Riječi Uzvišenog Allaha: "Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu i oko za oko" u tekstu Tevrata, tj. ubija se osoba za osobu, izbija se oko za oko, odsijeca se nos za nos i čupa se zub za zub. Oni /jevreji/ nisu dozvoljavali pripadniku plemena Benu-Kurejza da se osveti pripadniku plemena Benun-Nadir, već su pribjegavali isplaćivanju krvarine, kao što su suprotno postupali i u propisu Tevrata, koji su imali zapisanog kod sebe, o kamenovanju oženjenog bludnika pribjegavajući onome što su uobičajili: kazni bičevanja, mazanja garom i javnog sramoćenja. Poradi ovoga Uzvišeni je tamo rekao:

"A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici", jer oni namjerno negiraju Allahov propis svjesno mu se protiveči i suprotstavljajuči, a ovdje On kaže:

"Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici", jer nisu pomogli oštečenom /mazlum/ da ostvari svoje pravo kod onoga koji ga je oštetio /zalim/ u stvari za koju je Allah naredio pravičnost i jednakost između svih. Međutim, oni su se suprotstavili tome i učinili su nasilje uskrativši pravo jedni drugima.

Ovim ajetom mnogi poznavaoci osnova prava (usulul-fikh) i sami pravnici (fukaha) dokazuju da je vjerozakon koji je došao prije važeči i za nas, ukoliko je potvrđen i ukoliko nije dokinut. To je poznat stav kod večine učenjaka . Hasan El-Basri kaže: "To se odnosi na njih, ali i na sve ljude opčenito." Prenosi ga Ibni Ebi-Hatim. Svi se imami pozivaju na opčenitost ovog časnog ajeta kao argument da muškarca treba pogubiti zbog ubistva žene. Tako je navedeno i u hadisu koji prenose En-Nesai i drugi, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., napisao u pismu Amr ibn Hazmu /113/ da se muškarac ubija zbog ubistva žene. Drugi hadis glasi /114/: "Muslimani su međusobno jednaki u krvi." Ovo je stav večine učenjaka. Ebu-Hanifa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, pozivajuči se na opčenitost ovog ajeta smatra da se ubija musliman zbog ubistva nevjernika koji je štičenik islamske države (zimija) i da se ubija slobodan čovjek zbog ubistva roba. Večina /džumhur/ ima suprotan stav o tome. El-Buhari i Muslim prenose od zapovjednika pravovjernih, Alije, Allah zadovoljan sa njim bio, a on od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /115/ "Musliman se ne ubija zbog nevjernika." Kada je u pitanju rob, od prvih su generacija /selef/ prenesena mnogobrojna predanja da oni nisu dovodili u vezu roba sa slobodnim čovjekom, niti su ubijali slobodnog čovjeka zbog ubistva roba. O tome govore i hadisi koji nisu vjerodostojni. Eš-Šafi¢i navodi konsenzus /idžma/ koji je suprotan stavu Hanefija u tome. Međutim, nije nužno iz toga zaključiti neispravnost njihova stava, bez nekoga argumenta koji bi specificirao značenje časnog ajeta.

Riječi Uzvišenoga: "...a da rane treba uzvratiti". Alija ibn Ebi- Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ubija se osoba za osobu, izbija se oko za oko, odsijeca se nos za nos, čupa se zub za zub, a rana se ranom uzvrača i u ovome su jednaki slobodni muslimani, i ljudi i žene međusobno, ako je namjerno izvršeno ubistvo ili nešto manje od toga. U ovome su jednaki i robovi, njihovi ljudi i žene međusobno, ako je namjerno izvršeno ubistvo ili nešto manje od toga." Prenose ga Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatim.

VAŽNO PRAVILO

Ranjavanje nekada može biti u zglavak (što pro-uzrokuje gubitak nekog ekstremiteta), pa je neophodna odmazda /kisas/ na osnovu konsenzusa, kao što je odsijecanje ruke, noge, šake, stopala i sl. Ako je rana napravljena na kosti, a ne na zglobu, imam Malik, Allah mu se smilovao, kaže: "Zato se izvršava odmazda, osim ako je u pitanju stegno, jer postoji strah od opasnosti." Ebu-Hanifa i njegova dva učenika kažu: "Nema odmazde ni u čemu kada su u pitanju kosti, osim zbog zuba." Argument tome je hadis Rebie bint En-Nadr, nad kojom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dosudio odmazdu zbog toga što je slomila sjekutič služavki, premda je služavkina porodica to oprostila i odustala od odmazde. Ovaj hadis bilježe El-Buhari i Muslim. Eš-[afi¢i kaže: "Apsolutno ne treba nikakva odmazda kada su u pitanju kosti." Ovaj stav je prenesen i od Omera ibn El-Hattaba i Ibn-Abbasa, a zastupali ga i Ata, Eš-šabi, El-Hasan El-Basri, Ez-Zuhri, Ibrahim En-Nehaijj i Omer ibn Abdul-Aziz. Za to su se opredijelili i Sufjan Es-Sevri i El-Lejs ibn S'ad, a to je ono što je poznato kao mezheb imam Ahmeda.

Zatim kažu /učeni/: "Nije dozvoljeno vršiti odmazdu zbog ranjavanja sve dok ne zaraste rana žrtve, jer ako bi se osvetio prije potpunog zacjeljivanja, pa mu se rana poveča i proširi, on više nema nikakvo pravo na odmazdu." Argument je za to hadis koji prenosi imam Ahmed od Ibn-šuajba, on od svog oca, a on od svog djeda  /116/, da je neki čovjek ubo rogom drugog u koljeno, pa je ovaj drugi otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i zatražio: "Dozvoli mi da se osvetim." Odgovorio mu je: "Kada se oporaviš i ozdraviš." Međutim, ponovo je došao i insistirao: "Dozvoli mi da se osvetim", pa mu je dozvolio. Poslije je došao i rekao: "Allahov Poslaniče, ostao sam šepav." Odgovorio mu je: "Ja sam ti bio zabranio, a ti me ne posluša. Allah te udaljio i povečao ti šepavost!" A zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio da žrtva vrši odmazdu sve dok u potpunosti ne ozdravi. Samo Ahmed prenosi ovaj hadis.

PITANJE: Ako bi žrtva izvršila odmazdu nad poči-niocem, pa ovaj od toga umre? @rtva nema nikakve odgovornosti kod Malika, [afije, Ahmeda ibn Hanbela i to je stav večine ashaba, tabiina i drugih. Ebu-Hanifa kaže: "Dužnost je isplatiti krvarinu iz imetka onoga koji je izvršio odmazdu." Amir, Eš-[abi, Ata, Tavus i drugi smatraju: "Porodica onog koji je izvršio odmazdu dužna je isplatiti krvarinu." Ibn-Mesu'd, Ibrahim En-Nehai, El-Hakem ibn Utejbe i Osman El-Busti zaključuju: "Sa izvršioca odmazde otpada dio krvarine shodno napravljenoj rani, a ostatak preko toga dužan je dati iz svog imetka."

Riječi Uzvišenoga: "A onome ko od odmazde odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje." Ibni-Abbas kaže: "A ako od odmazde odustane, to če biti iskupljenje onome ko je ranu nanio, a nagrada kod Uzvišenog Allaha onome ko je ranjen bio." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim. On također prenosi od Džabira ibn Abdullaha da je o riječima Uzvišenog Allaha: "A onome ko od odmazde odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje", rekao: "Onome ko je bio ranjen." Abdullah ibn Amr kaže: "Izbrisat če mu se od grijeha onoliko koliko bude oprostio."

Ibn-Merdevejh prenosi od Eš-ša'bija, on od nekoga ensarije koji prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., o riječima Uzvišenog:

 “A onome ko od od-mazde odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje", rekao /117/: "To je onaj čiji zub bude razbijen, ili ruka odsječena, ili bilo šta od njegova tijela, ili bude ranjen u tijelo, pa to oprosti, njemu se smanji isto toliko grijeha. Ako se radi o četvrtini krvarine, onda četvrtina grijeha, ako je 

trečina - onda trečina grijeha, ako je puna krvarina - oproste mu se svi grijesi." Ibni-Merdevejh prenosi od Adijja ibn Sabita da je neki čovjek, u vrijeme Muavijine vladavine, Allah bio zadovoljan njime, drugome razbio zube, pa mu je davana krvarina, ali je on odbio tražeči da izvrši odmazdu. Davane su mu dvije krvarine, ali je odbio, i davane su mu tri, pa je odbio. Tada je jedan od drugova Allahova Poslanika, s.a.v.s., ipričao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /118/: "Onome ko od odmazde za krv ili nešto manje odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje od dana kada se je rodio do dana kada če umrijeti." Riječi Uzvišenog:

"Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici."  Več je prethodilo da su Tavus i Ata rekli: "Nevjerovanje /kufr/ nad nevjerovanjem, tiranija /zulm/ nad tiranijom i grijeh /fisk/ nad grijehom."

Nakon što Uzvišeni proglašava prezrenim nepravdu i onog ko nepravdu čini, i propisuje kisas, On kaže, podstičući na kajanje, oprost i izmirenje: "A ko se strpi i oprosti", tj. biti strpljen pri uznemiravanju drugih i pokriti njihove ružne postupke. "...doista je to (praštanje) preporučljivo". Seid ibn Džubejr kaže: "To  je od istinskih stvari (postupaka) koje Allah propisuje, naređuje, tj. od pohvalnih stvari i djela. To su postupci koji zavrjeđuju posebno uzvišene nagrade od Allaha i svaku pohvalu." Imam Ahmed prenosi od Ebu-Herjrea, r.a., da je rekao: /100/ "Uistinu je jedan čovjek počeo grditi Ebu-Bekra, r.a., a Božiji je Poslanik, s.a.v.s., sjedio. Zatim se Vjerovjesnik, s.a.v.s., začudi i nasmiješi. Kad je grdnja prevršila, Ebu-Bekr je uzvratio na neke riječi. Tada se Allahov Poslanik, s.a.v.s., naljuti i ustade. Ebu-Bekr ga presrete i reče: 'O Allahov Poslaniče, on je mene lažno grdio, a ti se to sjedeći slušao, nakon što sam mu, sa nekoliko riječi, uzvratio, ti si se naljutio i ustao.' Tada Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: 'S tobom je bio melek koji te štiti, kad si uzvratio na neke njegove riječi, došao je šejtan, pa nisam htio sjediti sa šejtanom' - zatim reče - 'O Ebu-Bekre, tri stvari sušta su istina: ako se čovjek kome se nepravda čini u ime Allaha strpi, On će ga tim uzvisiti i pomoći. Ako čovjek otvori vrata darežljivosti želeći dobro, Allah će ga time obogatiti. Ako čovjek otvori vrata traženja želeći se obogatiti, Allah će mu imetak umanjivati.'" Ovaj je hadis vrhunac o ljepoti ophođenja i poruke. U potpunosti odgovara Es-Siddiku, r.a.

Allah Uzvišeni kaže: O vjernici, vama je kroz od­mazdu propisana pravednost: slobodan za slobod­nog, vaš rob za roba, vaša žena za ženu i ne preko­račujte granice kao što su to činili oni prije vas mije­njajući Allahovu odredbu time Tako je bio običaj da ako u napadu plemena Benu-Nadir na pleme Kurej­zu neko od Nadira ubije Kurejziju, ne bi on bio ubi­jen, nego bi bio otkupljen, tj. zamijenjen za sto košara datula. A, kada bi Kurejzija ubio Nadi­rca, bio bi ubijen, a ako bi ga otkupljivali, tražili bi dvjesta košara datula, dakle dvostruko više nego za Kurejziju. Stoga je Allah Uzvišeni naredio pravednost pri odmazdi tako da se Allahovi propisi ne mogu iskrivljavati zbog nevjerovanja i mržnje. Allah Uzvišeni kaže:

"Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu." Ebu-Malik navodi da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog: "glava za glavu" (5:45), čime je izjednačio u odmazdi muškarce i žene, te robove, za namjeran čin ubistva ili nešto što je manje od toga.

šerijatsko pitanje: Ebu-Hanife smatra da slobodna treba ubiti za roba na osnovi općeg značenja ajeta u suri El-Ma'ida" (Trpeza), a isto mišljenje zastupaju Es-Sevri, Ibn-ebi-Lejla i Davud. Isto tako, navodi se predanje od Alija, Ibn-Mes'uda ibn Musejjeba i nekih drugih, koji se pozivaju na općenitost hadisa Hasana od Semure: /186/ "Ko ubije svoga roba i mi ćemo njega ubiti; ko osakati svoga roba, mi ćemo njega osakatiti; ko kastrira svoga roba i mi ćemo njega kas­trirati."1 U tome se s njima ne slaže većina učenjaka koji tvrde da se ne može slobodan ubiti za roba, budući da je rob roba. Naime, ukoliko bi on bio ubi­jen greškom, za njega nije obavezan otkup, nego samo odgovarajuća vrijednost Isto tako, većina učenjaka smatra da se musliman ne može ubiti za nevjernika, što se utvrđuje na osnovi hadisa koji na­vodi El-Buhari od Alije, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /187/ "Musliman se ne može ubiti za nevjernika." Svaki drugi hadis ili tumačenje koje je suprotno ovome nepouzdano je i netačno. Ebu-Hanife smatra da treba biti ubijen na osnovu šireg značenja ajeta u suri El-Ma'ida.

šerijatsko pitanje El-Hasan i Ata' tvrde: "Na os­novi ovoga ajeta, muškarac ne može biti ubijen za ženu." U tome se s njima ne slaže većina učenjaka, pozivajući se na ajet sure "El-Ma'ida", te na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /188/ "Krv mus­limana međusobno je jednaka."

šerijatsko pitanje: Prema mišljenju četverice imama (šerijatskih autoriteta) i većine učenjaka, grupa može biti ubijena za jednoga. Omer je, povo­dom ubistva dječaka, koga je ubilo sedam ljudi, na­kon čega je on njih pobio, rekao: "Da su svi stanov­nici Sane ustali da ga ubiju, sve bih ih pobio!" Pošto nije poznato da je u to vrijeme bio i jedan ashab koji mu se suprotstavio, to se smatra konsenzusom (idžmaom).

"A onaj kome se od njegovog brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim i neka mu dob­ročinstvo učini" (tj. ko uzme otkup a imao je pravo osvetiti se), to znači riječ (oprost), "neka uzvrati dobrim" jer onaj koji traži krvarinu dužan je da bude dobar kada primi otkup­ninu i da "prema njemu dobročinstvo čini", tj. prema ubici, ne čineći mu štetu niti ulazeći dalje u spor.

šerijatsko pitanje: Malik, Ebu-Hanife i njegovi sljedbenici, te šafija i Ahmed po jednom predanju kažu: "Onaj kome pripada osveta ne može je ostaviti u korist krvarine osim uz saglasnost ubice." Drugi na­vode: "To on može učiniti bez obzira je li ovaj bio zadovoljan ili ne."

šerijatsko pitanje: Jedan broj pripadnika zdrave tradicije (Selefa) smatra da ženama ne pripada krvarina, ali se u tome ostali učenjaci ne slažu s njima.

"To je olakšica od Gospodara vašega i milost" u odnosu na ono što je bilo propisano onima prije vas u pogledu ubistva i krvarine. Od Ibn-Abbasa se prenosi da je rekao: Izraelićanima je bila propisana odmazda za ubijene, a nije bilo krvarine. Zato Allah Uzvišeni kaže sljedbe­nicima ovog ummeta:

"Propisuje vam se odmazda za ubijene: slo­bodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu A onaj kome se od njegova brata da neki otkup..." Riječ ovdje znači prihvaćanje otkupnine za namjerno ubistvo. Pošto je to vid olakšice u odnosu na ono što je bilo propisano Izraelićanima koji su živjeli prije njih, potrebno je uz­vratiti dobrim i dobročinstvo tome učiniti. Katade kaže: "Allah je pokazao milost prema ovom ummetu određujući im otkupninu, što nije dao nikome prije njih."

"A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna pat­nja." Dakle, ko ubije nekoga nakon što je uzeo otkupninu, odnosno, prihvatio je, njemu slijedi od Allaha bolna i žestoka kazna i on će biti ubijen nakon što mu se oduzme otkupnina koju je uzeo. Seid ibn ebi-Urube navodi predanje s lancem od Semura, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /189/ "Neću oprostiti čovjeku koji ubije na­kon što je uzeo otkupninu", tj. od njega neće primiti otkupninu, nego će ga ubiti.

1 Vjerovatno se ovaj propis odnosi posebno na odnos gospodara i roba, kako bi se isključila pomisao da gospodar može raditi sa svojim robom šta god hoće samo zato što je on njegov rob. Međutim, ako bi neki slobodan čovjek ubio roba nekoga čovjeka, taj slobodni čovjek neće biti ubijen, što potvrđuju riječi Uzvišenog: "slobodan za slobodnog, a rob za roba". U skladu s tim, hadis se odnosi isključivo na pitanja odnosa gospodara i roba, u kojima rob ne može biti ubijen. Međutim, ukoliko rob učini nešto što šerijatski pretpostavlja kaznu ubistvom, na njega se primjenjuje drugi propis kojim se, po svemu sudeći, on izjednačava s vjernicima. Tako ova pitanja ja razumijem, pa ako je to tačno, to je od Allaha, a ako je pogrešno, to je od mene, pa se u tom slučaju pred Allahom kajem, jer On to najbolje zna!

U odmazdi je vama život." To znači, u ubistvu ubice je velika mudrost. U tome je opstanak i zaštita ljudskog života jer ukoli­ko ubica zna da će i sam biti ubijen, on će odustati od toga čina. U tome je, zapravo, život za druge ljude.

"..o, razumom obda­reni, da biste se Allaha bojali" Ovdje je obraćanje razumnima, jer će se možda okaniti Allahovih zabrana (harama)Riječ "bogobojaznost" jeste imenica koja obuhvata činjenje djela pokornosti i napuštanje loših djela.