Allah Uzvišeni je dozvolio da se žena pusti nakon sklapanja braka, a prije seksualnog odnosaIbn-
Abbas i neki drugi kažu da se pod riječju "dodir" misli na bračni odnos! Čak je dozvoljeno da je pusti i ona ima pravo na razvodnu naknadu (mehr), pa makar se bila vjenčala bez određenja ove naknade. Zato Allah Uzvišeni naređuje da se žena podmiri, to jest da joj se naknadi ono što nije dobila od muža, a što je on dužan dati prema svojim mogućnostima, tj. bogatiji daje naknadu prema svojim, a siromašniji prema svojim mogućnostima. Ibn-Abbas navodi da je najviša otpremnina razvoda sluga, dok je manja u dijelu imovine, a još manja u odjeći!

Učenjaci se razilaze u vezi s pitanjem: da li je otpremnina obavezna za svaku puštenu ženu ili je obavezna samo za onu s kojom nije bilo odnosa i kojoj nije određena razvodna naknada (mehr). U tom smislu, postoji nekoliko mišljenja: neki smatraju da je to poželjno za svaku puštenicu, neki da je samo za puštenicu s kojom nije bilo odnosa iako joj je utvr đena razvodna naknada, a neki i to je najprihvatljivije, mada Allah to najbolje zna da je otpremnina obavezna za puštenicu ukoliko s njom nije bilo odnosa i kojoj nije određen mehr. Ukoliko je s njom imao seksualni odnos, obavezan je i odgovarajući mehr. Ukoliko joj je pak utvrdio mehr i pustio je prije seksualnog odnosa, obavezan joj je dati polovinu utvrđenog mehra. Poslije seksualnog odnosa obavezan je dati sve i to se smatra naknadom na ime otpremnine, dok je za onu kojoj nije utvrđen mehr, niti je bilo s njom seksualnog odnosa, obavezna otpremnina prema ajetu:

"imućan prema svom stanju, a siromah prema svome; to je dužnost za one koji žele dobro činiti".

Ovaj časni ajet precizira ono što je navedeno u prethodnom ajetu u vezi s otpremninom puštenice. Naime, ovim ajetom se obavezuje da se da polovica određenog vjenčanog dara (mehra) ukoliko muž pusti ženu prije seksualnog odnosa. Da postoji druga obaveza u pogledu otpremnine, ovdje bi je naveo, pogotovo što je poredi s prethodnomAllah to najbolje zna! Ono u čemu postoji konsenzus jeste da je, ukoliko odredi ženi vjenčani dar, a zatim se rastavi od nje prije odnosa obavezan dati joj polovicu određenog daraIzuzetak čini razvod trorijekom, kada je dužan dati kompletan iznos ukoliko se s njom osamljivao, pa makar i ne imao seksualni odnos. Ovako su sudili pravedne halife /hulafa'ur-rašidun/Međutim, Šafija navodi predanje sa lancem od Ibn-Abbasa, za kojeg prenosi da je rekao u vezi s čovjekom koji oženi ženu i s njom se osami ali je ne dotakne, zatim je pusti: "Njoj ne pripada ništa osim polovica dara, jer Allah Uzvišeni kaže:

"A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovicu onoga što ste odredili." Šafija kaže: "Ovo i ja zastupam, jer to je slovo Knjige."

"..osim ako se ne odreknu"Ako se pak žena odrekne onoga što joj od muža pripada, onda on prema njoj nema više nikakve obaveze.

"ili ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka"Ibn Ebi-Hatim prenosi: Od Ibn-Lehi'e navodi se da mu je govorio Amr ibn Šuajb, koji to navodi od svoga oca, on od djeda, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /379/ "Nosilac bračnog ugovora je muž." Ibn Ebi-Hatim kaže: Od Isaa ibn Asima navodi se da je rekao: Čuo sam Šurejha kako kaže: "Ali ibn Ebi-Talib pitao me je u čijoj ruci je bračni ugovor? pa sam mu rekao: 'To je staratelj!...' Ali on je rekao: 'Ne, nego je to muž'..." Isti stav imaju Ibn-Abbas, Džubejr ibn Mutim, Seid ibn Musejjeb i dio tabiinaIma mišljenja da je nosilac bračnog ugovora otac žene, njen brat, odnosno, onaj bez čije saglasnosti se ne može vjenčatiNeki od onih koji navode ovaj stav ipak smatraju da je to muž.

"a ako se vi odreknete to je bliže bogobojaznosti!", tj. bogobojaznosti je bliži onaj muškarac ili žena, svejedno ko se odrekne. Mudžahid i neki drugi kažu: "Dobrota je ovdje da se žena odrekne svog dijela ili da muž upotpuni njen dar." U tom smislu, Allah Uzvišeni kaže:

"I ne zaboravite da jedni prema drugima dobri budete!" To znači, da se ne zanemaruje dobročinstvo, nego da se prakticira u međusobnom odnosuEbu-Bekr ibn Merdevejh navodi predanje s lancem od Ali ibn Ebi-Taliba da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /380/ "Doći će ljudima teško vrijeme; vjernik će ljubomorno držati ono što mu je u rukama, zaboravljajući vrlinu." Allah Uzvišeni kaže:

"I ne zaboravite da jedni prema drugima dobri budete!" Zli ljudi će kupovati od nevoljnika, iako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio kupovanje od njih, odnosno kupovanje prevarom. Ako si tako stekao neko dobro, vrati to svome bratu, a ne povećavaj time njegovu nevolju! Jer, musliman je brat muslimanu, pa ga neće žalostiti niti povrijediti.

"Allah doista vidi što vi radite", tj. Njemu se nikakvo vaše djelo niti riječi ne mogu sakriti i On će svakoga nagraditi za njegovo djelo.

O vjernici, kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!"  Ovo je uputstvo od Allaha Uzvišenog Njegovim robovima vjernicima da zapišu poslovanje koje je vezano za rok, kako bi sačuvali podatke o količini i rokovima, odnosno kako bi bilo preciznije posvjedočeno. Na ovo se upozorava na kraju ajeta, gdje Allah Uzvišeni kaže:  

       "To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje."  U vezi sa riječima:  
"O vjernici, kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!" Sufjan Es-Sevri navodi od Ibn-Abbasa: "Objavljeno je u vezi s plaćanjem unaprijed za određeni rok." Zatim kaže: "Svjedočim da je to beskamatni zajam na određeni rok, što je Allah odobrio i dozvolio!" Zatim je proučio:    

"O vjernici, kada jedan od drugoga pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!"  To navodi El-Buhari, a u dva Sahiha se navodi od Ibn-Abbasa da je rekao: Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, davali su zajam za jednogodišnji, dvogodišnji ili trogodišnji rod, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /441/ "Ko pozajmljuje, neka pozajmi određenu mjeru i poznatu težinu do određenog roka." 

Riječi Allaha Uzvišenog:  "zapišite to!" predstavljaju Njegovu zapovijed da se zapiše kako bi se to dokumentiralo i sačuvalo. Ovdje je zapovijed uputstvo, a ne stvarna zapovijed! Ebu-Seid, Ša'bi, Rebi' ibn Enes i neki drugi kažu: To je bila dužnost (vadžib), a potom je derogirana riječima Allaha Uzvišenog: 

       "A ako jedan drugome nešto povjerite, neka onaj kod koga je povjereno izvrši ukazano mu povjerenje!" (2:283) 107 Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji prenosi kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao /442/ da je neki od Izraelićana pitao nekog drugog Izraelićanina da mu posudi hiljadu dinara, pa je ovaj rekao: "Dovedi mi svjedoke da posvjedoče!" On je kazao: "Dovoljan je svjedok Allah!" Ovaj je rekao: "Dovedi mi jamca!" Odgovorio mu je: "Allah je dovoljan jamac!" Drugi je odgovorio: "Tako je!" i dao mu zajam na određeni rok. Isplovio je čovjek na more, obavio posao, a zatim je potražio prijevoz (čamac) kako bi stigao novac vratiti u roku koji je odredio. Pošto nije uspio naći prijevoz, uzeo je jedno drvo (dasku), izdubio rupu u njemu i stavio u nju hiljadu dinara i pismo, a zatim to dobro zatvorio, došao do mora i rekao: "Allahu moj, ti znaš da sam ja pozajmio od tog i tog hiljadu dinara. Pitao me je za jamca, pa sam mu rekao: 'Allah je dovoljan jamac!' Time se zadovoljio i upitao me za svjedoka, a ja sam rekao: 'Allah je dovoljan kao svjedok!' I time se zadovoljio. Pokušao sam naći prijevoz i na vrijeme mu vratiti ono što mi je dao, ali nisam našao! Pohranjujem to kod Tebe!" Zatim je to bacio u more i potonulo je. Nakon toga se udaljio tražeći sredstvo prijevoza do svoga grada. Čovjek koji mu je posudio novac izišao je da vidi da li mu dolazi čamac s imovinom i ugledao je dasku. Uzeo je to za svoju porodicu kao drvo za loženje, a kada je razbio našao je imovinu i pismo. Nakon toga, došao je čovjek kome je posudio i dao mu hiljadu dinara govoreći: "Tako mi Boga, tražio sam prijevoz kako bih ti donio tvoj novac, ali ga nisam našao prije nego sam ti donio." On ga upita: "Da li si mi išta poslao?" Rekao je: "Nisam li ti rekao da nisam našao prijevoza prije nego sam došao!" On je rekao: "Allah je učinio za tebe ono što si poslao u drvenoj dasci, pa sada idi ponosno s tom svojom hiljadom!" Lanac je ovog predanja sahih/vjerodostojan, a El-Buhari ga navodi kao mualek predanje u obliku aktiva. 

    "Neka jedan pisar između vas to pravedno napiše", tj. pravedno i vjerno, ne zakidajući pritom nikoga, odnosno da ne piše drugačije, nego onako kako su se dogovorili, bez bilo kakvog dodavanja ili izostavljanja. 

           "I neka se pisar ne susteže napisati onako kako ga je Allah poučio! Neka on piše!", tj. neka ne odbija onaj koji zna pisati ako bude zamoljen, iako mu nije obaveza to učiniti. Kako ga je Allah poučio onome čemu druge nije poučio, neka on učini uslugu drugome koji ne zna pisati, i neka mu to zapiše. U hadisu stoji: /443/ "U milostinju spada i da pomogneš onome koji radi ili da uradiš za onoga koji to sam nije u stanju!" 

        "a neka mu kazuje dužnik! Neka se boji Allaha, Gospodara svoga!"  To znači, neka onaj koji uzima dug diktira pisaru što je vezano za dug i neka se pisar pritom boji! "i ništa od toga neka ne izostavi!", tj. ništa neka ne sakrije. 

      "A ako je dužnik umno ograničen", tj. ako je stavljen pod skrbništvo zbog rasipništva i sl "ili slab", tj. mlad ili lud. 

      "ili ako nije u stanju u pero kazivati"  ili zbog iznemoglosti ili neznanja,    "onda neka diktira njegov staratelj, i to pravedno!" 

    "I uzmite dva svjedoka između vas!" To je zapovijed da se zapisano posvjedoči kako bi bilo pouzdanije, 

       "pa ako ne nađete dva muškarca, onda jednog muškarca i dvije žene". To je kada je u pitanju imovina, i sve što se pod tim podrazumijeva. Dvije žene su određene umjesto jednog muškarca zbog ograničenosti žene, kao što navodi Muslim u predanju od Ebu-Hurejrea, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /444/ "O skupino žena! Dajite milostinju i molite Allaha za oprost, jer sam ja među stanovnicima Vatre najviše žena vidio!" Jedna od žena tada je upitala: "Zašto smo mi, Allahov Poslaniče, najbrojniji stanovnici Vatre?" On je rekao: "Mnogo kunete i neposlušne ste muževima! Nisam vidio nikoga kraće pameti i nepotpunije vjere da savladaju čovjeka kao vi!" Ona je dodala: "Allahov Poslaniče! Šta je to kratka pamet i nedostatak u vjeri?" On je rekao: "Svjedočenje dvije žene odgovara svjedočenju jednog muškarca, to je kratka pamet. Provodi noći, a ne klanja, a i mrsi se u ramazanu! To je nedostatak vjere!" 

   "s kojima ste kao svjedocima zadovoljni". To pokazuje da je pravednost uvjet svjedočenja. Ovaj ajet imaju za dokaz oni koji ne prihvaćaju za svjedoka neprovjerenog (mestur) čovjeka i uvjetuju da svjedok mora biti pravedan i po tome poznat  "...ako jedna od njih dvije pogrešno šta kaže", tj. jedna od njih nešto zaboravi,  "neka je druga podsjeti,"  tj. druga će se sjetiti šta su one posvjedočile. 

       "I neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da dođu."  Ima mišljenja da to znači: ako se pozovu da svjedoče,108 dužni su odazvati se. U tom smislu, prihvaćanje svjedočenja stroga je kolektivna dužnost (farzi kifaje)To je i stav većine. Cilj riječi Uzvišenog: 

       "I neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da dođu"  svjedočiti.109 Mudžahid i neki drugi objašnjavaju: "Ako budeš pozvan da prisustvuješ radi svjedočenja, možeš prihvatiti ili ne, a  ako si već bio svjedok događaja pa budeš pozvan, odazovi se!" Od Ibn-Abbasa prenosi se da to obuhvaća dva stanja: dobivanje poziva za svjedočenje i samo svjedočenje. 

        "Neka vam ne bude mrsko da to zapišete s rokom vraćanja, bio dug mali ili veliki!"  Neka vam ne bude mrsko, odnosno, dosadno zapisati tačno s rokom, bilo to malo ili mnogo. 

        "To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje."  Ovo što smo vam naredili pravednije je i jače za svjedočenje, tj. pouzdanije je za svjedoka. Kada vidi svoj rukopis, sjetit će se svog svjedočenja jer u slučaju da ne bude napisao postoji mogućnost da to zaboravi, odnosno zbuni se. Stoga se, u slučaju nesporazuma, treba pozvati na ono što ste napisali kako bi se to bez zabune razriješilo. 

"izuzev ako je riječ o svakodnevnoj trgovini koju obavljate među vama, jer onda vam nije grijeh da to ne zapišete!" Ako je kupoprodaja izravno iz ruke u ruku, nema smetnje ako se to ne zapiše, budući da nema opasnosti ako se to ne učini. Što se tiče svjedočenja pri sklapanju kupoprodajnog ugovora, Allah Uzvišeni kaže: 

   "Uzmite svjedoke i kada kupoprodaju zaključujete!"  Uzmite svjedoke koji će posvjedočiti vaše pravo, bio određen ili neodređen rok. Po mišljenju većine, ovo ukazuje na uputu i preporuku, a ne na obavezu. Dokaz za to je hadis Huzejme ibn Sabita el-Ensarija, čije predanje navodi imam Ahmed od Ammare ibn Huzejme, koji prenosi da mu je ispričao njegov amidža, ashab Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /445/ "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kupovao je konja od nekog beduina, pa je pošao s njim da mu plati. On je žurio, dok je beduin išao sporo. Neki ljudi su pristupili beduinu zaustavljajući ga i pitajući za cijenu konja, ne znajući da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od njega kupio, pa je jedan od njih povećao cijenu iznad cijene za koju ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio. Beduin je pozvao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: "Ako kupuješ ovoga konja, kupi ga ili ću ga ja prodati." Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo poziv beduina, zastao je i rekao: "Nisam li ga već kupio od tebe?" Beduin je rekao: "Ne, Boga mi, nisam ti ga prodao!" Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Već sam ga kupio od tebe!" Ljudi su tada pristupili stajući oko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i beduina dok su oni razgovarali. Beduin je počeo: "Daj mi svjedoka koji će posvjedočiti da sam ti ga prodao!" Muslimani koji su prišli rekli su beduinu: "Teško tebi! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ne govori ništa drugo do istinu!" Tada je došao Huzejme, pa slušajući raspravu između Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i beduina koji je govorio: "Daj mi svjedoka koji će posvjedočiti da sam ti ga prodao!"- reče: "Ja svjedočim da si mu ga prodao!" Tada se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo Huzejmi i rekao: "Šta svjedočiš?" "Potvrđujući istinitost tvoju, Allahov Poslaniče!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je uzeo svjedočenje Huzejme kao svjedočenje dva čovjeka. Ovako prenose Ebu-Davud i En-Nesa'i. 

    "i neka ne bude oštećen ni pisar ni svjedok!"  Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Dođe čovjek i pozove dvojicu da pišu i svjedoče, pa oni kažu: "Imamo posla!" On im na to kaže: "Naređeno vam je da se odazovete!"- ali nema pravo da ih ošteti! Od Ikreme, Mudžahida, Tavusa i nekih drugih prenosilaca slično se prenosi. 

     "A ako to učinite, onda ste prema sebi zgriješili!" Ako budete radili suprotno od onoga što vam je naređeno, tj. budete radili ono što vam je zabranjeno, to je pokvarenost i grijeh koji ne možete otkloniti niti oprati. 

   "i Allaha se bojte!", tj. strahujte od Njega, pazite se, slijedite Njegove naredbe i klonite se Njegovih zabrana! 

   "Allah vas poučava" kao što, također, kaže:              

"O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegovoga vjerujte; On će vam dvostruku milost Svoju dati, i svjetlo će vam darovati pomoću kojeg ćete ići!" (57:98) 

     "i Allah sve zna!", tj. On zna suštinu stvari, njihovo dobro i posljedice i ništa Mu nije skriveno. Naprotiv Njegovo znanje obuhvaća sva bića. 

"A kada diobi prisustvu­ju..." Ima mišljenja da se pod tim misli na prisustvo diobi rođaka koji nisu nasljednici;

" i siročad i siromasi", pa neka se i njima od ostavštine odvoji dio, jer to je bilo obavezno u početku islama. Ima mišljenja da je to poželjno. Da li je to derogirano ili ne, postoje razi­laženja koja se svode na dva mišljenja. El-Buhari na­vodi da je Ibn-Abbas u vezi s ovim ajetom rekao: "On je jasan i nije derogiran, jer po njemu se postupa." Od Mudžahida se navodi da je to obavezno (vadžib) za nasljednike, čime su oni zadovoljni. Ovako se pre­nosi od Ibn-Mesuda, Ebu-Musa'a, Abdurrahmana ibn Ebi-Bekra i grupe tabiina...!

Od Ibn-Abbasa se navodi: "...Ovaj ajet se odnosi na oporuku koju umrli njima ostavi!" To prenosi Ibn Ebi-Hatim.

Sufjan es-Sevri prenosi od Ibn-Abbasa, r.a.:

"A kada diobi prisustvuju..." To je derogirano. Od njega se, također, navodi: - Dokida ga ajet koji dolazi nakon njega:

"Allah vam preporučuje da od vaše djece..." itd. El-Avfi navodi od Ibn-Abbasa da je to bilo prije nego su objavljeni propisi o nasljed­stvu, pa je nakon toga Allah objavio te propise, dajući svakome njegovo pravo. To je stav većine pravnika, četiri imama i njihovih učenika.

To znači da ukoliko ovi siromasi od rodbine koja ne nasljeđuje te siročad i bijednici prisustvuju podjeli imovine, kada vide da se ovo daje ovome, a ovo ovome, oni i sami žele nešto, a bit će razočarani ako im se ništa ne da. Stoga je Allah Uzvišeni, Koji je Blagi i Milostivi, naredio da im se dodijeli nešto što bi bilo vid dobročinstva prema njima, te savlađivanja njiho­vog teškog stanja. U tom smislu Allah Uzvišeni kaže:

"...jedite plodove njihove kada god plod daju i na dan žetve dajte ono na što drugi imaju pravo!" (6:141) Ovim Allah Uzvišeni kori one koji prenose imovinu iz straha i bojazni da je ne vide potrebni i nevoljni, kao što obavještava i o vlasnicima jedne bašče:

"kada su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati!" (68:17) Stoga, ko zaniječe Allahovo pravo kod sebe, imat će posljedice na najdražem svom posjedu. U jednom hadisu stoji: /642/ "Milostinja se nije pomi­ješala s imovinom, a da je nije pokvarila!"

Ovaj i slijedeći ajet, te ajet na završetku ovog po­glavlja, predstavljaju ajete iz domena nasljednog prava, koje se izvodi iz ova tri ajeta, te hadisa u vezi s tim, što predstavlja komentar navedenog u ajetima. Mi ćemo ovdje navesti one koji su vezani za pred­met. Međutim, razlaganje pitanja, razilaženja i ar­gumentacija nalaze se na posebnom mjestu, u fikhskim djelima. Neka nam Allah pomogne. Postoje i predanja koja su podsticajna u oblasti nasljednog prava, a ovo pravo je posebno značajno.

Ebu-Davud i Ibn-Madže navode predanje od Ab­dullaha ibn Amra, koji se pripisuje Poslaniku, sallalla­hu alejhi ve sellem, (merfu'): /645/ "Troje predstavlja znanje, a sve osim toga je vrlina: jasan ajet, uspostavljeni sunnet i pravedna obaveza!" Ibn-Ujejne kaže: "Nasljedno pravo (Feraid) naziva se polovinom znanja, jer time se iskušavaju svi ljudi!"

El-Buhari navodi predanje od Džabira ibn Abdul­laha, koji kaže: /646/ - Obišli su me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu-Bekr došavši pješke u pleme Benu-Seleme i našli me u besvjesnom stanju. Poslanik je zatražio vode, abdestio se, a zatim me poškropio, pa sam se probudio. Tada sam rekao: "Šta mi naređuješ da učinim sa svojim imetkom, Allahov Poslaniče?" Nakon toga je objavljeno:

"Allah vam nalaže: djeci vašoj, muškom djetetu da pripadne koliko za dvoje ženske djece." Ovako prenose Muslim, En-Nesa'i te svi sastavljači kutubus-sitte od Sufjana ibn Ujejne.

U drugom hadisu, kao povod objave ovog ajeta, Ahmed navodi predanje od Džabira: /647/ da je žena Sada ibn Rebi'a došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: "Allahov Poslaniče, ovo su dvije kćerke Sada ibn Rebi'a. Otac im je pao kao šehid u Bici na Uhudu, a amidža im je uzeo no­vac i ništa im nije ostavio. Ne mogu se udati osim uz imetak!" On je rekao: "Allah će presuditi o tome!" Nakon toga, objavljen je ajet o nasljedstvu, pa je Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao po njihovog amidžu i rekao mu: "Daj Sadovim kćerkama dvije trećine, njihovoj majci osminu, a ostatak pripada tebi." Iz ovoga se jasno vidi da je po­vodom prvog Džabirovog hadisa, kojega je naprijed naveo Buharija, objavljen, kao što ćemo vidjeti, pos­ljednji ajet ovog poglavlja, jer tada je on imao sestre, a nije imao kćerke, pa je njegova ostavština pripala njegovoj rodbini. Mi smo, međutim, naveli ovaj hadis prema El-Buhariju budući da ga i on navodi u vezi s tim, iako je vjerovatnije da je drugi hadis po­vod objave ovog ajeta. Allah to najbolje zna!

"Allah vam nalaže u vezi s djecom vašom, da muškom pripadne koliko dvjema ženskim", tj. naređuje vam da budete pravedni prema njima, budući da je u vrijeme paganstva nasljedstvo davano muškarcima, a ne ženama. Allah Uzvišeni je naredio da se u osnovi nasljedstva oni izjednače, ali je uspostavio razliku među njima, određujući za muškarca iznos koliko za dvije žene, s obzirom na potrebu muškarca da osigura troškove izdržavanja. Stoga je odgovarajući iznos koji se daje muškarcu dvostruko veći nego iznos koji se daje ženskoj osobi. Iz ovoga se može zaključiti da je Allah Uzvišeni milostiviji prema Svojim stvorenjima od majke prema svojoj djeci, pa stoga to nalaže roditeljima na ovome mjestu ističući da je On milostiviji prema njima od njih samih!

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: "Imovina je pripadala djetetu, a oporuka rodi­teljima, pa je potom Allah dokinuo što je htio, određujući za muškarca koliko za dvije žene, za rodi­telje šestinu, odnosno trećinu, za suprugu osminu, odnosno četvrtinu, a za muža polovinu, odnosno četvrtinu."

"A ako bude ženskih više od dvije, njima pripadaju dvije trećine onoga što je ostavio." U vezi s tim, neki navode: - ...Riječi Allaha Uzvišenog: "iznad, više" ovdje su višak. Iako je to nedopustivo, budući da u Kur'anu ništa ne može biti višak, niti bez razloga! Zatim, riječi: "njima pripadaju dvije trećine onoga što je ostavio." Da je tako kako to oni navode, On bi rekao:

"Njima dvjema pripadaju dvije trećine onoga što je ostavio." Međutim, dvije trećine za dvije kćerke izvodi se iz odredbe za dvije sestre u posljednjem ajetu, gdje Allah Uzvišeni određuje dvije trećine za dvije sestre. Stoga, ako dvije sestre nasljeđuju dvije trećine, preče je da dvije kćerke naslijede dvije trećine. Naprijed je navedeno u hadisu koji prenosi Džabir da je Vjerovjesnik, sallalla­hu alejhi ve sellem, odredio kćerkama Sada ibn Re­bi'a da naslijede dvije trećine, a na to ukazuju i Kur'an i sunnet. Isto tako, Allah Uzvišeni kaže:

"a ako je samo jedna, pripada joj polovina." Da je ovim određena polovina za dvije kćerke, to bi bilo također navedeno u tekstu. Međutim, pošto je to određeno za jednu kćerku ukoliko je ona jedinica, dvije se tretiraju kao tri. Allah to najbolje zna!

"A roditeljima, svakom posebno, pripada šestina..." U pogle­du nasljedstva roditelji imaju različit tretman:

- Prvi slučaj: ukoliko su zajedno s djecom, tada svakome od njih pripada po šestina. Ukoliko, pak, umrli ima samo jednu kćerku, njoj je strogo određena polovina, a svakome od roditelja po šes­tina. Otac uzima i drugu šestinu koja je preostala, pa on u ovom slučaju dobiva i po osnovu stroge odredbe i po osnovu toga što spada u one koji nasljeđuju ta'siben (ostatak).

- Drugi slučaj: ako samo roditelji nasljeđuju, majci pripada trećina, a ocu sve ostalo - na osnovi toga što je on od onih koji nasljeđuju ostatak. Time on dobiva dvostruko više. Ukoliko bi uz njih bio i suprug, od­nosno supruga, mužu bi pripala polovina, a supruzi četvrtina. Pored toga, među učenjacima postoje ra­zilaženja i u pogledu nasljedstva majke. Postoje tri mišljenja, od kojih je najispravnije da njoj pripada trećina preostalog dijela koja se tretira kao cjelina nasljedstva u odnosu na njih dvoje. Naime, Allah je njoj odredio polovinu u odnosu na oca, tako da ona dobiva trećinu ostatka, dok otac uzima dvije trećine preostalog dijela. To je mišljenje Omera, Osmana, te prema vjerodostojnijem od dva predanja, i Alije. Isti stav imaju i Ibn-Mesud, Zejd ibn Sabit, sedam poznatih pravnika, četiri imama i većina učenjaka.

- Treći slučaj: ukoliko uz roditelje postoje i braća, bez obzira bila ona braća od oba roditelja, ili pak oca odnosno majke, oni uz oca ne nasljeđuju ništa, ali majku sprečavaju u nasljeđivanju trećine, pa se njoj obavezno određuje šestina. Ukoliko, pak, nema dru­gog nasljednika osim nje i oca, otac uzima preostali dio.

Kao što smo spomenuli, prema većini učenjaka, status dva brata je isti kao i status više braće. Stoga: "A ako bude imao braće, onda njegovoj majci pripada šestina; dakle, majku sprečavaju, a oni ništa ne nasljeđuju. Međutim, jedan brat ne smeta da ona dobije trećinu, ali to ne može dobiti ako ih ima više;

"pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug." Svi učenjaci, i oni iz zdrave tradicije i pozniji, slažu se da dug ima prednost nad oporukom, a to se, kada se ozbiljnije pogleda, može vidjeti i iz ajeta.

Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn-Madže i komentatori Kur'ana navode predanje od Alije ibn Ebi-Taliba, koji kaže: /648/ - Vi čitate: "pošto se izvrši oporuka koju je ostavio ili se podmiri dug" - a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem - naredio je dug prije realizacije oporuke, i da braća po ocu i majci nasljeđuju za razliku od braće samo po ocu. U slučaju da su suučesnici u nasljedstvu - Et-Tirmizi kaže: "To nam nije poznato osim iz hadisa Harisa, a o tome govore i neki učenjaci." Ja bih dodao da je on, ipak, dobro poznavao nasljedstvo, bavio se njim i obračunom, a Allah to najbolje zna.

"Vi ne znate ko vam je bliži po koristi, roditelji vaši ili sinovi vaši." Mi smo dali nasljedstvo roditeljima i djeci i u osnovi nasljedstva sve njih izjednačili, za razliku od stanja kakvo je bilo u vrijeme paganstva, te u početku islama, kada je imovina pripadala sinu, a roditeljima, kao što je navedeno u predanju od Ibn-Abbasa, oporuka. To je Allah Uzvišeni dokinuo odredivši odgovarajuće nasljedstvo i za jedne i za druge, budući da čovjek može imati neku ovosvjet­sku ili onosvjetsku korist ili obje od oca, dok mu to ne pripada od sina, ili obratno. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Vi ne znate ko vam je bliži po koristi, roditelji vaši ili si­novi vaši", što znači da se korist (dobit) očekuje i priželjkuje od jednih kao što se očekuje i priželjkuje od drugih. Stoga smo odredili nasljedstvo i jednima i drugima i u osnovi ih izjednačili; a Allah najbolje zna. "To je Allahova zapovijed", tj. to što smo naveli u pogledu nasljedstva, odnosno, davanja nekim nasljednicima više nego drugim, Allahova je stroga zapovijed koju je On propisao i odredio, a Al­lah sve dobro zna i mudro postupa postavljajući svaku stvar na svoje mjesto i dajući svakome ono što mu pripada. U tom smislu On kaže:

"a Allah, doista, sve zna i mudar je!"

Allah Uzvišeni kaže: vama, muškarci, pripada polovina od onoga što ostave supruge vaše, ako one ne budu imale djeteta, a ako budu imale dijete, onda vam pripada četvrtina od onoga što one ostave, a nakon što se izvrši oporuka ili podmiri dug. Naprijed je navedeno da dug dolazi ispred oporuke, nasljed­stvo tek nakon oporuke. U tome se slažu učenjaci. Status unučadi, praunučadi i niže isti je kao i status rođene djece.

Nakon toga, Allah Uzvišeni kaže:

"njima pripada četvrtina onoga što vi ostavite...", a bez obzira - pripadala im četvrtina ili osmina - supruga, dvije, tri ili četiri - zajednički učestvuju u tome; "nakon što se izvrši oporuka ...”;

"A ako se muškarac ili žena budu nasljeđivali od dalje rodbine..." Riječ " Ebu-Bekr es-Siddik, r.a., definira ovako: "Ja ću o tome reći svoje mišljenje, pa ako bude is­pravno - to je od Allaha, a ako bude pogrešno - to je od mene i šejtana, a Allah i Njegov Poslanik čisti su od toga. To su oni koji nemaju ni djeteta ni roditelja." Takvo predanje navodi se i od Omera, te Alije i Ibn-Mesuda, a preko više lica vjerodostojno se prenosi od Ibn-Abbasa i Zejda ibn Sabita. Isti stav zastupaju i Eš-Ša'bi, En-Nea'i, El-Hasan, Katade, Džabir ibn Zejd i Hakem, zatim pripadnici zdrave tradicije i kasnijih učenjaka, učenjaci iz Medine, Kufe i Basre. To je ujedno i stav sedmerice istaknutih pravnika, četverice imama, većine pripadnika zdrave tradicije i onih pos­lije njih, odnosno svih, tako da postoji opći konsen­zus; "i budu imali brata ili sestru", tj. od majke, kao što se vidi iz čitanja nekih od Selefa, kao npr. Sada ibn Ebi-Vekkasa, kako tumači i Ebu-Bekr es-Siddik prema predanju koje navodi Katade.

"onda će svako od njih dvoje dobiti šesti­nu, a ako ih bude više, oni onda zajednički učestvuju u trećini." Status braće od majke razli­kuje se od drugih nasljednika i to iz više razloga:

- prvo: jer oni nasljeđuju s onim za koga su vezani, a to je majka,

- drugo: i muškarci i žene među njima imaju isti status,

- treće: oni nisu nasljednici, osim u slučaju da se umrli nasljeđuje od dalje rodbine, tako da nisu nas­ljednici ukoliko postoje otac ili djed ili dijete ili unuče, itd.

- četvrto: njima ne pripada više od trećine bez obzira da li ih je, muških ili ženskih, bilo više. Ibn Ebi-Hatim navodi od Zuhrija da je rekao: "Omer je odredio da kod nasljedstva braće od majke, muškarcu pripada dio koliko dvjema ženama", pa Zuhri kaže: "Ne vidim da bi Omer tako presudio da to nije saznao od Allahovog Poslanika, sallallahu alej­hi ve sellem!" U ovom ajetu Allah Uzvišeni kaže:

"ako ih bude više, oni onda zajednički učestvuju u trećini." U pogledu "zajedničkog učestvovanja" pos­toje razilaženja među učenjacima, kada se udruže suprug, supruga, majka ili nana, dvoje djece od maj­ke, i jedno ili više djece od oba roditelja u nasljedstvu. Prema mišljenju većine, mužu pripada polovina, majci ili neni šestina, djetetu majke trećina, a u tome s njima učestvuje dijete oca i majke s onim ko s njima ima zajednički dio, a to su braća majke. To se dogo­dilo u vrijeme vladara vjernih, Omera, pa je on dao mužu polovinu, majci šestinu, a trećinu djeci majke. Njemu su tada rekla djeca oba roditelja: "Vladaru vjernih, zamisli da je naš otac bio magarac, zar mi nismo od jedne majke?" On je zatim njima odredio zajedničko učešće, što je potvrdio i Osman. To je jedno od dva predanja koja navode Ibn-Mesud, Zejd ibn Sabit i Ibn-Abbas, r.a., a zastupaju je i Seid ibn Musejjeb, Šurejh el-Kadi, Mesruk, Tavus, Muham-med ibn Sirin, Ibrahim en-Neha'i, Omer ibn Abdul-Aziz, Sevri i Šurejk. To je također i stav Malika, Šafije i Ishaka ibn Rahevejha. Međutim, Ali ibn Ebi-Talib to nije sastavljao, nego je trećinu davao djeci majke ne dajući ništa djeci oba roditelja zato što su oni rodbina po ocu (asabe - nasljednici ostatka). Veki' ibn Džerrah kaže da se u vezi s tim nije s njim razila­zio.. Ovo je također stav Ubejja ibn Kaba i Ebu-Musaa el-Eš'arije, a poznat je i od Ibn-Abbasa. To je stav Eš-Ša'bija, Ibn-Ebi Lejle, Ebu-Hanife, Ebu-Jusufa, Muhammeda ibn Hasana, Hasana ibn Zijada, Zufera ibn Huzejla, imama Ahmeda, Jahja ibn Adema, Neim ibn Hamada, Ebu-Sevra, te Davuda ez-Zahirija. Za to se opredjeljuje i Al-Husejn ibn Lebban el-Faradi, r.h., u svom djelu "El-Idžaz".

"pošto se izvrši oporuka koja je ostavljena ili podmiri dug, ne oštećujući time bilo koga", tj. neka se oporuka pravedno izvrši bez štete, nepravde ili zaki­danja bilo koga, bez obzira da li se radilo o zabrani ili zakidanju nekog od nasljednika ili dodavanju neko­me više nego što mu je Allah odredio. Ko to učini, isti je kao i onaj koji se u pogledu neke odredbe ili šeri­jatskog propisa suprotstavi Allahu Uzvišenom. U tom smislu, Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Ibn-Abba­sa, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /649/ "Nanošenje štete kod oporuke spada u velike grijehe!" To navode En-Nesa'i, Ibn Ebi-Hatim i Ibn-Džerir kao mevkuf predanje od Ibn-Ab­basa, ističući da je tačno da je to mevkuf predanje. Stoga među imamima postoje dva mišljenja oko toga da li je oporuka nasljedniku tačna ili ne.1 Jedno je od mišljenja da to nije ispravno, jer postoji mogućnost optužbe. Naime, u hadisu stoji da je Al­lahov Poslanik rekao: /650/ "Allah je dao svakome njegovo pravo i nema oporuke nasljedniku!" Ovo je stav Malika, Ahmeda i Ebu-Hanife, te raniji stav Šafije, r.h., koji je kasnije smatrao da je oporuka nasljedniku punovažna (ispravna), što je i stav Tavusa, Ata'a i Omera ibn Abdul-Aziza, te opredjeljenje Ebu-Abdul­laha el-Buharija u Sahihu. On to argumentira time da je Rafi ibn Hudejdž oporučio da se ne otvara ono što je zatvorio sa svojom ženom u svojoj sobi. Neki ističu da nije dozvoljena oporuka nasljednicima, kako ne bi bilo sumnje u nasljednike. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /651/ "Čuvajte se sumnje, jer sumnja je najlažniji govor!" Allah Uzvišeni kaže:

"Allah vam doista naređuje da povjerenje dajete onima koji su ga dostojni" (I4:58), tako da ne ukazuje posebno na nasljednika niti na bilo koga. Ovim se završavaju riječi El-Buharija.2 Stoga, ako je izjava o nasljedstvu ispravna i u skladu s tim, onda važi ovo razilaženje, a ako je to varka i sredstvo da se poveća nasljedstvo nekih nasljednika, a smanji nekih, to je zabranjeno konsenzusom, odnosno jasnim teks­tom ovog ajeta: "ne oštećujući time bilo koga. To je oporuka od Allaha, a Allah sve zna i blag je."

1 Tj. potvrda onog koji nešto oporučuje nekome mimo ostalih nasljednika, u smislu da on odabira jednog mimo ostalih.

2 Ovo su riječi El-Buharija, r.h. Me|utim, Allah to najbolje zna, ali izgleda da je argument njegovih protivnika jači jer Allah Uzvišeni kaže: "ne oštećujući", a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "nema oporuke nasljedniku" osim ako je izjava rezultat toga što onaj kome se oporuka čini ima posebne napore u odnosu prema oporučiocu, pa mu on odre|uje nešto na ime toga.

Zato što je promijenio propis Allahov i postupio suprotno Alla­hovom propisu, što dolazi zbog nezadovoljstva podjelom i propisom koje je Allah odredio, Allah ga kažnjava poniženjem i bolnom kaznom.

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže:

"O vjernici, ne dozvoljava vam se da žene preko volje njihove nasljeđujete." Kada bi čovjek umro, njegovi prijatelji su imali pravo na njegovu ženu, pa ukoliko je neko htio, mogao ju je oženiti, za nekoga udati ili ne. Oni su imali veće pravo od njegove po­rodice, pa je objavljen ovaj ajet:

"O vjernici, ne dozvoljava vam se da žene preko volje njihove nasljeđujete." El-Buhari, Ebu-Da­vud, En-Nesa'i, Ibn-Merdevejh, Ibn Ebi-Hatim i drugi navode više hadisa i predanja s istim sadržajem. Ibn-
Džurejdž kaže: /660/ - Ikrime navodi: Ovaj ajet je objavljen u vezi sa Kubejšom bint Ma'n Ibn Asim Ibn Evs, kod koje je umro Ebu-Kajs ibn Eslet, pa joj se ponudio njegov sin. Tada je ona došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: "Allahov Poslaniče, nisam ja naslijedila svog muža, niti sam ostavljena, pa da se udam. Nakon toga je Allah obja­vio ovaj ajet." Es-Suddi navodi od Ebu-Malika: "Kada bi u vrijeme paganstva ženi umro muž, njen staratelj bi došao i na nju stavio ogrtač, pa ako bi on imao malodobnog sina ili brata, zadržao bi je dok ne odraste ili ona ne umre, kako bi je naslijedio. Ako bi ona pobjegla i došla kod svojih, a da na nju nije bacio svoj ogrtač, spasila bi se. Zato je Allah objavio ovaj ajet: لا "nije vam dozvoljeno da nasljeđujete..."

"i da im poteškoće pričinjavate s namjerom da nešto od onoga što ste im dali prisvojite", tj. da im napravite štetu kako bi vama ostalo ono što ste dali ili dio toga, odnosno, dio njihovih prava ili bilo šta što je na njihovu štetu. Abdullah ibn Mubarek kaže: - Riječi Allaha Uzvišenog: "Nije vam dozvoljeno da žene preko volje nji­hove nasljeđujete..." znače: "odnose se na vrijeme paganstva", a riječi: "i da im poteškoće pričinjavate..." u islamu;

"osim ako budu učinile jasni grijeh". Ibn-Mesud, Ibn-Abbas i grupa tabiina navode da se to odnosi na blud, tj. ako budu počinile blud. U tom slučaju treba vratiti svadbeni dar koji si toj ženi dao i to tako da je prisiliš da to ostavi, te da se rastaviš s njom. Ima mišljenja da se to odnosi na nepokornost žene i griješenje. U vezi s tim Ibn-Džerir kaže: "To obuhvaća sve: i blud, i griješenje, i nepokornost, i otrovnost jezika i sl." Znači, sve to opravdava grdnju i nezadovoljstvo sve dok se ona ne razriješi svih prava koja je imala, ili di­jela tih prava i dok se on ne razdvoji od nje. To je is­pravno, Allah to najbolje zna!; "S njima lijepo živite!" Znači: lijepo s njima govorite i postupajte prema svojim mogućnostima i činite im ono što biste željeli da se vama čini, jer Allah Uzvišeni kaže: "One imaju isto toliko prava koliko i obaveze na dobro." (2:228) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /661/ "Najbolji je od vas onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji od vas prema svojoj porodici!" U njegovom je moralu bilo da ima lijep odnos, da je uvijek dobro raspoložen, da lijepo i nježno postupa prema svojoj porodici, da ih bez škrtarenja opskrbljuje, da razvese­ljava svoje žene - tako da se nadmetao s Aišom u trčanju razveseljavajući je time. Svake noći sakupio bi svoje žene u kući u kojoj obitava, pa bi ponekad za­jedno večerali, a zatim bi svaka išla u svoj stan. Kada bi klanjao jaciju, išao bi u svoj dom, malo se zabavio s porodicom prije nego pođe na spavanje, pa bi ih time oraspoložio. Allah Uzvišeni kaže:

"Allahov Poslanik vama je bio divan uzor!" (60:6)

"A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da odvratnost osjećate prema nečemu u čemu je Allah veliko dobro dao!" To znači: ako budete strpljivi i izdržite uprkos odvrat­nosti, možda će u tome biti veliko dobro na ovome i onome svijetu. U vezi s ovim ajetom Ibn-Abbas kaže: "To znači da bude nježan prema njoj, pa dobije od nje dijete, u kojemu je veliko dobro!"

El-Buhari prenosi od Al-Berraa da je rekao: "Pos­ljednje poglavlje koje je spušteno jeste (berae), tj. Et-Tevba, a posljednji ajet je "Oni traže od tebe fetvu."

Imam Ahmed prenosi od Džabira ibn Abdullaha da je rekao: /896/ - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je kod mene, a ja sam bio bolestan i nisam bio pri svijesti, pa je abdestio i polio me, ili je rekao da me poliju, pa sam došao sebi i rekao: "Nas­lijedit će me samo kelalom, pa ko će biti nasljednik?" Tada je Allah spustio ajet o feraidu (nasljeđivanju). Hadis bilježe dva Sahiha od Šu'be, a prenose ga i sastavljači Sunena preko Ibn-Ujejne. U nekim verzi­jama hadisa stoji: "pa je objavljen ajet o nasljedstvu (mirazu): - Oni traže od tebe fetvu; Reci: "Allah će vam kazati propis o ke­lali." Kao da to znači - a Allah zna - oni traže od tebe fetvu o kelali, - Reci: "Allah će vam kazati propis o njoj", gdje ono što je spomenuto upućuje na ono što je izostavljeno.

Ranije je bilo govora o kelali i njenoj etimologiji. Ona je izvedena od "iklil" /kruna/, koja obuhvaća glavu sa svih strana i stoga je mnogi učenjaci tumače da znači "onaj koji je umro a nema djeteta ni rodite­lja." Među učenjacima ih ima koji kažu da kelala označava onoga ko nema djeteta, kao što na to upućuje ajet:

"A ako neko umre, a ne bude imao djeteta." Problem odredbe o kelali bio je nejasan zapo-vjedniku vjernika, Omeru ibn al-Hat­tabu,. r.a., kao što je potvrđeno u dva Sahiha, u koji­ma. je rekao: "Za troje sam želio da nam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da propise, pa da ih se pridržavamo, i to: o dijelu koji nasljeđuje djed, kelali, i o jednoj vrsti kamate." Imam Ahmed prenosi od Omera ibn al-Hattaba: /897/ - Ni o čemu nisam pitao više Allahovog Poslanika nego o 'kelali', tako da je on upro prstom u moja prsa rekavši: "Dovoljan ti je ajet 'Es-Sajf' sa kraja sure En-Nisa." Ovako ga on pre­nosi skraćeno, a Muslim ga iznosi u dužem obliku. Pod ajetom "Es-Sajf" misli se na ajet koji je spušten u ljeto, a Allah najbolje zna. Pošto je Allahov Poslanik uputio Omera u razumijevanje ajeta, Omer je zabo­ravio upitati ga za značenje riječi Es-Sajf. Spomenuto nam je da je Ebu-Bekr es-Siddik rekao u svojoj hutbi: "Ajet koji je spušten na početku sure En-Ni'sa 1 vezano za feraid, Allah ga je objavio u vezi sa djete­tom i ocem. Drugi ajet2 objavljen je u vezi s mužem, ženom i sestrom po majci. A ajet kojim je završio suru En-Ni'sa, Allah, dž.š., objavio je vezano za braću i sestre po ocu i majci.3 Ajet kojim se završava sura El-Enfal4 objavio je u vezi s rodbinom, koji su preči jedni drugima po Allahovoj Knjizi, a to su rodbina po ocu?" Prenosi Ibn-Džerir.

Spomen onoga što je izrečeno u vezi sa značenjem "kelale"

Kod Allaha je utočište i oslonac. Uzvišeni Allah kaže: "Ako neko umre", - ovdje znači - umre, "i ne bude imao djeteta", toga se drži onaj ko smatra da nije uvjet kelale, da više ne postoji otac nego je za postojanje kelale dovoljno da više ne postoji dijete, a to je rivajet od Omera ibn el-Hattaba, s vjerodostojnim nizom prenosilaca hadisa preko rivajeta Ibn-Džerira. Ali ono čemu se pribjegava jeste stav većine i presuda Es-Siddika: "To je onaj koji nema ni djeteta ni roditelja." A na to upućuju riječi Uzvišenog Allaha:

"a ko ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine", a ako bude imao oca neće naslijediti ništa, jer je on, prema konsenzu­su, sprečava u tome. To upućuje, nakon što se raz­misli, na onoga ko nema djeteta prema tekstu Kur'ana, i ko, prema tekstu Kur'ana, nema oca. Jer sestra nema pravo na polovinu pored oca, čak nema uopće pravo na naslijeđe.

Imam Ahmed prenosi od Zejda ibn Sabita /898/ da je upitan za ženu i sestru po ocu i majci, pa je pre­sudio da ženi pripada polovina i sestri polovina. Pa mu je zato prigovoreno, te je rekao: "Prisustvovao sam kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, tako presudio." Na ovaj način prenosi samo Ahmed.

Ibn-Džerir i drugi prenose od Ibn-Abbasa i Ibn-Zubejra da su njih dvojica rekli o mrtvacu koji je iza sebe ostavio kćer i sestru, da sestri ne pripada ništa", prema riječima Uzvišenog Allaha:

"Ako neko umre, a i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine." A ako je ostavio kćer, ostavio je dijete, tako da ništa ne pripada sestri.

Njima se suprotstavila većina rekavši o ovome pi­tanju slijedeće: "Kćerki pripada polovina, a sestri druga polovina prema srodstvu po ocu, mimo ovog ajeta. A ovaj ajet utvrđuje tekst kojim joj na ovaj način to pripada." Što se tiče njenog nasljeđivanja prema rodbinskoj vezi po ocu, El-Buhari prenosi od El-Esveda da je rekao: /899/ "Među nama je presudio Mu'az ibn Džebel za vrijeme Allahovog Poslanika da pola pripada kćerki, a pola sestri." Sulejman kaže: "Presudio je nama", ali ne spominje da je bilo za vri­jeme Allahovog Poslanika.

Također u Sahihu od El-Buharije stoji da je Huzejl ibn Šurahbil rekao: /900/ - Ebu-Musa El-Eš'ari upitan je za kćerku, kćerku od sina i sestru, pa je rekao: "Kćerki pripada polovina a sestri polovina, otiđi kod Ibn-Mesuda, on će se sa mnom složiti." - Pa je on upitao Ibn-Mesuda, izvijestivši ga o riječima Ebu-Musaa, te je rekao: "Zalutao sam dakle, i nisam od onih koji su upućeni...!!! Presudit ću u tome onako kako je presudio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Polovina pripada kćerki, a kćerki od sina pripada šestina, tako da se upotpune dvije trećine, a ono što ostane pripada sestri." Otišli smo Ebu-Musau i izvijestili ga o riječima Ibn-Mesuda, a on je rekao: "Ne pitajte me dok imate takvog alima među vama." Uzvišeni Allah kaže:

"a on će naslijediti nju, ako ona ne bude imala djeteta", tj. brat nasljeđuje sve što njoj pripada. Ako ona umre kao "kelala" i ne bude imala dijete niti roditelja, jer ukoli­ko bude imala oca, brat ne nasljeđuje ništa. A ako uz njega ima i onaj kome pripada dio naslijeđa, taj nje­gov dio njemu se prosljeđuje, kao što je muž, brat ili sestra, a ono što ostaje prosljeđuje se bratu, pošto je utvrđeno u dva Sahiha od Ibn-Abbasa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /901/ "Daj­te prava naslijeđa (faraid) onima kojima pripadaju, a dio naslijeđa koji ostaje preči je rođacima po muškarcu." Uzvišeni Allah kaže:

"...a ako su dvije, njima dvije trećine njegove ostavštine", znači ako onaj ko umre kao "kelala" a bude imao dvije sestre, njima su propisane dvije trećine, isto tako ako ima više od dvije sestre priključuju se njima dvjema. Iz ovog je jedna skupina preuzela odredbu o dvije kćerke na isti način kako je odredba o sestrama preu­zeta iz odredbe o kćerkama, prema riječima Uzvišenog Allaha:

"A ako ih bude više od dvije ženske, njima dvije trećine onoga što je ostavio." (4:11.) Uzvišeni Allah kaže: "A ako su braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženama."

Ovo je odredba o srodstvu po ocu među sinovima, i sinovima sinova, i među braćom i sestrama; muškarcima se daje koliko dvjema ženskim osoba­ma.

Uzvišeni Allah kaže:"To vam Allah objašnjava." Određuje vam Svoje propise, faraid, postavlja vam Svoje granice i objašnjava vam Svoje zakone. Uzvišeni Allah kaže: "...da ne zalu­tate", tj. da ne zalutate od istine, nakon što vam je objašnjeno.

"A Allah zna sve", On zna za posljedice djela i za koristi od njih i kakvo dobro ima u njima za Njegove robove, i šta zaslužuje svako u odnosu na bliskost prema umrlom.

Prenosi se od Omera el-Hattaba da "kelala" označava onoga ko nema djeteta, a zatim se on sa­glasio s riječima Ebu-Bekra es-Siddika. Ibn-Džerir prenosi od Omera, r.a., da je rekao: "Stid me je da se u tome suprotstavljam Ebu-Bekru." A Ebu-Bekr, r.a., kaže: "To znači bez djeteta i roditelja." To je rekao Ebu-Bekr es-Siddik, a u tom se slažu i većina ashaba, i tabiina, i imama od najstarijeg vremena do danas, a isto je i sa četiri mezheba, sedam fakiha i svim slav­nim učenjacima. Na to ukazuje Kur'an, kao što Allah upućuje da je to objasnio i pojasnio Svojim riječima:

"Allah vam to objašnjava da ne zalutate, a Allah zna sve." Uzvišeni Allah to najbolje zna.

1 Pogledaj suru En-Ni'sa, 11. ajet.

2 Pogledaj suru En-Ni'sa, 12. ajet.

3 Pogledaj suru En-Ni'sa, 176. ajet. ovaj ajet

4 El-Enfal, 75. ajet.