe, vratio se izranjavan i bolestan, samo zato da bi ispričali šta im se desilo. Tijelo im se u komade raspadalo, a Ebrehi je srce puklo kad se vratio u svoju zemlju i grad Sanu. Ibn-Abbas dalje kaže: "Tako mi Allaha, nije umro prije nego što im je ispričao šta im se desilo. Kad im je ispričao, umro je." Nakon njega vlast je preuzeo njegov sin Jeksum, a nakon njegove smrti Ebrehin drugi sin Mesruk, a onda ih je sviju iz Jemena protjerao kralj Sejf ibn Zi Jezen el-Himjeri, uz Kisrinu pomoć. U Buharijinom Sahihu i Muslimovom Sahihu stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dan osloba|anja Meke rekao: (692) "Allah je slona spriječio da ne u|e u Meku i nad njom vlast dao Svome Poslaniku i pravovjernima. Njena nepovredivost ponovno se vratila danas kao što je bila jučer. Jeste li čuli? Neka prisutni prenese odsutnom!"

Kontekst komentara ajeta se uklapa u predhodni ajet pa komentar možete pogledati klikom OVDJE

Kontekst komentara ajeta se uklapa u predhodni ajet pa komentar možete pogledati klikom OVDJE

Neki kažu da to znači: zbog njihove navike da zimi putuju u Jemen, a ljeti u Šam, zbog trgovine i sl. i da se na svome povratku kući vraćaju sigurni. Što se tiče njihovog sigurnog boravka u Gradu /tj. Meki/, o tome Allah Uzvišeni na drugom mjestu kaže:

"Zar ne vide da smo Harem sveti i sigurnim učinili, dok se svuda oko njih otima i pljačka?" On ih zatim poučava da na ovoj velikoj blagodati budu zahvalni,

neka samo Njega obožavaju, kao što Uzvišeni na drugom mjestu kaže:

"Ja sam primio zapovijest da robujem jedino Gospodaru ovoga grada, Koji je On učinio svetim - a Njemu sve pripada - i naređeno mi je da budem predan (musliman)." (27:91)

...koji ih gladne hrani", tj. Gospodar Kabe

"...i od straha brani", tj. On je Taj Koji im daje da su sigurni, pa neka samo Njega obožavaju i neka Mu nikoga ravnim ne smatraju i neka mimo Njega nikakve kipove i idole ne obožavaju. Zato onome ko se odazove ovoj zapovijedi, Allah da i ovaj i onaj svijet, a onome ko Mu bude neposlušan, oduzme i jedno i drugo. Tako Uzvišeni kaže:

"Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah. I njima je došao Poslanik, jedan od njih, ali su ga oni lažljivcem nazvali, i njih je stigla kazna zato što su nepravedni bili." (16:112-113)

Bila je jedna od uglednijih kurejšijskih žena. Zvali su je Ummu-Džemil. Pravo joj je ime bilo Erva bint Harb b. Umejje, Ebu-Sufjanova sestra. Svoga muža je bodrila i pomagala u nevjerovanju i inadu. Zato će sa njim na Sudnjem danu dijeliti zajedničku kaznu i muke u džehenemskoj vatri. Zato Uzvišeni kaže:

" ...što drvlje nosi, o vratu njenu bit će uže od ličine uskukane." Seid b. el-Musejib kazuje da je imala skupocjenu ogrlicu i da je govorila: "Prodat ću je i potrošiti u borbi protiv Muhammeda!", pa će joj Allah umjesto nje u Džehennemu dati oko vrata uže od ličine usukane.

misli na uže od vatre oko vrata koje će je do vrha, a onda do dna paliti i tako naizmjenično. Učenjaci, također, kažu da se u ovoj suri krije mu’džiza i nepobitni dokaz o istinitosti Muhamedovog, alejhis selam poslanstva, jer mu je objavom ovog poglavlja:

"...ući će on sigurno u vatru rasplamsalu i žena njegova što drvlje nosi; o vratu njenu bit će uže od ličine usukane", dato do znanja da su njih dvoje nesretnici i da nikada ni srcem ni jezikom, ni javno i tajno, neće povjerovati. Ovo se ubraja u dokaze njegovog poslanstva.1

1 Mi kažemo: I nakon svega ovog, u ovom ummetu ima još onih koji se sažalijevaju na Ebu-Leheba i izbjegavaju da uče poglavlje: "Neka propadne Ebu-Leheb, i propao je" što često zabranjuju i drugima, smatrajući da to uznemiruje poslanika, s.a.v.s.!? Iako mu je on bio amidža, Božiji Poslanik, s.a.v.s., se od njega, zato što je bio idolopoklonik, odrekao. Kako bi Allah Svome miljeniku, vjerovjesniku i poslaniku, objavio poglavlje koje ga uznemiruje!? U ovom se poglavlju govori kakvu je kaznu u Džehennemu pripredio Svome neprijatelju i neprijatelju Božijeg Poslanika, zbog toga što je bio nevjernik, što je poricao poslanstvo, ugonio u laž poslanika i prema njemu pokazivao neprijateljstvo. Prema tome, ovo je poglavlje Allahova podrška, a ne uznemirenje Njegovom poslaniku. Kako bi ga onda učenje ovog poglavlja moglo uznemiravati? Istina je drugačija, da su oni koji izbjegavaju da ga uče, pod izgovorom da ono uznemirava poslanika, izmislili san da je neko imao običaj često učiti" u namazu:"Neka propadne Ebu-Leheb, i propao je", pa da je usnio da ga je Poslanik, s.a.v.s., u snu ukorio riječima: "Subhanallah!!!..." zar od Kur‘ana napamet ne znaš ništa drugo do: "Neka je proklet Ebu-Leheb i propao je!", i da mu je naredio da ovo poglavlje više ne uči. Ovakav san je čista izmišljotina na Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kao što oni u drugim prilikama čine... Neka nas Allah sačuva zla i laži takvih lažova, nevjernika i dvoličnih bogomoljaca. Mi ćemo uz zadovoljstvo Allaha i Njegovog poslanika, s.a.v.s., a za inat Ebu-Lehebovim pristalicama i dalje još više učiti i ponavljati ovo poglavlje: "Neka propadne Ebu - Leheb i propao je! Neće mu biti od koristi njegovo blago, a ni ono što je stekao, ući će on sigurno u vatru rasplamsalu i žena njegova što drvlje nosi; o vratu njenu bit će uže od ličine usukane!" i voljeti onog koga je volio Allahov Poslanik, a mrziti onog koga je on mrzio.

Komentatori se razilaze u pogledu riječi Allaha Uzvišenog: "Ja ću ti dušu uzeti, i k Sebi te uzdignuti." Katade i neki drugi kažu: "To je inverzija, a znači: Ja ću te k Sebi uzdignuti i dušu ti uzeti nakon toga. Neki kažu: "Ja ću te uzeti iz ovoga svijeta, a ne usmrtiti! A drugi: "Dušu uzeti znači uzdići." Većina međutim tvrdi: "Pod riječi ovdje se misli na 'san' kao što Allah Uzvišeni kaže:

 "On je Onaj Koji vam noću dušu uzima!" (6:60), odnosno:

"Allah uzima duše u času njihove smrti, a koje nisu umrle u snu." (39:42) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio bi kada bi ustao iz sna: /504/ "Hvala Allahu, Koji nas je oživio nakon što  nas je usmrtio!" Ima mišljenja da to znači: "uzdizanje u snu".[1] Allah Uzvišeni kaže:

 "...i nisu ga sigurno ubili, nego ga je Allah k Sebi uzdi­gao." ( 4:157) Zatim kaže:

"I nema nijednog sljedbenika Knjige, koji, prije nego on umre, neće u njega posigurno povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti."  Riječi Allaha Uzvišenog: "prije nego on umre" odnose se na Isaa, a.s., tj. kada siđe na Zemlju prije Sudnjeg dana. O tome će, inšallah, biti govora kasnije.

"Spasit ću te od nevjernika, i učinit ću da oni koji te slijede budu iznad onih koji ne vjeruju do Dana sudnjega!"  Prema tome, nakon što je Allah k Sebi uzdigao Mesiha, njegovi sljedbenici su se podijelili u više grupa.

* Neki su ostali da vjeruju u ono s čime ga je Allah i poslao, tj. da je on Allahov rob i poslanik, te da je sin Njegove robinje.

* Neki su otišli u krajnost smatrajući ga Božijim sinom.

* Neki kažu da je on Bog, a drugi da je "treći u trojstvu", o čemu nam Allah Uzvišeni govori u Kur'anu, dajući odgovor svakoj grupi.

Oni su na tome ustrajali oko trista godina, do vladavine kralja po imenu Konstantin, koji je prihvatio kršćanstvo. Navodi se da je on to učinio u želji da ih prevari i iskvari ga. On je u kršćanstvo ponešto dodao, a ponešto izostavio, a u njegovo vrijeme postavljeni su i određeni postulati. Dozvolio je da se jede i svinjsko meso. U to vrijeme oni su klanjali okrećući se prema istoku, podizali su crkve, hramove i samostane, a on je na njihov post dodao deset dana zbog grijeha koji je sam počinio. Tako je vjera Mesihova postala vjera Konstantinova, koji je podigao više od dvanaest hiljada crkava, sa­mostana, hramova i manastira, kao što je za sebe podigao i poseban grad. Za cijelo to vrijeme oni su bili superiorni nad židovima, Allah ga je pomogao protiv njih budući da je bio bliži istini od njih, iako su i jedni i drugi bili nevjernici.

Kada je Allah Uzvišeni poslao Muhammeda, salla­llahu alejhi ve sellem, svi koji su u njega povjerovali vjerovali su ispravno u Allaha, Njegove meleke, poslanike i knjige. Tako su Sljedbenici Muhammedo­vi, sallallahu alejhi ve sellem, postali sljedbenici svih vjerovjesnika na Zemlji, budući da ih je on pozivao da vjeruju u sve što je istinito. Oni su postali preči svakom poslaniku od njegovih sljedbenika koji tvrde da pripadaju njegovom ummetu i da su na njego­vom putu. Stoga su oni, budući da su uistinu vjero­vali u Mesiha, protjerali kršćane iz Šama u Bizantiju tako da su se oni nastanili u gradu Konstantinopolu. Tako će islam i njegovi pripadnici ostati superiorni u odnosu na njih do Dana sudnjega!

Iskreni, i onaj kome se vjeruje, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izvijestio je svoj ummet da će oni kasnije osvojiti Konstantinopolis, zarobiti imovinu koja je u njemu[2] i izvojevati veliku bitku nad Bizan­tincima, kakvu ljudi nisu vidjeli niti će vidjeti. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"I učinit ću da oni koji te slijede budu iznad onih koji ne vjeruju do Dana sudnjega! Zatim ćete se Meni vratiti, pa ću Ja presuditi o onome o čemu ste se razilazili!"

[1] Ja bih dodao: Allah to najbolje zna, ali za mene je najprihvatljivije mišljenje Katade i drugih, tj. da je to inverzija i da znači: “Ja ću te uzdignuti i dušu ti uzeti."

[2] Ja bih dodao: "Istinu si kazao, Allahov Poslaniče! I ja svjedočim da si ti Allahov Poslanik. Muslimani su osvojili Konstantinopolis, koji je postao grad islama nakon što je bio grad nevjerstva. tak je postao i sjedištem islamskog hilafeta, odakle je osvojena trećina Evrope, a umalo i Rim, ali si ti izvijestio da će Rim biti osvojen kasnije. Muslimani danas, iako su zaostali jer su napustili propise islama i vladavinu na osnovama islama, uz pomoć Allaha ponovo će se vratiti islamu, pa će islam iznova superiorno zasjati osvojenjem Rima, kao što si ti kazao da će biti osvojen Konstantinopolis. Mi se obavezujemo Allahu Uzvišenom da ćemo raditi na tome i da ćemo uložiti napor da se vladamo po islamu. Prvo ćemo muslimane osloboditi neznanja, zatim osloboditi njihove zemlje od tragova nevjerstva, kako vidljivog tako i prikrivenog. I to ćemo ostaviti u amanet generacijama iza nas. Svim generacijama ćemo predavati ovaj amanet dok ga Allah ne ostvari!"

U dva Sahiha stoji da je Omer rekao: /518/ "Alla­hov Poslaniče, nikada nisam dobio za mene vredniju imovinu od svog dijela s Hajbera. Šta mi zapovijedaš da učinim s tim?" On je odgovorio: "Uzmi glavnicu, a dijeli plod!"[1]

Bezzar navodi od Hamze ibn Abdullaha ibn Om­era, koji je rekao da mu je Abdullah kazao: Naum­pao mi je ovaj ajet:

"Nećete postići dobro sve dok ne budete dijelili od onoga što volite!"  Sjetio sam se šta mi je Allah dao i nisam našao ništa draže od bizantske robinje. Rekoh: "Oslobađam je ropstva, u ime Allaha, a ako bi pono­vo išta uradio u tom smislu, nju bih vjenčao, tj. oženio!"

[1] Ovaj je hadis osnov za uvakufljenje dobara.

podsticaj da vjernici nastoje činiti dob­ra i podsticati jedni druge na postizanje blizine prema Allahu Uzvišenom.

"I požurite oprostu od Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja, pri­premljenim za bogobojazne", odnosno, kao što je i Vatra pripremljena za nevjernike. Ima mišljenja da riječi Allaha Uzvišenog:

"širok kao nebesa i Zem­lja" znače ukazivanje na njihovu širinu i dužinu, kao što Allah Uzvišeni kaže opisujući Džennet:

"posteljama će postave od kadife biti" (55:54). Šta onda reći za vanjski iz­gled? Neki kažu: jer njegova je širina kao i dužina, budući da se nalazi pod kupolom ispod Arša (Prijes­tolja), što pretpostavlja da je okruglog oblika s jedna­kom dužinom i širinom. Na to upućuju i riječi koje stoje u slijedećem sahih hadisu: /556/ "Kada budete od Allaha molili Džennet, tražite Firdevs, jer to je naj­viši i srednji dio Dženneta, odakle izviru rijeke i čiji je krov Arš Svemilosnog!"

U svom Musnedu Ahmed navodi predanje: /557/ "da je Heraklije napisao pismo Vjerovjesniku, sallalla­hu alejhi ve sellem: Ti me pozivaš u Džennet, pros­tran kao nebesa i Zemlja, pa gdje se onda nalazi Vat­ra?!" pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od­govorio: "Subhanallah, gdje je noć kada dođe dan?" Bezzar navodi od Ebu-Hurejre, koji kaže: /558/ Neki je čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: Šta misliš o riječima Allaha Uzvišenog:

“Džennetu, širokom kao nebesa i Zemlja' a gdje je Vatra? " On je kazao: "Zar ne vidiš da noć kada nastupi, prekrije sve? Gdje je tada dan?" Rekao je: "Tamo gdje Allah to hoće!" On mu je kazao: "Tako je i s Vatrom. Ona je tamo gdje Allah hoće da bude!" To znači kao što to što ne vidimo noć kada nastupi dan, ne znači da ona nije na nekom mjestu, pa ako i ne znamo gdje, tako je i Vatra tamo gdje to Allah želi. To se jasno vidi i iz naprijed navedenog hadisa Ebu-Hurejre, koji pre­nosi Bezzar.

Katade kaže: Riječi Allaha Uzvišenog: "Vi ćete sigurno biti iskušavani u imecima vašim, i životima vašim"  poput su riječi:

"Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo sa strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine", tj. vjernik mora doći u iskušenje u vezi s njegovom imovinom, životom, djecom ili porodicom kao što dolazi u iskušenje shodno stupnju vjerovanja.

"a slušat ćete i mnoge uvrede od onih ko­jima je dana Knjiga i koji su idolopoklonici." Allah Uzvišeni obavještava vjernike po dolasku u Medinu, prije Bitke na Bedru, kakve će uvrede imati od sljedbenika Knjige i idolopoklonika te im naređuje da to prihvate sa strpljenjem i postojanošću dok im Allah Uzvišeni ne olakša, pa kaže tješeći ih:

 "Ako budete izdržali i Allaha se bojali, to je jedna od odlučnih (teških)stvari!" Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Usame ibn Zejda, koji kaže: /612/ "Allahov Poslanik i njegovi ashabi praštali su idolopoklonicima i sljedbe­nicima  Knjige, kako  im je Allah i naredio, strpljivo podnoseći neugodnosti." Allah Uzvišeni kaže:

"a slušat ćete i mnoge uvrede od onih kojima je dana Knjiga i koji su idolopoklonici." Zatim kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to je tumačio da valja uzvratiti oprostom koji mu Allah nije zapovjedio, dok mu nije dozvolio da im uzvrati." Ovaj hadis je ukratko naveden.

Nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobijedio na Bedru, gdje je Allah posred­stvom njega pobio prvake plemena Kurejš, Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, politeisti i idolopoklonici su kazali: "Ovo je krenulo!" Zatim su izrazili vjernost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, prihvaćajući is­lam.

Prema tome, svako ko se drži istine, navodi na dobro ili odvraća od zla, mora doživjeti neugodnosti za koje je jedini lijek strpljivost u ime Allaha, traženje pomoći od Njega i povratak Njemu.

Seid ibn Mensur, s lancem od Ummi-Seleme, prenosi kako je ona rekla: /621/ "Allahov Poslaniče, ne čujemo da Allah uz Hidžru spominje žene i po čemu?" Nakon toga, Allah Uzvišeni je objavio:

 "I Gospodar im se njihov odazva: "Nijednom djelatniku između vas, bio muškarac ili žena, djelo neću poništiti"  itd. Ensarije kažu: "To je prva udana žena koja nam je došla!" To prenosi i el-Hakim u svom "Mustedreku" na osnovi hadisa Sufjana ibn Ujejne, a zatim kaže: "Sahih prema uvjetima El-
Buharije, ali ga ne navode ni El-Buharija niti Muslim."

Značenje ajeta: Pošto su vjernici obdareni razum­om, kao što je naprijed navedeno, pitali to što su pi­tali, Allah im se na to odazvao odgovorom u skladu s riječima:

 "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu: odazivam se molbi molite­lja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni na Moj poziv odazovu, neka vjeruju u Mene, kako bi bili na Pravom putu." /186/;

 "Nijednom djelatniku između vas, bio muškarac ili žena, djelo neću poništiti."  To je komentar odgovora u kome im saopćava da neće poništiti djelo nijednog djelatnika, nego će svakom od njih, bio muškarac ili žena, njegovo djelo pravedno naknaditi;

"vi ste jedni od drugih", tj. u pog­ledu Moje nagrade vi ste isti.

"Onima koji se isele", tj. koji ostave zemlju idolopoklonstva i dođu u zemlju vjere, koji ostave prijatelje, braću, jarane i komšije,

 "i koji budu iz domova svojih prognani", tj. kojim idolopoklonici budu pravili ne­prilike i uvrede, pa ih prisile da napuste svoje domo­ve. Zato, Allah Uzvišeni kaže: "i koji budu na putu Mome mučeni",  kao što na dru­gome mjestu kaže:

 "A svetili su im se samo zato što su u Allaha Silnog i Hvale dostojnog vjerovali!" (85:8);

 "i koji se se borili i poginuli". Borba na Allahovom putu na najvišem je stupnju kada čovjek izgubi konja, i lice mu bude poprskano krvlju i prašinom. U dva Sahiha stoji: /622/ da je neki čovjek rekao: "Allahov Poslaniče, ako poginem na Allaho­vom putu, strpljiv i predan, idući naprijed, a ne povlačeći se, šta misliš: da li će mi Allah pokriti grije­he?" On je odgovorio: "Da." Zatim je kazao: "Kako si rekao?", a on je ponovio to što je već rekao. Kazao je: "Da, osim onoga što mi je Džibril ranije rekao!" U tom smislu, i Allah Uzvišeni kaže:

"Sigurno ću njihova loša djela izbrisati i sigurno ću ih u dženetske bašče, kroz koje rijeke teku, uvesti!", tj. s raznim vrstama pića: mlijeka, meda, vina, vode neustajale te drugih vrsta kakve oči nisu vidjele, niti za kakve su uši čule, niti mogu naumpasti čovjeku.

 "To je nagrada od Allaha."  Ovo se pridodaje naprijed navedenom tekstu, a navedeno je u akuzativu kako bi se time ukazalo da je On Veliki i Plemeniti, Koji daje samo lijepu i obilnu nagradu;

 "jer kod Allaha je nagrada najljepša!" Kod Njega je lijepa nagrada za onoga koji čini dobro.

Allah Uzvišeni kaže: Neka te ne zavaraju raskoš, blagodati i radost u kojima nevjernici žive! To je samo privremeno. Ubrzo će to nestati, pa će oni pos­tati odgovorni za svoja hrđava djela, budući da je to u čemu su oni.

 U tom smislu Allah Uzvišeni, također, kaže:

 "Oni koji o Allahu laži iznose neće se spasiti." /69/ "Uživat će na ovome svijetu, a zatim će se Nama vratiti. Zatim ćemo im Mi dati da iskuse nesnosne patnje zato što nisu vjerova­li!" /70/ (10:69-70), odnosno,

 "Pa nevjernicima još vremena daj i još koji trenutak ih ostavi!" (86:17) Još malo vremena im daj. Dakle, na­kon što je spomenuo stanje nevjernika na ovome svijetu, zatim njihovu sudbinu na onom svijetu

 Ibn-Merdevejh navodi predanje od Abdul­laha ibn Amra ibn el-Asa, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /623/ "Oni su dobili naziv أبرار  'dobri ljudi' zato što su bili dobri i prema očevima i prema sinovima, u smislu da kao što roditelji imaju prema tebi pravo tako i dije­te ima prema tebi pravo."

"O vjer­nici, budite strpljivi i uporni, postojano bdij­te!" Hasan el-Basri kaže: "Zapovjeđeno im je da budu strpljivi u svojoj vjeri, s kojom je Allah zadovo­ljan, a to je islam, te da je ne ostavljaju ni kada je lah­ko ni kada je teško, ni u nevolji ni u zadovoljstvu, da umru kao muslimani, te da budu izdržljiviji od nep­rijatelja koji kriju vjeru!" To isto ističe i više predstavni­ka zdrave tradicije. Što se tiče "bdjenja", to je ustrajnost na mjestu ibadeta i postojanosti, a ima mišljenja da to znači "očekivanje namaza nakon namaza".

Muslim i En-Nesa'i navode predanje od Ebu-Hurejrea, r.a., koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallalla­hu alejhi ve sellem, rekao: /629/ "Hoćete li da vas obavijestim čime Allah briše grijehe i podiže stupnje­ve? Propisnim uzimanjem abdesta, u teškim okolnos­tima, čestim odlaskom u džamije, čekanjem namaza nakon obavljenog namaza. To vam je bdjenje! To vam je bdjenje! To vam je bdjenje!"

Ibn-Merdevejh navodi predanje od Ebu-Seleme ibn Abdurrahmana, kojemu je jednog dana došao Ebu-Hurejre i rekao: Bratiću moj, znaš li kojim po­vodom je objavljen ovaj ajet:

 "O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, postojano bdijte!"  Rekao sam: "Ne, ne znam!" Na to je on kazao: "Nije li u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo borbi pri kojim bi se držala straža?" Međutim, to je objavljeno u vezi s ljudima koji bdiju u džamijama, klanjaju namaz u određeno vrijeme, a potom u njima Allaha spominju. Na njih se odnose riječi: "budite strpljivi!" u obavljanju pet dnevnih namaza, "i izdržljivi"  sa sobom i svojim strastima, "i postojano bdijte"  u džamijama vašim, "i Allaha se bojte"  u svemu što nije za vas, "da biste spašeni bili!"

Navodi se da je "cilj bdjenja ovdje je bdjenje na straži u borbi s neprijateljem, čuvanje islamskih utvr­da i njihova zaštita, kako ne bi neprijatelji ušli u zem­lju islama." Postoje i predanja koja na to podstiču i navode velike nagrade za to.[1]

U El-Buhari Sahihu navodi se predanje od Sehla ibn Sa'da es-Saidija, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /630/ "Jednodnevna straža na Allahovom putu bolja je od ovoga svijeta i svega što je na njemu!"

•  Muslim navodi predanje od Selmana el-Farisija, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /631/ "Straža u trajanju od jednog dana i noći bolja je od posta i klanjanja čitavog mje­seca! A ako umre u tom stanju, stalno će mu se bilježiti nagrada za to djelo, i odrediti opskrba i bit će sačuvan od (kaburskih) iskušenja."

"Allaha se bojte", tj. bojte Ga se u svim vašim poslovima i situacijama. Na to ukazuje i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao Muazu ibn Džebelu šaljući ga u Jemen: /632/ "Allaha se boj, ma gdje bio! Nakon lošeg djela čini dobro koje će ga izbrisati i postupaj s ljudima na lijep način!";

 "da biste bili spašeni"  na ovome i drugom svijetu. Ibn-Džerir navodi predanje od Muhammeda ibn Kaba el-Kurezija da je on u vezi s riječima Allaha Uzvišenog: "i Allaha se bojte da biste spašeni bili!"  rekao: "Bojte se Mene u stvarima između Mene i vas, kako biste bili spašeni sutra kada Me sretnete!"

[1] Prema našem mišljenju to obuhvaća i jedno i drugo, tj. i brigu o namazu i bdjenje na utvrdama islama.

"Ako se budete klonili velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo vam pokriti vaša loša djela." To znači, ukoliko se budete klonuli velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo vam pokriti manje grijehove i uvesti vas u Džennet. U tom smislu i kaže: "i u divno mjesto vas uvesti!" U vezi sa ovim časnim ajetom postoji više hadisa, od kojih ćemo navesti neke:

Imam Ahmed navodi predanje od Selmana el-Farisije, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je: /695/ "Znaš li šta je to petak?" Odgovorio sam: "To je dan u kojem je Allah sastavio (stvorio) vašeg prapretka!" Zatim je rekao: "Ali ja znam šta je petak! Ako se čovjek očisti, pa kada dođe džuma šuti dok imam ne obavi namaz, to će mu biti nadoknada od toga dana do slijedeće džume, ukoli­ko se kloni velikih grijeha!" Slično predanje od Sel­mana el-Farisije navodi i El-Buhari, ali sa drugim lancem predanja.

Ebu-Dža'fer navodi predanje od Ebu-Hurejre i Ebu-Seida, koji kažu: /696/ - Jednog dana govorio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši tri puta: Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život!, a zatim je pao ničice, pa smo to i mi učinili, i počeo plakati dok mi nismo znali zašto se zakleo! Za­tim je podigao glavu veselog lica, pa nam je to bilo draže od bilo kakvog blaga, pa je rekao: "Nema roba koji klanja pet dnevnih namaza, posti ramazan, daje zekat i izbjegava sedam velikih grijeha, a da mu se neće otvoriti vrata Dženneta, pa će mu se kazati: Ulazi s mirom!" Ovako navode En-Nesa'i, El-Hakim u svom "Mustedreku", Ibn-Hajjan u svom "Sahihu", a El-Hakim kaže: "Sahih (vjerodostojan) hadis u skladu s uvjetima dvojice šejhova (autoriteta), koji ga ne na­vode."

Komentar ovih sedam velikih grijeha

Prema hadisu koji se navodi u oba Sahiha od Ebu-Hurejre, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: /697/ "Klonite se sedam velikih grije­ha!" Neko je rekao: "Allahov Poslaniče, koji su to gri­jesi?" On je odgovorio: "Pridruživanje nečega Allahu /širk/, ubistvo osobe, koje je Allah zabranio osim s razlogom, vradžbine /sihr/, uzimanje kamate, pris­vajanje imovine siročeta, bježanje s bojnog polja i potvaranje čednih i povučenih vjernica!"

Navođenje ovih sedam prijestupa kao velikih gri­jeha ne negira druge, kao što ćemo to pokazati hadisima kojima se to dokazuje. Neki ashabi i tabiini navode kao primjer: te'arrub, što označava čovjeka koji napusti svoj dom samo da bi dobio ratni plijen, a dužan je da se bori, a kada dođe po plijen - napusti borbu i vrati se u pustinju živjeti kao beduin, zatim neposlušnost roditeljima, skrnavljenje Časnog hrama, naše kible za žive i mrtve, grijeh onoga koji se izru­guje,1 plač roditelja zbog neposlušnosti djece, laž i lažno svjedočenje, ubistvo djeteta, pijenje alkohola, lažna zakletva, psovanje oca jedan drugom i psova­nje majke! Neki ashabi kažu: "To je kao i sastavljanje dva namaza bez razloga, izostavljanje namaza, sa­mouvjerenost od Allahove zamke, gubljenje nade u Allahovu milost, blud, krađa, šteta oporukom, varanje te prodaja obaveze prema Allahu za bagatel­nu cijenu!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: "Zašto stavljate one koji obavezu prema Allahu prodaju za bagatelnu cijenu na kraj ajeta?"

Neki pripadnici Selefa kažu: "Napuštanje džemata, kršenje ugovora, sprečavanje korištenja viška vode nakon navodnjavanja, nedozvoljavanje korištenja mužjaka osim uz naknadu, te potvora." Ebul-Kasim Abdulkerim ibn Muhammed er-Rafi'i u svom djelu "Eš-Šerhul-kebir" u poglavlju o svjedočenjima kaže: "Ashabi, r.a., razilaze se, kako u pogledu određenja velikih grijeha, tako i razlike između njih i malih grijeha. Neki od njih velike gri­jehe objašnjavaju ovako:

- prvo, to je grijeh koji obavezno pretpostavlja kaznu,

- drugo, to je grijeh koji počiniocu donosi žestoku prijetnju na osnovi teksta Knjige u sunneta, što je najčešće. Prvo određenje je vjerovatnije, ali drugo is­pravnije.

- treće, navode Imamul-Haremejn u "Iršadu" te neki drugi: "Svako zlo djelo koje ukazuje na nedovo­ljnu brigu počinioca za vjeru i slabost vjere, u suprot­nosti je sa pravičnošću.

- četvrto, navodi El-Kadi Ebu-Seid el-Herevi: "veliki je grijeh svaki čin koji je zabranjen tekstom Knjige, odnosno svaki grijeh koji pretpostavlja određenu kaznu, kao što je smrtna kazna i sl. te napuštanje bilo koje obavezne dužnosti, i laž pri svjedočenju, prenošenju i zakletvi!"

To oni zasigurno navode, a potom on kaže: - El-Kadi er-Revejani to tumači, pa kaže: "Velikih grijeha je sedam, a to su: ubistvo čovjeka bez razloga, blud, homoseksualizam, pijenje alkohola, krađa, nasilno prisvajanje nečije imovine i potvora." U "Šamilu" uz ovih sedam spomenutih on dodaje lažno svjedočenje, a autor djela "El-'Udde" tome dodaje još uzi­manje kamate, mršenje uz ramazan bez razloga, bes­tidnu zakletvu, prekidanje rodbinskih veza, neposlušnost roditeljima, bijeg s bojnog polja, pris­vajanje imovine siročeta, varanje na vagi, obavljanje namaza prije njegovog vremena, odnosno nakon njegovog vremena, udaranje muslimana bez razloga, namjerno laganje na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, psovanje ashaba, prikrivanje svjedočenja bez razloga, uzimanje mita, rukovođenje žena muškarcima, potvora kod vlasti, sprečavanje zekata, napuštanje navođenja na dobro i odvraćanja od zla ukoliko ima mogućnosti, zaboravljanje Kur'ana nakon što se nauči, spaljivanje životinje, nedozvoljavanje ženi da bude sa svojim mužem bez razloga, gubljenje nade u Allahovu milost i nerealna sigurnost od Allahove zamke. Tome se dodaje i mržnja prema učenim osobama i znalcima Kur'ana, te puštanje žene na paganski način (zihar), jedenje svinjskog mesa i mesa lešine, izuzev u nuždi. Er-Rafi'i kaže: "Za neke od ovdje navedenih radnji ima mjesta za dileme!" Međutim, treba reći da je o velikim grije­sima napisano više djela, među kojima je i tekst našeg šejha Hafiza Ebu-Abdullaha ez-Zehebija, koji je nabrojao oko sedamdeset velikih grijehova. Ukoliko se pak kaže da je veliki grijeh onaj grijeh za koji Za­konodavac prijeti kažnjavanjem Vatrom, kao što na­vode Ibn-Abbas i drugi, te što je na tom tragu, onda ih ima mnogo. Ako se pak kaže da je to sve što je Al­lah zabranio, ima ih još puno više, ali Allah to najbo­lje zna!

Kada su pred Ibn-Abbasom naveli velike grijehe kazavši da ih ima sedam, on je rekao: "Ima ih više od sedam i još sedam!" Ne znam koliko puta je to po­novio. Ibn Ebi-Hatim navodi od Tavusa da je rekao: - Pitao sam Ibn-Abbasa: "Kojih je to sedam velikih gri­jeha?" On je odgovorio: "Bliži su broju sedamdeset nego broju sedam!"

1 Ili je to ironija i sarkazam prema ljudima ili kuluk u kojem se ljudi iznajme da rade bez naknade? Nama se čini da je vjerovatnije da je to ironija i ismijavanje ljudi iako može biti i oboje. Allah to najbolje zna!

Allah Uzvišeni kazuje kako će kažnjavati u džehenemskoj vatri one koji ne vjeruju u Njegove ajete i odvraćaju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem, pa kaže: "Doista, one koji ne vjeruju u Znamenja Naša... itd.", tj. Mi ćemo uvesti u Vatru tako da kaznom i patnjom bude obuhvaćen svaki djelić njihovoga tijela. Zatim kaže:

"pa kada im se kože ispeku, zamijenit ćemo im ih drugim kožama, kako bi kaznu osjetili!" E'meš navodi predanje od Ibn-Omera: "Kada njihove kože budu sagorjele, bit će zamijenjene drugim kožama, bijelim poput hartije!" To prenosi Ibn Ebi-Hatim. /760/ "Jedan je čovjek ovaj ajet proučio pred Omerom, pa je on rekao: "Ponovi mi ga!", što je on učinio. Tada je Muaz ibn Džebel rekao: "Ja imam njegov komentar! U jednom satu bit će promijenjene sto puta!" Omer je kazao: "Tako sam ja čuo od Alla­hovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!"

"A one koji vjeruju i dobra djela čine, Mi ćemo uvesti u dženetske bašče, ispod kojih rijeke teku. Tamo će zauvijek ostati!" To je kazivanje o stanju sretnika u dženetskim baščama, is­pod kojih rijeke teku u svim pravcima. Oni će u njima vječno ostati ne mijenjajući se i ne želeći da se bilo šta mijenja!; "i žene čiste imati", tj. žene čiste od mjesečnog i porodiljskog pranja, od neposlušnosti, lošeg morala i negativnih svojstava.

"i u debelu hladovinu ćemo ih uvesti!" U duboku, debelu i ugodnu hladovinu. Ibn-Džerir navodi predanje od Šu'beta, koji kaže: - Čuo sam Ed-Dahhaka kako prenosi od Ebu-Hurejrea, a on od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /761/ "U Džennetu ima drvo ispod čijeg hlada jahač može putovati stotinu godina i neće ga prijeći. To je Drvo vječnosti...!"

Allah Uzvišeni kaže da, kada bi većini ljudi bilo naređeno da čine ono što oni već rade a što je zabranjeno, oni to ne bi činili budući da je njihova loša priroda takva da ih navodi da čine suprotno od naredbe. Ako, dakle, Allah Uzvišeni zna ono što nije bilo, pa kako neće znati ono što je bilo i što biva?! U tom smislu On kaže:

- I da smo Mi njima propisali: "da sami sebe poubijate...!" Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od El-E'meša, koji kaže: /778/ - Kada je objavljen ajet:

"I da smo Mi njima propisali: 'da sami sebe poubijate...!', neki ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kazali su: 'Da je to učinio Gospodar naš, i mi bismo učinili!' To je došlo do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: 'Vjera je u srcima onih koji je imaju čvršća od brda ukotvljenih!'" Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Šurejha ibn Ubejda, koji kaže: /779/ - Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, proučio ovaj ajet:

“I da smo Mi njima propisali 'da sami sebe poubijate...!', svojom rukom je pokazao na Abdullaha ibn Revahu i rekao: "Da je to Allah propisao, ovaj bi bio u toj ma­loj skupini", aludirajući na Ibn-Revahu! Zato Allah Uzvišeni kaže: "A kada bi onako kako im se savjetuje postupali...", tj. kada bi oni činili ono što im se naređuje i klonili se onoga što im se zabranjuje "to bi za njih bilo bolje" nego da rade suprotno i krše zabrane, "i u vjeri čvršće!" Es-Suddi kaže: "Tj. potvrdnije!"

"Ko se bude zalagao za dobro, i on će imati udio u tome", tj. ko se bude trudio za nešto što donosi do­bro, i on će imati udio u tome,

"a ko se bude za zlo zalagao, i on će imati udio u tome!" Znači, na njega pada teret toga što proistječe iz nje­govog truda i namjere. U sahih hadisu se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /796/ "Zagovarajte, bit ćete nagrađeni!" Tako, preko jezika Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Allah Uzvišeni naređuje što hoće. Mudžahid ibn Džebr kaže: "Ovaj ajet objavljen je u vezi sa zauzima­njem ljudi jednih za druge!"

"A Allah nad sva­kom stvari bdije!" Tj. čuva je, a ima mišljenja da to znači: "svjedoči", odnosno, "obračunava je!"

"A ko hotimično ubije vjernika..." što predstavlja žestoku prijetnju i sigurno obećanje onome ko počini ovaj veliki grijeh, koji se u više ajeta u Allahovoj Knjizi povezuje uz idolopoklonstvo (širk). Tako Allah Uzvišeni kaže u poglavlju "El - Furkan":

"I oni koji mimo Allaha drugoga boga ne prizivaju, i koji ne ubijaju one koje je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva." (I25: 68) U vezi sa zabranom ubistva postoje brojni ajeti i hadisi, među kojima je i hadis koji se u dva Sa­hiha prenosi od Ibn-Mesuda, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Prvo što će biti suđeno među ljudima na Sudnji dan, jeste pi­tanje krvi!" Ebu-Davud navodi predanje od Ubadeta ibn Samita, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /808/ "Vjernik je dobar na svom putu1 sve dok ne prolije zabranjenu krv, a kada prolije zabranjenu krv - on je propao!"2

U drugom hadisu stoji: /809/ "Kada bi se svi sta­novnici nebesa i Zemlje sastali i ubili jednog musli­mana, Allah bi ih sve bacio u Vatru!" Zatim: /810/ "Kod Allaha je manja šteta da nestane ovaj svijet nego da bude ubijen jedan musliman!" Ibn-Abbas je smatrao da nema pokajanja za hotimičnog ubicu vjernika, na osnovi riječi Allaha Uzvišenog:

"A ko hotimično ubije vjernika, kazna mu je Džehennem" (4:93). To je posljednje što je objavljeno iz ove oblasti i ničim nije derogirano. Prenosi se od Ibn-Abbasa u više predanja. Među onima koji također imaju ovaj stav jesu i Zejd ibn Sabit, Ebu-Hurejre, Abdullah ibn Omer, Ebu-Seleme ibn Abdurrahman, Ubejd ibn Umejr, Hasan, Katade i Ed-Dahhak, a predanje navodi Ibn Ebi-Hatim. U ovoj oblasti, međutim, ima nekoliko hadisa koji nemaju snagu dokaza!

Mišljenje je većine predstavnika Selefa i Halefa da je pokajanje ubice stvar između njega i njegovog Gospodara Uzvišenog, jer ukoliko se pokaje i obrati za oprost, zatim bude skrušen i pokoran, pa čini do­bro, Allah će njegova loša djela zamijeniti dobrim, dati naknadu ubijenome za njegovo nasilje i učiniti ga zadovoljnim. Allah Uzvišeni kaže:

"I oni koji mimo Allaha drugoga boga ne prizivaju..." do riječi:

"osim onih koji se pokaju i dobra djela čine." (25:68) To su riječi koje nije dopušteno dokidati, niti smatrati da se one od­nose na idolopoklonike! Allah Uzvišeni, također, kaže:

- Reci: "O robovi moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, jer Allah sve grijehe oprašta!" (39:53) Ovo se odnosi općenito na sve grijehe, i nevjerstvo, i idolopoklonstvo, i sumnju, i licemjerstvo, i ubistvo, i pokvarenost i sve drugo, izuzev idolopoklonstva, ukoliko čovjek s tim umre. Allah Uzvišeni kaže:

"Allah, doista, neće oprostiti da se Njemu išta ravnim pridružuje, a oprostit će sve mimo toga kome On hoće!" (4:48) Ovaj ajet navodi se također u ovoj časnoj suri (poglavlju), prije i poslije ajeta: "A ko hotimično ubije vjernika..." 3, što je u funkciji jačanja nade. Allah to najbolje zna! U dva Sahiha stoji /811/ predanje o Izraelićaninu koji je ubio stotinu osoba, a potom pitao jednog učenjaka: "Mogu li se ja pokajati?" On mu je odgovorio: "A ko stoji između tebe i pokajanja?" Zatim ga je uputio u grad u kome se Allah obožava, pa on tamo iseli i umre na putu, gdje su ga uzeli meleci milosti...!" Ako je to tako kada su u pitanju Israelićani, onda je sigurnije da će pokajanje biti primljeno od pripadnika ovoga ummeta budući da je Allah s nas skinuo teret i breme koje je bilo na njima, šaljući nam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sa pravom vjerom. Stoga je najljepše obećanje i prijetnja koja je navedena ona:

"u kome će vječno ostati...!" Allah najbolje zna šta je ispravno i On određuje ulazak ubice u Vatru! Što se pak tiče riječi Ibn-Abbasa i onih koji to prihvaćaju, da za njega nema pokajanja, od­nosno stava većine učenjaka da on nema dobrog djela koje bi ga spasilo, te da neće ostati vječno, nego da izraz "vječno" ovdje znači "dugo ostajanje", to objašnjavaju "mutevatir" hadisi u kojima se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, /812/ da će iz Vatre izići svako u čijem srcu bude i koliko najmanja trunka vjere!" Međutim, u hadisu Muavije, koji glasi: /813/ "Možda će Allah oprostiti svaki grijeh, osim čovjeku koji umre kao nevjernik, odnosno čovjeku koji hotimično ubije vjernika!" Riječ "možda" u funkciji je izražavanja nade. Stoga, ako se negira nada u ova dva slučaja, to ne znači da se ona negira i u jednom od njih, tj. u pogledu ubis­tva, s obzirom na dokaze koje smo naveli. Što se tiče onoga ko umre kao nevjernik, tekst Kur'ana sasvim izričito potvrđuje da za njega nema oprosta. Traženje pak koje ima ubijeni prema ubici na Sudnji dan, predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava, koje ne prestaje činom pokajanja, nego prestaje uzvraćanjem (odnosno), naknadom. Ovdje nema razlike između ubijenog, pokradenog, porobljenog, otetog, potvo­renog i drugih prava čovjeka prema čovjeku, jer uko­liko se ta prava ne nadoknade, nužno slijedi pot­raživanje na Sudnjem danu! Međutim, sam čin pot­raživanja ne pretpostavlja naknadu, jer iz dobrih djela ubice može se dati naknada kojom se izvršava obaveza prema ubijenom, dok ostaje višak dobrih djela s kojim može ući u Džennet, odnosno, Allah ubijenom naknadi iz Svoje dobrote dženetskim dvorima i blagodatima, te podizanjem njegovog ranga u Dženetu koliko On hoće i Allah to najbolje zna! Za hotimičnog ubicu postoje posebni propisi koji se odnose na ovaj svijet, a posebni za onaj svijet. Na ovom svijetu prema njemu imaju prava zaštitnici (srodnici) ubijenog, jer Allah Uzvišeni kaže:

"ako bude ni kriv ni dužan ubijen, onda njegovom zaštitniku dajemo vlast!" (17:33) U tom slučaju, oni imaju pravo izbora: da ga ubiju ili oproste, ili, pak, uzmu krvarinu u tri dijela: trideset trogodišnjih, trideset mladih i četrdeset nosećih deva, kao što stoji u "Knjizi propisa."

Imami se razilaze u pogledu naknade, tj. da li je ona za njega obavezna kao što je obavezna za ubicu greškom u vidu oslobađanja roba, ili posta dva mjeseca uzastopno, ili hrane za siromahe - prema jednom mišljenju. U vezi s tim postoje dva stava: prvi, da njemu nije obaveza kefaret, jer za to nema osnova, budući da hotimično ubistvo prevazilazi okvir kefareta. Međutim, oni koji smatraju da je kef­a­ret obavezan, to temelje na predanju imama Ah­meda, koji to navodi s lancem od Vasila ibn Eska'a, koji kaže: - Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je grupa ljudi iz plemena Benu-Selim i rekla: /814/ "Jedan je naš drug učinio težak grijeh?" On je rekao: "Neka oslobodi roba, pa će Allah za svaki nje­gov organ sačuvati njegov organ od Vatre!"

1 znači brz u hodu, jureći itd.

2 Glagol bez pojačanja i sa pojačanjem znači malaksati od umora i nemoći.

3 Vidjeti ajete 48 i 116 u ovom poglavlju.

"Ko se iseli na putu Allahovom, na Zemlji će naći mnogo mjesta i obilje...!" Ovo je pod­sticaj na hidžru i nagovor da se napuste idolopoklo­nici, jer vjernik, gdje god ode, naći će utočište od njih gdje će se skloniti. Riječ infinitiv je glagola koji Arapi upotrebljavaju ovako:

"Taj čovjek usprotivio se svojim ljudima prkosno i iz inada." Ibn-Abbas kaže: "znači prijeći iz zemlje u zemlju, iz mjesta u mjesto"; "i obilje", tj. opskrbu.

"A onaj ko napusti svoj dom iseljavajući se radi Allaha i Njegovoga Poslanika, pa ga stigne smrt, od Allaha će dobiti nagradu!" To znači: ko napusti svoj dom u namjeri da se iseli (hidžru učini) radi Allaha i Njegovoga Poslanika, a za­tim umre, njemu je kod Allaha osigurana nagrada. To potvrđuje i predanje u Sahihima, Musnedima i Sunenima od Omera ibn el-Hattaba, koji kaže: - Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /826/ "Djela se prosuđuju prema namjerama i sva­kom čovjeku pripada ono što je naumio! Čije iseljenje bude radi Allaha i Njegovoga Poslanika, njegova je hidžra za Allaha i Njegovoga Poslanika, a čije iseljenje bude radi ovog svijeta, kako bi ga zadobio, ili žene, kako bi je oženio, njegova je hidžra za ono radi čega se iselio!" Ovo se općenito odnosi na hidžru, odnos­no, na sva djela. U to spada i hadis koji stoji u dva Sahiha, a odnosi se na čovjeka koji je ubio devedeset i devet osoba, a potom to upotpunio sa stotim pobožnim čovjekom... koji je umro na putu hidžre i koga su uzeli meleci milosti.1 U jednom predanju stoji da se on, kada mu je došla smrt, prsima pogeo prema zemlji u koju se iselio. Imam Ahmed navodi predanje od Abdullaha ibn Atika, koji kaže da je čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /827/ "Ko iziđe iz svoje kuće u borbu na Allahovom putu, zatim kaže: 'Gdje su borci na Alla­hovom putu?' a zatim padne sa svoje jahalice i umre, njemu pripada nagrada od Allaha! Ako ga ugrize kakva životinja (zmija, škorpija i sl.), pa umre, pripada mu nagrada od Allaha; i ako umre iznenada, pripada mu nagrada od Allaha!"

Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Ibn-Abbasa, r.a., koji kaže: /828/ - Damre ibn Džundub krenuo je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i umro na putu prije nego je stigao do njega. Nakon toga objavljen je ajet:

"A onaj ko napusti svoj dom iseljavajući se radi Allaha i Njegova Poslanika..."

Hafiz Ebu-Ja'la navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: /829/ "Ko krene na hadž i umre, njemu se piše nagrada za hadž do Sudnjega dana, a ko krene na umru i umre, njemu se piše nagrada za umru do Sudnjega dana! Ko krene u boj na Allaho­vom putu i umre, njemu se piše nagrada borca (ga­zije) o Sudnjega dana!" Ovaj hadis je garib u ovom predanju.

1 Usp. hadis br. 804.

Allah Uzvišeni ovdje kazuje o Svojoj plemenitosti, navodeći da će primiti pokajanje za bilo koji grijeh od svakoga ko se pokajanjem obrati Njemu, pa kaže:

 "A ko učini kakvo zlo ili prema sebi nasilje učini, a zatim Allaha moli da mu oprosti, naći će da Allah prašta i da je milostiv!"  Ali ibn Ebi-Talha navodi da je Ibn-Abbas u vezi sa ovim ajetom rekao: "Allah Uzvišeni kazuje Svojim robovima o oslobađanju od grijeha, o Svojoj plemenitosti i praš -tanju, bez obzira da li se radilo o velikim ili malim grijesima; "a zatim Allaha moli da mu oprosti, naći će da Allah prašta i da je milostiv!"  pa makar ti grijesi bili veći od nebesa, Zemlje i planina! Prenosi Ibn-Džerir.

Ibn-Merdevejh navodi predanje od Ka'ba ibn Zuhla el-Ezdija, koji kaže: - Čuo sam Ebud-Derda'a kako navodi hadis i kaže: "Kada smo jednom prilikom sjedili oko Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on radi nužde ustao, s namje­rom  da se vrati, ostavio je svoju obuću na mjestu gdje je sjedio ili nešto od odjeće koja je bila na njemu!" Zatim Ebud-Derda' nastavlja, pa kaže: - Uzeo je kofu vode, a ja sam krenuo za njim. Izbivao je neko vrijeme, zatim se vratio ne obavivši nuždu i rekao: /844/ "Došao mi je gost od moga Gospodara i rekao da: - Ko učini kakvo zlo ili nasilje prema sebi, za to će biti kažnjen!'" Tada sam ga upitao: "Allahov Poslaniče, i ako blud učini ili ukrade, a zatim Gospodara svoga zamoli za oprost, da li će mu oprostiti?" "Da!", odgo­vorio  je on. Zatim sam ga po drugi put to upitao i odgovorio je: "Da!" Isto sam ponovio i treći put i od­govorio je: "Da, pa ako učini blud ili ukrade, a zatim Allaha zamoli za oprost, Allah će mu oprostiti makar to bilo protiv volje Ebud-Derda'a!" Zatim kaže: "Tada sam vidio Ebud-Derda'a kako se prstom udara po nosu!" Ovaj je hadis garib u ovom predanju i u lancu ima slabost![1]

"A ko grijeh uradi, na svoju štetu ga je uradio!"  Isto tako, Allah Uzvišeni kaže: "I ni­jedna duša neće tovar druge nositi!" (I35:18)  To znači da niko ne zavisi od drugoga, nego da svakoj duši pripada ono što je učinila i da joj to neće nositi druga duša. Zato Allah Uzvišeni kaže:

 "jer Allah sve zna i mudar je!" To je stvar Njegova znanja, mudrosti, praved­nosti i milosti.

[1] Me|utim, ovaj hadis ima potvrdu u sahih hadisu od Ebu-Zerra, koga smo prije citirali.

"A ko počini prijestup ili grijeh, a potom to prebaci na nedužna čovjeka..."  To znači, tako su i pripadnici Benu-Ubejrika za svoje gnusno djelo optužili dobrog čovjeka, Lebida ibn Sehla, koji je bio nedužan, dok su oni bili silnici i varalice, o čemu je Allah obavijestio Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon toga, slijedi opći prijekor njima i svima drugima koji imaju takve osobine i počine takav gri­jeh za koji slijedi ista kazna!

"A ko se suprotstavi Poslaniku nakon što mu se jasno pokaže Pravi put", tj. ko krene putem koji nije šerijatski, što ga je pokazao Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, i bude na jednoj strani, a Šerijat na drugoj, i to namjerno, nakon što mu se jasno pokazala istina, "pa slijedi put koji nije put vjernika..." To je povezano sa prethodnim svojstvom, ali nekad sup­rotstavljanje može biti suprotstavljanje tekstu Zako­nodavca, nekada konsen-zusu ummeta Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, oko onih stvari za koje se zna da se njihov konsenzus ost­vario. Ostvarivanjem konsenzusa njima je zagaranti­rano da neće činiti greške, što je vid počasti prema njima i veličanja ličnosti njihovog Poslanika. O tome postoje brojni vjerodostojni (sahih) hadisi. Neki učenjaci tvrde da značenje tih hadisa dostiže stepen tevatura. Ono što naglašava Šafija, r.h., dokazujući da konsenzus ima snagu dokaza, jeste da ajet zabranjuje suprotstavljanje konsenzusu muslimana, što je uočljivo nakon razmišljanja o ajetu i što pred­stavlja jedan  od najboljih i najjačih zaključaka. Ima učenjaka, međutim, koji to problematiziraju i is­ključuju  to da ajet aludira na konsenzus (idžma'). Al­lah Uzvišeni prijeti onima koji čine suprotno konsen­zusu pa kaže:

 "pustit ćemo ga da čini što je naumio, i bacit ćemo ga u Džehennem, a loše je to stjecište!", tj. ako krene putem koji nije put vjernika, Mi ćemo ga za to kazniti time što ćemo mu to uljepšati i ukrasiti približavajući ga postepeno Vatri, kao što Allah Uzvišeni kaže:

"Pa ostavi Mene i one koji ovaj govor poriču! Mi ćemo ih postepeno, a da ni sami ne znaju, u to uvoditi!" (68:44) Tako je Allah učinio vatru kao završetak (boravište) njihov, jer nakon istine samo je zabluda!

Katade kaže: - Nama je preneseno da su se mus­limani i Ehlul-Kitabije hvalisali, pa su Kitabije rekle: "Naš poslanik je prije vašeg poslanika, a naša Knjiga je prije vaše." Na to im muslimani uzvratiše: "Mi smo preči kod Allaha od vas, jer je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji poslanik, a naša je Knjiga derogirala sve prethodne knjige koje su bile prije nje." Tada je Allah Uzvišeni objavio:

"To neće biti ni po vašim željama ni po želja­ma sljedbenika Knjige: onaj ko uradi zlo bit će kažnjen za to i neće naći, mimo Allaha, ni zaštitnika niti pomagača",  što znači da se vjera ne mjeri željama i frazeologijom, nego je vjera ono što je istinsko u srcu i što djela potvrđuju, tj. ne postiže se ono što se zagovara samom tvrdnjom.

Isto tako, ne prima se govor svakog onog koji tvrdi da govori istinu, sve dok za svoju tvrdnju ne bude imao dokaz od Allaha Uzvišenog. Mjerodavna je pokornost Allahu Uzvišenom i slijeđenje Njegovih propisa koji su objašnjavani posredstvom Njegovih časnih poslanika. Zato Allah Uzvišeni kaže:

 "...onaj koji uradi zlo, bit će kažnjen za to".

Prenosi se da je ovaj ajet predstavljao teret za mnoge ashabe. Imam Ahmed prenosi da je Ebu-Bekr es-Sid­dik rekao: /851/ - Allahov Poslaniče, kako ćemo us­p­jeti nakon ovog ajeta:

"To neće biti ni po vašim željama ni po že­lj­ama sljedbenika Knjige: onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to..."  Svako zlo koje uradimo, za njega ćemo biti kažnjeni?!...

Tada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Allah ti oprostio, Ebu-Bekre, zar se ti ne razboliš, zar se ne umoriš, zar se ne ražalostiš i zar te ne pogodi kakva nedaća?" On odgovori: "Svakako!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: "Sve to spada u ono čime se kažnjavate!" Prenose ga i Se'id ibn Men­sur i Ibni-Hibban.

Ibnu-Džerir prenosi od Ata'a ibn Rebaha da je rekao: /852/ - Kada je objavljen ovaj ajet, Ebu-Bekr je kazao: "Ovaj ajet će nam kičmu slomiti." Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "To se od­nosi na nedaće na ovome svijetu!"

"...a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je ..." [1]

Nakon što je Allah Uzvišeni spomenuo kaznu za loša djela i da će ona stići njihovog počinioca ili na ovome ili na onom svijetu i nakon što je spomenuo oprost i toleranciju za njih, prelazi na govor o Svojoj mudrosti, počasti i dobročinstvu koje se ogleda u primanju dobrih djela Svojih robova, bili oni muškarci ili žene, pod uvjetom da su vjernici, da će ih On uvesti u Džennet i da im neće nimalo umanjiti njihova dobra djela, "ni koliko je udubina na košpici hurme." O riječi el-fetil (nit) bilo je govora ranije. Udubina  i nit nalaze se na košpici hurme, a kitmir  jeste opna kojom je obavije­na ta košpica. Sva ova tri izraza spomenuta su u Kur'anu.

 [1]  Iman je, dakle, temelj svakog djela i bez njega se neće primiti nijedno dobro djelo makar ono težilo koliko nebesa i Zemlja. Allah Uzvišeni kaže:

 "Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti." (25:23)

Uzvišeni Allah kao zakonodavac nas izvještava o stanju supružnika: čas o stanju odbojnosti čovjeka prema ženi, a čas o stanju slaganja s njom, čas o stanju rastanka od nje. Prvi je slučaj kada se žena plaši da će je njen muž zamrziti ili da će je izbjegava­ti, te se ona može odreći svog prava kod njega, ili jednog dijela svog prava, kao što je pravo na izdržavanje, odjeću, stan (dom) ili nekih drugih svo­jih prava. Na njemu je da to od nje prihvati, i nema ništa u tome da ona tako postupi i da on to prihvati. Stoga Uzvišeni Allah kaže:

 "Onda se oni neće ogriješiti, ako se nagode", a zatim kaže: "a nagodba je bolja", tj. bolja od rastanka.

Kada je Sevda bint Zem'at ostarjela, Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, odlučio je da se od nje rasta­vi, pa se ona nagodila s njim da je zadrži, prepustivši svoj dan Aiši. On je to od nje prihvatio i zadržao je na osnovi toga.[1]

Prenosi Ebu-Davud et-Tajalisi da je Ibn-Abbas rekao: /856/ - Sevda se plašila da će je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pustiti, pa je rekla: "Allahov Poslaniče, nemoj me puštati, ja ću dati svoj dan Aiši." On je to učinio i objavljen je ovaj ajet:

"... a ako se žena plaši."  Ibn-Abbas je rekao: "U čemu god se oni nagode, to je dozvoljeno." Predanje bilježi Tirmizi i za nju kaže da je hasen-garib. A u dva sahiha ističe se da je Aiša rekla: /857/ "Pošto je Sevda bint Zem'at ostarjela, poklonila je svoj dan Aiši, pa joj je Poslanik dodijelio Sevdin dan." I u Sahihu El-Buharija prenosi se sličan hadis preko Aiše. El-Buhari prenosi od Aiše: - Čovjek je imao staru ženu, nije od nje mnogo želio, želio je rastaviti se, te mu je ona rekla: "Što se mene tiče, slo­bodan si od obaveza prema meni", pa je objavljen ovaj ajet: "...a ako se žena plaši"  i riječi Uzvišenog: "a nagodba je bolja", tj. nagodba s njom da ustupi nešto od svog prava mužu, a da on to prihvati. To je bolje nego potpun rastanak, kao što je Allahov Poslanik zadržao Sevdu bint Zem'at. Učinio je to stoga da se njegov ummet ugleda na njega u pogledu zakonitosti i dopuštenosti toga. A on je najbolji u svojoj pravičnosti, nek je spas i mir s njim Allahov.

Budući da je sporazum draži Allahu od rastanka, Uzvišeni Allah kaže: "a nagodba je bolja", odnosno rastava je mrska Allahu.

"I ako vi budete lijepo postupali i Allaha se bojali, pa Allah dobro zna ono što radite." A ako preuzmete na sebe tegobu sabura prema onome što mrzite kod njih i dodijelite im kao što dodjeljujete njima sličnima, pa Allah zna za to i nagradit će vas najobilnijom nagradom.

[1]  Namjera Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je da pouči svoj ummet. Inače, on je samilostan, blag i milostiv prema cijelom svom ummetu, a kako ne bi bio prema svom bračnom drugu!? Njena namjera da ostane u braku bila je zadržavanje bračne veze među njima kako bi sebi osigurala Džennet, jer će njegove supruge biti oživljene sa njim.

"Vi nećete moći potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli." To znači: nećete moći, ljudi, biti jednaki prema ženama u sva­kom pogledu, pa ako budete pravedni u pogledu formalne podjele noć po noć, nećete biti pravedni u ljubavi, strasti i spolnom općenju. Kažu to Ibn-Abbas i grupa tabiina, a prenosi Ibn Ebi-Hatim preko Ibn-Ebi-Mulejke: - Ovaj ajet "...i nećete moći" objavljen je u vezi s Aišom. Ovim želi reći da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nju volio više nego druge, kao što stoji u hadisu koji prenosi imam Ahmed i sastavljači četiri "Sunena" da je Aiša rekla: /858/ - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dijelio je među ženama i bio je pravedan, a zatim bi rekao: "Ovo je moja podjela u onome što ja posjedujem. Nemoj me prekoravati za ono što ti posjeduješ a ja ne posjedujem", tj. upravljanje srcem.

Uzvišeni Allah kaže: "I nemojte prema nekoj sasvim naginjati", tj. nemojte sas­vim pretjerivati u naklonosti, "pa da neku učinite kao da je bez muža, a nerazve­dena", tj. da nema muža, a niti da je slobodna (puštena). Prenosi Ebu-Davud et-Tajalisi preko Ebu-Hurejrea da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: /859/ "Ko bude imao dvije žene, pa bude osjećao naklonost prema jednoj od njih,1 kada bude Sudnji dan imat će samo jednu stranu svoga tijela." Tako prenose Imam Ahmed i sastavljači "Sun­ena."

"A ako se popravite i Allaha bojite - pa Allah doista oprašta i milostiv je." Ako se popravite nabolje i dijelite pravedno od onog što posjedujete, i ako se budete bojali Allaha u svim situacijama, oprostit će vam Allah naklonost prema jednoj od žena.

1 Ovdje riječ "naklonost" ne znači naklonost srca. To je od Allaha i niko ne može time upravljati. Zabranjena naklonost prema ovom hadisu jeste naklonost u postupku, kao da spava s jednom jednu noć, s drugom više, ili da jednoj kupi nešto, a drugoj ne, te se nepravedno ophodi prema njima. Ovaj čovjek će doći na Sudnji dan samo sa jednom stranom svoga tijela. A Allah najbolje zna.

Ovo je treći slučaj, a to je slučaj rastave. Uzvišeni Allah izvještava da će, ako se njih dvoje rastave, njega nezavisnim od nje učiniti, a nju nezavisnom od njega i nadomjestit će svakome od njih dobro.

"Allah je neizmjerno dob­ar i mudar", tj. On je neizmjerno dobar i milostiv. Mudar u svim Svojim postupcima, u Svojim odred­bama i Svom zakonu.

Uzvišeni Allah izvještava da je On Gospodar ne­besa i Zemlje i Onaj Koji o njima odlučuje, i stoga kaže:

"Mi smo onima kojima je dana Knjiga prije vas, a i vama, već zapovjedili da se bojite Allaha", tj. obavezali smo vas, kao i one prije vas, bogobojaz­nošću prema Allahu, Silnome i Moćnome, time što ćete obožavati Njega Jedinog, Koji nema druga.

Zatim kaže:

"Ako ne budete vjerovali, pa uistinu Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zem­lji." Slične su tome i riječi Uzvišenog:

"I nisu vjerovali i glave su okretali, a Allahu nije niko potreban, i Allah nije ni o kome ovisan, i On je jedini hvale vrijedan." To znači On je neovisan o Njegovim robovima, i hvale vrijedan u svemu što određuje i propisuje.

"Allahovo je ono što je na nebesima i Zemlji i Allah je kao Gospodar dovoljan." On svakog nadgleda u onome što radi, On nadzire sve i svjedok je svemu.

"Ako On hoće, vas će ukloniti, o ljudi, a druge dovesti. On je kadar to učiniti." On je sposoban, ako Mu se protivite, vas odstraniti i zamijeniti dru­gim, kao što Uzvišeni kaže:

"A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda, kao što ste vi neće biti." (47:38.)

Neki sljedbenici Selefa kažu: "Najbeznačajniji su kod Allaha robovi kada zanemare Njegovu zapovi­jed."

"Onaj koji želi nagradu na ovome svijetu, pa u Allaha je nagrada i ovoga i onoga svijeta, Allah sve čuje i vidi." Dakle, o ti, koji brineš samo o ovome svijetu, znaj da su kod Allaha nagrade i za ovaj svijet i za ahiret i kad od Njega tražiš nešto vezano za ovaj ili onaj svijet, On ti da i obogati te, kao što kaže Uzvišeni Allah:

- Ima ljudi koji govore: "Daj Ti nama, Gospo - daru naš, na ovome svijetu." Takvi na onome svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji go­vore: "Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas pat­nje u ognju!" Njih čeka nagrada koju su zaslužili." (2: 200-202.)

I neka nipošto onaj čije su aspiracije ograničene ne ograničava svoj trud samo na ovaj svijet, nego neka njegov napor teži ka postizanju uzvišenih ciljeva na ovome svijetu i na onome svijetu, a ishod svega toga je u Onoga u Čijoj su ruci šteta i korist. To je Al­lah, neka je slavljen, nema drugog Allaha osim Njega, Koji dijeli i sreću i tugu među ljudima i na ovome i na onome svijetu, i Koji pravedno postupa s njima u skladu sa Svojim znanjem o onim što ovaj ili onaj zaslužuje.

Stoga Uzvišeni Allah kaže: "A Allah sve čuje i vidi."

Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjerni­cima, da postupaju nepristrasno, tj. pravedno, da ne odstupaju od toga ni lijevo ni desno, da se nikog ne boje na Allahovome putu i da se u tome međusobno potpomažu.

Uzvišeni Allah kaže: "svjedočite Allaha radi", tj. ispunjavajte svoja svjedočanstva radi Allaha, želeći Njegovo zadovoljstvo, neka je Uzvišen, i tada će ona biti ispravna, neće biti iskrivljena. Stoga Uzvišeni Allah kaže: "pa makar to bilo protiv vas samih", tj. svjedoči istinito makar ti to štetilo. A Allah će onome ko Mu se pokorava dati olakšanje od svake tegobe.

Uzvišeni Allah kaže: "ili rodi­telja i rodbine", tj. ako bi svjedočenje bilo protiv tvojih roditelja i rodbine, nemoj ih štititi - svjedoči is­tinu makar pretrpjeli štetu, jer istina je presudna za svakoga.

"Bude li (onaj protiv koga svjedočite) bogat ili siromah, pa Allah je preči (da se brine o) njima!", tj. nemoj ga štititi zbog njegovog bogatstva i nemoj ga sažalijevati zbog njegovog siromaštva, jer Allah je njima preči od tebe.

Uzvišeni Allah kaže: "I ne slijedite strasti kako ne biste bili nepravedni". Neka vas ne zanese strast, pristrasnost i mržnja da ostavite pravednost u vašim poslovima, nego se pridržavajte pravednosti, kao što kaže Uzvišeni Allah:

"Neka vas mržnja koju prema nekim lju­dima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!" (5:8.)

I kao što kaže: "A ako budete krivo svjedočili, ili svjedočenje izbje­gavali", tj. iskrivljivali svjedočenje i mijenjali ga. A riječ (el-lelijju) znači iskrivljavanje i namjerno laganje. Zatim Uzvišeni Allah kaže:

"neki od njih iskrivljuju jezike svoje čitajući Knjigu." (3:68.)

Izbjegavanje svjedočenja jeste prikrivanje i njegovo napuštanje, kao što kaže Uzvišeni Allah:

"Ko ga uskra­ti, srce će njegovo biti grješno." (2:263.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /860/ "Najbolji svjedok je onaj koji posvjedoči prije nego što bude pitan za to." A Uzvišeni Allah kaže:

"Pa Allah zaista zna ono što radite", tj. kaznit će vas za prikrivanje svjedočenja.

Ibn-Ebi-Talha prenosi preko Ibn-Abbasa da je o ovom ajetu rekao: - Allah ne voli da neko nekog proklinje, osim ako mu je učinjena nepravda; tome je dozvoljeno proklinjati onoga koji mu je nepravdu učinio. A riječi Uzvišenog Allaha glase: "to može samo onaj kome je nepravda učinjena", a ako se strpi - to mu je bolje. Prenosi Ebu-Davud preko Aiše: - Njoj je nešto ukradeno, pa je počela proklinjati, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: /869/ "Nemoj ga proklinjati!" Hasan Basri kaže: - Ne proklinji ga nego reci: "Bože moj, pomozi mi protiv njega i vrati moje pravo od njega." O ovome je ajetu rečeno: da se odnosi na čovjeka koji te grdi i kojeg ti grdiš, ali ako te potvori, nemoj ti potvoriti njega! Prenosi se od Mudžahida da je rekao: - Neki je čovjek ugostio nekog drugog čovjeka, pa ovaj nije ukazao njemu gostoprimstvo te, pošto je izišao, obavijestio je ljude rekavši: "Bio sam gost kod tog i tog, pa mi nije ukazao potrebno gostoprim­stvo." Rekao je: "To je glasno govorenje o zlu, koje može samo onaj kome je učinjena nepravda sve dok mu taj ne ispuni pravo da ga ugosti."

Pripovijeda Imam Ahmed od Mikdama ibn Ebi-Kerime da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao: /870/ "Koji god musliman bude gost pa mu domaćin uskrati gostoprimstvo, pravo je svakog muslimana da ga pomogne kako bi uzeo iz gazdi­nog imetka i žitarica za sve noći koje je proveo kod njega."

Na osnovi ovoga i njemu sličnih hadisa, Ahmed i drugi smatraju da je ugostiti gosta vadžib.

Hafiz Bezzar prenosi preko Ebu-Hurejrea da je neki čovjek došao do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: /871/ "Imam jednog susjeda koji me uznemirava." Poslanik mu je rekao: "Iznesi svoje stvari i stavi ih na put." Pa je čovjek uzeo svoje stvari i iznio ih na put. Svako ko je pored tog prošao upitao bi: "Šta ti je?" On je odgovarao: "Moj susjed me uznemirava!" Na to bi mu rekli: "Bože moj, nek je proklet! Bože moj, osramoti ga!" Na to je susjed rekao: "Vrati se u svoj stan, tako mi Allaha, neću te više nikada uznemiravati."

Uzvišeni veli:

"A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju", pripisuju im nešto od čega su oni čisti, što nisu učinili,

"tovare na sebe klevetu i pravi grijeh", to je velika potvora. U ovu prijetnju ponajviše ulaze oni koji ne vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika, a zatim rafidije, koji omalovažavaju ashabe i sramote ih nečim od čega ih je Allah sačuvao, opisujući ih osobinama suprotnim od onih o kojima nas Uzvišeni Allah izvještava. Jer, Uzvišeni Allah izvještava da je zadovoljan sa njima, i sa muhadžirima i sa ensarijama, i hvali ih, a te neznalice i glupaci ih grde i omalovažavaju, optužujući ih za nešto što nisu činili. Oni su, ustvari pokvarenih srca, jer sramote one koji su dostojni pohvale, a hvale one koje treba sramotiti. Ebu-Davud prenosi od Ebu-Hurejrea (557) da je rečeno: "Allohov Poslaniče, šta je ogovaranje?" On je rekao: "Spominjanje svoga brata nečim što on ne bi volio." Neko reče: "[ta misliš ako je pri mome bratu ono što ja reknem?" On reče: "Ako je pri njemu ono što veliš, ogovorio si ga, a ako nije onda si ga potvorio." Prenosi ga Et-Tirmizi i kaže: hasen-sahih.

Ibn Ebi-Hatim prenosi od Aiše da je rekla: "Allohov Poslanik, s.a.v.s., rekao je svojim ashabima: (558) 'Koja kamata je kod Allaha najgora?' Rekoše: 'Allah i Njegov poslanik najbolje znaju.' On reče: 'Najgora kamata kod Allaha je okaljati čast muslimana!'", a potom je proučio:

"A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, pripisuju im nešto od čega su oni čisti, što nisu učinili, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh."

Allah prijeti munaficima, a to su oni koji očituju vjerovanje, a u sebi skrivaju nevjerovanje.

"Oni čija su srca bolesna" su bludnici,

"a oni koji po Medini šire laži", tj. oni koji govore: "Došli su neprijatelji i došli su ratovi", što je laž i potvora. Ukoliko ne prestanu sa tim i ne vrate se Istini "Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti", tj. Mi ćemo ti nad njima vlast dati,

"i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati", tj. u Medini.

"prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali!", tj. ovo je Njegov zakon važeći za munafike u slučaju kada oni prevrše granicu u svojoj dvoličnosti i nevjerovanju. U tom slučaju pristralice vjerovanja bivaju upućeni na njih i oni ih poražavaju. "A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći", tj. Allahov zakon da munafici bivaju poraženi je nepromjenjiv.

"Bit će u Nas, doista, okova." Riječ znači okovi, kako pričaju Ibn-Abbas i drugi. "I ognja." To je rasplamtjela vatra.

"I jela koja u grlu zastaju, i patnje nesnosne." Hrane koja zastaje u grlu pa niti izlazi iz njega niti silazi u stomak.

tj. On je naspram njih Svemoćan, oni su Mu potčinjeni i ne mogu Mu umaći niti Ga bilo šta spriječiti.

Uzvišeni obavještava o upozorenjima i žestokim kaznama koje su snalazile prošle narode zbog suprotstavljanja poslanicima i što su istinu koja im je došla lažnom smatrali. Allah, dž.š., kaže:

"Zar do vas nije doprla vijest o onima koji još davno nisu vjerovali", tj. vijest o njima i njihovim postupcima. " Pa su pogubnost postupka svoga iskusuli", tj. beskorisnost svojih laži i zlu kob svojih djela iskusili su kroz ovosvjetsku kaznu koja ih je snašla. "A još ih i kazna bolna čeka ", tj. na budućem svijetu, uz ovu kaznu na ovom svijetu. Kao razlog tih kazni Uzvišeni ističe: sljedeći ajet iste sure

" Zato što su kad su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili", tj. uputu, argumente, i uvjeravanja

 "…govorili: 'Zar da nas ljudi upućuju?'" Oni smatraju nevjerojatnim da je poslanstvo povjereno ljudima i da oni mogu biti upućeni posredstvom ljudi koji su kao i oni,

 "Pa nisu vjerovali i okretali su se", tj. poricali su istinu i ustegnuli su se od njenog sprovođenja u praksu, " "Allah nije ni o kome ovisan, On je jedini hvale dostojan!"

Zar će pomisliti da Mi ne možemo vratiti njegove kosti u prvobitno stanje i da ih ne možemo sakupiti sa raznih strana...

"Naprotiv, Mi možemo izravnati jagodice prstiju njegovih." Zar misli čovjek da ne možemo sakupiti njegove kosti? Možemo! Mi ćemo ih sakupiti i u stanju smo ponovo vratiti jagodice njegovih prstiju onakve kakve su bile. To znači: Naša je moć takva da možemo sakupiti kosti.

što znači: čovjek neće biti ostavljen na ovom svijetu i zanemaren bez naredbi i zabrana. Neće biti ostavljen i zanemaren u kaburu a da ne bude proživljen. Naprotiv, njemu se upućuju naredbe i zabrane na ovom svijetu a bit će proživljen i doći pred Allaha, dž.š., na ahiretu. Ovdje se apostrofira proživljenje na ahiretu i odgovor onima koji to poriču izme|u onih koji su skrenuli, koji ne znaju i koji se inade. Zato Allah, dž.š., ovdje veli, podastirući kao argument za proživljenje početak stvaranja.

Nakon što Uzvišeni obavještava šta se zbilo sa Hudovim narodom, govori nam kako su i ovi svoga poslanika u laž ugonili. Isto tako šta se desilo sa Nuhovim narodom, kazna je stigla i narod Ad u obliku: "...ledenog vjetra", koji je žestoko bio studen.

na njih se kobno i rušilački obrušio, jer su se tada spojile dunjalučka i ahiretska kazna.

Vjetar bi tako zgrabio nekoga od nevjernika, podigao bi ga u zrak tako visoko da se ne bi vidio, a zatim ga naglavačke tresnuo o zemlju, a onda bi mu se glava odvojila od trupa.

Tj. svako od njih mislio je da im niko ne može nauditi.

Ovim se daje na znanje da će se ostvariti Allahova volja kod Njegovih stvorenja, kao što govori i o sprovedbi Allahove odredbe među njima. "I naređenje Naše samo je jedna riječ." Znači da nema uopće potrebe da se određuju sekunde, jer se izvršavanje naredbe izvršava trenutno, bez ikakvog kašnjenja, koliko i treptaj oka. Divno li je rekao jedan pjesnik: "Da se nešto desi kada Allah hoće, samo riječ: 'Budi' - dovoljno je Njemu reći."

tj. ako vam vode presahnu u zemlji, - "ko će vam tekuću vodu dati?", tj. ko će vam na Zemlji dati vodu izvorsku, tekuću i pitku? Samo je Allah, dž.š., moćan to učiniti iz Svoje milosti i dobrote.