Nazivi sure Fatiha*

Početak Knjige", kojom počinje  kur'anski tekst i kojom se otvara i počinje učenje u namazima.

"Majka Knjige" i "Majka Kur'ana", tj. srž, budući da se sva značenja Kur'ana odnose na ono što ona sadrži; "Sedam sličnih ajeta" (ili onih koji se ponavljaju) te "Kur'an časni". U Sahihu Tirmizije potvrđuje se kao vjerodostojno predanje kako je Ebu-Hurejre rekao: "Božji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /5/ 'Hvala Allahu, Gos­podaru svjetova' jeste Majka Kur'ana, Majka Knjige, Sedam sličnih ajeta, Kur'an časni." Naziva se i  "Zahvala" i  "Molitva", u skladu s riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha, dž.š.: /6/ "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba na dva dijela. Kada Moj rob kaže: 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova', Allah kaže: 'Moj rob Mi se zahvaljuje.' Fatiha je dobila i naziv "Namaz",  budući da je ona uvjet namaza.

Pored toga, naziva se i "Lijek", na osnovu pre­danja Darimija od Ebu-Seida el-Hudrija izravno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /7/ "Početak Knjige je lijek od svakog otrova", kao i "Duševni lijek", na osnovi hadisa Ebu-Seida el-Hudrija, prema kome se jedan bolestan čovjek njom izliječio, nakon čega mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /8/ "Otkuda znaš da je ona lijek?" Naziva se i "Osnova Kur'ana", na temelju predanja Ša'bija od Ibn-Abbasa, koji ju je nazvao "Osnova Kur'ana" rekavši: "Njena osnova su riječi: 'U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.'"

Sufjan ibn Ujejne nazvao je ovu suru  "Štitnik", a Jahja ibn ebi-Kesir "Dovoljna", na osnovi sadržaja nekih mursel hadisa: /9/ "Majka Knjige zamjenjuje drugo, a drugo ne zamjenjuje nju." Usto, naziva se i "Molitva" i  "Riznica", što navodi  Zamahšeri u Keššafu.

Objava

Prema predanju Ibn-Abbasa, Katade i Ebul-Alije, sura "El-Fatiha" objavljena je u Meki. Dakle, to je mekanska sura, iako ima mišljenja da je medinska, odnosno, da je objavljena dva puta, prvo u Meki, a zatim i u Medini.[1]

Vrijednosti Fatihe

Imam Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: /10/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jednom prilikom kod Ubejja ibn Ka'ba dok je ovaj klanjao namaz i rekao mu: 'O Ubejje!' Ubejj se okrenuo ne odazvavši se, a on mu je ponovio: 'O Ubejje!' Ubejj je tada brže završio namaz i pohitao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši:

 'Mir s tobom, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao je: 'I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?' On je odgovorio: 'Allahov Poslaniče, bio sam u namazu.' Na to mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: 'Zar ti u onome što je Allah meni objavio nije poznato:

'Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome što će vam život osigurati.' (8:24)

On je rekao: 'Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  zapitao ga je: 'Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije ob­javljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, niti u Furkanu?!' Rekao je: 'Da, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: 'Ne bih htio izići na ova vrata prije nego što je saznaš.'

Zatim priča: 'Alla­hov. Poslanik me je uzeo za  ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima, upitao sam: 'Alla­hov Poslaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?'  Rekao je: 'Ona što je učiš u namazu...!' Proučio sam mu  'Majku Kur'ana', a on je rekao: 'Tako mi Onog u Čijoj ruci je moj život, Allah nije objavio niti u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!' "

Prenosi ga Tirmizi i navodi: /11/ "To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni koji ti objavljujemo." Zatim kaže: "Hadis je hasen-sahih."

Imam Ahmed ibn Hanbel, r.a., u svom Musnedu navodi da je Ebu-Seid ibnul-Mu'alla rekao: /12/ "Dok sam klanjao, pozvao me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz." Zatim kaže: "Otišao sam kod njega, pa mi je rekao: 'Šta te je spriječilo da mi dođeš?' Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, klanjao sam.' On je na to rekao: 'Zar Allah Uzvišeni nije kazao:

'O vjernici! Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu Onome što vas oživljava!' (8:24) Zatim je kazao: 'Prije nego iziđeš iz džamije, reći ću ti koja je najvrednija sura u Kur'anu!' Zatim me je uzeo za ruku, a kada je htio izići iz džamije, ja rekoh: 'Allahov Poslaniče, kazao si da ćeš mi reći koja je najvrednija sura u Kur'anu?' Odgovorio je: 

 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!' To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni, koji sam ti donio." Ovako prenose Buhari, Ebu-Davud, Nesa'i i Ibn-Madže.

Drugi hadis

Muslim prenosi u svom Sahihu, te Nesa'i u svom Sunenu sa lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa da je rekao: /13/ "Dok je jednom prilikom kod Allahovog Poslanika bio Džebrail, začula se neka škripa. Džebrail je pogledao prema nebu rekavši: 'To se otvaraju vrata nebeska što nikada nisu otvarana!' Zatim je dodao: 'Otuda je sišao melek, došao Poslaniku i rekao mu: 'Obraduj sa dva svjetla koja su ti, mimo drugih vjerovjesnika, dana, a to su: 'Početak Knjige' i  'Posljednji ajeti sure El-Bekare'."

Navedeno prema Nesa'iju, a Muslim hadis prenosi u sličnoj verziji.

Sljedeći hadis

Muslim prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: /14/ "Ko klanja namaz u kome nije proučio  'Majku Kur'ana', namaz mu nije potpun!" Neko je pričao Ebu-Hurejri: "Kada smo za imamom, kako da postupimo?", pa je rekao: "Učite Fatihu u sebi!", a ja sam čuo Allaho­vog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: "Uzvišeni Allah kaže: "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba, na dva dijela: Mom robu pripada ono što moli! Kada on kaže: "Hvala Allahu, Gospodaru svje­tova!",Allah kaže: "Moj rob Mi zahvaljuje!"; kada kaže: "Svemilosnom, Milostivom", Allah kaže: "Moj rob Me hvali"; kada kaže: "Vladaru Dana sudnjega", Allah kaže: "Moj rob Me veliča!", odnosno nekada kaže: "Moj rob se Meni predaje" ; kada kaže:

  Samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć molimo!", Allah kaže: "Ovo je između Mene i Mog roba. Njemu pripada ono što moli!" ; kada kaže:

 "Uputi nas na Pravi put! Na put onih koje si  blago­dario!  A ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali", Allah kaže: "Ovo pripada Mom robu, jer Njegovo je ono što on moli!" (Ovako hadis prenosi Nesa'i...)

Stav o učenju Fatihe u namazu

Postoje tri mišljenja učenjaka:

1. Obavezno je da Fatihu uči imam i muktedija (koji klanja za imamom) kao i onaj koji klanja pojedinačno, i to potvrđuje glavnina hadisa koji se odnose na ovo pi­tanje:. /15/ "Nema namaza ko ne prouči Fatihu!" /16/ "Ko klanja namaz u kojem ne prouči Fatihu, namaz mu nije potpun." /17/ "Neće biti nagrade za namaz u kojem se ne prouči Majka Kur'ana." Ovo je mišljenje Šafije, r.a.

2. Nije obavezno za muktediju da uči Fatihu ili bilo šta drugo u namazu, bez obzira da li se radi o namazu u kome se uči naglas ili u sebi. Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu prenosi od Džabira ibn Abdullaha, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: /18/ "Ko bude klanjao za imamom, učenje imama bit će i njegovo učenje." Međutim, u senedu (lancu ovog hadisa) postoji slabost, a prenosi ga Malik od Vehba ibn Kejsana, koji to prenosi od Džabira kao njegove riječi. Ovaj hadis također se prenosi direktno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u više verzija ali nijedna nije vjerodostojna. Allah to najbolje zna!

3. Obavezno je da muktedija uči za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, za razliku od namaza u kome se uči naglas, kada nije obavezno učiti Fatihu. To je utvrđeno na osnovi predanja Ebu-Musaa el-Eš'arije u Muslimovom Sahihu , gdje se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: /20/ "Imam je tu da ga slijedite, pa kada izgovori "tekbir", i vi izgo­vorite, kada uči, vi slušajte... i spomenuo je hadis do kraja. Ovako ga prenose Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai i Ibni-Madže/ Ehlus-sunen u svojim "Sunenima" od Ebu-Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: "...a kada uči, vi šutite!" Muslim ibn Hadžadž ovaj hadis smatra vjerodostojnim.

Gornja dva hadisa ukazuju na vjerodostojnost ovog mišljenja koje je, ustvari, i mišljenje Šafije, Allah mu se smilovao.[2]

Tumačenje "isti'aze" i propisi u vezi s tim

Uzvišeni Allah kaže:

"A ako te pogodi smutnja šejtanova, ti po­traži zaštitu od Allaha! On, uistinu, sve čuje i zna!" (7:200) Zatim kaže:

"Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od prokletog šejtana! On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga uzdaju! Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Njemu ravnim smatraju" (16:98), tj. njihovom Gospodaru, Allahu ravne smatraju. Neki učači Kur'ana tvrde da se zaštita traži nakon učenja, temeljeći to na bukvalnom značenju ajeta, te na izbjegavanju samodopadljivosti nakon što se završi s ibadetom, što Ebu-Bekr ibn El-Arebi smatra neobičnim. Međutim, postoji i drugo mišljenje, po kome je "isti'aza" potrebna i na početku i na završetku učenja. Opće je poznato, međutim, mišljenje koje prihvaća većina učenjaka - da je "isti'aza" potrebna prije učenja kako bi se  onemogućilo djelovanje šejtana i dekon­centracija. Prema tome mišljenju, ajet ima sljedeće značenje "Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži da te zaštiti Allah od prokletog šejtana", kao što je i u riječima Alla­ha Uzvišenog:

"Kada hoćete klanjati namaz, operite svoja lica i svoje ruke..."  itd. (5:6)  Dakle, kada hoćete na namaz, to učinite! Dokaz za to su i hadisi Allah ovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

- Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Seida el-Hudrija  da je rekao: /21/ "Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao noću da klanja, počeo bi namaz s tekbirom i učenjem:

"Veličina i hvala pripada Tebi, moj Allahu!  Blago­slovljeno je  Tvoje  ime, neizmjerna  Tvoja veličina! Nema drugog boga osim Tebe!",

zatim: "Nema boga osim Allaha", tri puta, a zatim:

"Utječem se Allahu, Koji sve čuje i zna, od prokletog šejtana!",

"od njegova davljenja, njegove oholosti i pjesama!" [3]

To prenose četverica priređivača Sunena prema predanju Džafera ibn Sulejmana od Alija ibn Alije er-Rifai el-Ješkerija. Tirmizi kaže: "To je najpoznatije u ovoj oblasti!", a Ebu-Hanife, r.h., i Muhammed ističu da se "isti'aza" odnosi isključivo na učenje, dok Ebu-Jusuf na­vodi da se odnosi na namaz.

Jedna od lijepih stvari u vezi s "isti'azom" jeste čistota usta u pogledu nepotrebnog i bestidnog govora. Ona je za učenje Allahovog govora, traženje utočišta i zaštite kod Allaha, priznavanje Njegove svemoći naspram slabosti roba, odnosno nemoći suprotstavljanja unutarnjem neprijatelju kojeg može spriječiti i onemogućiti samo Allah, Koji ga je stvorio, jer Njega ne može prevariti niti podmititi, za razliku od neprijatelja iz ljudske vrste. Stoga, budući da šejtan tretira čovjeka kao onoga koji ga ne vidi, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji njega vidi, a Kojeg šejtan ne vidi. Riječi: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana", dakle, znače: tražim utočište kod Allaha Uzvišenog od prokletog šejtana kako mi ne bi nanio štetu u vjeri, ni na ovome svijetu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno ili me naveo da činim ono što mi je zabranjeno. Budući da šejtan vidi čovjeka, a on ne vidi njega, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji šejtana vidi, a on Njega ne vidi.

Većina učenjaka smatra da je "isti'aza" poželjna, a ne obavezna, u smislu da onaj koji je ne učini ipak nije grješnik. Ibn-Sirin ističe: "Ako čovjek jednom u životu zatraži zaštitu kod Allaha, s njega je spala obaveza!" Učenjaci navode da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio ustrajan u učenju isti'aze jer to odbija šejtana, a Šafija navodi da se to može učiniti i naglas i u sebi. Stoga je ono čime se zadovoljava obaveza i samo obavezno.[4]

Riječ "šejtan"  izvedena je od infinitiva glagola "šetane", što znači biti udaljen, i on je (po svojoj prirodi i nedjelima) daleko od svakog dobra. Riječ "er-redžim"  znači proklet, tj. udaljen od svakog dobra.

"U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!"/1/

 Prema predanju Ebu-Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn-Abbasa se navodi da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure "En-Neml", iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura. Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn-Abbasa, koje prenosi Ebu-Davud. Oni, pak, koji smatraju da je to ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četverica halifa bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabiini, odnosno nasljednici tabiina. Usto, ovo je stav i Ebu-Hanife, Sevrija i Ibn-Hanbela, dok Imam Malik smatra da se bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi.

Ukratko, može se reći da predanje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuje na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.

Vrijednosti bismille

Imam Ebu-Muhammed Abdurrahman ibn Ebi-Hatim, r.h., u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana, prenosi da je rekao: /22/ "Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje u vezi s bismillom, tj. riječi:”U ime Allaha , Svemilosnog, Milostivog” na što je on odgovorio: "To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg Imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju."

Veki', sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Mes'uda da je rekao: "Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest zebanija (čuvara Džehennema), neka uči bismillu", pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih. To navode Ibn-Atijje i El-Kurtubi. Ibn-Atijje odabira ovo mišljenje i navodi sljedeći hadis: /23/ "Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio:

"Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!" Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.

U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Ed-Dahhaka, a on od Ibn-Abbasa, navodi se: "Prvo što je Džebrail saopćio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bile su riječi: /24/ Muhammede, reci: 'Utječem se Onome Koji istinski čuje i  zna, od prokletog šejtana!', a zatim je rekao: 'Reci:

“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog'."  En-Nesa'i u knjizi "Dan i noć", te Ibn-Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od El-Hudžejmija, on od Ebu-Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: /25/ "Bio sam iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  kada je posrnuo, pa sam rekao: 'Propao šejtan!', a on mi je odgovorio: 'Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: 'Bismillah', jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!' "

To je uticaj berićeta riječi bismille!

Lijepo je bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno. Lijepo je, također, proučiti bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /26/ "Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori bismillu i kaže: 'U ime Allaha! Moj Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podariš!' - ako iz toga odnosa bude rođeno dijete - šejtan mu nikada neće nanijeti štetu!"

Ime  Allah,  vlastito je ime za Gospodara, odnosno, to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime EL-ISMUL-A'ZAM, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog. Allah Uzvišeni kaže: "On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, Onaj Koji sve osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega što Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!" (59:22-24)  Buharija i Muslim navode od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /27/ "Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet."[5]

predstavljaju dva imena izvedena iz riječi  "milost" sa pojačanim značenjem. Ime  "Svemilosni" ima općenitije značenje od  (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim da nas Allah uputi i na Njega se oslanjamo!

* Objavljena nakon sure "El-Muddessir".

[1] Tačnije je, međutim, da je objavljena u Meki. Allah, dž.š., kaže: Mi smo ti dali sedam ajeta koji se ponavljaju." (15:87) Tj., ajeta koji se ponavljaju u namazu i uče na svakom rekatu. Prema tome, budući da je Allah naredio namaz u Meki, evidentno je da je i ova sura objavljena u Meki, budući da se ona uči na svakom rekatu namaza otkada je namaz naređen kao obavezna dužnost. Na to upućuje i hadis: "...Namaz sam podijelio... itd." Fatiha se sastoji od sedam ajeta, a ulema se razilazi oko toga da li je bismilla ajet Fatihe ili ne!

[2] Uporedi str. 13, gdje se, također, razmatra ovo pitanje!

[3] Riječ  (el-hemize) znači: smrt, padavica, davljenje, (en-nefih) znači oholost i puhanje, a  (en-nefes) vračarsko zapuhivanje, čaranje, pjesništvo (šejtansko).

[4] Kada kažem: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana!", to znači: utječem se Allahu, kod Njega tražim zaštitu od zla šejtana odstranjenog od Allahove milosti i svakog dobra, kako mi ne bi nanio štetu u mojoj vjeri ili životu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno, a naveo da činim što mi je zabranjeno. Jer, šejtana može spriječiti samo Allah Uzvišeni!

[5] Riječ  znači: "Ko ih istinski razumije i radi po njima." Raditi po njima znači iskazivati Allahovu Jednoću i iskazivati Njegovu Jednoću u Biću, Svojstvima, rububijjetu (da je On Gospodar) i uluhijjetu (da je On Bog Koji se obožva). Ovo treba iskazivati svojim bićem i dušom, a ko umre sa iskrenim tevhidom i sa svim njegovim značenjima a nije radio i govorio suprotno tevhidu, ući će u Džennet. Što se tiče toga da riječ  znači pamćenje tih imena, možemo reći da mnogo ljudi nauči ta imena napamet, ali bez razumijevanja, a usto postupaju suprotno tome, što predstavlja kontradiktornost sa riječima. Za ovakvog čovjeka ne može se reći da je "naučio" ta imena jer se ovdje misli na razumijevanje tih imena i djelovanje shodno njima, onako kako to Allah želi i kako nam je Poslanik dostavio.

"Na put onih kojim si blagodati podario."

Ovim se objašnjavaju riječi: "Pravi put." Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže:

"Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!" (4:69-70)

Ed-Dahhak navodi da je Ibn-Abbas rekao:

"...Na put onih kojim si blagodati podario...", jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine i Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi.

To je u skladu s riječima našega Gospodara:

“A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” (4: 69)

Riječi Allaha Uzvišenog:

 "A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali!"  znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija  ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.

PUT VJERNIKA pretpostavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: "...onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi" (5: 60), a na kršćane zabluda - u skladu s riječima:

 "Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli." (5:77)  Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog:”A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: "Židovi", te i usto dodao:”Niti onih koji su zalutali "kršćani!      Oni su zalutali!"    

Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne, sa svojim lancem prenosilaca, od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn-Merdevejha od Ebu-Zerra se navodi: /34/ "Pitao sam Allahovog Poslanika u vezi s riječima: "na koje se srdžba izlila", pa je rekao: "To su židovi", a ja dodao: "Niti onih koji su zalutali!", pa je rekao: "To su kršćani!"

Zaključak

Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenome, veličanje i pohvalu Allahu, dž.š., navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak  kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i obožavaju Ga, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu (ibadet) i čistom, monoteističkom obožavanju, te čistotu od svakog oblika idolopoklonstva (širka), odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do džennetskog blaženstva, u društvo vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.

Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih djela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastrašivanje i upozorenje na slijeđenje puteva neistine, da ne bismo bili oživljeni na Sudnjem danu u društvu onih koji su slijedili te puteve, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.

Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima:

"Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba..."  Ovdje je u riječima: "a ne onih na koje se izlila srdžba" izostavljen subjekat srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:

"Koga Allah uputi, on je na Pravom putu, a kome da da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!" (18:17)

Zatim kaže: "Kome Allah da da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju." (7: 186). Više drugih ajeta, također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indeterminista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj bida'at nejasnim ajetima iz Kur'ana, ostavljajući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: /35/ "Kada vidite one koji iz Kur'ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur'anu i budite oprezni s njima." To su oni koje je Allah, dž.š., opisao riječima:

"Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur'ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem." (3:7)  Prema tome, u Kur'anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bid´ate, budući da je on objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog.[1]

Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: "Amin!", što znači: "Bože, uslišaj!" Tačno je da je to lijepo (mustehab) za onoga ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ "Kada imam kaže 'Amin!' i vi to kažite, jer onome čija riječ 'Amin' bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi." U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /37/ "Ako neko od vas u namazu kaže 'Amin!' istovremeno dok i meleci govore na nebu, i to se jedno s drugim poklopi, njemu će biti oprošteni sitni grijesi koje je ranije činio." Od Enesa se navodi da je rekao: /38/ "Meni je dano 'Amin!' u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio 'Amin!' Zato i vi završavajte svoje dove s 'Amin' da bi vam ih Allah uslišao." Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju navode sljedeći ajet:

- I Musa reče: “Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogatstvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihvate dok ne dožive patnju nesnosnu!” On je rekao: “Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!” (10:88-89)

Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi:

"Uslišena je molba vaša." To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna![2]

[1] Ja bih tome još dodao: "Nema sumnje da je i uputa i zabluda od Allaha Uzvišenog i ne postoji ništa a da nema svoj uzrok. Međutim, pošto su tvrdoglavost (inad) i nevjerstvo (kufr) nastavljeni među idolopoklonicima i nevjernicima i nakon što im je došao jasni dokaz, normalno je da ih Allah kazni za to odgovarajućom kaznom, što je i učinio ostavivši ih u zabludi. Allah Uzvišeni kaže: "A kad oni skrenuše ustranu, Allah učini da i njihova srca skrenu ustranu." (61:5), zatim:

"A onome ko škrtari i osjeća se neovisnim, smatrajući ono najljepše lažnim, njemu Ćemo put zla olakšati" (92:8-10), što je primjerena kazna.

    Što se, pak, tiče vjernika, pošto su oni poslušali istinu, prihvativši je s iskrenošću i razumijevanjem, normalno je da budu i oni nagrađeni odgovarajućom nagradom. Njima je Allah olakšao da krenu Pravim putem, darivajući ih razumijevanjem, pameću i vjerom. Kao što Allah Uzvišeni kaže:

"A onome koji udjeljuje i boji se Allaha, potvrđujući istinitost onoga što je najljepše, lagodnost Ćemo omogućiti." (92:5-7) To je odgovarajuća nagrada za njih.

    Kao što je poznato, i uputa i zabluda su od Allaha, Koji je sve stvorio; On je Onaj Koji upućuje vjernike njihovim činom prihvaćanja vjere, a daje zabludu nevjernicima zbog njihove tvrdoglavosti i odbojnosti, što predstavlja, kao što smo spomenuli, odgovarajuću nagradu, odnosno kaznu. To je ono što želi reći i naš komentator, Ibn-Kesir, r.h., riječima: "...a ne kao što tvrde kaderije (indeterministi) i njihovi sljedbenici da ljudi sami prave svoj izbor i postupaju prema tome", tj. da oni biraju između Pravog puta i zablude, jer Onaj Koji upućuje, odnosno čini da se ide u zabludu, jeste isključivo Allah Uzvišeni, dok Njegovi robovi samo pripremaju povod za to, razumijevanjem i djelovanjem u skladu s vjerom (vjernici), odnosno tvrdoglavošću i odbojnošću (nevjernici). To su isključivo stvari izbora koji stoji kao pretpostavka nagrade, odnosno kazne, dok je pitanje Pravog puta ili zablude stvar Allaha Uzvišenog. Jer, kada bi pitanje Pravog puta bilo isključivo u nadležnosti vjernika i njegovog izbora, on se ne bi obraćao Allahu,.dž.š., riječima:

"Uputi nas na Pravi put!", odnosno, riječima: "Naš Gospodaru, ne učini da naša srca skrenu nakon što si nas uputio!" (3:8) Allah Uzvišeni to najbolje zna i On upućuje na Pravi put!

[2] Ovo je sasvim u skladu s riječima Allaha Uzvišenog:. "Kada se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo." (7:204) Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha, dž.š., kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni i zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće da i razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim. Time će nam i Allahova Milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /39/ "Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur'an, vi šutite..." Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je Fatihu učiti za imamom u skladu s hadisom: /40/ "Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu." To Allah najbolje zna!

Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima da sa strpljivošću i namazom traže od Njega dobro koje na ovom svijetu priželjkuju. O tome Ibn Ebi-Hatim, s lancem koji seže do Omera ibn Hattaba, r.a., kaže: "Strpljivosti imaju dvije vrste: strpljivost pri nesreći, koja je dobra, i strpljivost pri izbjegavanju Allahovih zabrana, koja je još bolja." Ibn-Mubarek s lancem prenosilaca prenosi od Seida ibn Džubejra da je rekao: "Strpljivost je prihvaćanje onoga što pogodi Allahova roba, uzdajući se da će to naći kod Allaha. Nekada čovjek podnosi teškoće pokazujući to is­ključivo kroz strpljivost."

Što se tiče riječi Uzvišenog: "namaz, molitva", ona ima jednu od glavnih uloga da čovjek bude postojan. Od Huzejfe ibn Jemana prenosi se: /66/ "Kada bi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto zadesilo, on bi pristupio namazu." Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao: /67/ "Posmatrao sam nas u noći uoči Bedra. Svi smo spavali izuzev Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je klanjao i molio dovom sve do sabaha." Ibn-Džerir navodi lanac prenosilaca koji seže do Ujejne ibn Ab­durrahmana, odnosno njegovog oca, da je Ibn-Ab­bas, kada je na putu čuo za smrt svog brata Qathema, prvo izgovorio: "Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!", a zatim skrenuo s puta i sjeo da se odmori. Klanjao je dva rekata ostajući dugo na sjedenju (tešehhud), a potom ustao i idući prema svojoj jahalici (devi) rekao: "Tražite pomoć strpljenjem i namazom. To je doista teško, osim poslušnima." /45/ Ibn- -Džerir navodi značenje ajeta: "O vi, svećenici Sljed­benika Knjige, tražite pomoć posvećujući se pokor­nosti Allahu i obavljanjem namaza, koji zadržava čovjeka od sramotnih i nevaljalih djela i približava Allahovom zadovoljstvu, čije obavljanje nije teško samo pokornim, tj. skromnim i predanim pokornosti iz straha od Njega." Jasno je da navedeni ajet, iako predstavlja obraćanje u kontekstu opomene Izraelićanima, nije upućen isključivo njima, nego ima opći smisao kako za njih tako i za druge ljude A, Allah to najbolje zna!

Ovaj ajet sadrži, a Allah to najbolje zna, jedan vid utjehe za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe koji su istjerani iz Meke i odvojeni od svoje džamije i mjesta obavljanja namaza. Allahov Poslanik, dok je bio u Meki, okretao se prema Sve­tom hramu u Kudsu, a pred njim je bila Kaba, a kada je došao u Medinu, okretao se od Kabe prema Kudsu šesnaest ili sedamnaest mjeseci. Zatim mu je Allah dozvolio da se okreće prema Kabi. Zato ovdje kaže:

"Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice." Ebu-Ubejd el-Kasim ibn Sellam u svom djelu "Derogirajuće i derogirano" kaže: "Hadžadž ibn Muhammed nam prenosi izviješće uz lanac od Ibn-Abbasa da je rekao: Prvo što je dokinuto u Kur'anu i nama saopćeno jeste pitanje kible, a Allah to najbolje zna Allah Uzvišeni kaže:

"Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okre­nete, tamo je Allahovo lice." Dakle, prvo je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, određena kibla i on je klanjao okrenuvši se prema Svetom hramu u Kudsu, a napustio Drevni hram, Kabu, a potom mu je određeno da se okreće Drev­nom hramu, Kabi, tako što Allah, dž.š., kaže:

"I iz svakog mjesta u koje dođeš, ti lice svoje časnom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite." (2:150)

Mudžahid kaže: "Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okre­nete, tamo je Allahovo lice." Znači: gdje god bili, Kaba vam je kibla prema kojoj ćete se okretati. Ibn-Džerir kaže: "Neki kažu da je ovaj ajet Allah obja­vio prije nego je naredio okretanje prema Kabi." Drugi navode: "Objavljen je uz dozvolu od Allaha da se klanja dobrovoljni namaz okrećući se prema istoku ili prema zapadu, na putu i u slučaju velikog straha. Ebu-Kurejb prenosi s lancem od Ibn-Omera, da je on klanjao, pa mu se jahalica okrenula, te navodi da je i Allahov Poslanik to činio tumačeći ajet:

"Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice." To prenose: Muslim, Et-Tirmizi, En-Nesa'i, Ibn Ebi-Hatem i Ibn-Merdevejh sa više predanja od Abdul-Melika ibn ebi-Sulejmana. Osno­va je ovoga hadisa u dva Sahiha od Ibn-Omera i Amira ibn Rebie, gdje se ne spominje ajet.

Neki kažu da je objavljen ljudima koji nisu znali kiblu, odnosno stranu na kojoj se nalazi, pa su klanjali okrećući se u različitim pravcima. Muhammed ibn Ishak el-Ehvazi navodi predanje sa lancem prenosila­ca koji seže do Amira ibn Rebie, odnosno njegovog oca, da je rekao: "Bili smo sa Allahovim Poslanikom jedne crne i tamne noći i otišli u neko mjesto gdje je jedan čovjek pravio od kamenja mesdžid gdje bi klanjao. Kada je svanulo, vidjeli smo da smo klanjali okrećući se u pravcu koji nije bio prema kibli. Rekli smo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: Allahov Poslaniče, sinoć smo klanjali a nismo bili okrenuti prema kibli." Nakon toga, Allah je objavio ajet:

"Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice." Prenose Et-Tirmizi i Ibn-ebi-Hatim sa slabim predanjem, a postoje i brojna druga predanja s lancima u kojima ima slabih mjesta, ali koje ipak jedni drugu podupiru što se tiče ponavljanja namaza u slučaju da se utvrdi da je kibla bila pogrešno određena, tu ima različitih mišljenja (Ovi dokazi, tj. sam ajet i naprijed navedeni hadisi govore u prilog tome da ponavljanje nije pot­rebno, a Allah to najbolje zna!)

Ibn-Džerir navodi predanje s lancem od Mudžahida da je rekao: Kada je objavljen ajet:

"Pozovite Me, i zamolite i ja ću vam se odazvati", oni su pitali: "U kome pravcu?", a zatim je objavljeno: "Kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice." Ibn-Džerir kaže: "Riječi:

"Allah je, doista, neizmjerno dobar i On sve zna" znače da On obuhvaća Svoja stvorenja neizmjernom Dobrotom i Darežljivošću, dok riječ: / "Sveznajući" znači da On izuzetno dobro zna šta oni rade, da ništa ne nedostaje niti promiče Njegovu znanju, nego da sve savršeno dob­ro zna."

Riječi Blagoslovljenog i Uzvišenog:

"Zbilja, oni koji riječi Naše izvrću..." Ibn-Abbas kaže: "Ilhad je stavljanje riječi na neodgovarajuća mjesta." A Katade - kaže: "Ilhad je nevjerstvo i tvrdoglavost." I riječi Uzvišenog:

 "Neće se od Nas sakriti."  U ovim je riječima žestoka prijetnja i potvrđeno obećanje kazne, tj. da On, Uzvišeni, zna ko izvrće Njegove ajete, Njegova imena i Njegova svojstva. Kaznit će ga zato kaznom i patnjom. I zato kaže Uzvišeni:

 "Pa da li je bolji onaj koji u Vatru bude bačen ili onaj koji na Sudnji dan dođe siguran?", tj. mogu li biti jednaki ovaj i onaj? Ne, nisu jednaki. Zatim kaže Uzvišeni, prijeteći nevjernicima: "Radite šta hoćete", tj. radite dobro ili zlo, On zna šta vi radite. Vidi vaša djela, i zato kaže Uzvišeni:

 "On zaista vidi šta vi radite."