Prije nego je objavljen ajet o naslijeđu, postojala je oporuka roditeljima i rodbini, što je prema vjerodostojnijem od dva stava bilo obavezno. To je derogirao ajet o dijelovima naslijeđa, koji je učinio nasljedstvo obavezom od Alla­ha onima koji su spomenuti u odredbama o nasljed­stvu bez oporuke i ne zavisi od želje oporučioca. U hadisu koji se nalazi u Sunenima, te drugim zbirkama navodi se da je Amr ibn Haridže rekao: čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na hutbi kaže: /190/ "Allah je, zaista, dao svakome njegovo pravo, pa nema oporučivanja nasljedniku"Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa da je on učio suru El-Bekare ("Krava") dok nije došao do ajeta:

"pa ako ostav­lja kakvo dobro, oporučuje roditeljima i rod­bini", pa je rekao: "Ovaj ajet je derogiran." Ima mišljenja, također, da je ovaj ajet derogiran u vezi s onim koji nasljeđuje, a važi za onoga koji ne nasljeđuje/Ja bih rekao:/ Međutim, po mišljenju ovih, to se ne naziva derogiranjem u smislu naše terminologije, budući da "ajet o nasljedstvu" dokida odredbu u vezi s nekim osoba­ma, na što ukazuje općenitost "ajeta o oporuci" 

Pojam bližnjih općenitiji je od onih koji nasljeđuju i koji ne nasljeđuju, tako da se time dokida odredba u vezi s onim koji nasljeđuje ono što mu je javno precizirano, a drugi ostaju na onome na što upućuje prvi ajet. Međutim, ovo stoji samo kod onih koji kažu: "Oporuka je u početku islama bila samo preporučena, dok nije derogirana." što se tiče mišljenja da je bila obavezna, na što ukazuje sadržaj spomenutog ajeta, po njima je bila dokinuta "ajetom o nasljedstvu", kao što kaže većina komentatora i autoriteta među šerijatskim pravnicima, fakihima Obaveza oporuke roditeljima i rodbini, kao nasljed­nicima, po mišljenju svih, derogirana je, odnosno čak potpuno zabranjena, prema gore navedenom hadisu ("Allah je, doista, dao svakome njegovo pravo, i nema oporuke nasljedniku"). Prema tome, "ajet o nasljedstvu" predstavlja posebnu odredbu i to je strogo određeno od Allaha prema pojedincima i onima kojima pripada dio naslijeđa/čime se potpuno dokida odredba spomenutog ajeta. Preostali su samo bližnji koji nemaju prava na nasljedstvo, pa je poželjno da se njima oporuči iz trećine na osnovi "ajeta oporuke" i sadržaja koji nosi. U dva sahiha se to potvrđuje predanjem od Ibn-Omera, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /191/ "čovjek musliman koji ima nešto, nema pravo ni dvije noći provesti, a da mu oporuka kod njega nije napisana." Ibn-Omer kaže: "Nije mi prošla ni noć otkada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to kaže, a da nisam imao oporuku!"

"ako ostavlja kakvo dobro", tji. metak, što navode Ibn-Abbas i neki drugi. Usto, neki kažu: "Oporuka je šerijatski utemeljena, bez obzira bilo imovine malo ili više, poput nasljedstva." Drugi kažu: "Oporučuje se samo ukoliko se ostavlja vrijedan imetak." Pored toga, postoji razilaženje i u pogledu količine. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Hišama ibn Urve, koji navodi od svoga oca da je rekao: "Neko je rekao Aliji, r.a., da je neki čovjek iz plemena Kurejš umro ostavivši iza sebe tri ili četiri stotine dinara koje nije oporučio?" On je rekao: To nije ništa jer, Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro itd."

Od njega se također navodi da je čovjeku koji ga je upi­tao: "Da li da napravim oporuku?" Alija odgovorio:

- Allah Uzvišeni kaže: "ako ostav­lja kakvo dobro, neka oporuči", a pošto ti ostav­ljaš nešto malo, to ostavi i svome sinu. Katade kaže: "Bilo je uobičajeno da se kaže: "hiljadu ili preko toga", a ima mišljenja i šezdeset, odnosno osamde­set.

"dobrim" znači: dobrotom/nježnošću i dobročinstvom. Hasan kaže: "Da, oporuka je obaveza svakog muslimana koji za dobro, a ne za zlo treba da oporuči kada se nađe na samrti." Smisao riječi "dobrim" jeste da, bez pretjerivanja ili škrtarenja, ostavi oporuku svojim bližnjima tako da ne bude na štetu njegovih nasljednika. U oba Sahiha navodi se da je Sa'd rekao: /192/ "Allahov Poslaniče! Imam imetka, a nasljeđuje me samo kćerka. Hoću li oporučiti dvije trećine svog imetka?" Rekao je: "Ne." "A polovinu?", upitao je on"Ne.", odgovorio mu je"A trećinu?", ponovo je upitao "Trećinu? I trećina je mnogo! Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatima nego da ih ostaviš siromašnim, pa da mole od drugih ljudi."

O vjernici, kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!"  Ovo je uputstvo od Allaha Uzvišenog Njegovim robovima vjernicima da zapišu poslovanje koje je vezano za rok, kako bi sačuvali podatke o količini i rokovima, odnosno kako bi bilo preciznije posvjedočeno. Na ovo se upozorava na kraju ajeta, gdje Allah Uzvišeni kaže:  

       "To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje."  U vezi sa riječima:  
"O vjernici, kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!" Sufjan Es-Sevri navodi od Ibn-Abbasa: "Objavljeno je u vezi s plaćanjem unaprijed za određeni rok." Zatim kaže: "Svjedočim da je to beskamatni zajam na određeni rok, što je Allah odobrio i dozvolio!" Zatim je proučio:    

"O vjernici, kada jedan od drugoga pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!"  To navodi El-Buhari, a u dva Sahiha se navodi od Ibn-Abbasa da je rekao: Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, davali su zajam za jednogodišnji, dvogodišnji ili trogodišnji rod, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /441/ "Ko pozajmljuje, neka pozajmi određenu mjeru i poznatu težinu do određenog roka." 

Riječi Allaha Uzvišenog:  "zapišite to!" predstavljaju Njegovu zapovijed da se zapiše kako bi se to dokumentiralo i sačuvalo. Ovdje je zapovijed uputstvo, a ne stvarna zapovijed! Ebu-Seid, Ša'bi, Rebi' ibn Enes i neki drugi kažu: To je bila dužnost (vadžib), a potom je derogirana riječima Allaha Uzvišenog: 

       "A ako jedan drugome nešto povjerite, neka onaj kod koga je povjereno izvrši ukazano mu povjerenje!" (2:283) 107 Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji prenosi kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao /442/ da je neki od Izraelićana pitao nekog drugog Izraelićanina da mu posudi hiljadu dinara, pa je ovaj rekao: "Dovedi mi svjedoke da posvjedoče!" On je kazao: "Dovoljan je svjedok Allah!" Ovaj je rekao: "Dovedi mi jamca!" Odgovorio mu je: "Allah je dovoljan jamac!" Drugi je odgovorio: "Tako je!" i dao mu zajam na određeni rok. Isplovio je čovjek na more, obavio posao, a zatim je potražio prijevoz (čamac) kako bi stigao novac vratiti u roku koji je odredio. Pošto nije uspio naći prijevoz, uzeo je jedno drvo (dasku), izdubio rupu u njemu i stavio u nju hiljadu dinara i pismo, a zatim to dobro zatvorio, došao do mora i rekao: "Allahu moj, ti znaš da sam ja pozajmio od tog i tog hiljadu dinara. Pitao me je za jamca, pa sam mu rekao: 'Allah je dovoljan jamac!' Time se zadovoljio i upitao me za svjedoka, a ja sam rekao: 'Allah je dovoljan kao svjedok!' I time se zadovoljio. Pokušao sam naći prijevoz i na vrijeme mu vratiti ono što mi je dao, ali nisam našao! Pohranjujem to kod Tebe!" Zatim je to bacio u more i potonulo je. Nakon toga se udaljio tražeći sredstvo prijevoza do svoga grada. Čovjek koji mu je posudio novac izišao je da vidi da li mu dolazi čamac s imovinom i ugledao je dasku. Uzeo je to za svoju porodicu kao drvo za loženje, a kada je razbio našao je imovinu i pismo. Nakon toga, došao je čovjek kome je posudio i dao mu hiljadu dinara govoreći: "Tako mi Boga, tražio sam prijevoz kako bih ti donio tvoj novac, ali ga nisam našao prije nego sam ti donio." On ga upita: "Da li si mi išta poslao?" Rekao je: "Nisam li ti rekao da nisam našao prijevoza prije nego sam došao!" On je rekao: "Allah je učinio za tebe ono što si poslao u drvenoj dasci, pa sada idi ponosno s tom svojom hiljadom!" Lanac je ovog predanja sahih/vjerodostojan, a El-Buhari ga navodi kao mualek predanje u obliku aktiva. 

    "Neka jedan pisar između vas to pravedno napiše", tj. pravedno i vjerno, ne zakidajući pritom nikoga, odnosno da ne piše drugačije, nego onako kako su se dogovorili, bez bilo kakvog dodavanja ili izostavljanja. 

           "I neka se pisar ne susteže napisati onako kako ga je Allah poučio! Neka on piše!", tj. neka ne odbija onaj koji zna pisati ako bude zamoljen, iako mu nije obaveza to učiniti. Kako ga je Allah poučio onome čemu druge nije poučio, neka on učini uslugu drugome koji ne zna pisati, i neka mu to zapiše. U hadisu stoji: /443/ "U milostinju spada i da pomogneš onome koji radi ili da uradiš za onoga koji to sam nije u stanju!" 

        "a neka mu kazuje dužnik! Neka se boji Allaha, Gospodara svoga!"  To znači, neka onaj koji uzima dug diktira pisaru što je vezano za dug i neka se pisar pritom boji! "i ništa od toga neka ne izostavi!", tj. ništa neka ne sakrije. 

      "A ako je dužnik umno ograničen", tj. ako je stavljen pod skrbništvo zbog rasipništva i sl "ili slab", tj. mlad ili lud. 

      "ili ako nije u stanju u pero kazivati"  ili zbog iznemoglosti ili neznanja,    "onda neka diktira njegov staratelj, i to pravedno!" 

    "I uzmite dva svjedoka između vas!" To je zapovijed da se zapisano posvjedoči kako bi bilo pouzdanije, 

       "pa ako ne nađete dva muškarca, onda jednog muškarca i dvije žene". To je kada je u pitanju imovina, i sve što se pod tim podrazumijeva. Dvije žene su određene umjesto jednog muškarca zbog ograničenosti žene, kao što navodi Muslim u predanju od Ebu-Hurejrea, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /444/ "O skupino žena! Dajite milostinju i molite Allaha za oprost, jer sam ja među stanovnicima Vatre najviše žena vidio!" Jedna od žena tada je upitala: "Zašto smo mi, Allahov Poslaniče, najbrojniji stanovnici Vatre?" On je rekao: "Mnogo kunete i neposlušne ste muževima! Nisam vidio nikoga kraće pameti i nepotpunije vjere da savladaju čovjeka kao vi!" Ona je dodala: "Allahov Poslaniče! Šta je to kratka pamet i nedostatak u vjeri?" On je rekao: "Svjedočenje dvije žene odgovara svjedočenju jednog muškarca, to je kratka pamet. Provodi noći, a ne klanja, a i mrsi se u ramazanu! To je nedostatak vjere!" 

   "s kojima ste kao svjedocima zadovoljni". To pokazuje da je pravednost uvjet svjedočenja. Ovaj ajet imaju za dokaz oni koji ne prihvaćaju za svjedoka neprovjerenog (mestur) čovjeka i uvjetuju da svjedok mora biti pravedan i po tome poznat  "...ako jedna od njih dvije pogrešno šta kaže", tj. jedna od njih nešto zaboravi,  "neka je druga podsjeti,"  tj. druga će se sjetiti šta su one posvjedočile. 

       "I neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da dođu."  Ima mišljenja da to znači: ako se pozovu da svjedoče,108 dužni su odazvati se. U tom smislu, prihvaćanje svjedočenja stroga je kolektivna dužnost (farzi kifaje)To je i stav većine. Cilj riječi Uzvišenog: 

       "I neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da dođu"  svjedočiti.109 Mudžahid i neki drugi objašnjavaju: "Ako budeš pozvan da prisustvuješ radi svjedočenja, možeš prihvatiti ili ne, a  ako si već bio svjedok događaja pa budeš pozvan, odazovi se!" Od Ibn-Abbasa prenosi se da to obuhvaća dva stanja: dobivanje poziva za svjedočenje i samo svjedočenje. 

        "Neka vam ne bude mrsko da to zapišete s rokom vraćanja, bio dug mali ili veliki!"  Neka vam ne bude mrsko, odnosno, dosadno zapisati tačno s rokom, bilo to malo ili mnogo. 

        "To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje."  Ovo što smo vam naredili pravednije je i jače za svjedočenje, tj. pouzdanije je za svjedoka. Kada vidi svoj rukopis, sjetit će se svog svjedočenja jer u slučaju da ne bude napisao postoji mogućnost da to zaboravi, odnosno zbuni se. Stoga se, u slučaju nesporazuma, treba pozvati na ono što ste napisali kako bi se to bez zabune razriješilo. 

"izuzev ako je riječ o svakodnevnoj trgovini koju obavljate među vama, jer onda vam nije grijeh da to ne zapišete!" Ako je kupoprodaja izravno iz ruke u ruku, nema smetnje ako se to ne zapiše, budući da nema opasnosti ako se to ne učini. Što se tiče svjedočenja pri sklapanju kupoprodajnog ugovora, Allah Uzvišeni kaže: 

   "Uzmite svjedoke i kada kupoprodaju zaključujete!"  Uzmite svjedoke koji će posvjedočiti vaše pravo, bio određen ili neodređen rok. Po mišljenju većine, ovo ukazuje na uputu i preporuku, a ne na obavezu. Dokaz za to je hadis Huzejme ibn Sabita el-Ensarija, čije predanje navodi imam Ahmed od Ammare ibn Huzejme, koji prenosi da mu je ispričao njegov amidža, ashab Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /445/ "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kupovao je konja od nekog beduina, pa je pošao s njim da mu plati. On je žurio, dok je beduin išao sporo. Neki ljudi su pristupili beduinu zaustavljajući ga i pitajući za cijenu konja, ne znajući da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od njega kupio, pa je jedan od njih povećao cijenu iznad cijene za koju ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio. Beduin je pozvao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: "Ako kupuješ ovoga konja, kupi ga ili ću ga ja prodati." Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo poziv beduina, zastao je i rekao: "Nisam li ga već kupio od tebe?" Beduin je rekao: "Ne, Boga mi, nisam ti ga prodao!" Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Već sam ga kupio od tebe!" Ljudi su tada pristupili stajući oko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i beduina dok su oni razgovarali. Beduin je počeo: "Daj mi svjedoka koji će posvjedočiti da sam ti ga prodao!" Muslimani koji su prišli rekli su beduinu: "Teško tebi! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ne govori ništa drugo do istinu!" Tada je došao Huzejme, pa slušajući raspravu između Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i beduina koji je govorio: "Daj mi svjedoka koji će posvjedočiti da sam ti ga prodao!"- reče: "Ja svjedočim da si mu ga prodao!" Tada se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo Huzejmi i rekao: "Šta svjedočiš?" "Potvrđujući istinitost tvoju, Allahov Poslaniče!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je uzeo svjedočenje Huzejme kao svjedočenje dva čovjeka. Ovako prenose Ebu-Davud i En-Nesa'i. 

    "i neka ne bude oštećen ni pisar ni svjedok!"  Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Dođe čovjek i pozove dvojicu da pišu i svjedoče, pa oni kažu: "Imamo posla!" On im na to kaže: "Naređeno vam je da se odazovete!"- ali nema pravo da ih ošteti! Od Ikreme, Mudžahida, Tavusa i nekih drugih prenosilaca slično se prenosi. 

     "A ako to učinite, onda ste prema sebi zgriješili!" Ako budete radili suprotno od onoga što vam je naređeno, tj. budete radili ono što vam je zabranjeno, to je pokvarenost i grijeh koji ne možete otkloniti niti oprati. 

   "i Allaha se bojte!", tj. strahujte od Njega, pazite se, slijedite Njegove naredbe i klonite se Njegovih zabrana! 

   "Allah vas poučava" kao što, također, kaže:              

"O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegovoga vjerujte; On će vam dvostruku milost Svoju dati, i svjetlo će vam darovati pomoću kojeg ćete ići!" (57:98) 

     "i Allah sve zna!", tj. On zna suštinu stvari, njihovo dobro i posljedice i ništa Mu nije skriveno. Naprotiv Njegovo znanje obuhvaća sva bića. 

Ovaj i slijedeći ajet, te ajet na završetku ovog po­glavlja, predstavljaju ajete iz domena nasljednog prava, koje se izvodi iz ova tri ajeta, te hadisa u vezi s tim, što predstavlja komentar navedenog u ajetima. Mi ćemo ovdje navesti one koji su vezani za pred­met. Međutim, razlaganje pitanja, razilaženja i ar­gumentacija nalaze se na posebnom mjestu, u fikhskim djelima. Neka nam Allah pomogne. Postoje i predanja koja su podsticajna u oblasti nasljednog prava, a ovo pravo je posebno značajno.

Ebu-Davud i Ibn-Madže navode predanje od Ab­dullaha ibn Amra, koji se pripisuje Poslaniku, sallalla­hu alejhi ve sellem, (merfu'): /645/ "Troje predstavlja znanje, a sve osim toga je vrlina: jasan ajet, uspostavljeni sunnet i pravedna obaveza!" Ibn-Ujejne kaže: "Nasljedno pravo (Feraid) naziva se polovinom znanja, jer time se iskušavaju svi ljudi!"

El-Buhari navodi predanje od Džabira ibn Abdul­laha, koji kaže: /646/ - Obišli su me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu-Bekr došavši pješke u pleme Benu-Seleme i našli me u besvjesnom stanju. Poslanik je zatražio vode, abdestio se, a zatim me poškropio, pa sam se probudio. Tada sam rekao: "Šta mi naređuješ da učinim sa svojim imetkom, Allahov Poslaniče?" Nakon toga je objavljeno:

"Allah vam nalaže: djeci vašoj, muškom djetetu da pripadne koliko za dvoje ženske djece." Ovako prenose Muslim, En-Nesa'i te svi sastavljači kutubus-sitte od Sufjana ibn Ujejne.

U drugom hadisu, kao povod objave ovog ajeta, Ahmed navodi predanje od Džabira: /647/ da je žena Sada ibn Rebi'a došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: "Allahov Poslaniče, ovo su dvije kćerke Sada ibn Rebi'a. Otac im je pao kao šehid u Bici na Uhudu, a amidža im je uzeo no­vac i ništa im nije ostavio. Ne mogu se udati osim uz imetak!" On je rekao: "Allah će presuditi o tome!" Nakon toga, objavljen je ajet o nasljedstvu, pa je Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao po njihovog amidžu i rekao mu: "Daj Sadovim kćerkama dvije trećine, njihovoj majci osminu, a ostatak pripada tebi." Iz ovoga se jasno vidi da je po­vodom prvog Džabirovog hadisa, kojega je naprijed naveo Buharija, objavljen, kao što ćemo vidjeti, pos­ljednji ajet ovog poglavlja, jer tada je on imao sestre, a nije imao kćerke, pa je njegova ostavština pripala njegovoj rodbini. Mi smo, međutim, naveli ovaj hadis prema El-Buhariju budući da ga i on navodi u vezi s tim, iako je vjerovatnije da je drugi hadis po­vod objave ovog ajeta. Allah to najbolje zna!

"Allah vam nalaže u vezi s djecom vašom, da muškom pripadne koliko dvjema ženskim", tj. naređuje vam da budete pravedni prema njima, budući da je u vrijeme paganstva nasljedstvo davano muškarcima, a ne ženama. Allah Uzvišeni je naredio da se u osnovi nasljedstva oni izjednače, ali je uspostavio razliku među njima, određujući za muškarca iznos koliko za dvije žene, s obzirom na potrebu muškarca da osigura troškove izdržavanja. Stoga je odgovarajući iznos koji se daje muškarcu dvostruko veći nego iznos koji se daje ženskoj osobi. Iz ovoga se može zaključiti da je Allah Uzvišeni milostiviji prema Svojim stvorenjima od majke prema svojoj djeci, pa stoga to nalaže roditeljima na ovome mjestu ističući da je On milostiviji prema njima od njih samih!

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: "Imovina je pripadala djetetu, a oporuka rodi­teljima, pa je potom Allah dokinuo što je htio, određujući za muškarca koliko za dvije žene, za rodi­telje šestinu, odnosno trećinu, za suprugu osminu, odnosno četvrtinu, a za muža polovinu, odnosno četvrtinu."

"A ako bude ženskih više od dvije, njima pripadaju dvije trećine onoga što je ostavio." U vezi s tim, neki navode: - ...Riječi Allaha Uzvišenog: "iznad, više" ovdje su višak. Iako je to nedopustivo, budući da u Kur'anu ništa ne može biti višak, niti bez razloga! Zatim, riječi: "njima pripadaju dvije trećine onoga što je ostavio." Da je tako kako to oni navode, On bi rekao:

"Njima dvjema pripadaju dvije trećine onoga što je ostavio." Međutim, dvije trećine za dvije kćerke izvodi se iz odredbe za dvije sestre u posljednjem ajetu, gdje Allah Uzvišeni određuje dvije trećine za dvije sestre. Stoga, ako dvije sestre nasljeđuju dvije trećine, preče je da dvije kćerke naslijede dvije trećine. Naprijed je navedeno u hadisu koji prenosi Džabir da je Vjerovjesnik, sallalla­hu alejhi ve sellem, odredio kćerkama Sada ibn Re­bi'a da naslijede dvije trećine, a na to ukazuju i Kur'an i sunnet. Isto tako, Allah Uzvišeni kaže:

"a ako je samo jedna, pripada joj polovina." Da je ovim određena polovina za dvije kćerke, to bi bilo također navedeno u tekstu. Međutim, pošto je to određeno za jednu kćerku ukoliko je ona jedinica, dvije se tretiraju kao tri. Allah to najbolje zna!

"A roditeljima, svakom posebno, pripada šestina..." U pogle­du nasljedstva roditelji imaju različit tretman:

- Prvi slučaj: ukoliko su zajedno s djecom, tada svakome od njih pripada po šestina. Ukoliko, pak, umrli ima samo jednu kćerku, njoj je strogo određena polovina, a svakome od roditelja po šes­tina. Otac uzima i drugu šestinu koja je preostala, pa on u ovom slučaju dobiva i po osnovu stroge odredbe i po osnovu toga što spada u one koji nasljeđuju ta'siben (ostatak).

- Drugi slučaj: ako samo roditelji nasljeđuju, majci pripada trećina, a ocu sve ostalo - na osnovi toga što je on od onih koji nasljeđuju ostatak. Time on dobiva dvostruko više. Ukoliko bi uz njih bio i suprug, od­nosno supruga, mužu bi pripala polovina, a supruzi četvrtina. Pored toga, među učenjacima postoje ra­zilaženja i u pogledu nasljedstva majke. Postoje tri mišljenja, od kojih je najispravnije da njoj pripada trećina preostalog dijela koja se tretira kao cjelina nasljedstva u odnosu na njih dvoje. Naime, Allah je njoj odredio polovinu u odnosu na oca, tako da ona dobiva trećinu ostatka, dok otac uzima dvije trećine preostalog dijela. To je mišljenje Omera, Osmana, te prema vjerodostojnijem od dva predanja, i Alije. Isti stav imaju i Ibn-Mesud, Zejd ibn Sabit, sedam poznatih pravnika, četiri imama i većina učenjaka.

- Treći slučaj: ukoliko uz roditelje postoje i braća, bez obzira bila ona braća od oba roditelja, ili pak oca odnosno majke, oni uz oca ne nasljeđuju ništa, ali majku sprečavaju u nasljeđivanju trećine, pa se njoj obavezno određuje šestina. Ukoliko, pak, nema dru­gog nasljednika osim nje i oca, otac uzima preostali dio.

Kao što smo spomenuli, prema većini učenjaka, status dva brata je isti kao i status više braće. Stoga: "A ako bude imao braće, onda njegovoj majci pripada šestina; dakle, majku sprečavaju, a oni ništa ne nasljeđuju. Međutim, jedan brat ne smeta da ona dobije trećinu, ali to ne može dobiti ako ih ima više;

"pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug." Svi učenjaci, i oni iz zdrave tradicije i pozniji, slažu se da dug ima prednost nad oporukom, a to se, kada se ozbiljnije pogleda, može vidjeti i iz ajeta.

Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn-Madže i komentatori Kur'ana navode predanje od Alije ibn Ebi-Taliba, koji kaže: /648/ - Vi čitate: "pošto se izvrši oporuka koju je ostavio ili se podmiri dug" - a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem - naredio je dug prije realizacije oporuke, i da braća po ocu i majci nasljeđuju za razliku od braće samo po ocu. U slučaju da su suučesnici u nasljedstvu - Et-Tirmizi kaže: "To nam nije poznato osim iz hadisa Harisa, a o tome govore i neki učenjaci." Ja bih dodao da je on, ipak, dobro poznavao nasljedstvo, bavio se njim i obračunom, a Allah to najbolje zna.

"Vi ne znate ko vam je bliži po koristi, roditelji vaši ili sinovi vaši." Mi smo dali nasljedstvo roditeljima i djeci i u osnovi nasljedstva sve njih izjednačili, za razliku od stanja kakvo je bilo u vrijeme paganstva, te u početku islama, kada je imovina pripadala sinu, a roditeljima, kao što je navedeno u predanju od Ibn-Abbasa, oporuka. To je Allah Uzvišeni dokinuo odredivši odgovarajuće nasljedstvo i za jedne i za druge, budući da čovjek može imati neku ovosvjet­sku ili onosvjetsku korist ili obje od oca, dok mu to ne pripada od sina, ili obratno. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Vi ne znate ko vam je bliži po koristi, roditelji vaši ili si­novi vaši", što znači da se korist (dobit) očekuje i priželjkuje od jednih kao što se očekuje i priželjkuje od drugih. Stoga smo odredili nasljedstvo i jednima i drugima i u osnovi ih izjednačili; a Allah najbolje zna. "To je Allahova zapovijed", tj. to što smo naveli u pogledu nasljedstva, odnosno, davanja nekim nasljednicima više nego drugim, Allahova je stroga zapovijed koju je On propisao i odredio, a Al­lah sve dobro zna i mudro postupa postavljajući svaku stvar na svoje mjesto i dajući svakome ono što mu pripada. U tom smislu On kaže:

"a Allah, doista, sve zna i mudar je!"