"...neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!" Ovo je imperativ od Uzvišenog Allaha onome ko nema mogućnosti za ženidbu ili udaju da se suzdrži od zabranjenog, kao što rekao je, s.a.v.s., u prethodnom hadisu: "Skupino mladića..."

Allah Uzvišeni kaže: "A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite." Ovo je imperativ od Allaha Uzvišenog robovlasnicima kad im zatraže njihovi robovi da se otkupe, da se s njima dogovore pod uvjetom da rob ima mogućnost i zaradu kako bi mogao isplatiti njegovu gospodaru imetak koji mu je obećao vratiti. Mnoga ulema smatra de je ovo samo upustvo i da je poželjno tako postupiti (mustehabb), a ne konačna i obavezujuća naredba, već gospodar može da bira da se dogovori sa robom, ako hoće, ili ako neće, da se ne dogovori. Buharija prenosi od Revhaa on od Ibn-Džurejdža da je upitao Ataa: "Je li mi obavezno, ako ja znam da on ima određeni imetak, da ga oslobodim?" Odgovorio je: "Smatram da ti je to stroga dužnost." A Amr ibn Dinar kaže: "Upitao sam Ataa: 'Da li to prenosiš od nekog?' Odgovorio je: 'Ne', zatim me je obavijestio da je njemu prenio Musa ibn Enes da je Sirin tražio od Enesa da se otkupi, jer je već bio bogat, ali je Enes odbio. Otišao je Omeru, r.a., koji mu rekao je da prihvati njegov otkup, ali je on odbio, pa ga je Omer, r.a., udario svojim štapom kazavši:

"ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite", pa se dogovorio sa njim oko otkupa. Ovako ga je spomenuo Buharija kao muallak-hadis. Prenosi se od Dahhaka da je to strogo naređenje. Šafija je kasnije, po svom novom mišljenju (mezheb-džedid), smatrao da nije stroga dužnost, a i kod Malika nije stroga dužnost. Ibn-Džerir odabira mišljenje o obaveznosti zbog jasnoće ajeta.

Allah Uzvišeni kaže: "ako su u stanju da to učine." Ebu-Davud prenosi u "Merasilu" od Jahjaa ibn Kesir da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., citirao: "ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite", a zatim rekao: "Ako znate da znaju neki zanat koji mogu obavljati, ne puštajte ih da budu na teretu ljudima."

Allah Uzvišeni kaže: "I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao", tj. ostavite i njima jedan dio od otkupnine. Drugi misle da je to dio koji im je propisao Allah iz imetka na koji se daje zekat. Odabira ga i Ibn-Džerir, a Ibn-Abbas kaže: "Allah naređuje vjernicima da pomognu robovima, znači da im pomognu u vlastitom oslobađanju, tako što će ih osloboditi plaćanja otkupnine." Ibn Ebi-Hatim prenosi od Alije ibn Ebi-Taliba da rekao je: "...jedne četvrtine otkupnine." Preneseno je kao merfu-predanje, ali je izvjesnije da je to mevkuf-predanje vezano za Alijju, r.a., kao što ga je prenio od njega i Ebu Abdur-Rahman es-Sulemi.

Allah Uzvišeni kaže: "I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave." Ljudi koji bi imali robinju, u predislamskom periodu, puštali su je da se bavi prostitucijom, odredivši joj procenat koji je redovno uzimao od nje. Nakon što je došao islam, Allah je to zabranio vjernicima. Povod njegova objavljivanja, kako to navode mnogi mufessiri prvih i kasnijih generacija, vezan je za Abdullaha ibn Ebi-Selula, koji je imao robinje koje je prisiljavao da se prostituišu, tražeći od njih prihod, ali i njihovu djecu i upravljanje s njegove strane, kako je on smatrao. Predaje o tome međusobno su isprepletene i povezane.

Allah Uzvišeni kaže: "ako one žele da budu čestite."  To ne znači da ih je dozvoljeno prisiljivati ako one i ne žele biti čestite. Allah Uzvišeni kaže: "da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta", tj. njihove prihode, njihove vjenčane darove (mehr), njihovu djecu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio je zaradu od puštanja krvi, mehr prostitutke i napojnicu vračara. U predanju /329/ se kaže: "Mehr prostitutke zabranjen je, zarada onoga koji pušta krv je zabranjena i cijena psa (po kojoj se proda) je zabranjena." Allah Uzvišeni kaže:

"...a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima milostiv biti." Ako vi to uradite, Allah će njima oprostiti i milostiv biti, a njihov grijeh ide na onoga ko ih je primorao. Tako smatra Ibn-Abbas i grupa tabi’ina. U merfu hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže /330/: "Mom ummetu oproštena je greška zaborava i ono na što su primorani."

Ibn-Madže navodi predanje sa lancem prenosila­ca od Selmana, r.a.: /175/ Allahovom Poslaniku je postavljeno pitanje u vezi sa masnoćom, sirom i krznom / kožom, pa je rekao: "Dozvoljeno halal je ono što je Allah dozvolio u Svojoj Knjizi, a zabranjeno haram je ono što je Allah zabranio u Svojoj Knjizi; a ono o čemu nije govorio, to oprašta." Pored toga, zabranio im je svinjsko meso, bez obzira da li je od zaklane ili od uginule životinje. Prevladava mišljenje da u to spada i svinjska mast. Usto, zabranio je i ono što je prineseno kao žrtva u ime nekoga drugog, a ne Allaha Uzvišenog, a to je ono što je zaklano za ne­kog idola, ili nešto drugo što predstavlja čin pagans­tva, a ne za Allaha, odnosno u Njegovo ime: /176/ El-Kurtubi navodi od Aiše, r.a., da je njoj postavljeno pitanje u vezi sa klanjem koje obavljaju stranci (ne­muslimani) povodom svojih praznika i to poklanjaju muslimanima, pa je odgovorila: "Ono što je zaklano povodom toga dana nemojte jesti, ali jedite plodove sa njihovih voćki." Allah, dž.š., dozvolio je da se to jede u nuždi, pa kaže: 'A ko bude primoran, bez svoje želje i pohlepe', tj. bez želje ili pohlepe, 'njemu nije grijeh' u tome

"Allah doista prašta i milostiv je." A riječi Uzvišenog ( ) "bez želje" znače da ga ne smatra halalom i da može pojesti samo koliko mu je nužno da bi došao do ha­lal-hrane. Dozvoljeno mu je da ponese od toga ono­liko koliko mu je potrebno da stigne do halal-hrane, koju će baciti kada do nje dođe, na što ukazuju riječi "i bez pohlepe".

šerijatsko pitanje (mes'ela): Ulema je saglasna u tome da je dozvoljeno u nuždi jesti tuđu hranu na koju se naiđe, ali bez prisile i nanošenja štete. U tom slučaju nije mu dozvoljeno jesti uginulo i slično. Međutim, razilaženja postoje u pogledu pitanja da li je dužan nadoknaditi to ili neispravno je da nije dužan to nadoknađivati, što potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji je zabranio gladnome da ponese u svojoj odjeći žito koje je izvadio iz klasja, pa ga je udario i uzeo nje­govu odjeću: /177/ "Niti si ga nahranio dok je gladan bio i hranu tražio, a niti si ga poučio dok je neznalica bio." Zatim mu je naredio da mu vrati odjeću, te da mu se da izvjesna količina hrane. Pre­nosi ga Ibn-Madže, a njegov je sened vjerodostojan, jak i dobar. A riječi Uzvišenog:

"nije mu grijeh, Allah doista prašta i milostiv je", odnose se na onoga koji pojede nešto zabranjeno u nuždi. Ono što upućuje da je jedenje zabranjenih jela u nuždi Alla­hova odredba, a ne olakšica, jeste predanje Veki'a s lancem prenosilaca od Mesruka, koji je rekao: "Ko bude u nuždi, ali ipak ne bude jeo niti pio, pa nakon toga umre, ući će u Vatru." Ebu-Hasan et-Taberi kaže: "To je ispravno, po našem mišljenju, poput prekidanja posta bolesnika i slično. Allah to najbolje zna!