"licemjerje" u osnovi znači "pokazivanje dobra i prikrivanje zla".Ima ga dvije vrste:

1.  vjersko, koje vodi u vječnu vatru
2. praktično, koje spada u najveće grijehe.

Svojstva licemjera (munafika)
objavljena su u medinskim surama budući da u Meki nije bilo licemjera. Naprotiv, bilo je ljudi koji su pokazivali nevjerstvo (kufr) prezirući i mrzeći ga, iako su intimno bili vjernici! Međutim, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sel-lem, preselio u Medinu, gdje su živjele Ensarije iz plemena Evs i Hazredž, koji su u vrijeme paganstva obožavali kipove kao i drugi arapski idolopoklonici, te židovi, sljedbenici Knjige, koji su živjeli u skladu sa tradicijom svojih predaka, podijeljeni u tri plemena:

1. Benu Kaynuka', saveznici plemena Hazredž,
2. Benu Nedir i
3. Benu Kurejza, saveznici plemena Evs.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, islam je primio dio pripadnika plemena Evs i Hazredž, te mali broj židova, poput Abdullaha ibn Selama, r.a. U to vrijeme također ni u Medini nije bilo licemjerja, pošto muslimani još uvijek nisu imali silu koja bi zadavala strah. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je mirovne sporazume sa židovima i brojnim arapskim plemenima u okolici Medine. Međutim, kada je došlo do velike Bitke na Bedru i kada je Allah uzvisio Svoju Riječ uzdigavši islam i njegove pripadnike - tada je Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, prvak Medine iz plemena Hazredž, prvak navedenih dviju skupina iz vremena paganstva (koje su ga nastojale postaviti za vladara /kralja/ prije nego im je došlo Veliko Dobro), koje su potom primile islam i napustile Ubejja, koji je osjetio prezir prema islamu i muslimanima - poslije Bitke na Bedru rekao je: "Ova bitka je odredila smjer (put)!" Zatim je objavio svoje prihvaćanje islama zajedno sa svojim sljedbenicima i poštovaocima, te nekim drugim sljedbenicima Knjige. Tako je došlo do pojave licemjerja među građanima Medine i okolnim beduinima. Među Muhadžirima (doseljenicima) u to vrijeme nije bilo licemjerja s obzirom na to da oni nisu napustili Meku pod prisilom, nego su to učinili po svom izboru, ostavljajući imetak, djecu i zemlju, u težnji za onim što je kod Allaha Uzvišenog, na ahiretu. Dakle, licemjeri (munafici) bili su iz dva plemena, Evs i Hazredž, te jedan broj među židovima. Stoga Uzvišeni Allah ukazuje na licemjere, kako se vjernici ne bi zavarali njihovom vanjštinom, što bi unijelo nered na širem planu, u samom vjerovanju, budući da su oni u osnovi nevjernici. Zato treba biti oprezan i ne misliti o nemoralnim ljudima dobro! Allah Uzvišeni kaže:
"Ima ljudi koji kažu: 'Vjerujemo u Allaha i drugi svijet', a nisu oni vjernici", odnosno: "Kada ti dođu licemjeri, oni kažu: 'Svjedočimo da si ti Allahov Poslanik!' Allah zna da si ti zasigurno Njegov Poslanik!" (63:1) Dakle, oni to izgovaraju svojim ustima, ali Allah, zasigurno, zna da oni lažu. Zato kaže: "A Allah svjedoči da su licemjeri uistinu lašci" (53:1), odnosno "da nisu vjernici" (2:8).

 U svom nevjerovanju oni su uvjereni da varaju Allaha, dž.š., kada kažu: "Vjerujemo", računajući pritom da će im to koristiti, odnosno da to kod Njega prolazi kao što prolazi kod pojedinih vjernika. Allah Uzvišeni kaže: "Na Dan, kada ih Allah sve oživi, oni će se Njemu zaklinjati kao što se vama zaklinju misleći da će im to koristiti. Oni su doista pravi lažljivci." (58:18)
Zbog takvog njihovog vjerovanja Allah Uzvišeni ih identificira riječima:" iako, ne osjećajući to, sami sebe varaju." Znači, ukoliko vjernike i budu prevarili na kratkotrajnom dunjaluku, oni time samo sebe varaju. Oni naime svojoj duši udovoljavaju ovim činom,  napajajući se čašom radosti, čiji izvor daje sokove propasti, pošto onaj koji ih pije, ispija čašu bola kao srdžbu Allaha Uzvišenog i Njegovu kaznu, koja ne utoljava žeđ. Time licemjer vara samog sebe, misleći da sebi čini dobro! Allah Uzvišeni kaže: "iako, ne osjećajući to, sami sebe varaju."

"U srcima njihovim je bolest." Prema nekim mišljenjima, ovdje "bolest" predstavlja sumnju, licemjerje i prljavštinu. To je sve tačno, budući da je bolest koja je u srcima licemjera i sumnja i licemjerje i prljavština. Sumnja je zato jer oni sumnjaju u  poslanstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; licemjerje je, jer javno pokazuju vjerovanje (iman), a ustvari su nevjernici; prljavština je, jer oni ne vjeruju u ono što je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem; nevjerstvo je, bez sumnje, prljavština!"...pa im je Allah bolest povećao." Znači povećao im je sumnju, licemjerje i prljavštinu. Dakle, nagrada, odnosno kazna, primjerene su vrsti djela, kao što Allah Uzvišeni kaže: "A što se tiče vjernika, njima je vjerovanje povećano i oni se raduju što se, pak, tiče onih u čijim je srcima bolest, ona im je prljavštinu povećala." (9:125) Riječi Allaha Uzvišenog:  "...za ono što su lagali" znače što su lagali Allahu i vjernicima nastojeći ih  prevariti  riječima:  "Mi vjerujemo!" - dok, ustvari, nisu vjerovali. Allah Uzvišeni obavijestio je Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o jednom broju licemjera (munafika) zadržavši za Sebe znanje o ostalima i ne obavještavajući ga o njima. On kaže: "Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine koji su u licemjerstvu spretni! Ti ih ne poznaješ, ali ih Mi znamo!" (9:101) Možda će neko reći: "Zašto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ubijao licemjere pošto je znao neke od njih?" Odgovor na ovo pitanje nalazi se u Sahihima, gdje se navodi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Omeru ibn Hattabu: /48/ "Ne volim da kažu Arapi kako Muhammed ubija svoje drugove (ashabe)!" Znači, on se bojao da ne dođe do bilo kakvih promjena u veze sa prihvaćanjem islama od beduina, jer oni nisu znali da su pojedinci licemjerni, pa bi mogli pomisliti da ih on ubija unatoč njihovom imanu, odnosno mogli bi kazati: "Muhammed ubija svoje drugove (ashabe)!" Malik u vezi s tim kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustezao se od licemjera kako bi pokazao svojim sljedbenicima da vladar ne osuđuje samo po svom znanju!"14 Šafija kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je ubijanje licemjera budući da su oni javno prihvaćali islam, iako je on znao da su licemjeri. Međutim, ono što su javno pokazivali iznad je onoga drugog. To potvrđuje i hadis: /49/ "Meni je naređeno da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: 'Nema boga osim Allaha.' Kada to kažu..." itd. 15 Međutim, treba kazati da se ovo odnosi na onoga koji poznaje prvake licemjera i njihova imena. Za one o čijem licemjerju Allah Uzvišeni nije upoznao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Kur'anu stoji: "Ako se licemjeri i oni u čijim je srcima bolest, te oni koji po Medini laži šire, ne okane, Mi ćemo ti sigurno vlast nad njima prepustiti i oni će samo kratko vrijeme kao komšije tvoje ostati. Oni su prokleti i gdje god se nađu bit će uhvaćeni i poubijani." (33:80-81)

U ovim je ajetima dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije podstican protiv njih, niti je bio upoznat ko su im bili prvaci! Njemu se ukazuje na njihove osobine koje on primjećuje kod nekih od njih. U tom smislu i Allah Uzvišeni kaže: "A da hoćemo, Mi bismo ti ih uistinu pokazali, i ti bi ih sigurno po biljezima njihovim prepoznao. Ali ti ćeš ih doista prepoznati po načinu njihova govora!" (47:30)

___

14
U vezi s tim, treba reći sljedeće: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne govori iz strasti, za razliku od vladara koji nije vjerovjesnik i ne dobija Objavu. Zato nema razloga da gledamo drugačije na odgovor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ne volim da govore Arapi kako Muhammed ubija svoje drugove!" Što se tiče stava da vladar ne sudi po onome što zna, to se odnosi na vladare koji nisu vjerovjesnici, jer vjerovjesnici imaju znanje, odnosno naređenje od Allaha Uzvišenog, što se mora izvršiti.

"nered" ovdje znači nevjerovanje, licemjerje i griješenje. Riječi Allaha, dž.š.: "Kada im se kaže: 'Ne pravite nered na Zemlji!'"  znače: ne pravite nered kroz nevjerstvo, licemjerje i griješenje na Zemlji, jer onaj ko prema Allahu griješi ili naređuje da se griješi, čini na Zemlji nered, pošto je uspostavljanje reda moguće samo uz pokornost Allahu, dž.š. Licemjeri misle da oni javnim pokazivanjem imana varaju vjernike, tako da ih oni uzimaju za svoje prijatelje umjesto vjernika, iako su licemjeri.

Međutim, Allah, dž.š., to ovdje razotkriva kako se vjernici ne bi prevarili i uzimali licemjere za svoje prijatelje (zaštitnike). Naime, uzimanje ovih ljudi za bliske  prijatelje (zaštitnike), umjesto  vjernika, vrijeme kada oni spadaju među najveće neprijatelje vjernika, predstavlja čin stvaranja velikog nereda na Zemlji. Jer, pošto oni javno ispoljavaju vjeru (iman), vjernici o njima stječu pogrešan sud. Tako licemjeri uspijevaju ostvariti nered, zavaravajući ih riječima koje su daleko od istine i ostajući istovremeno u prijateljskim odnosima s nevjernicima protiv vjernika. Zato Allah, dž.š., kaže: Kada im se kaže Ne pravite nered na Zemlji!", oni odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!", tj. mi želimo samo pomirenje  između  dvije  skupine  - vjernika, s jedne strane, i nevjernika (među kojim su i idolopoklonici i raniji sljedbenici Knjige), s druge  strane." Međutim, Allah zna ono što je  u njihovim dušama i što kriju u svojim  prsima, pa kaže:  "Nikako! Oni uistinu prave nered, ali ne opažaju."
 

Uzvišeni Allah kaže: - Kada se licemjerima kaže: "Vjerujte kao što ovi ljudi vjeruju!", tj. kao što oni vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Knjige, poslanike, oživljenje, Džennet, Džehenem i sl., odnosno, budite pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku izvršavanjem Njegovih naredbi i Njegovih zabrana, oni kažu: "Zar da vjerujemo kao što maloumnici vjeruju!?" misleći pod maloumnicima ovdje na ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Oni govore: "Zar da budemo s ovim maloumnicima na istom stupnju!" Međutim, Allah Uzvišeni odgovara na ovo: "A doista su oni maloumnici, ali to oni ne znaju", tj.  oni ne znaju stanje u kojem se nalaze, što upućuje na zabludu i neobaviještenost. Neznanje je ovdje najgore po njih i ono najrječitije govori o njihovom sljepilu i udaljenosti od Pravog puta. Ta zabluda povećava se uz istovremeno povećanje Allahove srdžbe i kazne prema njima, što je primjereno djelima koja čine, a Allah Uzvišeni nikome neće nepravdu učiniti!

Uzvišeni Allah kaže da kada ovi licemjeri susretnu vjernike, oni kažu: “Vjerujemo!”, pokazujući pred njima iman, bliskost i privrženost, i obmanjujući ih tako licemjerno se dodvoravajući i krijući svoje uvjerenje kako bi time osigurali korištenje dobara i dobiti koje pripadaju vjernicima. Međutim, "kada se osame sa svojim šejtanima", odnosno kada odu kod svojih čelnika, prvaka i velikana među židovskim rabinima i vođama idolopoklonika i licemjera, oni govore: "Mi smo s vama!" u nevjerstvu i idolopoklonstvu, "a mi se samo izrugujemo" sa pristalicama Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem..

Uzvišeni Allah njima odgovara uzvraćajući na takve njihove postupke:"Allah se njima izruguje i ostavlja da lutaju u svom nevjerovanju", tj. izruguje im se pokazujući im Svoje odredbe na ovome svijetu, odnosno ukazujući na nepovredivost njihove imovine i krvi time što javno ispoljavaju iman i riječi Svjedočanstva:"Nema boga osim Allaha; Muhammed je Allahov poslanik!", za razliku od onoga što im pripada na drugom svijetu (ahiretu), kao što je kazna i teška patnja. Ovo je i mišljenje Ibn-Džerira, budući da su spletke, varke i izrugivanje kroz igru i dokolicu, po mišljenju svih učenjaka, nespojive s Allahom.dž.š., ali su prihvatljive kao vid revanša i zadovoljavanja pravde putem nagrade, odnosno kazne. To potvrđuju i riječi Ed-Dahhaka koje prenosi od Ibn-Abbasa..U tom smislu, riječi Allaha, dž.š.: "Allah se njima izruguje" znače: Allah se njima podsmijeva nagovještavajući im kaznu "podržava ih da u nevjerovanju lutaju" U vezi s ovim dijelom ajeta, Ibn-Abbas i Ibn- Mes'ud navode predanje od nekih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da riječ "podržava ih" znači ostavlja ih da ostanu dugo. Mudžahid ističe da to znači: "povećava im, produžava im", dok neki drugi navode. da to znači: "kad god oni učine grijeh, Allah im za to da blagodat", što, u osnovi, predstavlja odgovor kaznom, u skladu s riječima Allaha, dž.š.: "I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili, sve dok se onome što im je dano ne bi obradovali! Tada bismo ih iznenada kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili!" /44/ "Tako bi se zameo trag narodu koji čini nasilje; a hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova." (6:44-45) Ibn-Džerir ovo tumači, pa kaže da to znači: - Dajemo im da ostanu dugo u svojoj uobraženosti i drskosti, kao što Uzvišeni Allah kaže: "i Mi srca njihova i oči njihove okrenemo, kao što nisu vjerovali ni prvi put i ostavimo ih da u zabludi svojoj smeteni lutaju." (6:110) Riječ znači "zabluda" dok znači "sljepilo". Zabluda u navedenom smislu događa se u srcu, ali se i sljepilo, također, koristi za srce. (Dakle kao "sljepilo srca")

Naime, nakon što su licemjeri uzeli zabludu umjesto Pravoga puta, postali slijepi iako imaju oči, oni su postali slični onome koji potpali vatru (tj. želi osvjetljenje vatrom) kako bi vidio svijet oko sebe. Ali nakon što je vatra osvijetlila okolicu, omogućivši mu da vidi i desno i lijevo oko sebe (što daje posebno zadovoljstvo), ona se ugasila, a on je ostao u teškoj tami, bez vida i Putokaza. Usto, on je gluh i ne čuje, nijem i ne govori, i slijep bez obzira na svjetlo koje je ugledao, pa se ne može vratiti u stanje u kome je bio.

Usto, on je gluh i ne čuje, nijem i ne govori, i slijep bez obzira na svjetlo koje je ugledao, pa se ne može vratiti u stanje u kome je bio. U tom smislu, ovi licemjeri koji su uzeli krivi umjesto Pravog puta, opredijelivši se za zabludu umjesto Upute, postali su primjer izgubljenosti, zablude i sljepila. Sljedeći ajet pokazuje da su oni prvo prihvatili vjeru da bi je potom napustili, jer Uzvišeni Allah kaže: "To je zato što su oni bili vjernici, pa nevjernici postali, a onda su im srca zapečaćena tako da ne shvaćaju." (63:3) U gornjim ajetima uporedba je izuzetno primjerena, jer su licemjeri u početku, kao vjernici, stekli svjetlo, ali su ga potom pokvarili licemjerjem, ostajući zbunjeni. A zbunjenost u vjeri veća je od svake zbunjenosti!

Ovo je drugi primjer koji Allah Uzvišeni navodi za jednu drugu vrstu licemjera. To su oni kojima se pokaže istina, pa je jednom prihvate, ali drugi put sumnjaju u nju. Njihova su srca obuzeta sumnjom, nevjerstvom i dilemama. Riječ ovdje znači "pljusak", tj. kiša koja se u trenu izlijeva; riječ "tama" označava sumnju, nevjerstvo i licemjerje; riječ "grmljavina" označava ono što u srca utjeruje strah, pa je poznato da licemjere karakteriziraju veliki strah i panika, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Oni misle da je svaki zvuk protiv njih.” (63:4) Riječ “munja” označava ono što zasija u srcima ovih licemjera, kao što je to ponekad svjetlo vjere. Allah Uzvišeni kaže: . "Zbog gromova oni stavljaju prste u uši bojeći se smrti! A Allah obuhvaća nevjernike!" Dakle, njihov oprez ništa im ne koristi jer Allah njih obuhvaća Svojom Moći i oni su podređeni Njegovoj Moći i Htijenju.

Zbog gromova oni stavljaju prste u uši bojeći se smrti! A Allah obuhvaća nevjernike!" Dakle, njihov oprez ništa im ne koristi jer Allah njih obuhvaća Svojom Moći i oni su podređeni Njegovoj Moći i Htijenju. Nakon toga, Allah, dž.š., kaže: "Munja samo što ih ne zaslijepi", tj.ona je snažna i intenzivna, dok je njihov vid slab i nedovoljno učvršćen vjerom. Od Ibn-Abbasa se prenosi: "Svojom jasnoćom Kur'an dokazuje skoro sve slabosti licemjera"; "Kad god im munja bljesne, oni krenu, a kada utonu u tamu, oni stanu." U vezi s tim Ibn-Abbas kaže: "Tj., oni znaju istinu, pa o njoj govore, čime postaju stabilni, da bi potom zbunjeno zastali čim padnu u nevjerstvo." To se prenosi od ashaba i najjasnije je i najispravnije što je rečeno ukomentaru ovog ajeta. Dakle, tako će im biti i na Sudnjem danu, kada ljudi dobiju svjetlo primjereno njihovom imanu. Nekome će biti dano svjetlo što osvjetljava njegov hod u dužini manje ili više od jednog fersaha; nečije će se svjetlo, s vremena na vrijeme, paliti i gasiti; neko će ići Pravim putem jedno vrijeme, a zatim stati; a nečije će svjetlo biti potpuno ugašeno. To su oni najokorjeliji licemjeri, za koje Allah Uzvišeni kaže: Na Dan kada će licemjeri i licemjerke govoriti vjernicima: "Pričekajte nas da se svjetlom vašim poslužimo!" Reći će im se: "Vratite se nazad, pa drugo svjetlo potražite!" (57:13) O vjernicima Allah Uzvišeni kaže: "Na Dan kada budeš vidio vjernike i vjernice, kako se njihovo svjetlo ispred njih, kao i sa desne strane njihove, kreće..." (62:12) Zatim Allah, dž.š., kaže: "Blago vama danas u dženetskim baščama kroz koje rijeke teku" (57:12), zatim: "Na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo njihovo će ići ispred njih, te s njihove desne strane. 'Gospodaru naš', govorit će oni, 'upotpuni svjetlo naše i oprosti nam, jer Ti doista sve možeš!' " (66:8) "A da Allah hoće, On bi im oduzeo i sluh i vid! Allah doista sve može!" Ibn-Abbas kaže: "To je zato što su napustili istinu nakon spoznaje." Uz riječi: "Allah doista sve može!" on kaže: "tj. Moćan je da odgovori kaznom ili da Svojim robovima oprosti." Ibn-Džerir ističe: "Allah, dž.š., na ovome mjestu opisuje Sebe svojstvom Svemoći nad svim, pa upozorava licemjere na Svoju snagu i strogost obavještavajući ih da On njih obuhvaća, da je moćan oduzeti im i sluh i vid." Riječ "moćan" znači “koji ima moć”.

Ovi ajeti objavljeni su o onima koji brzo nevjerovanje ispoljavaju i napuštaju pokornost Allahu i Njegovu Poslaniku, dajući prednost svojim nazorima i htijenjima nad vjerozakonima Uzvišenog Allaha, "oni koji ustima svojim govore ′Vjerujemo!′ a srcem ne vjeruju", tj. vjerovanje ispoljavaju svojim jezikom, a srca su im pusta i prazna i lišena njega i ovo su licemjeri.

"...i jevreji" neprijetelji islama i njegovih sljedbenika, a svi ovi su: "koji izmišljotine mnogo slušaju", tj. slažu se sa njima "i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze", tj. pristaju uz druge ljude, a u tvoje društvo ne dolaze, Muhammede. Ima mišljenje da su oni dolazili da slušaju i da su to prenosili drugim ljudima koji nisu bili prisutni kod tebe, a tvoji su neprijatelji.

"...koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću", tj. neprikladno ih tumače i svjesno izmjenjuju, nakon što su ih shvatili.

"...i govore: Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!" Ovo je objavljeno o dvojici jevreja koji su počinili blud, a oni su izmijenili odredbu iz Allahove Knjige koja je bila kod njih, o kamenovanju oženjenih i udatih koji počine blud. To su izvrnuli i dogovorili se međusobno o kazni od sto udraca bičem, mazanjem garom i jahanju na magarcu natraške. Kada se desio taj događaj poslije Hidžre, obojicq su rekli: "Dođite da mu se obratimo", tj. Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., "pa ako presudi bičevanje i mazanje garom, onda pristanite i to učinite dokumentom između vas i Allaha, a on će biti Allahov Vjerovjesnik, koji je među vama tako presudio, a ako vam presudi kamenovanje, ne slijedite ga u tome."

O tome su zabilježeni i hadisi. Malik prenosi od Nafia, a on od Abdullaha ibn Omera, r.a.: /112/ "Jevreji su došli do Allahova Poslanika, s.a.v.s., i spomenuli kako su među njima neki čovjek i žena počinili blud. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao ih je: "Šta o kamenovanju nalazite u Tevratu?" Odgovorili su: "Javno ih posramimo i budu bičevani." Abdullah ibn Selam je reagovao: "Lažete, u njemu je spomenuto kamenovanje. Donesite Tevrat!" Donijeli su ga i otvorili, a neko je od njih stavio ruku na ajet koji je govorio o kamenovanju bludnika i pročitao ajet prije i ajet poslije. Abdullah ibn Selam mu je rekao: "Podigni ruku!" Podigavši je ukazao se ajet o kamenovanju. Povikali su: "Istinu si rekao, Muhammede, u njemu je ajet o kamenovanju." Allahov Poslanik je naredio /izvršenje kazne/, pa su kamenovani, a ja sam vidio čovjeka kako se presavija preko žene štiteći je od kamenja." Prenose ga El Buhari i Muslim (a ovo je Buharijin tekst), Ebu-Davud, Ahmed i Ibn-Džerir. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije donio presudu po propisima iz Tevrata poradi ukazivanja neke počasti njima stoga što su vjerovali u njegovu autentičnost, već je to bila posebna objava od Uzvišenog Allaha njemu, s.a.v.s., da ih to upita, kako bi ih primorao da priznaju postojanje kod njih onoga što su bili tajili, negirali i što nisu praktikovali dugi period. I nakon što su pristali na to , iako su znali da suprotno postupaju zbog svoga iskrivljavanja, protivljenja i poricanja Knjige koja je bila kod njih i u čiju su autentičnost vjerovali , tako da je njhovo okretanje presudi Poslanika, s.a.v.s., bilo samo njihov hir i želja da se on usaglasi sa njihovim stavovima, a ne zato što su vjerovali da je ispravno to šta će on presuditi, rekli su: "Ako vam se ovako presudi", tj. bičevanje i mazanje garom "onda pristanite na to", tj. prihvatite to, "a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!", tj. da ga primite i slijedite. Uzvišeni Allah kaže:

"A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema.

Allah, dž.š., obavještava nas o nevjernicima (mušricima): "A na Dan kada ih sve sakupimo", tj. na Sudnjem danu, pa ih Allah, dž.š., upita o kipovima i onima koje su Allahu ravnim smatrali i njih mimo Allaha obožavali: "Gdje su vam božanstva vaša koja ste bogovima držali?", kao što u drugom ajetu stoji: "A na Dan kad ih On pozove i upita: Gdje su oni koje ste Meni ravnim smatrali?" (28:62)

Riječi Uzvišenog:

"A kada vam dolaze, oni govore: 'Vjerujemo!', ali oni dolaze kao nevjernici, a takvi i odlaze." Ovo je svojstvo licemjera među njima: da se predstavljaju kao vjernici u javnosti dok su im srca puna nevjerovanja, pa zbog ovog Uzvišeni kaže: "...ali oni dolaze..." kod tebe, Muhammede, "...kao nevjernici...", tj. noseći sa sobom u srcima nevjerovanje, bez ikakve koristi od znanja koje čuju od tebe i djelovanja opomena i prijekora na njih, pa Uzvišeni kaže: "...a takvi i odlaze...", i time je okarakterisao samo njih. Riječi Uzvišenog Allaha: "...a Allah dobro zna ono što oni kriju", tj. poznaje njihove tajne i ono čime su njihova srca ispunjena, pa iako se pokazivalo i suprotno od tog, jer Allah, Koji je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, njih bolje zna negoli oni sami sebe, pa če ih On zato u potpunosti kazniti.

Uzvišeni Allah kritikuje one koji obožavaju druge pored Njega, objašnjavajući da oni ničim ne zaslužuju božanske atribute, pa kaže, neka je Slavljen: "Reci", tj. ovim obožavateljima, a i drugima, o Muhammede,

"Kako možete, pored Allaha, klanjati se onome koji nije u stanju učiniti vam kakvu štetu ni korist vam neku pribaviti", tj. ne mogu od vas nikakvu štetu otkloniti, niti vam kakvu korist donijeti, "a Allah je Taj Koji sve čuje i sve zna", tj. čuje govor Svojih robova i poznata Mu je svaka stvar, pa zašto se onda okrečete robovanju neorganskoj tvari, koja niti čuje niti vidi, niti išta zna i koja nije u stanju kakvu štetu učiniti ni neku korist pribaviti drugome, a ni samom sebi?

"Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju." Mudžahid smatra da to znači: licemjere. Riječi Uzvišenog: "Ružno je zaista ono što sami sebi pripremaju" znače: njihovo prijateljevanje sa nevjernicima i napuštanje prijateljevanja sa vjernicima imalo je za posljedicu rađanje dvoličnosti u njihovim srcima i vječni prezir od Allaha do Dana njihova proživljenja.

Zato Uzvišeni Allah kaže: "...da se Allah na njih rasrdi", tumačeči time kako ih je osudio, a zatim obavještava o njima da su oni ti koji če "...u patnji vječno ostati" - znači na Sudnjem danu.

Zatim Uzvišeni kaže: ″Tako vam je to bilo, i da bi Allah lukavstva nevjernika oslabio.″ Uz pobjedu koja se desila, ovo je druga radosna vijest: Uzvišeni ovim nagovještava vjernicima da će On u budućnosti oslabiti spletke nevjernika, da će umanjiti njihov značaj i da će sve što oni imaju propasti i biti porušeno - hvala Allahu

″I ne budite kao oni koji govore: ′Slušamo!′ - a ne slušaju.″ Jedni kažu da se ovdje misli na mušrike, a drugi na munafike - jer oni tvrde da slućaju i da su pokorni, što nije istina. Moje je mišljenje da se ovdje radi i o mušricima i o munaficima, jer ni jedni ni drugi ne shvaćaju ispravno, niti žele ćiniti dobra djela.

Uzvišeni kazuje svojstva lažljivaca koji očituju vjeru jezikom, a ista se nije učvrstila u njihovim srcima, tako da kada ih zadesi kakva nevolja, vjeruju da im je to kazna od Uzvišenog Allaha, pa odbace islam, stoga Uzvišeni kaže:

"Ima ljudi koji govore: 'Vjerujemo u Allaha!', a kad neki Allaha radi bude na muke stavljen, on drži da je ljudsko mučenje isto što i Allahova kazna."  Kao što je također rekao:

"Ima svijeta koji Allahu robuje površno,ako ga zadesi dobro, smiri se, a ako ga zadesi iskušenje, vrati se svome nevjerovanju" - do riječi - "...to je, zaista, velika zabluda." /22:11,12/

Zatim je Uzvišeni rekao:

"A ako pobjeda dođe od Gospodara tvoga, sigurno će oni reći: 'Bili smo uz vas!'", tj. ako ti dođe, o Muhammede, neka pobjeda ili plijen oni će reći: "Mi smo vaša braća u vjeri" - da bi ste sa njima međusobno podijelili vaš plijen.

"A zar Allah ne zna dobro što je u grudima čijim?", tj. On zna ono što skrivaju svi ljudi, pa kako ne bi znao i za ove!?

Uzvišeni obavještava o svojstvima munafika, tj. licemjera koji se javno pokazuju suprotno onome što skrivaju. Oni govore svojim jezicima:

"mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se" - zatim neki od njih glave okreću", tj. postupaju suprotno onome što govore, a govore ono što ne rade, te zbog toga Uzvišeni kaže: oni nisu vjernici."

"kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi", tj. kada se zatraži od njih da slijede Uputu onako kako ju je objavio Allah, dž.š., Svome Poslaniku, suprotstavljaju se pozivu i slijeđenju njega i ohole se. Zato u ovom pogledu Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:

"Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe" (4:60) - i tako dalje ajet - "vidiš licemjere kako se od tebe savim okreću." (4:61) Semure prenosi merfu-hadis: /346/ "Ko bude pozvan vladaru (da mu sudi) pa se ne odazove, on je silnik koji nema prava"

"samo ako znaju da je pravda na njihovoj strani, dolaze mu poslušno", tj. ako presuda bude u njihovu korist, a ne protiv njih, dolaze poslušno i pokorno a to je značenje riječi Uzvišenog Allaha "poslušno", a ako presuda bude protiv njih, suprotstavljaju joj se i pozivaju na neistinu, i više vole da poslušaju nekog drugog nego Poslanika, s.a.v.s., kako bi osigurali prođu svojim lažima i poslušnost onima koji u početku nisu vjerovali da je to Istina, nego da se ono slaže sa njihovim težnjama, te se zbog toga, ukoliko se njihove namjere izjalove, okreću se od njih drugom.

"Da li su im srca bolesna" znači neće izići iz njih ono što oni hoće a da u njihovim srcima nije bolest kojoj su oni privrženi ili su njihova srca izložena sumnji u vjeru ili se plaše da će Allah i Njegov Poslanik nepravedno postupiti prema njima u vladanju. Kako god bilo, to je tvrdoglavo nevjerstvo, a Allah njih potpuno poznaje, zna ono čemu oni teže i naginju sa ovakvim svojstvima.

Uzvišeni kaže: "Nijedno, nego žele da drugima nepravdu učine", tj. oni su nasilnici a Allah, dž.š., i Njegov Poslanik neovisni su od onoga što oni misle. Zatim Uzvišeni obavještava o svojstvima mumina, onih koji se odazivaju Allahu i Njegovu Poslaniku, onih koji ne teže drugoj vjeri i ne žele je, ne žele ništa osim Allahovog Kitaba i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

"Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu: 'Slušamo i pokoravamo se!'", tj. poslušno i pokornose ponašaju, te ih je Allah, dž.š., opisao kao one koji su uspjeli, pa Uzvišeni kaže:

"Oni će uspjeti."

Katade veli: "Spomenuto nam je da je Ebu Ed-Darda' rekao: 'Nema islama osim sa pokornošću Allahu, a nema dobra osim u džema'atu, [14] a savjetovanje (nasihat) je samo na Allahu, Njegovom Poslaniku, halifu i vjernicima uopće.'

___

[14]
Rekao sam: "Njegove riječi: 'nema dobra osim u džema'atu.' Ovo je granica i okvir džema'ata odnosno zajednice koja se temelji na Istini, a to je ona koja je sukladna Kitabu i sunnetu, pojavno i suštinski, teoretski i praktično, a ne samo zajednica. To je dokaz dobra pa makar i samo jedna jedinka u društvu bila ta koja se pridržava propisa Kitaba i sunneta, to je zajednica koja odgovara riječima Uzvišenog: "Zaista je Ibrahim bio ummet..."  pa makar mu protivrječili svi ljudi.

"Oni koji se Allahu i Poslaniku Njegovu budu pokoravali." Katade kaže pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku i onome što su naredili, a ostavite i okanite se onoga što su zabranili. Plašite se Allaha za prošle grijehe, a bojte se za buduće. Uzvišeni kaže: "oni će postići ono što budu željeli" što znači da su oni koji su postigli svako dobro, koji su sigurni od svakog zla i na dunjaluku i na ahiretu.

Uzvišeni kaže: "Znaj da nema boga osim Allaha!" Ovo je obavještenje, da boga osim Allaha nema, i da samo On posjeduje naredbu o Sudnjem danu. "Traži oprosta za svoje grijehe, vjernike i vjernice." U sahih hadisu navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio: /158/ "Allahu moj, oprosti grijehe moje, neznanje moje i postupke moje kojim sam granicu prešao, i ono što Ti znaš  bolje od mene. Bože oprosti mi ono što sam uradio u šali i ozbiljnosti, greškom i namjerno, a svega toga kod mene ima."

U drugom sahih hadisu kaže se: /159/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na kraju namaza učio: "Allahu moj, oprosti mi grijehe što sam ih počinio i što ću ih počiniti, ono što sam sakrio, ono što sam obznanio i ono što sam prekoračio, i ono što Ti bolje znaš od mene (da sam uradio). Ti si moj Bog. Osim Tebe, drugog boga nema." Također je sahih predanjem zabilježeno da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /160/ "O ljudi, kajte se svome Gospodaru, ja se, uistinu, Allahu kajem i Njemu tevbu uputim dnevno više od sedamdeset puta."

Prenosi Ebu-Ja’la od Ebu-Bekra es-Siddika, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /161/ "Zadužujem vas da izgovarate "La ilahe illallah" i prakticirate istigfar." To mnogo činite jer Iblis veli: "Ljudi sebe nište grijesima, a mene izgovaranjem La ilahe illallah i traženjem oprosta. Kad vidim da to čine, ja požurim da ih ometem, uljepšavajući im ovosvjetske užitke, tako da oni budu uvjereni da su na pravom putu." Allah Uzvišeni kaže: "Allah zna kud se krećete i gdje boravite." Kao što Uzvišeni veli:

  "On vas noću uspavljuje - a zna i šta ste preko dana griješili." /6:60/

Uzvišeni Allah govori o vjernicima koji su priželjkivali da im se propiše džihad. Kada ga je Uzvišeni Allah propisao i učinio obavezom, mnogi su ustuknuli, kao što Uzvišeni kaže:

"Zar ne vidiš one kojima je rečeno: 'Dalje od boja, već namaz obavljajte i zekat dajite! A kad im bi propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje ili još više, i uzviknuše: Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas toga još neko vrijeme poštedio!'" Reci: "Uživanje na ovom svijetu kratko je, a onaj svijet bolji je za one koji se grijeha klone; i nikome se od vas ni koliko trun nepravda neće učiniti." /4:77/  U ovoj suri Allah veli:

"A oni koji vjeruju govore: 'Zašto se ne objavi jedna sura?'", tj. jedno poglavlje u kom će biti sadržani svi propisi borbe. Zato Uzvišeni veli:

"A kada se objavi jasna sura i u njoj  se spomene borba, ti vidiš one u čijim je srcima bolest kako te gledaju pogledom pred smrt onesviješćenog", tj. zbog neizvjesnosti, straha i kukavičluka, zbog susreta sa neprijateljem.

Od Ibn-Abbasa navodi se da su ovi ajeti objavljeni u vezi sa grupom licemjera. Oni su govorili negativ­no o Hubejbu i ashabima koji su pali ubijeni u Rudžej'u. Stoga je Allah objavio ajete kojim prekorava licemjere, a hvali Hubejba i njegove drugove:

"Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim." Ima mišljenja da se to odnosi općenito na sve licemjere ali i sve vjernike. To ističu: Katade, Mudžahid, Er-Rebi' ibn Enes i više drugih, i ispravno je Ibn-Džerir navodi predanje s lancem od Nevfa, koji je Bekalac /Bekali/, jedan od onih koji su čitali knjige, kako kaže: "Osobine ljudi iz ove zajednice (ummeta) ja nalazim u Allahovoj objavljenoj Knjizi: ljudi koji nastoje dobiti ovaj svijet zloupotrebljavajući vjeru, čiji je jezik slađi od meda, srca gorča od soka aloje, koji pred ljudima oblače kože janjadi, dok su im srca kao kod vukova." Allah Uzvišeni kaže:

"Oni su odvažni prema Meni i sa Mnom ob­manjuju. Zarekao sam se da ću im dati iskušenje koje će i blagog ostaviti zbunje­nim!" Kurezi kaže: Tragao sam za tim u Kur'anu i našao ga u opisu licemjera:

..

"Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njiho­vim..." Seid ibn Hilal kaže: "Saznao sam u vezi s kim je objavljen ovaj ajet!" Muhammed ibn Ka'b ističe: "Ajet se objavljuje povodom slučaja nekog čovjeka, a potom dobiva opće značenje." Navod Kurezija je ha­sen sahih.

Što se tiče riječi Uzvišenog:

"koji se pozivaju na Al­laha kao svjedoka za ono što je u srcima nji­hovim", Ibn-Muhajsin to čita sa fethom na slovu i dammom na kraju imena Allaha Uzvišenog, u smislu: "Iako ovi vâs obmanjuju varkama, Allah zna šta je nevaljalo u njihovim srcima" pa kaže:

"Kada ti licemjeri dođu, oni govore: 'Mi svjedočimo da si ti, zaista, Allahov Poslanik!' i Allah zna da si ti zaista Njegov Poslanik!' A Allah tvrdi da su licemjeri, doista, lašci" (63:1)Većina uleme čita sa dammom, a Allahovo ime u akuzativu, pa ajet znači: da on pred ljudima pokazuje islam pokazujući u srcu nevjerstvo i licem­jerje prema Allahu. Uzvišeni Allah kaže:

"Oni se prikri­vaju pred ljudima, ali se ne mogu prikriti pred Allahom" (4:108)Ima također mišljenja da to znači da se licemjeri kunu Allahom, tvrdeći da ono što je u njihovom srcu odgovara onom što je na jezikuI to je tačno.

"...a najljući su protivnici". Riječ: u jeziku znači: "iskrivljen, savijen, izobličen"Allah kaže: "a da inačije nepopustljive opomene" (19:97), tj. one izobličene i neiskrene. Tako oni u slučaju su­koba lažu i iskrivljavaju istinu ne prihvaćajući Put isti­ne, odnosno potvaraju i u tome pretjeruju. U jed­nom vjerodostojnom hadisu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji da je on rekao: /287/ "Tri su znaka licemjera: kada govori laže, kada obeća iznevjeri i kada se sukobi pretjeruje!" El-Buhari navodi predanje od Aiše koje navodi direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /288/ "Najmrži Allahu čovjek jeste zagriženi (prgavi) svadl­jivac!"

Čim se neki od njih okrene od tebe, krene nered po Zemlji praviti, ništiti usjeve i stoku A Allah ne voli nered!". To su oni koji krivo govore i loše rade Riječ: ovdje znači "namjeru, cilj", kao što Allah kaže govoreći o Faraonu:

.."Zatim se okrenuo i požurio", (79:22), zatim: .. "i pođite (požurite) da Allaha spominjete!" (62:9) To znači, krenite sa ciljem da džumu-namaz obavite, jer je trčanje na namaz, u fizičkom smislu, prema sunnetu zabranjeno: /289/ "Ako idete na namaz, nemojte ići trčeći, nego idite smireno i dostojanstve­no!". Prema tome, licemjer nema drugog interesa osim nereda na Zemlji i upropaštavanja usjeva, tj. mjesta gdje rastu usjevi i plodovi, i stoke, odnosno stočnih proizvoda, što je pretpostavka ljudskog op­stanka Mudžahid kaže: "Dok on na Zemlji djeluje čineći nered, Allah ne daje padavine, pa stradaju i usjevi i stoka."

"Allah, doista, ne voli nered!" On, dž.š., ne voli onoga čija su svojstva takva, niti onoga ko takvo što čini.

"A kada mu se kaže: 'Allaha se boj!', on se onda ponosi grijesima." Dakle, kada se ovaj grješnik posavjetuje i kaže mu se: Prestani s takvom pričom i djelovanjem i vrati se istini on to odbija pokazujući gorljivost i srdžbu u grijesima koje činiAllah Uzvišeni kaže:

"Kada im se Naši jasni ajeti kazuju, na licima onih koji ne vjeruju primijetit ćeš veliko ne­godovanje..." (22:72) Stoga, u ovome ajetu kaže: "Dosta mu je Džehenem, a on je doista grozno boravište!", tj. on je dovoljna kazna za to.

Uzvišeni kazuje da se licemjeri izjašnjavaju kao muslimani kada dođu Vjerovjesniku, s.a.v.s.; međutim, njihovo je unutarnje uvjerenje potpuno suprotno. Zbog toga Allah, dž.š., kaže:

"Kad ti licemjeri dolaze oni govore: 'Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik'", tj. kada te susretnu to manifestiraju, ali, uistinu, nisu takvi. Zato im se Allah, dž.š., suprotstavlja rečenicom u kojoj pojašnjava da je Muhammed, a.s., zbilja, Njegov poslanik:

"A Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik", a potom nastavlja:

"i Allah tvrdi da su licemjeri pravi lašci", jer oni istinski ne vjeruju u ono što govore i zbog toga ih Allah, dž.š., proglašava lašcima.

"Oni su svoje zakletve štitom uzeli, pa od Allahova puta odvraćaju", tj. štite se od ljudi lažnim zakletvama kojim potvrđuju istinitost onoga što govore i na taj način oni obmanjuju one koji ne poznaju njihovo stvarno stanje pa vjeruju da su muslimani. Ukoliko bi ih muslimani slijedili u njihovom praktičnom životu i smatrali istinitim ono što izjavljuju, time bi oni prouzročili veliku štetu muslimanima i islamu.\

Stoga Uzvišeni kaže:

"Pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju."

"To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su i srca zapečaćena, pa ne shvaćaju", tj. formirali su se kao licemjeri zbog povratka iz vjerovanja u nevjerstvo [1] i što su pravi put zanijekali i zamijenili stranputicom, pa je Allah zapečatio srca njihova i oni ne shvaćaju, tj do njihovih srca ne može doprijeti uputa, niti bilo kakvo dobro, stoga oni ne shvaćaju, niti mogu biti upućeni.

___

[1]
To je tako jer nagrada zavisi od djelovanja.

"Kad ih pogledaš, njihov te izgled ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove", tj. njihova pojava te oduševljava, a jezici su im elokventni. Slušatelj s pažnjom prati njihov govor zbog slatkoriječivosti koju posjeduju. Usprkos svemu tome oni su krajnje preplašeni i strašljivi. U vezi s ovim Uzvišeni kaže: "I misle da je svaki povik protiv njih", tj. kada god dođe pojava, iz svoga straha misle da je spuštena zbog njih, kao što Allah, dž.š., reče:

"...ne želeći da vam pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima." (33:19)

Zbog svega navedenog Uzvišeni ističe:

"Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću", tj. kako Uputi leđa okreću radi zablude. Imam Ahmed prenosi od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (443) "Licemjeri imaju prepoznatljive osobine:
- kada pozdravljaju - proklinju,
- otimačinom se hrane,
- od plijena najviše vole ono što su utajili,
- džamije izbjegavaju,
- namaz obavljaju na isteku njegova vremena,
oholeći se, nenaviknuti, niti se žele naviknuti na ispravno obavljanje, noću su poput crvotočnih stabala, a danju izuzetno bučni."

Allah, dž.š., saopćava o licemjerima:

"A kad im se rekne: Dođite, Allahov će Poslanik moliti da vam se oprosti - oni glavama svojim tresu", tj. oni odbijaju i iz oholosti se suprotstavljaju onome što im se govori i na to s prezirom gledaju. S tim u vezi, Uzvišeni kaže:

“I vidiš ih kako nadmeno odbijaju"; za takav postupak Allah, dž.š., nagrađuje ih na sljedeći način:

"Isto im je - molio ti oprosta za njih ili ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti: Allah, doista, narodu nevjerničkom neće na pravi put ukazati"

"Oni govore: Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahaova Poslanika, da bi ga napustili'" - do riječi: "Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg." (El-Buhari, Et-Tirmizi, En-Nesai)

Muhammed ibn Isak ibn Jesar kazuje da mu je prenio Asim ibn Omer ibn Katade: (446) "da je Abdullah ibn Abdullah ibn Ubej, kada je čuo šta je njegov otac uradio, došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: 'Allahov Poslaniče, saznao sam da želiš ubiti Abdullaha b. Ubeja zbog onoga što si čuo o njemu, pa ako to namjeravaš učiniti, naredi to meni, ja ću ti donijeti njegovu glavu; a tako mi Allaha, cijelo pleme Hazredž zna da u njemu nije bilo nikoga ko je poslušniji bio svome ocu od mene. Plašim se da ćeš nekom drugom narediti da ga ubije, te taj to i učini, a meni moja duša ne dopusti da gledam ubicu Abdullaha b. Ubejja kako slobodno hoda među ljudima i ja ga ubijem. Pa tako ubijem pravovjernog zbog nevjernika i time zaslužim džehenemsku kaznu.' Allahov mu Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Ne, nego ti budi ljubazan prema svome ocu i ljepo se ophodi prema njemu što je ostao sa nama.'" Ikrime, Ibn-Zejd i drugi navode (447) da je ovaj Abdullah ibn Abdullah stao na ulazu u Medinu kada su se ljudi vraćali u grad i isukao svoju sablju, pa su ljudi prolazili pokraj njega, a kad dođe njegov otac Abdullah ibn Ubejj, sin mu reče: 'Natrag!’ Pa mu on reče: 'Šta ti je, bolan bio?!' 'Allaha mi, nećeš ovuda proći dok ti to ne dozvoli Allahov Poslanik, s.a.v.s., jer on je od jakih, a ti si od slabih.’ Kada Allahov Poslanik, s.a.v.s., naiđe, a on je išao na začelju vojske, Abdullah b. Ubejj mu se požali na svoga sina, a sin reče: 'Allaha mi, Allaha mi, Allahov Poslaniče, on neće ući u Medinu dok mu to ti ne dozvoliš.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada mu dozvoli, a sin ocu reče: 'Pošto ti je dozvolio Allahov Poslanik, s.a.v.s., sada možeš proći!"

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže prekoravajući one koji su zaostali od Vjerovjesnika, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk i ostali nakon što su tražili dozvolu od njega pokazujući da imaju opravdanih razloga, a nisu ih imali, pa kaže Uzvišeni: "...da se radilo o plijenu nadohvat ruke", tj. plijenu koji je blizu, "...i ne toliko dalekom pohodu", tj. koji je blizu  "...licemjeri bi te slijedili", tj. bili bi došli sa tobom,

 "...ali im je put izgledao dalek", tj. putovanje u Šam "...i oni će se zaklinjati Allahom", tj. vama kada im se budete vratili.

 "...da smo mogli, doista bismo s vama pošli", tj. da nismo imali opravdanih razloga, izišli bismo s vama. Kaže Uzvišeni Allah: "...i tako upropastili sami sebe, a Allah zna da su oni lažljivci". 

Katade povodom riječi Uzvišenog:

 "Zaklinju vam se Allahom da bi vas zadovoljili"  kaže: (481) "Spominje se da je čovjek, licemjer,  rekao: 'Tako mi Allaha, zaista ovi naši ugledni su gori od magaraca ako bude istina ono što Muhammed kaže.' Čuo ga je čovjek od muslimana, pa je rekao: 'Tako mi Allaha, istina je, zaista, ono što Muhammed kaže, a ti si gori od magarca.' Čovjek je pohitao ka Poslaniku, s.a.v.s., zatim ga obavijestio o tome, pa je poslao po drugog čovjeka da dođe, zatim ga je upitao: 'Šta te je navelo na to što si govorio?' Pa je počeo kleti samog sebe i zaklinjati se Allahom da to nije rekao, pa je čovjek musliman počeo govoriti: 'Dragi moj Bože, istinu je rekao iskreni, a laž je govorio lažljivac.'"

Kaže Uzvišeni, opominjući ove licemjere:

 "Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih", tj. zar nisu dobili vijest o onima prije vas, o narodima koji su poricali poslanike, "...o narodu Nuhovu", o potopu koji je zadesio one koji su ga poricali. "...i o Adu", kako su uništeni vjetrom pošto su poricali Huda, a.s. "...i o Semudu", kako ih je zadesio strašan glas pošto su poricali Saliha, a.s., i zaklali devu.

 "...i o narodu Ibrahimovu", kako ga je Allah pomagao nad njima i podržao ga mudžizama i uništio njjihovog kralja Nemruda bin Ken'ana bin Kevaša el-Ken'anija, Allah ga prokleo. "...i o stanovnicima Medjena", oni su narod Šu'ajba, a.s., kojeg je zadesio zemljotres i kazna oblačnog dana. "...i onima čija su naselja izvrnuta?", narod Luta, a.s., koji su živjeli u Sodomi. Ono što se želi reći ajetom jeste da ih je Uzvišeni sve uništio zbog toga što su poricali svoje poslanike, neka je salavat i selam na njih.

 "Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili", tj. argumente i dokaze uvjerljive.

 "...i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu", tj. njihovim uništenjem, jer im je donio argument slanjem poslanika i uklanjanjem ispirka.

...nego su je oni sami sebi nanijeli", tj. time što su poricali poslanike i suprostavlja istini, pa su dospjeli do čega su dospjeli od kazne i razaranja.

Kaže Uzvišeni da ima licemjera koji su dali Allahu obavezu i zavjet: ako im iz obilja Svga da, da će udjeljivati milostinju iz svog imetka i da će doista biti dobri. Nisu izvršili ono što su govorili niti je istinito ono što su tvrdili, pa je iz ovog njihovog postupka uslijedilo licemjerstvo koje se smjestio u njihovim srcima sve do dana kada sretnu Uzvišenog Allaha na Sudnjem danu. Bože, sačuvaj od toga.

Mnogi od komentatora Kur'ana, kao što su Ibn-Abbas i El-Hasan el-Basri, da je povod objave ovog časnog ajeta bio S'alebe bin Hatib el-Ensarij. Spominje se o tome hadis koji prenosi Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatib od Me'ana bin Rifa'a, a on od Alije bin Jezida, a on od Ebi-Abdurrahmana el-Kasima bin Abdurrahmana, roba Abdurrahmana bin Jezida bin Mu'avije on od Ebi-Umame el-Bahilija, on od S'aleba bin Hatiba el-Ensarija. Hadis ukratko glasi: da je S'aleb tražio od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da moli Allaha za njega da ga učini imućnim, uz obećanje da će davati svakom njegovo pravo, tj. zekat, pa je molio za njega Poslanik, s.a.v.s., i naredio mu da sebi uzme sitnu stoku. Zatim se ona razmnožila kao što se crv razmnožava, pa je za njegovu stoku Medina postala pretjesna, pa je time zapostavio namaze. Pošto su objavljene dužnosti udjeljivanja zekata, pokušao je S'aleb da to ne izvrši i govorio je: "Ovo nije ništa drugo nego džizija." Nekoliko puta mu je tražen zekat, ali ga nije davao sve dok nije u vezi s njim objavljen ajet:

 "…ima ih koji su se obavezali Allahu: 'Ako nam iz obilja Svog dadne, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju i bit ćemo, doista, dobri!'"  Poslije objave ovog ajeta požurio je da udijeli zekat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ali ga Poslanik, s.a.v.s., nije uzeo od njega, jer mu je Allah zabranio da primi od njega njegovu milostinju. Allahov je Poslanik, s.a.v.s., i umro a nije primio milostinju od njega također su se sustegli od toga sva trojica halifa: Ebi-Bekr, Omer i Osman i svaki je govorio: "Allahov Poslanik je nije prihvatio od tebe, kako da je ja prihvatim", sve dok S'aleba nije umro za vrijeme Osmanove vladavine.

Uzvišeni obavještava Svog Vjerovjesnika, s.a.v.s., da ovi licemjeri nisu dostojni traženja oprosta i da on traži oprosta za njih sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti. Rečeno je da je broj sedamdeset spomenut radi odbijanja traženja oprosta za njih, jer Arapi spominju sedamdeset radi uveličavanja u govoru, a ne radi ograničavanja.

Međutim, ima mišljenja da ovaj broj ima svoje značenje, kao što prenosi El-Avfi od Ibn-Abbasa da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (496) "Pošto je objavljen ovaj ajet, čuo sam svog Gospodara da mi je dozvolio u vezi s njima, tako mi Allaha, uistinu ću tražiti oprosta za njih više od sedamdeset puta, možda će im Allah oprostiti. "

Zatim je rekao Allah iz velike srdžbe prema njima: "…isto im je, molio ti oprost za njih iil ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti. Allah, doista, narodu nevjerničkom neće na Pravi put ukazati." (63:6) Eš-Šabi je rekao: (497) "Pošto se Abdullah bin Ubejj teško razbolio, njegov sin se uputio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je rekao: 'Doista je mog oca obuzela smrtna muka, pa bi on volio da dođeš i klanjaš mu dženazu.' Zatim ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitao: 'Kako ti je ime?' 'El-Hibab bin Abdullah', odgovorio je. Zatim mu je rekao:  'Ti si Abdullah bin Abdullah, zaista je El-Hibab ime šejtana', pa je otišao sa njim, vidio ga, obukao mu košulju (kefine) i klanjao mu dženazu, pa je upitan: 'Zar se moliš za njega?' A on je odgovorio: 'Zaista je Allah rekao: '...molio čak i sedamdeset puta', molit ću za njih, doista, i sedamdeset i sedamdeset i sedamdeset puta."

Ovako se prenosi od Urve bin ez-Zubejra i Mudžahida i Katade bin De'ame, a prenosi ga Ibn-Džerir svojim lancima prenosilaca.

Ovo je, također, jedna od osobina licemjera, niko nije pošteđen njihovog prigovaranja i njihovog izrugivanja u svim okolnostima, pa čak ni oni koji daju zekat, nisu pošteđeni od njih. Ako neko izdvoji (kao zekat) lijep imetak, govore: "Ovo je dvoličnjak", a ako dođe sa nečim malim, govore: "Zaista Allahu nije potreban zekat ovog čovjeka." Kao što prenosi El-Buhari od Ebu-Mes'uda, r.a., da je rekao: (493) "Kada je objavljen ajet o zekatu, nosili smo teret na našim leđima (i tako zarađivali i davali zekat), pa je došao čovjek i udijelio nešto mnogo, pa su rekli: 'Dvoličnjak', a došao je čovjek i udijelio jedan sa' (mjera za žito), pa su rekli: 'Zaista, Allah nije zavisan od ove sadake', pa je objavljeno:

 '…one koji vjernike ogovaraju.'"

Prenosi ga i Muslim, također, u svom sahihu od Šu'be.

Prenosi El-Imam Ahmed od Ebi es-Selila da je rekao: (494) "Došao nam je čovjek na naš skup u Beki'i (mjesto) i rekao: 'Pričao mi je moj otac ili moj amidža da je vidio Allahova Poslanika u Beki'i gdje kaže: Ko će udjeliti milostinju (zekat) pa da mu za to budem svjedok na Sudnjem danu?'" Ovaj čovjek dalje priča: "Odmotao sam sa svog turbana jedan ili dva omota i htio sam ih udijeliti, pa me je snašlo što snalazi čovjeka, pa sam to i ostalo ponovo vratio na turban. Zatim je došao čovjek, nisam vidio u Beki'i crnjeg čovjeka od njega, niti manjeg i ružnijeg od njega, sa devom - nisam vidio u Beki'i ljepšu devu od nje - pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, da li ona može biti zekat?' Odgovorio je: 'Da.' Rekao je: 'Uzmi ovu devu', pa mu je prigovorio neki čovjek i rekao: 'Ovaj udjeli devu; tako mi Allaha, ona je bolja od njega.' Čuo ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zatim je rekao: 'Slagao si, on je bolji od tebe i od nje', tri puta, zatim je rekao: 'Teško vlasnicima stotina deva', tri puta. Upitali su: 'O Allahov Poslaniče, osim kojih vlasnika?' Rekao je: 'Samo za onog koji kaže imetku ovako i onako', sastavio je ruke zdesna i slijeva, zatim rekao: 'Spašen je onaj koji je u oskudici, a koji obavlja puno ibadet', tri puta."

Prenosi Ali bin Ebi-Talha od Ibn-Abbasa da je rekao o ovom ajetu: (495) "Došao je Abdurrahman bin Avf sa četrdeset oka zlata Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i čovjek Ensarija sa sa'om (mjera) hrane pa su rekli neki licemjeri: 'Tako nam Allaha, nije došao Abdurrahman s onim što je došao, osim iz licemjerstva', i govorili su: 'Zaista Allah i Njegov Poslanik ne ovise od ovog sa'a.'"

A u predanju od El-Avfija, od Ibn-Abbasa prenosi se da je Abdurrahman bin Avf došao sa stotinu oka zlata.

"...a rugaju se i onim koji ih s mukom daju - Allah će ih poruzi izvrgnuti."

Ovo je naknada za njihov prljavi postupak i njihovo izrugivanje vjernicima, jer nagrada je prema vrsti djela, pa se Allah odnosi prema njima kao Onaj Koji ih poruzi izvrgava, pomažući vjernike na ovom svijetu, a za licemjere je pripremljena nesnosna patnja na onom svijetu, jer nagrada je prema vrsti djela.

Uzvišeni Allah osuđuje licemjere koji su zaostali iza drugova Allahova Poslanika, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk, koji su se veselili što su ostali nakon njegova izlaska. "...mrsko im je bilo da se bore"  sa njim,

"...na Allahovu putu, zalažući imetke svoje i živote svoje i govorili su", tj. jedni drugima  "...ne krećite u boj po vrućini."  Taj izlazak u pohod na Tebuk bio je po velikoj vrućini pored dobre hladovine i plodova, pa su govorili:

  "...ne krećite u boj po vrućini." Uzvišeni Allah je rekao Svome Poslaniku, s.a.v.s.:

 "recite:...", njima "…vatra džehenemska...", u koju idete svojim suprotstavljanjem, "... još je vruća"  od one vrućine od koje ste bježali, naprotiv, ona   "...je još vruća", od vatre. Kao što prenosi El-Imam Malik od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (498) "Vatra sinova Ademovih koju potpaljuju sedamdeseti je dio džehenemske vatre." Bilježe ga El-Buhari i Muslim od Malika.

Prenosi El-E'meš od En-Nu'mana bin Bešira da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (499) "Zaista, najlakšu kaznu stanovnik Vatre na Sudnjem danu imat će onaj koji će imati sandale i dva kaiša od džehenemske vatre tako da će mu od njih ključati njegov mozak kao što ključa voda u kotlu. ^init će mu se da nema niko od stanovnika Vatre teže kažnjen, a to je najblaži vid njegove kazne." Prenose ga El-Buhari i Muslim od El-E'meša. Rekao je Uzvišeni o opisu nekih džehenemskih kazni:

 "A ključala voda bit će na glave njihove ljevana, od nje će se istopiti ono što je u trbusima njihovim i koža, a gvozdenim maljevima bit će mlaćeni; kad god pokušaju da zbog teškog jada iz nje iziđu, bit će u nju vraćeni; iskusite patnju u užasnoj vatri." (22:19-22) A Uzvišeni u ovom časnom ajetu kaže:

"Recite: 'Džehenemska je vatra još vruća!' Kad bi oni samo to znali", tj. da su oni razmišljali i znali da iziđu u boj sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na Allahovu putu po vrućini, time bi se bojali džehenemske vrućine koja je žešća od ove vrućine.

Kaže Uzvišeni, naređujući Svome Poslaniku, s.a.v.s.: "I ako te Allah ponovo vrati...", tj. ako te Allah vrati iz ovog tvog pohoda,

 "...nekima od njih". Rekao je Katade: "Spomenuto nam je da ih je bilo dvanaest ljudi.""...pa te zamole da im dopustiš da pođu s tobom u boj", tj. s tobom u drugi pohod.

"Ti reci: 'Nikad sa mnom u boj nećete ići i nikada se sa mnom protiv neprijatelja nećete boriti'", a to im  je kazna.

Zatim je to objasnio u riječima Uzvišenog:

 "…bili ste zadovoljni što ste prvi put izostali", zaista je loša nagrada poslije lošeg kao što je lijepa nagrada poslije lijepog, kao što su riječi Uzvišenog:

"...i srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali." (6:110) i riječi Uzvišenog:

 "...zato ostanite s onima koji ionako ne idu u boj." Rekao je Ibn-Abbas: "Tj. sa ljudima koji izostaju iza pohoda."

Uzvišeni je Allah naredio Svome Poslaniku, s.a.v.s., da se oslobodi licemjera i da nijednom od njih, kad umre, molitvu ne obavi, i da sahrani njegovoj ne prisustvuje da bi tražio oprost za njega ili molio se za njega, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju, i umiru s tim. Ovo je opći propis za onoga za čije se licemjerstvo zna, iako je povod objave ajeta bio Abdullah bin Ubej bin Selul, vođa licemjera, kao što prenosi El-Buhari od Ibn-Omera da je rekao: (501) "Kada je umro Abdullah bin Ubej, došao je njegov sin Abdullah bin Abdullah kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa ga pitao da mu da njegovu košulju, da zamota svoga oca, pa mu je dao, zatim ga je pitao da mu molitvu obavi, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustao da mu klanja dženazu, pa je ustao Omer, uzeo Allahova Poslanika, s.a.v.s., za odjeću i rekao: 'O Allahov Poslaniče, hoćeš da mu klanjaš dženazu a tvoj Gospodar ti je zabranio da mu molitvu obaviš', pa je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Doista mi je Allah dao da izaberem', pa je rekao:

“Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti.' (9:80), i dodat ću više od sedamdeset.' Omer reče: 'Zaista je on licemjer.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., obavio mu je dženazu, zatim je Uzvišeni Allah objavio ajet:

'...i nijednom od njih, kad umre, nemoj namaz obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati."' Ovako prenose Muslim i El-Imam Ahmed.

Prenosi El-Imam Ahmed od Džabira da je rekao: (502) "Kada je umro Abdullah bin Ubej, došao je njegov sin Vjerovjesniku, s.a.v.s., pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, zaista, ako ti ne dođeš, neprestano će nam se to prigovarati', pa mu je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i našao ga ubačenog u svoju jamu, pa je rekao: 'Zar ste ga već spustili?' Zatim je izvađen iz svoje jame, i on je pljucnuo po njemu od vrha do nogu i obukao mu svoju košulju." Prenosi ga En-Nesai.

Prenosi El-Buhari od Džabira bin Abdullaha da je rekao: (503) "Došao je Vjerovjesniku, s.a.v.s., Abdullah bin Abdullah bin Ubejj, nakon što je spušten u svoj kabur, pa je naredio da bude izvađen, te je stavljen na njegova koljena, i on je poškropio svojom pljuvačkom i obukao mu svoju košulju." Allah zna najbolje.

Rekao je Katade: (504) "Poslao je Abdullah bin Ubejj svog sina Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jer je bio bolestan. Kada je ušao kod njega Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao mu je: 'Upropastila te je ljubav prema jevrejima'. Rekao je: 'O Allahov Poslaniče, doista sam došao kod tebe da tražiš oprosta za mene, a nisam došao da bi me izružio', zatim ga je upitao Abdullah da mu da svoju košulju, da zamota njome svoga oca, pa mu je dao, i obavio mu je molitvu i prisustvovao njegovoj sahrani, zatim je Uzvišeni Allah objavio:

 "I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti."

Neki prethodnici spominju da je on doista pokrio svojom košuljom, jer kada je Abdullah bin Ubejj došao kod El-Abbasa, tražio mu je košulju, nije bila po njegovoj mjeri skrojena, osim odjeće Abdullaha bin Ubeja, jer je on bio širok i visok, pa mu je to uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s., kao nagradu njemu. Allah najbolje zna.

Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslije objave ovog časnog ajeta, nije klanjao dženazu nikom od licemjera, niti je prisustvovao njihovoj sahrani, kao što prenosi El-Imam Ahmed od Katade da je rekao: (505) "Allahov Poslanik, kada bi bio pozvan na dženazu, pitao je za nju; ako bi osoba bila spomenuta po dobru, ustao bi i obavio joj dženazu; a ako be bi bila takva, rekao bi njenoj porodici: 'Radite šta hoćete s njom', i ne bi joj klanjao dženazu."

Pošto je Uzvišeni Allah zabranio klanjati dženaza - namaz licemjerima i prisustvovati njihovim sahranama radi traženja oprosta za njih, ovaj postupak je bio od najvećih dobrih djela vjernika, pa je to i propisano. U činjenju ovog postupka obimna je nagrada, kao što se pouzdano navodi u vjerodostojnim i drugim zbirkama hadisa od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (506) "Ko prisustvuje dženazi, pa klanja dženazu-namaz, ima nagradu kirata, a ko joj prisustvuje, pa sačeka dok se ne ukopa, ima nagradu dva kirata."

Zatim je upitan, a kakva su to dva kirata? Odgovorio je: "Manji od njih je kao brdo Uhud."

A što se tiče prisustvovanja kod kabura, kada vjernik umre, prenosi Ebu-Davud od Osmana bin Afana, r.a., da je rekao: (507) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi završio s ukopavanjem mejita, ustao bi i rekao:  'Tražite oprosta za vašeg brata i tražite mu učvršćenje, zaista se on sada ispituje.'"

Prenosi ga samo Ebu-Davud, Allah mu se smilovao.

Obavijestio je Uzvišeni da ima beduina nevjernika, licemjera i vjernika, i da je njihovo nevjerovanje i licemjerstvo veće, gore i jasnije od drugih, tj. tačnije rečeno, ne znaju Allahove propise kao što prenosi El-E'ameš od Ibrahima da je rekao: "Sjedio je neki beduin kod Zejda bin Sehvana, a on je razgovarao sa svojim drugovima, a ruka mu je bila ozlijeđena na dan (bitke) Nuhavenda, pa je rekao beduin: 'Tako mi Allaha, ne znam da li se siječe desna ili lijeva ruka?' Zatim je rekao Zejd bin Sevhan: 'Allah je istinu rekao'":

"…i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje."

Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (511) "Stanovnici pustinje su surovi."

Prenosi ga Ahmed, Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai predanjem od Sufjana Es-Sevrija, a Et-Tirmizi ga smatra dobrim (hasen).

Pošto je bila prisutna krutost i surovost među stanovnicima pustinje, Allah nije poslao od njih poslanika, nego je slanje bilo od stanovnika gradova koji su ljubaznijeg ponašanja od beduina. Zato je kod beduina urođena osobina surovosti, kao što je Uzvišeni rekao:

"A Mi smo prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali." (12:109)

Prenosi Muslim od Aiše da je rekla: (512) "Došla je grupa beduina kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa su pitali prisutne: 'Da li ljubite vašu malu djecu?' Odgovorili su: 'Da', a onda su oni rekli: 'Tako nam Allaha, mi ne ljubimo', zatim je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Ne mogu vam pomoći ako vas Allah bude lišio milosti.'"

U riječima uzvišenog: "A Allah sve zna i Mudar je", tj. zna ko zaslužuje da ga pouči vjerovanju i znanju, Mudar u onom što je raspodijelio među Svojim robovima od znanja i neznanja, i vjerovanja i nevjerovanja i licemjerstva.

tj. kako se od tebe sasvim odbijaju kao oholi ljudi. U tom smislu, Allah Uzvišeni kaže za idolopoklonike:

- A kada im se kaže: "Slijedite ono što vam Allah objavljuje!", oni odgovaraju: "Ne, mi slijedimo ono što smo zatekli kod predaka naših!" (31:21)

"To znači: šta će s njima biti kada ih sud­bina dovede u situaciju da ih zadese nevolje zbog njihovih grijeha i budu trebali tvoju pomoć,

"pa ti dođu kunući se Allahom: 'Mi smo samo htjeli da dobro i pravo učinimo!', tj. dođu da ti se izvi­nu i kunu se govoreći: 'Mi time nismo htjeli drugog osim Tebe, nego smo se samo tako prikazivali, ne vjerujući u ispravnost tog suda!'

"Među vama ima doista onih koji će oklijevati", tj. koji će sigurno izostajati od borbe, te koji će zadržavati druge kao što je činio Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, Allah ga prezreo! Zato i Allah Uzvišeni govoreći o licemjerima i navodeći da: "kada izostanu iz borbe", "a ako vas zadesi nevolja", tj. pogibija i šehadet, odnos­no, savlada vas neprijatelj iz razloga koji Allah zna", on kaže: "Sam Allah me je blagodario što s njima prisutan nisam bio!"

To znači: što nisam bio prisutan u ovoj bitki ističući kako je to Allahova blagodat, a ne znajući koju nagradu je izgubio za strpljenje ili šehadet ukoli­ko pogine kao šehid!

"Oni se kriju od ljudi, a ne kriju se od Alla­ha". To znači: oni koji su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, krijući pravo stanje stvari i zauzimajući se za izdajnike, tj. za kradljivca, te oni koji su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, krijući laži od njega, dok to ne kriju od Allaha. To je osuda licemjera zato što oni kriju ono što je kod njih ružno od ljudi, kako ih oni ne bi osuđivali, dok to otvoreno pred Allahom pokazuju, jer On dobro zna sve što oni kriju. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"a On je s njima i kada noću smišljaju riječi kojima On nije zadovoljan! A Allah doista obuhvaća sve što oni rade!" prijeteći im

Allah nas izvještava o onome koji je ušao u vjeru, pa se kolebao između imana i nevjerovanja, zatim je povećao nevjerovanje dok nije umro. Allah mu neće zasigurno oprostiti jer on nije umro dok mu se nije povećalo nevjerovanje. Stoga Uzvišeni Allah kaže:

"Allah doista neće oprostiti i neće ih na Pravi put izvesti."

Ibn-Abbas prenosi o riječima Uzvišenog Allaha:

"...zatim su pojačali nevjerovanje" slijedeće: "Ustrajali su u svom nevjerovanju dok nisu umrli." A od Alije, r.a., prenosi da je rekao: "Otpadni­ku će se dati prilika da se pokaje u roku od tri dana." Zatim je proučio ovaj ajet:

do riječi "Onima koji su bili vjernici, i zatim postali nevjernici..." do riječi "...put."

"Bolnu patnju navjesti licemjerima", tj. licemjeri imaju ovu pri­jetnju jer oni su vjerovali pa su postali nevjernici, te su njihova srca zapečaćena

jer su se oni pravili da su s vjernicima, a zatim su rekli nevjernicima: "Mi smo s vama, mi se samo izrugujemo", tj. izrugujemo se vjernicima iskazujući im saglasnost u mišljenju. Allah ih je ukorio riječima: "Zar kod njih traže moć?" Potom Uzvišeni izvještava da sva snaga i moć pripada samo Njemu Jedinome, Koji nema druga, i onome kome je On da, kao što Uzvišeni kaže:

"Ko bude želio moć, pa sva moć pripada Allahu."

I kaže:

"A moć pripada Allahu i Poslaniku Njegovom i vjernicima, ali licemjeri neće da znaju." (63:8.)

Ajeti imaju za cilj da se snaga (moć, ugled) moli od Allaha i da se prihvati obožavanje Njega te da se pridruži Njegovim robovima, vjernicima, kojima pripada pobjeda i na ovome i na onome svijetu. To odgovara onome što bilježi imam Ahmed preko Ebi-Rejhane, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /861/ "Ko se pripiše deveterici svojih predaka nevjernika, želeći moć i ugled, on će biti s njima deseti u džehenemskoj vatri." Prenosi ga samo Ahmed.

"On vam je već u Knjizi objavio: Kad čujete da se Allahove riječi poriču i da im se izruguje, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor. Inače bit ćete kao i oni." Ako prekršite ono što je zabranjeno, nakon što je dospjela do vas zabrana, i budete zadovoljni da sjedite s njima i budete se s njima slagali 1 u tome, vi učestvujete u onome u čemu su oni, pa stoga Uzvišeni Allah kaže: " “inače, bit ćete kao oni", u grijehu, kao što stoji u hadisu /862/

"Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ne sjedi za trpezom na kojoj se služe alkoholna pića." A Allah Uzvišeni kaže:

"Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike." Kao što su s njima učestvovali u nevjerovanju, tako će ih Allah udružiti u vječnosti, u džehenemskoj vatri.

1 [to se tiče Ibn-Kesirovih riječi: "...i budete se s njima slagali", odobravanje i slaganje sa kufrom je kufr, pa sjedilo se s onim koji se izruguju ajetima ili ne. Ja ne smatram da se u ajetu misli na slaganje s njim, nego samo na ustrajnost u sjedenju sa onima koji se ismijavaju, iako je bio u stanju napustiti sijelo. Da, svakako je sama ustrajnost u sjedenju sa njima dokaz da je on sličan njima. Time se on želi ukoriti zbog toga što je on zadovoljan da boravi na sijelu gdje se izruguje Allahovim ajetima.

Uzvišeni Allah donosi vijest o licemjerima koji čekaju da se vjernicima desi kakvo zlo, tj. čekaju da propadne vaša vlast, da vas pobijede nevjernici i da nestane vaša vjera.

"pa ako vam Allah daruje pobjedu", tj. pomoć i plijen,

oni govore: "Zar nismo bili uz vas", tj. ulaguju se vjernicima tim riječima.

"...a ako sreća posluži nevjernike", tj. pobijede nevjernici, kao što se desilo na Uhudu, a svi poslanici bili su iskušavani, a potom je ishod bio u njihovu korist -

onda govo­re: "Zar vas nismo mogli pobijediti i zar vas nismo odbranili od vjernika", tj. pomagali smo vam tajno. Licemjeri su se ulizivali i jednima i drugi­ma (vjernicima i nevjernicima) da bi stekli njihovu naklonost i bili od njih sigurni a to su radili zbog slabosti njihovog vjerovanja (imana).

Uzvišeni Allah kaže: "Na Sudnji dan Allah će vama svima presuditi". O licemjeri! (munafici), Allah zna za ono što krijete i nemojte se zavaravati o tome što se šerijatski propisi nad vama izvršavaju na osnovi vaših vidljivih dijela, a to je mudrost Allahova. Međutim, na Sudnji dan neće vam biti od koristi ono što ste prikazivali. Uzvišeni Allah kaže:

"A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike." Ibn-Abbas kaže: "To će biti na Sudnji dan." Allah će presuditi vama na Sudnji dan i neće otvoriti nevjernicima puta protiv vjernika." Ibn-Abbas također kaže, Allah s njim bio zadovoljan: "Moguće je da značenje bude slijedeće: neće dati priliku nevjernicima na ovome svijetu da ovladaju vjernici­ma tako da ih potpuno unište. I ako ih nekad pobije­de, ishod biva u korist bogobojaznih i na ovome i na onome svijetu."1

Većina učenjaka rukovodi se ovim časnim ajetom u pogledu zabrane prodaje roba muslimana nevjer­nicima, jer kad bi njegova prodaja bila ispravna, onda bi oni imali vlast nad njim i ponizili bi ga, a na taj način bi nevjernik bio iznad muslimana. Ovaj pos­tupak je suprotan prethodnom ajetu i stoga je zabranjena prodaja roba muslimana nevjerniku.

1 Rekao bih: "Uzvišeni Allah neće dati nevjernicima argument niti pobjedu nad njima, tj. nad vjernicima, sve dok su oni istinski vjernici. Allah će uništiti državu muslimana u mjeri u kojoj oni unište svoju vjeru. Ukoliko budu sudili u svim općim i pojedinačnim stvarima prema onom što im je Allah objavio, Allah će biti s njima i dat će im snagu nad njihovim neprijateljima. Me|utim, naše današnje stanje upućuje na to da je Uzvišeni Allah dao jevrejima pobjedu nad nama jer smo Mu se suprotstavili u svim Njegovim odredbama, pa su nad nama zavladali najbjedniji Njegovi robovi, a mi smo pobije|eni i preko njih da uzmemo pouku i savjet i da se vratimo našoj ispravnoj vjeri.

Na početku poglavlja El-Bekare spomenute su riječi Uzvišenog Allaha: "Licemjeri nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju", 1 a ovdje je rečeno:

"licemjeri nastoje prevariti Allaha, a On će njih nadmu­driti." I nema sumnje u to da Allah neće biti preva­ren, jer On zna tajne, a licemjeri zbog nedostatka znanja i pameti smatraju da će - ako je njihova stvar (licemjerstvo) imalo prohođu kod ljudi a šerijatske odredbe nad njima se izvršavale na osnovi njihovih vidljivih djela - imati isti tretman kod Allaha i da će imati prohođu i na Sudnjem danu. Uzvišeni Allah kaže:

"Na dan kad ih Allah sve oživi oni će se Njemu zakli­njati, kao što se vama zaklinju." (58:18.)

"a On će njih nadmudriti", tj. On je Onaj Koji će ih postepeno uvoditi u njihovu zablu­du i zalutalost i odvraćati ih od toga da dospiju do is­tine na ovome svijetu, a tokođer i na Sudnji dan.

U hadisu stoji: /863/ "Allah, dž.š., naredit će da se čovjek odvede u Džennet zbog onoga (djela) što su ljudi vidjeli, ali će potom narediti da se odvede u džehenemsku vatru." Uzvišeni Allah kaže:

"Kada ustaju da namaz obavljaju, lijeno se dižu." Ovo su karak­teristike munafika u najčasnijim, najodabranijim i najboljim djelima kakav je namaz; kada ustaju da ga obave, ustaju lijeno jer nemaju nijet, niti vjere, niti straha i ne shvaćaju njegov smisao. Ovo su ponašanja koja oni javno ispoljavaju. Zatim je spo­menuo njihovu pokvarenu nutrinu. Uzvišeni Allah kaže: "prikazuju se svijetu", tj. nisu iskreni, klanjaju samo pred ljudima da bi im se dod­vorili i dokazujući im se i stoga mnogo izostaju sa namaza na kojima neće biti viđeni, kao što su jacija i sabah, kao što je potvrđeno u dva Sahiha da je Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /864/ "Najteži namazi munaficima su sabah i jacija. Kad bi znali šta je u njima, došli bi makar puzeći. Već sam bio naumio da naredim da se klanja namaz, zatim da zadužim nekoga čovjeka pa da on klanja s ljudi­ma, a zatim odem s nekim ljudima i zavežljajima drva do onih koji nisu prisustvovali namazu, te im kuće, zajedno s njima, zapalim vatrom." A u drugom predanju stoji: /865/ "Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, kad bi neki od njih znao da će naći oglo­danu masnu kost ili dobru žlipicu između papaka ovce prisustvovao bi namazu, a kada u kućama ne bi bilo nikoga od žena i čeljadi, zapalio bih im kuće vat­rom." Uzvišeni Allah kaže:

"a Allaha samo malo spo­minju", tj. na namazu nisu bogobojazni, niti su prisebni nego su rasijani, zabavljaju se i okreću. Malik prenosi od Enesa da je pričao: "Reko je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem /866/: "To je namaz munafika, to je namaz munafika, to je namaz munafika! Sjedi i posmatra sunce sve dok ne bude između rogova šejtana, ustane i nabrzinu obavi četiri rekata spominjući samo malo Allahovo ime." Tako prenose Muslim, Tirmizi i Nesai preko Ismaila ibn Džafera. Tirmizi kaže da je hasen-sahih.

1 Rekao bih: Pogledaj suru El-Bekara, ajet broj 9.

Uzvišeni Allah kaže: "Kole­baju se između toga, niti su sa ovima niti sa onima." Nisu oni s vjernicima niti javno niti skriveno, a niti su s nevjernicima. Samo su po svom vanjskom manifestiranju s vjernicima, a unutarnja osjećanja su im sa nevjernicima. Među njima su oni koji su zbunjeni između vjerovanja i nevjerovanja, čas naginju ovima, a čas onima. Bilježi Ibn-Džerir od Ibn-Omera da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao: /867/ "Primjer munafika je kao primjer smetene ovce između dva stada. Trči jednome, pa drugome, ne zna koje da slijedi." Stoga Uzvišeni Al­lah kaže:

"A onoga koga Allah u zabludu odvede, nećeš mu naći puta (ka uputi)." Odnosi se na onoga koga je

odvratio od Pravog puta. "Ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti." (18:17.)

Munafici su oni koji su zalutali s Puta spasa i nema njima upute niti izbavitelja od onoga u što su zapali. On je Uzvišeni, Čiju presudu niko ne može pobiti i preskočiti. Njega niko ne pita za ono što čini, a oni bivaju pitani.

"Licemjeri će, doista, na samom dnu Džehennema biti", tj. na Sudnji dan za kaznu zbog njihovog teškog nevjerovanja. Ibn-Abbas prenosi: tj. na najnižem di­jelu Džehennema. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Me­suda da je pitan za munafike, pa je rekao: "Oni će biti stavljeni u kovčege od Vatre u koje će biti zatvoreni na najnižem dnu džehenemske vatre"

"...i ti im nećeš pomagača naći" koji bi ih spasio od boli i patnje.

"...i ti im nećeš pomagača naći" koji bi ih spasio od boli i patnje. Zatim Uzvišeni Allah izvještava:

"...osim onih koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje." Ako zamijene licemjerstvo iskrenošću, bit će im od koristi dobro djelo, makar i neznatno bilo. Pripovijeda Ibn Ebi-Hatim preko Muaza ibn Džebela da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /868/ "Budi iskren u svojoj vjeri, bit će ti dovoljno malo djela".

"...oni će biti s vjernicima", tj. u njihovome društvu,

"a Allah će sigurno vjernicima veliku nagradu dati".

"Zašto bi vas Al­lah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjero­vali", tj. ako popravite djelovanje i budete vjerovali u Allaha i Njegovog Poslanika. A On je nezavisan od svega mimo Njega i On robove kažnjava samo zbog njihovih grijeha.

"Allah je Onaj Koji višestruko nagrađuje i Sveznajući", tj. blagoda­tima mu uzvraća za njegovo djelo, zna šta je u nje­govome srcu i nagrađuje ga za to najizdašnije.

Allah prijeti munaficima, a to su oni koji očituju vjerovanje, a u sebi skrivaju nevjerovanje.

"Oni čija su srca bolesna" su bludnici,

"a oni koji po Medini šire laži", tj. oni koji govore: "Došli su neprijatelji i došli su ratovi", što je laž i potvora. Ukoliko ne prestanu sa tim i ne vrate se Istini "Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti", tj. Mi ćemo ti nad njima vlast dati,

"i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati", tj. u Medini.

"prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali!", tj. ovo je Njegov zakon važeći za munafike u slučaju kada oni prevrše granicu u svojoj dvoličnosti i nevjerovanju. U tom slučaju pristralice vjerovanja bivaju upućeni na njih i oni ih poražavaju. "A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći", tj. Allahov zakon da munafici bivaju poraženi je nepromjenjiv.