Riječi Uzvišenog Allaha:

"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju." Vojevanje (el-muharebe) jeste suprotstavljanje i oponiranje i ono je podudarno sa nevjerovanjem drumskim razbojništvom i prepadima, kao što se i nered na Zemlji odnosi na više vrsta zala.

Ovaj ajet, iako je objavljen o jednoj skupini iz plemena Urejna ili plemena Akl, općenito se odnosi na idolopoklonike i druge koji imaju ova obilježja, kako to prenose Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika /94/, da je jedna grupa iz plemena Akl, njih osam, došla do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i dali mu prisegu na prihvatanje islama. Međutim, klima u Medini nije im odgovarala, pa su poobolijevali i oslabili. Potuđili su se Allahovom na to Poslaniku, s.a.v.s., pa im je on predložio: "Kada biste otišli sa našim pastirima među deve, pa pili njihovu mokraću i mlijeko?" Odgovorili su: "Svakako", a zatim su otišli i pili njihovu mokraću i mlijeko i tako ozdravili. Međutim, ubili su pastira i pokupili deve. To je došlo do Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On je poslao potjeru za njima , pa su sustignuti i dovedeni. Naredio je da im se odsijeku ruke i noge i usijanim ekserom probodu oči, a zatim da se bace na sunce dok ne umru. Ovo je Muslimov tekst hadisa, a u drugom tekstu njih dvojice se kaže: iz plemena Akl ili Urejne. U jednom tekstu ovog hadisa kaže se: "pa su bačeni na žegu i počeli su tražiti vodu, ali im nije data". Od Katade se prenosi da je rekao: "Bili su iz plemena Akl i plemena Urejna. Muslim ga prenosi preko Selmana Et-Tejmijja, od Enesa da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da im se iskopaju oči samo zato što su oni iskopali oči pastirima.Vidio sam jednog od njih kakao grize zemlju ustima, sve dok nisu pomrli i tada je objavljen ajet:

"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju...do kraja." Također ga prenose Ebu-Davud, Nesaija i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen sahih. U predanju od Ibn Ebi- Hatima Enes kaže:"...pa su se odmetnuli od islama, ubili pastira, otjerali deve, vršili prepade na putu i silovanja."

Ibn Ebi-Hatim prenosi od Abdullaha ibn Omera ili ′Amra - u dilemi je jedan od prenosilac po imenu Junus - a on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kazivanje o tome, tj. kazivanje o pripadnicima plemena Urejna i da je ajet o vojevanju protiv Allaha objavljen u pogledu njih. Također ga prenosi i Ebu-Davud. Riječi Uzvišenog Allaha: "...da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju". Ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa: "Vođa muslimana može birati o onome koji potegne oružje na muslimane i bude vršio prepade na putu: ako hoće ubiti ga, ako hoće razapeti ga ili ako mu hoće noge i ruke unakrst odsjeći" - ili, ako hoće, prognati ga. Potpora je ovome mišljenju u činjenici da je čestica: /ili/ upotrijebljena u značenju odabira (littahjiri), kao što je u drugim primjerima u Kur'anu, npr. riječi Uzvišenog Allaha koje govore o kazni za hotimični lov u vremenu obavljanja hadža:

"Kazna je da jednu domaću životinju čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti." (5:95) Sve je ovo prepušteno izboru, pa tako treba da bude i ovaj ajet. što se tiče riječi Uzvišenog Allaha: "...ili da se iz zemlje prognaju", o njima Ata El-Horosani kaže: "Bit će prognan iz jednoga grada u drugi nekoliko godina, ali neće biti protjeran iz islamske države." Neki drugi smatraju da se pod progonstvom (nefj) misli na zatvor. Ibn-Džerir je ovdje odabrao mišljenje da se progna iz svoje pokrajine u drugu i da tamo bude zatvoren. Riječi Uzvišenog Allaha:

"To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika", tj. ovo što je spomenuto o ubijanju, razapinjanju, sječenju nogu i ruku unakrst i progonu, poniženje je za njih među ljudima na ovom svijetu, pored velike kazne koju im je Allah pripremio na Sudnjem danu. Ovo podupire mišljenje onih koji smatraju da je ovaj ajet objavljen samo u vezi sa idolopoklonicima, a da se pripadnike islama odnosi hadis u Muslimovom Sahihu od Ubade ibn Samita, r.a., koji kaže: /98/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo je prisegu od nas kao što ju je uzeo od žena: da nećemo Allahu nikoga ravnim smatrati, i da nećemo krasti, i da nećemo bludničiti, i da nećemo djecu svoju ubijati, niti ih jedan drugima podmetati. Onaj od vas koji to ispuni ima nagradu kod Uzvišenog Allaha, a onaj koji bude učinio nešto od toga, pa ne bude kažnjen - to mu je otkup. Slučaj onoga kojeg pokrije Allah - Njemu pripada: ako htjedne, On će ga kazniti; a ako htjedne, On će mu oprostiti." Prenose ga Muslim, Ibn-Mad`e i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen - garib.

Ibn-Džerir ka`e: Oni imaju u ovozemaljskom životu kaznu, a na onom svijetu imat će još veću kaznu, tj. ako se ne pokaju zbog tih svojih postupaka prije nego što umru.

Riječi Uzvi{enoga: "...ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv" - prema mišljenju onih koji kažu da se odnose na idolopoklonike sasvim su jasne. Što se pak tiče muslimana koji budu vojevali protiv Allaha na ovaj način, pa ako se pokaju prije nego što ih se domogne, sa njih spada obaveznost izvršenja smrtne kazne, razapinjanja i odsijecanja noge. O tome da li će se odsjeći ruka ili ne, postoje dva mišljenja kod učenih; vanjski smisao ajeta nužno zahtijeva obustavu svega i tako su postupali ashabi, kao Alija i Ebu-Musa El-Eš'ari za vrijeme njegova namjesništva nad Kufom u vrijeme vladavine h. Osmana. Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Eš-ša'di rekao: Harise ibn Bedr Et-Temimi iz Basre činio je nered na Zemlji i vojevao protiv Allaha, pa se obratio nekim ljudima od Kurejšija, među kojima su bili Hasan ibn Alijja, Ibni Abbas i Abdullah ibn Džafer, onda su se oni obratili h. Aliji ali je on odbio pomilovati ga, pa je on otišao kod Se'ida ibn Kaisa El-Emedanija i ostavio da se brine za njega o njegovoj kući i porodici, a zatim je otišao Aliji i rekao: "O vladaru pravovjernih, šta misliš o onome ko je vojevao protiv Allaha i Poslanika Njegova i nered na Zemlji činio?" H. Alija je proučio ove ajete zaključno sa: "...ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete!", pa mu je napisao pomilovanje.

Uzvišeni Allah govori i naređuje odsijecanje ruke kradljivcu i kradljivci. Neki pravnici Zahirijjske pravne škole smatraju obaveznim odsijecanje ruke kradljivcu, bilo da ukrade malo ili mnogo, zbog općenitosti ovog ajeta: "Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove", ne uzimajući u obzir količinu vrijednosti /nisab/ i stepen sigurnosti ukradene stvari, već samo da je izvršena krađa. Oni to argumentuju hadisom koji prenose El-Buhari i Muslim od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /103/ "Prokleo Allah kradljivca, ukrade jaje pa mu se odsiječe ruka ili ukrade uže pa mu se odsječe ruka."

Većina, pak, uzima u obzir nisab ukradene stvari, mada i među njima postoji razlika o njegovoj količini. Tako imam Malik smatra da je nisab tri dirhema, kako je to utvrđeno u Buhariji i Muslimu od Ibn-Omera /104/: da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odsijecao ruku za štit čija je cijena bila tri dirhema. Imam Šafija smatra da je nisab jedna četvrtina dinara, ili jednaka protuvrijednost toga u nekretninama ili robi, a i sve više od toga. Argument je za to predanje Buharije i Muslima od h. Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /105/ "Ruka kradljivca odsijeca se za jednu četvrtinu dinara i više." Muslim prenosi od h. Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /106/ "Ruka kradljivca odsijeca se samo za jednu četvrtinu dinara i više." Oni zaključuju: "Hadis koji govori o cijeni štita koja je bila tri dirhema nije u suprotnosti sa ovim, jer se tada jedan dinar sastojao od dvanaest dirhema, pa su ta tri dirhema bila jedna četvrtina dinara." Ovo mišljenje su zastupali Omer, Osman i Alija, a također i Omer ibn Abdul-Aziz, El-Lejs ibn S'ad, El-Evzaija, Eš-Šafi'i, Ishak ibn Rahovejh po predanju Ebu-Sevra i Davud ibn Alija Ez-Zahirijj.

Imam Ahmed ibn Habel smatra de su obje ove vrijednosti:četvrtina dinara i tri dirhema obavezujuća vjerozakonska tumačenja (responsa), pa onome ko ukrade jedno od toga ili njegovu protuvrijednost odsijeca se ruka. Imam Ahmed prenosi od h. Aiše da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /107/ "Odsijecajte za četvrtinu dinara, a ne odsijecajte za manje od toga", a tada je jedna četvrtina dinara predstavljala tri dirhema, a jedan dinar dvanaest dirhema. Nesaijin tekst ovog hadisa je: /108/"Ne odsijeca se ruka za manje od vrijednosti jednog štita." H. Aiša je upitana: "Koliko košta jedan štit?" Odgovorila je: "Jednu četvrt dinara."

Imam Ebu-Hanifa, njegovi učenici Ebu-Jusuf, Muhammed i Zufer, a također i Sufjan Es-Sevri, Allah im se smilovao, smatraju da je vrijednost nisaba deset nepatvorenih, kovanih dirhema i to argumentuju time da je vrijednost štita zbog kojeg je odsječena ruka kradljivcu u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bila deset dirhema, kako je preneseno od Ibn-Abbasa, da je rekao: "Vrijednost štita, u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s., bila je deset dirhema." Prenosi ga Ibn Merdevejh, a zatim prenosi i od 'Amra ibn Šuajba, od njegova babe, od njegova dede, od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /109/ "Ne odsijeca se ruka za manje od vrijednosti jednog štita", a vrijednost štita bila je deset dirhema. Zbog opreza bolje je uzeti više, jer kazne se ne izvršavaju ako postoje ikakve sumnje.

Većina daje sljedeće odgovore na hadis na koji se pozivaju predstavnici Zahirijjske pravne škole, od EbuHurejrea: /110/ "ukrade jaje pa mu se odsijeca ruka, ili ukrade uže pa mu se odsiječe ruka": (prvi) da je derogiran hadisom koji prenosi h. Aiša; međutim, o ovome postoji polemika, jer je neophodno razjasniti datum izgovora; (drugi) da je to hadis koji se tumači /muevvel/, pa je to željezno jaje i mornarsko uže. To mišljenje zastupa El-E'ameš, kako to prenose El Buharija i drugi od njega; (treći) da je ovo metod postupnosti u krađi, od manjeg ka većem, zbog kojeg se odsijeca ruka. Moguće je da je ovo navedeno samo kao obavijest o tome kako je to bilo u predislamskom periodu, kada su odsijecali ruku i za malo i za mnogo, pa je proklet kradljivac koji žrtvuje svoju skupocjenu ruku za beznačajne stvari.

Također spominju da je Ebul-Ala El-Me'arri, nakon što je došao u Bagdad, postao poznat po tom što je stvarao nejasnoće pravnicima zbog njihovog određivanja nisaba za kra|u od jedne četvrtine dinara, pa je o tome spjevao stihove:

Za ruku se daje krvarina od pet stotina zlatnika pa kako da bude odsječena porad četvrtine dinara. Oprečnost koju moramo prešutjeti i tražiti zaštitu našeg Gospodara od Vatre.

Odgovorio mu je sudac Abdul-Vehhab El-Maliki, Uzvišeni Allah mu se smilovao, riječima: "Dok je bila povjerljiva - bila je vrijedna a kada je prevarila - ostala je ponižena." Poradi ovoga Uzvišeni Allah kaže: “Neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar", tj. kazna, za nevaljao postupak koji su učinili uzimajući od svijeta imetak svojim rukama, odgovara odsijecanju onoga čime su se pomogli pri tome, kao opomena od Allaha, tj. kao primjerna kazna (radi odvračanja drugih) od Allaha zbog činjenja toga. "A Allah je silan", tj. u Njegovoj osveti, "i mudar" - u Njegovoj naredbi, zabrani, ozakonjenju i moći.

Dajem prednost mišljenju Ibn-Kesira kada kaže: "Moguće je da je ovo navedeno samo kao obavijest o tome kako je to bilo u predislamskom periodu, kada su odsijecali ruku i za malo i za mnogo." Svakako da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije odsijecao ruku zbog jajeta ili užeta, već za štit, čija je vrijednost bila tri dirhema. To je naredio, a zabranio je za manje od toga, kako to navode El-Buhari i Muslim. Tako je i Osman odsijecao ruku za krađu limunova koji su bili procijenjeni na tri dirhema.

"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i milostiv je", tj. onome ko se poslije krađe pokaje Uzvišeni će Allah oprostiti ono što je između Njega i Njegova roba, a kada su u pitanju imeci ljudi, to se mora njima povratiti ili nadoknaditi - prema mišljenju većine (džumhur).

Prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Amra: /111/ da je neka žena ukrala u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa je dovedena onima koje je pokrala. Pitali su: "Allahov Poslaniče, ova žena nas je pokrala?" Pripadnici njenog plemena branili su je: "Mi ćemo dati otkupninu za nju." Allahov Poslanik, s.a.v.s., presudio je: "Odsijecite joj ruku!" Oni su insistirali: "Otkupit ćemo je za pet stotina dinara!" Allahov Poslanik, s.a.v.s., ponovio je: "Odsijecite joj ruku!", pa joj je odsječena desna ruka. Ona je upitala: "Allahov Poslaniče, ima li za mene pokajanja?" Odgovorio je: "Da, ti si danas čista od grijeha kao na dan kada te je majka tvoja rodila." Tada je Uzvišeni Allah objavio iz sure El-Maide:

"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i milostiv je." Ime je ove žene koja je ukrala Mahzumijja, a ovaj hadis koji govori o njoj zabilježen je i u Buharijinom i Muslimovom Sahihu.

″Zato što se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu″; tj. zato što im nisu poslušni i što ne primjenjuju šerijat i ne vjeruju u njega. Tako su se oni izdvojili na jednu stranu, a vjernici su ostali na drugoj.″Allah će, zaista, strašno kazniti″, tj. On će pronaći i savladati onoga ko Mu se odupre i suprotstavi.

″Kazna vam je to, pa je iskusite, a nevjernike čeka patnja u ognju.″ Tj. iskusite ovu kaznu i patnju na dunjaluku, znajte da će nevjernici također i na ahiretu biti kažnjeni u Vatri

"Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih", znači da je u ovome časnome ajetu propis o šerijatskoj kazni (hadd) za bludnika. Učeni su to detaljno razradili, a postoji i neslaganje među njima: ako je bludnik neoženjen, kazna mu je sto udara biča, kao što je ajetu, i progon iz svoga grada za jednu godinu, prema većini učenjaka, za razliku od Ebu-Hanife, Allah mu se smilovao, kod kojeg je progon, prepušten vladaru (imamu). Međutim, argument većine je predanje utvrđeno u "Sahihu" Buharije i Muslima od Ebu-Hurejrea i Zejda ibn Halida el-Džuhenijja o dvojici beduina koja su došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je jedan upitao /286/: "Allahov Poslaniče, ovaj moj sin bio je u najmu kod ovoga, pa je učinio blud sa njegovom ženom. Ja sam svoga sina iskupio od njega za stotinu ovaca i janje. Pitao sam učene, pa su mi rekli da moj sin zaslužuje kaznu stotinu udara bičem i jednu godinu progona, a žena ovoga kamenovanje?" Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: "Tako mi Onoga u ^ijoj je ruci moj život, ja ću vam, uistinu, presuditi prema Knjizi Allaha Uzvišenog. Janje i bravi trebaju da ti se vrate, a tvoj sin treba da dobije sto udara biča i da bude prognan jednu godinu. "Urani, Unejse," Poslanik reče čovjeku iz Benu Eslema, "ženi ovog, pa ako ona prizna grijeh kamenuj je!" On je poranio do nje, a ona je priznala, pa ju je kamenovao. Ovdje su dokazi za progon bludnika, pored sto udara bičem, ako je neoženjen. A, ako je bio oženjen i živio u valjanom braku, a uz to je slobodan, punoljetan i pametan, bit će kamenovan, kao što prenosi Malik, Allah mu se smilovao, od Omera ibn el-Hattaba /287/ da je ustao, zahvalio se Allahu i donio pohvalu na Njega, a zatim rekao: "Ljudi, uistinu, je Allah Uzvišeni poslao Muhammeda, s.a.v.s., sa Istinom i objavio mu Knjigu. Među onim što mu je objavio bio je i ajet o kamenovanju. Mi smo ga učili i zapamtili. Allahov Poslanik, s.a.v.s., izvršavao je ovu šerijatsku kaznu, a i mi poslije njega. Bojim se da potraje vrijeme, pa da neko kaže: ’Ne nalazimo ajet o kamenovanju u Allahovoj Knjizi', tako dolazeći u zabludu zbog ostavljanja jednog propisa kojeg je Allah objavio. Po Allahovoj Knjizi kamenovanje je Istina spram onoga ko učini blud, ako je oženjen ili udata, samo ako se to dokaže, ili se ustanovi trudnoća, ili dođe do priznanja." Zabilježili su ga opširno  Buharija i Muslim od Malika, a mi smo ovdje odabrali toliko da potvrdimo našu namjeru.

Prenosi hafiz Ebu Jala el-Mevsuli od Kesira ibn es-Salta /288/: "Bili smo kod Mervana,a među nama je bio i Zejd koji reče: 'Mi smo učili: 'Starca i staricu, ako učine blud, kamenujte, obavezno!' Mervan upita: 'Zar ga nisi napisao u Mushafu?', a on odgovori: 'Spomenuli smo to kad je među nama bio Omer ibn el-Hattab.' On rekao je: 'Ja ću vam dati zadovoljavajući odgovor u vezi s tim', a mi smo pitali: 'A kako to?' Odgovorio je: 'Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i spomenuo neke stvari, a između ostalog i kamenovanje, rekavši: Allahov Poslaniče, izdiktiraj mi ajet o kamenovanju.' Odgovorio je: 'Ne mogu sada.'" Ovo ili slično tome prenio je i Nesai, a mi smo zabilježili brojne lance prenošenja koji se međusobno osnažuju i ukazuju da je ajet o kamenovanju bio zapisan, pa je dokinuto njegovo čitanje, a njegov je propis ostao važeći. Allah najbolje zna.

Prenesen je propis sastavljanja, za oženjenog bludnika, sto udara biča prema ajetu i kamenovanja prema Sunnetu i to iz predaja autora četiri "Sunena" i Muslima od Ubade ibn es-Samita, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Uzmite i naučite od mene; Allah je za njih učinio izlaz: neudata sa neoženjenim sto udara biča i izgnanstvo do jedne godine, a udata sa oženjenim sto udara bičem i kamenovanje." Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se kamenuje žena sa kojom je najamnik počino blud, a kamenovao je i Ma’iza i ženu iz plemena Gamid i od njega, s.a.v.s., nije preneseno da ih je bičevao prije kamenovanja. [1]

Navedeni su vjerodostojni hadisi koji se međusobno osnažuju i koji su preneseni višebrojnim lancima prenošenja i tekstova o ograničavanju na njihovo kamenovanje i u njima nije spomenuto bičevanje.

Allah Uzvišeni kaže:

"i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje", tj. u Allahovom propisu, tj. ne imajte sažaljenja prema njima kada je u pitanju Allahov zakon, tj. sažaljenja koje će navesti sudiju da ostavi izvršenje kazne. U hadisu se kaže /290/: "Šerijatska kazna koja se izvršava na Zemlji bolja je za njene stanovnike od toga da im kiša pada  četrdeset jutara. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ubejdullaha ibn Abdullaha ibn Omera da je Ibn-Omerova sluškinja počinila blud, pa ju je on izbičevao po nogama. Nafi‘ kaže: "Mislim da rekao je: 'I po leđima." Rekao je Abdullah: "Citirao sam: 'i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje.'" Odgovorio je Ibn-Omer: "Sinčiću, vidiš, mene je obuzelo sažaljenje prema njoj. Allah mi nije naredio da je ubijem, niti da je bičujem po glavi, a nju je boljelo kad sam je bičevao." Allah Uzvišeni kaže: "ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete", tj. učinite to i izvršite kazne nad onim ko je učinio blud i jako ga udarite, ali ne žestoko i previše, kako bi se povratio i on i Onaj Koji radi isto to. Allah Uzvišeni kaže:

"i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!" znači javno i u prisutvu ljudi. To je efikasnije u njihovom spriječavanju i djelotvornije za njihov povrat, jer je u tome prijekor i ljaga ako su ljudi prisutni. Ima mišljenje da to nije radi javnog sramoćenja, već da bi se Allahu  dova upućivala da njima dvoma oprosti i smiluje se. [2]

___

[1]
Kažem:"Možda je spajanje bičevanja i kamenovanja za oženjenog dokinuto, za što kao argument stoji da ga on, s.a.v.s., nije primijenio, s obzirom da su njegove riječi: ’Allah je za njih učinio izlaz’ izgovorene kad je kazna za bludnicu bila zadržavanje u kućama dok ih Allah ne usmrti ili im ne nađe neki izlaz prema 15. ajetu sure En-Nisa (Žene). Pa je očito da je hadis prethodio njegovoj primjeni kamenovanja glede žene sa kojom je blud učino namjesnik i glede Ma’iza i žene iz plemena Gamid, a prema njegovim riječima upućenim Unejsu: ’Porani do žene ovoga, pa ako prizna onda je kamenuj.’ Zbog svega ovoga moguće je, čak vjerovatno, da je hadis o spajanju bičevanja i kamenovanja oženjenog dokinut. Zato to zastupa i većina uleme, među njima Ebu-Hanife, Malik i Šafija, Allah im se smilovao, dok Ahmed zastupa spajanja prema prethodnom hadisu o spajanju.

[2]
Kažem: "A da je i radi opomene i primanja pouke, jer izvršenje kazne najbolje spriječava grješenje, a i objelodanjuje Allahov propis i osnažuje Njegov zakon i sljedbenike.
 

U ovome ajetu časnom je objašnjenje propisa o bičevanju potvoritelja poštene žene, koja je slobodna, punoljetna i moralna. Također se i potvoritelj nekoga čovjeka bičuje i nema nikakva spora među ulemom o tome. Ako bi potvoritelj donio dokaz za valjanost onoga što rekao je, bio bi oslobođen kazne. Zbog toga Uzvišeni kaže:

"...a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi." Za potvoritelja, ako ne donese dokaz o ispravnosti onoga što rekao je, nužno slijede tri propisa: jedan je da se izbičuje sa osamdeset udaraca, drugi da mu više nikada svjedočenje ne bude primljeno i treće da će biti nečastan, šerijatski neispravan, i kod Allaha, a i kod ljudi.

"osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave." Ulema se razilazi po pitanju ovog izuzimanja: da li se ono odnosi samo na zadnju rečenicu, pa da pokajanje skida sa njega nečasnost, a da mu se i dalje, trajno, ne prima svjedočenje iako se pokajao ili se vraća na obje rečenice: drugu i treću. Što se tiče bičevanja ono je prošlo i završilo se, svejedno pokajao se ili ustrajao i za njega, poslije toga, nema tretmana (važnosti), i tu nema razlike u stavovima. Tako trojica imama smatraju da će mu se primati svjedočenje ako se pokaje i da tada prestaje njegovo tretiranje kao fasika. To je ustvrdio Se’id ibn el-Musejjeb, prvak tabi’ina, a i jedna grupa od prvih generacija, također. Imam Ebu-Hanife smatra da se izuzimanje odnosi samo na zadnju rečenicu, pa da nečasnost (fisk) nestaje sa pokajanjem, ali da mu se svjedočenje nikada ne prima. Među onima koji to zastupaju, od prvih generacija, su El-Kadi Šurejh, Ibrahim en-Nehai‘, Se’id ibn Džubejr i drugi. Eš-Šabi i Dahhak kažu: "Ne prima mu se svjedočenje, makar se i pokajao.Jedino ako bi priznao za sebe da je iznio potvoru, tada bi mu se primilo svjedočenje, a Allah najbolje zna." [3]

___

[3]
Kažem: "Kako izgleda, a Allah najbolje zna, da je zaključak većine o primanju njegovog svjedočenja, bez ikakve sumnje, bliže ispravnom nego mišljenje Ebu-Hanife da mu se nikada ne primi svjedočenje, jer je izuzimanje navedeno općenito, a specificiranje zahtijeva neki dokaz.

Zatim, riječi Uzvišenoga: "jer i Allah prašta i Milostiv je!" ne bi imale nikakvo značenje. Gdje je oprost i milost ako se njegovo svjedočenje nikada više ne prima?! Kako da prizna sebi potvoru kad nije potvorio i nije lagao i kad je sami čin vidio očima, pa kako da sumnjiči samog sebe za potvoru, a nije izmislio. Štaviše, ako bi priznao za sebe potvoru, tada bi slagao na samog sebe, jer je on pravo vidio, ali je pogrješio što je to obznanio, pa zato ne treba da iznosi svoje svjedočenje, priije nego to učini troje prije njega. Uprotivnom, bičevanje mu je kazna zbog njegova previda i to je pravedno.

"a peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže!" Tada se ona rastavlja od njega ovim zaklinjanjem, po Šafiji i jednoj brojnoj grupi učenjaka, i zauvijek mu je zabranjena. On će joj dati mehr i nad njom će biti izvršena kazna za blud.

"a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu!" Zbog ovoga Uzvišeni kaže:

"A ona će kazne biti pošteđena" znači "hadda", "ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu!" Ako se na nju (ženu) odnosi srdžba, muškarac u većini slučajeva neće preuzeti na se javnu sramotu svoje porodice i njeno okrivljavanje za blud, osim ako je to stvarno istinito i opravdano, a ona zna istinitost onoga za što je on okrivljuje, pa je zato peti puta za nju da zazove Allahovu srdžbu ne sebe. Onaj na koga je Allah rasrđen (el-magdubu alejhi) zna Istinu, ali odstupa od nje. Zatim Uzvišeni spominje Svoju blagost prema Njegovim stvorenjima i Njegovu dobrotu prema njima što im je uzakonio olakšanje i izlaz iz vrlo teške i mučne situacije.

Na njih je s neba sručio kaznu koja se nije mogla od nasilničkog naroda odvratiti.