Uzvišeni Allah izvještava da je On prokleo nevjernike među jevrejima već davno, u Objavi Davudu i Isau, a.s., a zbog njihove neposlušnosti Allahu i njihova nasrtanja na Njegova stvorenja. Ibn-Abbas kaže: "Prokleti su u Tevratu, Indžilu, Zeburu i Furkanu /Kur'anu/." Zatim, On objašnjava šta je to što su oni primjenjivali u svom vremenu.

Pozivajući sinove Israilove na ovaj način, Allah Uzvišeni ih podsjeća i kaže: "O sinovi Israilovi!", tj.: O sinovi dobrog, Allahu pokornog roba, budite kao što je bio i vaš otac pokoran Allahu, na Putu istine! Kao što je uobičajeno reći: "O sine plemenitog, budi plemenit kao i tvoj otac!" To znači: O sinovi Israilovi, vjerujte u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i slijedite Istinu, koja vam je došla posredstvom njegovim! Israil je ovdje Jakub, a.s. "I sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario", , tj. sjetite se Allahove blagodati kojom vas je spasio od ropstva kod Faraona, koji je rascijepio kamen, spustio manu i prepelice te učinio između vas vjerovjesnike i poslanike. "I ispunite zavjet koji ste Mi dali, pa ću i Ja ispuniti Svoj zavjet koji sam vam dao!" Ovim se traži da ispune obavezu koja je dana u Tevratu, tj. da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa ako to budu učinili, i Allah Uzvišeni će izvršiti Svoju obavezu u pogledu grijeha koje su počinili i uvest će vas u Džennet. "I samo se Mene bojte!", tj imajte strah jedino od Mene! Sa "podsticanja"Allah ovdje prelazi na "prijetnju" odgovorima koje je dao onima prije njih, u vidu kazne koja im je poznata, pozivajući ih uz podsticaj i prijetnju kako bi se eventualno vratili Istini i slijedili Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

 "Vjerujte u ono što sam objavio potvrđujući da je istinito ono što vi imate", tj. vjerujte u Kur'an, koji sadrži vjeru u Allaha i Njegova Poslanika, kao što imate i u Tevratu zapisano ime Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, gdje vam je naređeno da u njega vjerujete, da ga podržavate i slijedite Kur'an, koji je njemu objavljen. Stoga, "nemojte biti prvi koji ne vjeruju", tj. prvi među sinovima Israilovim koji ne vjeruju. Misli se isključivo na židove iz Medine, kojima je prvim između židova dostavljen Kur'an, iako ne i prvim uopće, budući da su arapski mnogobošci bili prvi koji nisu vjerovali. Ovdje se, međutim, misli isključivo na židove Medine. Zatim slijedi: "I ne prodajite moje ajete za bagatelnu cijenu!", tj. za vjeru u Moje ajete i potvrdu poslanstva Mog Poslanika ne uzimajte u zamjenu ovaj svijet i strasti njegove, jer to je malehno i prolazno. Abdullah ibn Mubarek u vezi s riječima Uzvišenog: "bagatelnu cijenu" kaže: "Bagatelna cijena ovdje se odnosi na ovaj svijet i njegovo obilje, što znači da zamjenjujete vjerovanje u Kur'an i djelovanje u skladu s njim, a što vam je naređeno, za ovaj svijet i njegove ukrase. Zato "se samo Mene bojte"Riječ "bogobojaznost"znači djelovanje u pokornosti prema Allahu nadajući se Njegovoj milosti, prema Allahovu svjetlu, i izbjegavanje grijeha u skladu s Allahovim, dž.š., svjetlom i iz straha od Njegove kazne. To dakle znači: Allah doista prijeti za sve što čine skrivajući Istinu i manifestirajući nepokornost Allahu i suprotstavljanje Njegovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Ovdje Uzvišeni govori o tome kako se Faraon sa svojim narodom dogovarao protiv Musaa, a.s., i njegovog naroda, te kako su se spremali ispoljiti mržnju protiv njih i nanijeti im zlo:

"A glavešine naroda Faraonovog rekoše", tj. Faraonu: "zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov", tj. zar ćeš ih pustiti da čine nered među tvojim podanicima i da ih pozivaju obožavanju njihovog Gospodara, a ne tebe? Zato su oni rekli: "...i da tebe i božanstva tvoja napusti?" Es-Suddi kaže: "Prema riječima Ibn-Abbasa, kada bi oni ugledali neku lijepu kravu, Faraon bi naredio da je obožavaju i to su im bila božanstva. Zato im je Samirija izlio tele koje je davalo glas kao da muče. Dakle, ove riječi znače: Zar ćeš pustiti njega i njegov narod da ti prave nered među podanicima, a on je već napustio obožavanje tebe i tvojih božanstava? Na to pitanje Faraon im je odgovorio: 'Ubijat ćemo im mušku djecu, a žensku ćemo im ostavljati u životu!' On je njih tako kažnjavao i prije rođenja Musaa, a.s., iz straha od njegovog rođenja. Međutim, suđeno je bilo suprotno Faraonovoj želji. Slično mu se desilo kada je htio poniziti sinove Israilove i pobijediti ih: Allah je njih pomogao, a njega ponizio i pobijedio, te potopio i njega i njegovu vojsku.

Nakon što je Faraon isplanirao nanijeti zlo sinovima Israilovim, "Musa reče narodu svome: Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi", te im obeća da će njima zemlja pripasti, slijedećim riječima: "zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali."

"Zlostavljani smo - rekoše oni - prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!", tj. i prije a i nakon tvoga dolaska zlostavljani smo, o Musa, kao što si i sam vidio. A on, skrećući im pažnju na njihovo tadašnje stanje i na ono koje će nakon toga uslijediti, reče: "Možda će Gospodar vaš neprijatelja vašeg uništiti." Na taj način on ih je poticao da budu ustrajni u zahvaljivanju Allahu kada im dođu blagodati, a nestanu patnje.

Ovdje Uzvišeni govori da je On, nakon što su se oni uporno protivili i bunili i pored mnogobrojnih znakova koji su im kao iskušenje dolazili jedan iza drugog, njih kaznio potopivši ih u moru. To je more Musa rastavio, pa su Israelićani sa njim prošli kroz njega. Zatim je Faraon, slijedeći ih sa svojom vojskom, ušao u procjep u njemu. I kada su svi oni u njega ušli, more se obrušilo na njih, pa su svi do posljednjeg potopljeni, zato što su poricali Allahove znakove.

Zatim Uzvišeni govori da je narodu koji je bio potlačen, tj. Israelićanima, dao u naslijeđe i istočne i zapadne krajeve zemlje. U tom smislu Uzvišeni također kaže: "A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo,  i da im na Zemlji vlast darujemo, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali."(28:5,6) El-Hasan el-Basri kaže da se riječi Uzvišenog: "...istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili", odnose na Šam. A o Njegovim riječima: "...i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno - zato što su trpjeli", Mudžahid i Ibn-Džerir kažu: "To su obećanje riječi Uzvišenog: 'A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.' (28:5,6)  Zatim Uzvišeni kaže: "...a sa zemljom sravnismo ono što su Faraon i narod njegov sagradili", tj. porušismo zdanja i vrtove koje su Faraon i njegov narod uređivali. "...i ono što su podigli". Ibn-Abbas i Mudžahid kažu da riječ "podigli" znači: sazidali.

Allah Uzvišeni naredio je Musau, a.s., da iz svoga naroda izabere sedamdeset ljudi. On ih je odabrao između najboljih Israelićana i rekao im: "Otiđite Allahu, pokajte Mu se za obožavanje teleta i zamolite Ga da primi pokajanje i od vaših sunarodnika koji ostanu iza vas. Pri tome postite i čisto držite i svoja tijela i odjeću." Zatim je on sa njima otišao do Sinajske gore u vrijeme koje mu je njegov Gospodar odredio - a i inače on Mu je dolazio samo sa Njegovom dozvolom. Kada su uradili ono što je on od njih tražio i kada su krenuli da se sretnu sa svojim Gospodarom, oni rekoše Musau, a.s.: "Zatraži da i mi čujemo govor našeg Gospodara!" On im odgovori: "Hoću." I kada se Musa približi brdu, na to se brdo spusti jedan stup od oblaka, koji ga cijelog prekri. Musa se još više približi, uđe u oblak i reče svojim sunarodnicima: "Primaknite se!" Oni se primaknu, uđu u oblak i padnu na sedždu, tako da su čuli Uzvišenog kako se obraća Musau, naređuje mu i zabranjuje: Radi ovo, a nemoj ovo! Kada je On završio razgovor sa Musaom i kada je oblak otišao od Musaa, on im priđe, a oni mu rekoše: "Mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"(2:55) "Zato ih je munja ošinula" (4: 153) pa su svi pomrli, a Musa se tada poče obraćati svome Gospodaru, moliti Ga i upućivati Mu riječi: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ." Riječi Musaove, koje Uzvišeni prenosi: "Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?", znače: Zar ćeš uništiti ove ljude zato što su bezumnici od nas obožavali tele? Ibn-Abbas, Katade i Ibn-Džerir kažu: "Njih je potres zadesio zato što nisu spriječili svoj narod da ne obožavaju tele, niti su se odvojili od njih."  "Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?" Zatim on kaže: "To je samo iskušenje Tvoje", tj. ispitivanje, kušnja i proba. Tako kažu: Ibn-Abbas, Se'id ibn Džubejr i nemali broj alima iz prvih a i iz kasnijih generacija, i te riječi nemaju drugog značenja. On je time rekao: Naređenje pripada samo Tebi, odredba pripada samo Tebi, Ti si Stvoritelj i Naredbodavac. "Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše."  Oprostiti znači prekriti grijeh i ne kazniti zbog njega. A kada se uz oprost zatraži i milost, time se želi da se ubuduće ne napravi isti grijeh. "... Ti si najbolji Oprostitlj", odnosno, samo Ti možeš grijehe oprostiti.

Allah Uzvišeni zabranio je dvije važne stvari, a to su: krivotvorenje i prikrivanje istine, pa im naređuje da ne miješaju istinu s neistinom i da jasno pokažu šta je istina. To znači: Ne miješajte židovstvo i kršćanstvo s islamom, koji je istinska Allahova vjera, a vi znate da ste iskrivili i jedno i drugo. Ibn-Abbas prenosi: "Prikrivanje istine ovdje znači prikrivanje isti­ne od židova o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i onome što on donosi, iako im je to bilo za­pisano u Tevratu, koji se nalazio pred njima."

Allah ih podsjeća na ranije blagodati koje je podario njihovim očevima i precima, uključujući i to što ih je odlikovao nad drugim narodima u to vrijeme šaljući im poslanike i objavljene knjige, kao što kaže: "I znajući kakvi su, odabrali smo ih između drugih svjetova." (44:32) Ebul-Alije kaže: "To znači davanjem vlasti, slanjem poslanika i objavljenim knjigama, što im je dano više u odnosu na njihove suvremenike, jer svako vrijeme ima svoj svijet (suvremenost)." Od Mudžahida i drugih navodi se sljedeće predanje: "Ovo treba protumačiti jer ovaj islamski ummet vredniji je od njih!", na to ukazuju i riječi Uzvišenog:  "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od­vraćate od nevaljalih, i u Allaha vjerujete! A kada bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih..." (3:110) Nedopus­tivo je da se mijenja značenje riječi da su oni odliko­vani nad drugim svjetovima, tj. u smislu da se to od­nosi i na one prije njih i one poslije njih, jer, Ibrahim, a.s., bio je prije njih i on je veći od svih njihovih vjerovjesnika Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je poslije njih, a on je vrijedniji od svih stvorenja i prvak Ademova potomstva na dunjaluku i ahiretu, neka su Allahov blagoslov, mir i bereket na njega!

I kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili", znači, nakon što smo vas izbavili od sljedbenika Faraonovih i nakon što ste izišli s Musaom, a.s., i Faraon je, tragajući za vama, krenuo Mi smo vama more razdvojili, tj. objavili smo Musau: "da svojim štapom udariš po moru"  (26:63), pa kada je on svojim štapom udario po moru, ono se razdvojilo, i svaki dio bio je kao veliko brdo. Nakon toga, krenuli su Musa i njegovi sljedbenici, a zatim za njima i Faraon s vojskom dok ih nije sustigao. Tada ga je Allah potopio pred njima, pa kaže: "a Faraonove smo ljude na oči vaše potopili!" /50/ To navodi i više pripadnika zdrave tradicije (Selefa). Ima predanje da je taj dan, tj dan potapanja Faraona i izbavljenja Izraelićana bio na Ašuru, tj desetog dana Muharrema, kao što navodi predanje Ahmeda ibn Hanbela od Ibn-Abbasa, koji je rekao: /70/ - Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu i vidio tamo da židovi poste na dan Ašure, pitao je: "Koji je to dan što ga postite?", oni su rekli: "Ovo je dobar dan. To je dan na koji je Allah Uzvišeni izbavio Izraelićane od neprijatelja. Taj dan je postio i Musa, a.s.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ja imam veće pravo na Musaa od vas!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je postio taj dan i naredio je da se posti (Prenose El-Buhari, Muslim, En-Nesa'i i Ibn-Madže od Ejjuba Es-Sehtija­nija.

Uzvišeni Allah kaže: Sjetite se Moje blagodati prema vama kada sam vam oprostio obožavanje teleta, nakon što je Musa, a.s., bio na susretu sa svojim Gospodarom po isteku obećanog roka od četrdeset dana. To se navodi u riječima Uzvišenoga u poglavlju "Bedemi":

"Mi dadosmo obećanje Musau trideset noći i dopunismo ih sa još deset." (7:142) Navodi se da je to cio mjesec zul-kade, te deset noći mjeseca zul-hidžeta, što je bilo neposredno nakon njihovog izbavljenja od Faraona i spašavanja na moru.

Ovdje Uzvišeni govori da ih je On razdijelio na razne grupe i sekte: "...ima ih dobrih, a i onih koji to nisu", tj. među njima ima i dobrih i loših, kao i kod džina: "...a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih". (72:11) "...provjeravali smo ih", tj. iskušavali smo ih, "...i u dobru i u zlu", tj. blagostanjem i neimaštinom, nadom i strahom, te zdravljem i bolešću, "...da bi se opametili".

Zatim Uzvišeni kaže: "I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta", tj. tu generaciju u kojoj je bilo i dobrih i loših, naslijedile su druge u kojima nije nikako bilo dobrih. Ta su pokoljenja naslijedila Tevrat, ali "...su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta", tj. umjesto obznanjivanja i širenja istine, oni su trčali za dunjalučkim stvarima, stalno odlažući svoju tevbu. A kad god bi im se ukazala ista prilika, oni bi ponovo pravili istu grešku. Zato Uzvišeni kaže: "A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili." Oni su činili grijehe, a onda se obraćali Allahu i tražili oprost od Njega. Međutim, kada bi se ponovo našli u istoj situaciji, opet bi činili iste grijehe. O ovom ajetu Katade kaže: "Tako mi Allaha, ta pokoljenja, "...koja su Knjigu naslijedila", nakon svojih poslanika i vjerovjesnika, slabi su nasljednici koje je Allah dao i zavjet od njih uzeo." A Allah Uzvišeni u drugom ajetu kaže: "A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše". (19:59) Koje god bi im se jelo na dunjaluku svidjelo, oni bi ga pojeli, ne obraćajući pažnju na to da li je ono halal ili haram. Nakon toga bi tražili oprost od Allaha, iskazujući Mu puste želje i zavaravajući tako sami sebe. Zatim Allah Uzvišeni kaže: "Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi da će o Allahu samo istinu govoriti." Ibn-Abbas na to dodaje: u pogledu njihovih nada da će im Allah oprostiti grijehe kojima su se neprestano vraćali, ne kajući se zbog njih. "Onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone; pa zar se nećete opametiti?", tj. zar oni, koji umjesto onog što je kod Mene uzimaju dunjalučke tričarije, nemaju razuma, da bi ih upozorio na bijedu u kojoj se nalaze i na grijehe koje prema Meni čine?

Zatim Uzvišeni hvali one koji prihvate Njegovu Knjigu, koja ih upućuje na slijeđenje Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. - a što je i zapisano u njoj. Tako On kaže: "A oni koji se čvrsto drže Knjige", tj. koji je slijede, izvršavajući njena naređenja i kloneći se njenih zabrana, "...i koji obavljaju namaz - pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela."

Uzvišeni kaže: "A kada smo iznad njih brdo podigli", tj. kada smo ga uzdigli - to su riječi Ibn-Abbasa. "...i iznad njih smo brdo digli" (4:154), tj. meleki su ga podigli iznad njihovih glava, zato što su odbili prihvatiti propise Tevrata u cijelosti. Oni su rekli Musau, a.s.: "Pokaži nam šta ima u Tevratu - ako to budu lahke obaveze i zabrane, mi ćemo ih se pridržavati!" On im je na to rekao: "Prihvatite ga cijelog, zajedno sa svim što je u njemu!" Međutim, oni su više puta ponavljali svoj zahtjev, kako bi vidjeli šta je u Tevratu. Tada je Allah naredio tom brdu, pa se ono otrglo od zemlje i podiglo uvis. I kada je ono bilo između njihovih glava i neba, Musa im reče: "Zar ne shvatate ono što vam moj Gospodar Uzvišeni govori: Ako ne prihvatite Tevrat i sve ono što je u njemu, On će sigurno na vas baciti ovo brdo!" Tada je svaki od njih učinio sedždu na lijevu obrvu, a desnim je okom posmatrao to brdo, bojeći se da ne padne na njega. Zato danas svaki jevrej na Zemlji koji pada licem na tlo, čini to na svoju lijevu obrvu. Oni kažu: "Zbog ovakve sedžde od nas je otklonjena kazna."

Abdur-Rezzak navodi od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., da je u vezi sa riječima Uzvišenog: "I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio", rekao: "To je bio jedan od Israelićana, po imenu Bel'am ibn Ba'ura." Isto predanje navodi nekolicina njih od Mensura. Drugi kažu da je to bio Sajfijj ibnu er-Rahib, a treći da je to bio jedan čovjek iz Belke, koji je znao Allahovo najveće ime. Pored toga, neki kažu da je to bio jedan čovjek iz Jemena, da mu je bilo ime Bel'am i da mu je Allah dao Svoje dokaze, pa ih je on napustio. Pleme Sekif kaže: "To je bio Umejje ibn Ebi es-Salt." To se prenosi od Ibn-Amra, a on je vjerovatno time htio reći da Umejje ibn Ebi es-Salt liči na njega. Jer, Umejje je dobro poznavao prethodne vjerozakone i živio je i u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ali ipak nije povjerovao u njega, iako se susreo sa njim. On je sklopio savez sa mnogobošcima protiv Poslanika i oplakivao je mnogobošce koji su poginuli na Bedru. On je jedan od onih čiji je jezik povjerovao, ali nije srce. Jer, on je napisao lijepe stihove u slavu Boga i mudre izreke, ali mu se srce nije otvorilo prema islamu! Što se tiče onoga na koga se odnosi ovaj ajet, najpoznatiji je stav da je to bio jedan čovjek koji je živio davno, za vrijeme Israelićana. Tako misle Ibn- Mes'ud i još neki učenjaci iz prvih generacija. Moj je stav 336  da je to bio Bel'am ibn Ba'ura i da on vodi porijeklo od Luta ibn Harana ibn Azera. Ibn-Asakir kaže: "On je poznavao Allahovo najveće ime pa je poslije napustio svoju vjeru, a spominje se i u Kur'anu. Neki čak kažu i to da mu je bilo dato i poslanstvo, pa da ga je napustio. Međutim, te su riječi apsurdne." 337 Muhammed ibn Ishak ibn Jesar navodi od Salima Ebu en-Nadra da je on kazivao: Kada je Musa, a.s., došao na prostore Ken'anaca u Šamu, Bel'amov narod dođe Bel'amu i reče mu: "Onaj Musa ibn Imran došao je sa Israelićanima da nas pobije i istjera iz naše zemlje i da je da Israelićanima. Mi smo tvoj narod i sada nemamo boravišta, a tvoja dova se prima, pa otiđi i učini dovu Allahu protiv njih!" On im na to odgovori: "Teško vama! On je Allahov poslanik i uz njega su meleki i vjernici, pa kako ću činiti dovu protiv njih, pogotovu što ja znam od Allaha ono što znam?" Međutim, oni su bili uporni, sve dok ga nisu naveli na iskušenje kojem je on podlegao. Tako se on uputio prema brdu Husban, sa kojeg se vidio logor Israelićana. I, kada se popeo na to brdo i ugledao logor Musaa i Israelićana, počeo je učiti dovu protiv njih. Međutim, kada god bi htio činiti dovu da ih zadesi neko zlo, Allah bi dao da mu jezik izgovara riječi protiv svog naroda. Isto tako, kada god bi htio činiti dovu u korist svoga naroda, On bi dao da mu jezik govori u korist Israelićana. Tada mu njegov narod reče: "Jesi li svjestan, Bel'ame, šta radiš? Pa ti činiš dovu u njihovu korist, a na našu štetu!" On im odgovori: "Ali, ja tu ne mogu ništa!" Dakle, Allah ga je primorao da tako govori. Zatim je on rekao: "Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet i ostalo mi je još samo da upotrijebim varku i lukavštinu. Zato ću vam predložiti slijedeću varku: Nagizdajte svoje žene i dajte im trgovačke robe, pa ih onda pošaljite u israelićanski logor da je prodaju. Ali, recite im da se bilo koja od njih poda - ukoliko je htjedne neki Israelićanin - jer ćete ih pobijediti ako samo jedan od njih učini blud." Oni tako i urade, pa njihove žene uđu u logor Israelićana. Jedna od tih Ken'anki naiđe pored jednog od israelićanskih velikana. Kada ju je ugledao, ona mu se dopadne, pa on ustane, uzme je za ruku i ode sa njom do Musaa, te mu kaže: "Ja mislim da ćeš ti reći da mi je ovo haram i da joj se ne približavam?" Musa mu odgovori: "Da, ona ti je haram." A on onda kaže Musau: "Tako mi Allaha, u ovome te neću poslušati!" Zatim je uvede u svoj šator i počne činiti blud sa njom. Tada Allah Uzvišeni pošalje kugu na Israelićane. U tom momentu Fenhas ibn Eleazar ibn Harun, koga je Musa odredio za glavnog među njima, bio je odsutan. Kada se on vratio, kuga je već harala među njima. Tada mu je rečeno šta se desilo, pa on uzme svoje koplje, koje je bilo sve od željeza, uđe u taj šator i zatekne ih kako čine blud. On ih oboje probode kopljem i izađe napolje, noseći ih na koplju i govoreći: "Allahu moj, ovako mi postupamo sa onim ko je Tebi neposlušan!" Zatim je kuge nestalo, a broj onih koji su od nje stradali već je bio sedamdeset hiljada. O tom Bel'amu ibn Ba'ura Allah je objavio :

"I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio..." pa sve do Njegovih riječi: "...da bi oni razmislili".

---

336  Tj. stav Ibn-Kesira - Allah mu se smilovao!

337  Da, to je apsurd, jer kako bi Allah dao takvom čovjeku poslanstvo, kada On unaprijed zna da će on to poslanstvo napustiti! Pogotovu kada imamo u vidu da je Allah rekao: "A Allah najbolje zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje."(6:124)  Pored toga, On je - kao što stoji u hadisu koji navodi Muslim - pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje, znao sve što je bilo i što će se biti sve do Kijametskog dana!

Uzvišeni kaže: "Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš - on opet dahće", tj. on je u svojoj zabludi i upornosti u njoj poput psa, jer pas uvijek dahće, bez obzira na to da li ga tjeraš ili ga uopće ne diraš. Tako Bel'amu nije koristilo ni ako se pozove u vjerovanje, ni ako se ne pozove. Dakle, njemu nije koristio ni jedan od ta dva slučaja: bilo da mu se upućuju savjeti i da se poziva u vjeru, bilo da se to uopće ne radi. Tako Uzvišeni kaže: "...doista je svejedno, opominjao ih ti ili ih ne opominjao - oni neće vjerovati". (2:6) Zatim Uzvišeni kaže: "...zato kazuj događaje da bi oni", tj. Israelićani i ostali narodi, "...razmislili", tj. da bi oni razmislili o tome šta je uradio Bel'am i kako ga je Allah odveo u zabludu i udaljio od Svoje milosti. On je to uradio zato što je Bel'am Allahovu blagodat koju mu je On dao podučivši ga Svome najvećem imenu - kojim, kada se od Njega zatraži On dadne i kada se od Njega zamoli, On ispuni molbu - iskoristio u neposlušnosti prema svome Gospodaru. Štaviše, on je tim imenom činio dovu protiv robova Milostivog i vjernika, koji su u to vrijeme slijedili Njegovog roba i poslanika Musaa, a.s. Zato Uzvišeni kaže: "...da bi oni razmislili", tj. da bi kurejševićki mnogobošci, kojima je putem Kur'ana saopćen slučaj Bel'ama, pripazili i uzeli pouku iz onoga što se njemu desilo. Jer oni, tj. Arapi mnogobošci i njihovi savremenici jevreji dobro poznaju Muhammeda, s.a.v.s., kao što poznaju i svoju djecu. Zato su oni najpreči od svih ljudi da ga slijede, pomognu i podrže. A one od njih koji ne povjeruju u Poslanika, s.a.v.s., te sakriju i ne prihvate njegovu najavu u Tevratu, Allah će poniziti i na ovom svijetu i na ahiretu.

U ovom ajetu ukazuje se na praštanje Allaha Uzvišenog Izraelićanima za obožavanje teleta dok je Musa, a.s., bio odsutan zbog susreta sa Gospodarom svojim. Oni su osjećali veličinu zločina (grijeha) koji su počinili (a to je širk - pridruživanje Allahu ortaka); uvidjevši da su zalutali, govorili su: .."Ako nam se ne smiluje Gospodar naš i ne oprosti nam..." (8:149)  Musa, a.s., rekao je: "Narode moj, vi ste doista sebi nepravdu učinili prihvativši tele; zato se Stvoritelju svome pokajte."1/1/ U riječima Allaha Uzvišenog:   "prema vašem Stvoritelju" nalazi se upozorenje na veličinu njihova grijeha. To ih upozorenje poziva da se pokaju Allahu, Koji ih je stvorio, jer su pored Njega obožavali drugoga.

En-Nesa'i, Ibn-Džerir i Ibn-ebi-Hatim navode predanje hadisa od Jezida Ibn-Haruna, s lancem koji seže do Ibn-Abbasa, koji je rekao: "Allah Uzvišeni kaže da je njihovo pokajanje u tome da se svaki od njih razračuna s ocem ili sinom kojeg sretne, tako što će ga pogubiti. Pritom ne treba da brine onaj koji je ubijen na tome mjestu, ako se pokajao. To su oni sa čijim grijesima Allah nije upoznao ni Musaa ni Haru­na; oni su to priznali čineći ono što im je naređeno, a Allah će oprostiti i ubici i ubijenom!"
Ibn-Džerir kaže: - Obavijestio me je Kasim ibn ebi-Berre kako je čuo Seida ibn Džubejra i Mudžahida da kažu u vezi s riječima Uzvišenog:   "po­ubijajte se": "Oni su se digli s noževima, ubijajući jedni druge bez sažaljenja prema bližnjem ili daljnjem, sve dok Musa nije podigao svoj haljetak, kada su se zaustavili. Tada je utvrđeno sedamdeset hiljada poginulih. Allah je objavio Musau: 'za Mene je dovoljno', pa je tada Musa podigao svoj halje­tak."1
Ibn-Džerir navodi predanje s dobrim lancem od ez-Zuhrija, koji je rekao svoj stav o ovom pitanju, kako su se i Musa i Izraelićani rastužili kada su vidjeli koliko je bilo poginulih, pa je Allah nakon toga obja­vio Musau: neka ga to ne žalosti, jer "koji su od njih ubijeni, živi su kod Mene i bit će opskrbljeni, a koji su ostali u životu, njihovo sam pokajanje primio." To je obradovalo Musaa i Izraelićane, a Allah kaže:
      "On vam je oprostio a zaista Allah prima po­kajanje i milostiv je."

Uzvišeni kaže: Sjetite se, sinovi Israilovi, Moje blagodati prema vama kada vas je munja ošinula, pa sam vam poslao ono što je iznad moći vaše i vama sličnih, nakon što ste tražili da me izravno vidite U vezi s ovim ajetom:
- I kada ste vi rekli: "Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo!"  Ibn-Abbas kaže da to znači: "otvoreno". Rebi' ibn Enes navodi da je bilo sedamdeset ljudi koje je Musa bio odabrao i koji su idući s njim čuli te riječi, pa su kaza­li: "Mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo! "On kaže: "Nakon toga su čuli glas, pa su se onesvijestili." Mervan ibn Hakem u hutbi, koju je održao na min­beru u Meki, kaže:  "Udar munje ili groma" ovdje znači "krik iz neba" U vezi s riječima Uzvišenog: "pa vas je munja ošinula", Es-Suddi kaže da je to "vatra".  Urve ibn Ruvejm u vezi s riječima Allaha: "a vi ste gledali"  kaže: "Neki su bili ošamućeni, dok su drugi gledali. Potom su se jedni osvijestili, a drugi ošamutili."2 Es-Suddi kaže: "pa vas je munja ošinula"  znači da su umrli, pa je Musa ustao plačući i moleći Allaha: "Moj Gospodaru, šta ću reći sinovima Israilovim kada im dođem, pošto si Ti uništio najbolje među njima" "...da si htio, mogao si i njih i mene uništiti i prije! Zar da nas uništiš za ono što su uradili maloumni između nas?!" (7:155)  Allah je objavio Musau da je ovih sedamdeset ljudi koji su uzeli tele (za božanstvo) oživio jednog po jednog, a oni su gledali.

"Zatim smo vas, nakon smrti vaše, oživili, da biste zahva­lni bili." /56/ Rebi' ibn Enes kaže: "Smrt je bila kazna za njih, pa su poslije toga oživljeni, kako bi ostvarili određene im rokove." Neki smatraju da je to što su Izraelićani vidjeli ove blagodati, kao i naprijed navedena čuda, skinulo s njih obavezu, budući da su jasno doživjeli to i bili prisiljeni da to prihvate. Neki drugi navode da je to neprihvatljivo mišljenje, jer ih doživljaj užasa ne oslobađa od obaveza, pošto su Izraelićani kao narod bili svjedoci velikih čuda, pa su ipak ostali pod obavezom. Ova dva mišljenja navodi El-Maverdi, a El-Kurtubi se slaže s drugim mišljenjem, jer ispravnije je da se pametan čovjek ne oslobađa obaveze Allah to najbolje zna!

Nakon što je Allah Uzvišeni naveo razloge zbog kojih ih je kaznio, On, dž.š., također ih podsjeća na blagodati koje im je podario, pa kaže:
  "I mi smo vam od oblaka hla­dovinu načinili", gdje je riječ  "oblaci" izvede­na od jednine  "oblak", koji sakriva nebo, tj. pokriva ga. To je bjeličasti oblak kojim im je osigura­na hladovina u pustinji, da bi ih zaštitio od sunčane žege. Ibn-Džerir, kao i drugi prenosioci tradicije kažu: "Ovi oblaci su bjelji i prijatniji od običnih i to nisu oblaci od vrsta koje mi poznajemo." Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosilaca, od Mudžahida navodi da je on rekao: "To nisu oblaci, nego su to posebne vrste zas­tora, koje će Allah koristiti na Sudnjem danu i koji  nisu korišteni osim za njih." Isto tako Ibn-Džerir i Es-Sevri prenose od Ibn-Abbasa da su to oblaci s kojim su došli meleci na Bedr Ibn-Abbas kaže: "S njima je to bilo u pustinji!" Zatim slijede riječi Uzvišenog: "i manu i prepelice vam slali". Komentatori Kur'ana razilaze se u pogledu značenja riječi  "mana" - medna rosa!? Ima mišljenja da je to magla gusta kao tijesto slično marmeladi. Isto tako ima mišljenja da je padala kao snijeg, bjelji od mlijeka i slađi od meda, od zore do izlaska sunca, tako da je svaki pojedinac mogao uzeti za sebe količinu koja mu je mogla biti za taj dan. Ako bi uzeo više, to bi se pokvarilo i nestalo, izuzev u pe­tak i subotu, kada je mogao uzeti za sljedeći dan, jer su to bili dani odmora. Jasno je, međutim, a Allah to najbolje zna, da je sva hrana, piće i drugo što im je Allah darivao, dolazilo gotovo bez potrebe za bilo kakvim radom i naporom. Tako je, npr., za manu poznato da je hranjiva i slatka ukoliko se jede sama; ukoliko se pomiješa s vodom, postaje ugodno piće; ukoliko se pomiješa s nečim drugim, dobiva se druga vrsta hrane. To, međutim, nije jedini smisao ove riječi u navedenom ajetu. Dokaz za to jeste predanje koje navodi El-Buhari od Seida ibn Zejda, r.a.: - Vjerovjes­nik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /72/ "Gomo­ljika je od mane, čija je tečnost ljekovita za oči." To prenose Ahmed i vjerodostojne zbirke, izuzev Ebu-Davuda.2
U vezi s riječi  "prepelica" Ali ibn ebi-Talha navodi od Ibn-Abbasa da je rekao: "To je ptica slična prepelici, koju su koristili za jelo." Ibn-ebi-Hatim, s lancem od Ibn-Abbasa, navodi da je on rekao: "To je prepelica." Isto potvrđuju i Mudžahid, Ša'bi, ed-Dahhak, Hasan, Ikreme i Rebi' ibn Enes, r.h., a Katade kaže: "To je ptica čija je boja naginjala crvenoj i koja je dolazila s južnim vjetrom. Čovjek bi ih zaklao toliko koliko bi mu bilo potrebno za jedan dan. Ako bi to bilo petkom, on bi uzeo i za subotu, dan ibadeta, kada ne bi ništa radio niti uzimao." "Jedite lijepa jela, kojima vas opskrbljujemo!" Znači, jedite od onih dobrih namirnica kojima vas opskrbljujemo, što je i zapovi­jed, i dozvola, i uputa, i sugestija. Zatim slijede riječi:
    "Oni Nama nisu naudili, nego su sami sebi nepravdu nanijeli!" /57/, tj. naredili smo im samo da jedu od onoga čime smo ih Mi opskrbili, te da ibadet čine kao što, također, kaže: "Jedite iz opskrbe Gospodara svoga i budite Mu zahvalni." (34:15) Zahvalnost Allahu čin je obožavanja Njega (ibadet), kao što je i naređeno. Oni su, međutim, suprotno radili, nisu vjerovali i tako su sebi nepravdu nanijeli, uzimajući nevjerstvo, koje su odabrali nad vjerom, unatoč svim jasnim znakovima, i neporecivim čudima koja su vidjeli, uključujući i brojne neuobičajene stvari, tako da su zaslužili Allahovu kaznu vatrom, u skladu s riječima:
 "Oni Nama nisu naudili, nego su sami sebi nepravdu nanijeli!" Ovim postaje jasnijom i vrijednost ashaba Muhammeda, a.s., nad ashabima drugih vjerovjes­nika, jer su bili strpljivi, postojani i dobronamjerni, a bili su s njim na putovanjima ili u bitkama, među ko­jim su poznate nevolje na Tebuku za vrijeme pljuska, velike žege i napora, kada nisu očekivali nikakvo čudo niti posebnu zapovijed, što je Poslaniku a.s. bilo lahko učiniti, izuzev što su tražili više hrane pošto ih je glad bila iscrpila, odnosno žeđ zbog nedostatka vode. On je uputio molbu Allahu da im da vode, pa je došao oblak i pala kiša tako da su se napili, napojili deve i napunili svoje posude za vodu. Zatim im je povećao količinu hrane tako da su napunili svoje torbe. Ovo je najbolji primjer podnošenja Allahove odredbe (kadera) te kako treba uložiti svoj napor, slijedeći Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem.

Uzvišeni Allah govori protiv njihovog povlačenja iz borbe i ulaska u svetu zemlju. Naime, nakon što su došli iz Egipta s Musaom, a.s., kada im je naređeno da uđu u svetu zemlju, koju oni nasljeđuju od njiho­vog oca  Israila, a.s., i da se bore protiv nevjerničkih naroda koji su tu bili, oni su odustali i oslabili. Stoga im je Allah za kaznu dao da lutaju po pustinji. Komentatori se razilaze u određenju imena ovoga grada odnosno sela. Neki kažu da je to Eriha (Jeri­hon) u Palestini, a neki da je Egipat. Međutim, naj­tačnije je da je to "Sveti grad" (Jerusalem), što potvrđuju riječi Allaha Uzvišenog upućene Musau, a.s., u suri  / El-Maida ("Trpeza"): ”Narode Moj, uđite u svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da propadnete." (5:21)  Kada su oni izišli iz pustinje nakon četrdeset godina sa Yošu' ibn Nu­nom, a.s., Allah im je dao pobjedu, u petak uvečer. Kada su to ostvarili, Allah im naređuje: "Uđite na vrata klanjajući se", tj. uđite na vrata svetog grada - Bejtul-Makdisa kla­njajući se, tj. poklonivši se, zahvaljujući tako Allahu Uzvišenom na blagodati osvajanja i pobjede, odnos­no, izbavljenja iz pustinje i zablude Allah Uzvišeni im naređuje riječima:   "i kažite: Oprost!", tj. "Oprost molimo, od Gospodara, za grijehe koje smo počinili! Allahu naš, grijehe naše nam oprosti!"

Izraelićani, umjesto da uđu u svetu zemlju klanjajući se, odnosno, poklonivši se iz zah­valnosti Allahu, ušli su pužući na stražnjicama i podsmijavajući se, a umjesto da kažu: "Oprost!", tj. oprosti nam grijehe, oni su se podsmijevali govoreći: "Pšenica!" (iskrećući značenje Alla­hovih riječi). Abdurrezzak prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /73/ "Allah je kazao Izraelićanima: 'Na kapiju uđite klanjajući se i kažite: Oprost!, pa ćemo vam oprostiti grijehe vaše.' Ali oni su to zamijenili tako što su ušli pužući na stražnjicama i govoreći: Zrno u pšenici!'" To je sahih hadis koji pre­nosi El-Buhari od Ishaka ibn Nasra, Muslim od Muhammeda ibn Rafi'a i Tirmizi od Abdurrahmana ibn Humejda, a sva trojica ga vežu za Abdurrezzaka. "Onda su oni koji su nepravedni bili zamijenili drugom. Riječ koja im je dana", tj. oni su zamijenili naredbu Allahovu da budu poslušni Njemu i riječju i postupcima, da bi se podsmijevali, što predstavlja vrhunac neposlušnosti i inata! Zbog njihove perfid­nosti i neposlušnosti Allah je na njih spustio Svoju silu i kaznu, pa kaže: "pa smo Mi za one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili, zato što su bili neposlušni." /59/ Ed-Dahhak prenosi od Ibn-Abbasa: "Sve što se u Božijoj Knjizi spominje kao  ("nečistoća, mnogoboštvo, grijeh, kazna"), odnosi se na kaznu." Pored toga, "ridžz" označava i kugu, što se vidi iz riječi Ibn-ebi-Hatima, s lancem vezanim za Sada ibn Malika, Usame ibn Zejda i Huzejme ibn Sabita, r.a., koji kažu: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /74/ "Kuga je ridžz (nečistoća), kazna kojom su kažnjavani oni prije vas."

Allah Uzvišeni iznosi uzroke spasa Israilovih potomaka od Faraona i njegovog naroda a to je da je (Allah) naredio Musau i njegovom bratu Harunu, r.a., da svome narodu izgrade kuće u Egiptu. Kometatori se, međutim, razilaze u pogledu značenja riječi: "i bogomoljama ih učinite". Najbliže bi ispravnom tumačenju bilo mišljenje da su oni bili uplašeni, pa im je naređeno da klanjaju u svojim kućama. Ovo mišljenje zastupaju: Ibn-Abbas, Mudžahid, Ebu-Malik, Rebi' ibn Ennes, Ed-Dahhak i drugi. Kao da im je naređeno što Allah najbolje zna, pošto su Faraon i njegov narod pojačali pritisak i patnje nad njima,da se više Allahu obraćaju i mole, kao što Allah Uzvišeni kaže: "O vjernici, tražite sebi pomoć u strpljivosti i klanjanju namaza." (2:153) U hadisu (572) navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi ga zadesila kakva nevolja, klanjao. Ovaj hadis bilježi Ebu-Davud. Zato Allah Uzvišeni kaže: "I bogomoljama vaše kuće učinite i u njima namaz obavljajte! A ti obraduj vjernike!", tj. nagradom i skorom pobjedom.

Uzvišeni Allah podsjeća Izraelićane na Svoje bla­godati prema njima time što je odgovorio molbi Musaovoj, a.s., da ih napoji davši im vodu. To im je osigurao iz kamena, učinivši da provru dvanaest vrela, i da svako bratstvo zna svoje vrelo. Rekao im je:
 "Jedite i pijte!", tj. jedite manu i prepe­lice i pijte ovu vodu što vam je Allah darivao bez vašeg truda i napora, te ibadet činite Allahu, Koji vam je sve to dao na raspolaganje; "i ne činite zlo na Zemlji nered praveći!", tj. ne odgovarajte na blagodati grijesima, pa da to izgubite!
Učenjaci se razilaze u pogledu vrste kamena iz kojeg je provrelo dvanaest vrela. Da li je to određena vrsta kamena ili bilo kakav kamen?! Ima više mišljenja. El-Hasan kaže: "Nije mu naredio da udari u određeni kamen", a zatim dodaje: "Time se poka­zuje čudesnost (mudžiza) i objašnjava Moć, jer on je udario štapom po kamenu, pa je voda provrela, a za­tim ponovo udario, pa je prestala." To je najbliže isti­ni, a Allah to najbolje zna!

Uzvišeni Allah podsjeća Izraelićane na Svoje blagodati koje im je darivao dajući im manu i prepelice kao vrstu kvalitetne i prijatne hrane, zatim ih pod­sjeća na njihovo nezadovoljstvo ovom lahkom, jed­nostavnom hranom i njihovo pitanje upućeno Musau, a.s., da to zamijeni, riječima: "Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti. Zato, moli za nas Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća i krastavca, pšenice, leće i luka crve­nog!"  Jer oni nisu mogli izdržati da jedu jednu te istu hranu, manu i prepelice, ne izmjenjujući to nečim drugim pošto im je to bilo postalo jednolično i mrsko. Oni spominju svoj život prije nego su dospjeli u pustinju, ukazujući da su bili narod koji je imao i grahorice, i luk i žitarice. Tražili su raznovrsnu hranu od plodova koji rastu iz zemlje i koje oni obrađuju. Povrće, krastavci, grahorice i luk općepoznate su namirnice. Međutim, u vezi sa značenjem pojma  (pšenica, žitarice) postoje različita mišljenja kod pripadnika tradicije (Selefa). Ima mišljenja da je to bijeli luk - u skladu sa čitanjem Ibn-Mes'uda, koji prvo slovo /"f" čita kao /"th", kako to tumače Mudžahid, Rebi' i Ibn-Enes. Kada bi ovo bilo tačno, ovo slovo bi moglo biti zamijenjeno i u riječi  "ethafi" u "ethathi" i sličnim slučajevima gdje se "th" mijenja u "f", i "f" u "th" zbog bliskosti u izgovo­ru. A Allah to najbolje zna! Neki kažu da je  - pšenica, kao što kaže Ibn-Abbas:  znači pšenica/   u dijalektu plemena Benu-Hašim, a neki kažu da  označava sve od čega se hljeb pravi, tj. žitarice El-Buhari i neki drugi navode: "Sve žitarice koje se koriste za jelo su."1 "Idite u (neku) zemlju "Riječ /"grad/zemlja" ovdje je navedena s nunacijom, dakle promjenljiva i napisana s "elifom" u akuzativu u mushafima h. Osmana i to je čitanje (kiraet) većine. Ibn-Džerir kaže: "Nije dozvoljeno čitati drugačije pošto su svi mushafi tako napisani." To znači da idu u jedan od gradova/pokrajina, a ne u Faraonov  Egipat, jer je Musa, a.s., njima rekao: "Ovo što ste tražili nije nedostižno. Naprotiv U svakoj zemlji u koju dođete, naći ćete to. Imajući u vidu priprostost i množinu toga, nema potrebe da za to molim Alla­ha." Zato on kaže: "Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je niže (lošije)? Idite u (neku) zemlju, imat ćete ono što tražite!", tj. ono što ste tražili, Međutim, budući da su oni tražili iz obijesti i nezahvalnosti, nije bilo potrebe da im se udovolji, Allah to najbolje zna!

Uzvišeni Allah kaže: "I poniženje i bijeda na njih padoše", tj. njima dopadoše, šerijatski i sudbinski im je to nametnuto; neprekidno su poniženi i ko god ih sretne omalovažava ih i ponižava, navodeći ih kao primjer niskos­ti. Usto, oni su i sami intimno poniženi i bijedni zbog grijeha koje su počinili Hasan kaže: "Allah ih je ponizio i za njih nema zaštite; došli su pod stopala muslimana; ovaj ummet ih je zatekao, a vatro­po­klonici su od njih uzimali džizju (glavarinu)."
 "I Allahovu srdžbu oni na sebe navukoše" - znači, vratili su se sa svojim grijesima noseći Allahovu srdžbu i ljutnju, koju su na sebe navukli zbog grijeha koje su počinili.
          
"Zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su vjerovjesnike nevine ubijali" Uzvišeni  Allah kaže da je nagrada, odnosno kazna, za njih poniženje, bijeda i Allahova srdžba zato što su bili oholi i nisu slijedili istinu, što su omalovažavali nosi­oce šerijata, vjerovjesnike, sallallahu alejhi ve sellem, koje nisu slijedili. Oni su negirali njihovu misiju do te mjere da su ih ubijali bez razloga, bez ikakvog počinjenog prijestupa. Od toga nema većeg niti ot­vorenijeg nevjerstva. Imam Ahmed navodi od Abdu­llaha ibn Mesuda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhim ve sellem, rekao: /75/ "Na Sudnjem danu bit će najžešće kažnjen čovjek kojega je vjerovjesnik ubio ili koji je vjerovjesnika ubio, te imam koji je zavodio, odnosno njegov predstavnik." U jednom hadisu, koji bilježe El-Buhari i Muslim, stoji: /76/ "Oholost je stvar odbijanja istine i potcjenjivanja ljudi", tj. odbijanje is­tine, omalovažavanje i potcjenjivanje ljudi, odnosno uzdizanje nad njima. Zato Allah dozvoljava da se na njih sruči Njegova sila koja se ne može odbiti, pa im određuje poniženje i na ovom svijetu i na ahiretu, kao vid odgovarajuće kazne.

"...zato što su neposlušni bili i sve granice zla prelazili" Pos­toji i drugi razlog da oni budu kažnjeni za svoj prijes­tup zato što su činili grijehe kršeći Allahove zabrane i prelazeći granice zabranjenog Allah to  najbolje zna!

---

Možda je tumačenje riječi  riječju "pšenica" odnosno sve od čega se pravi hljeb bliže istini od tumačenja da je to "bijeli luk" i to iz dva razloga:
   1/ Iz redoslijeda stvari navedenih u ajetu vidi se da Allah, dž.š., navodi povrće i krastavce jedno do drugoga zbog njihove međusobne bliskosti i porijekla od sjemenki, zatim spominje pšenicu i leću (grahorice) jer su to žitarice. Da je  bijeli luk, on bi bio spomenut kasnije, uz luk, zbog njihove međusobne bliskosti u pogledu mirisa.
   2/ Pšenica i sve od čega se pravi hljeb, spada u životne potrepštine daleko više nego bijeli luk jer je potreba ljudi za pšenicom i svim od čega se pravi hljeb (kao što su ječam, kukuruz i sl.) daleko veća nego za bijelim lukom. Allah to najbolje zna! Tome treba dodati i da  znači pšenicu u dijalektu Benu-Hašima! Zato, kada su Izraelićani tražili ovo..., oni su kazali da im je to draže nego mana i prepelice, zbog čega ih Allah prekorava, pa kaže:
"Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije? Idite u (neku) zemlju, imat ćete ono što tražite!" Šerijatski, znači: zbog vjerolomstva i grijeha koje su učinili oni su, nakon što su pokazali nevjerstvo, ostali neprekidno poniženi; svako s kim se susretnu omalovažava ih i ponižava.
  - Sudbinski, znači: u skladu s njihovom sudbinom u pogledu izbora nevjerstva umjesto imana, nakon što im je dana mogućnost od Allaha, dž.š., da izaberu, kako stoji u prethodnom Allahovom znanju. Za svoje nevjerstvo oni će biti kažnjeni poniženjem, bijedom i srdžbom. Stoga su oni pred sobom, u svom biću, poniženi i bijedni. Da, stavio ih je, zajedno s drugim sličnim njima, pod stopala muslimana, pošto su muslimani dobili državu u kojoj vlada Allahov zakon, i bili dostojni da nose islamsku misiju koju su tada ponijeli s iskrenim odnosom prema Allahu, Njegovoj Knjizi i Poslaniku, ne odstupajući od toga ni za trunku. Međutim, kada su oni Božiju Knjigu i sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bacili za leđa prihvaćajući zakone Allahovih i njihovih neprijatelja, Allah im je dao poniženje učinivši njihovu zemlju Palestinu da bude pod stopom židova, iako su židovi do jučer bili pod stopom muslimana, ne zato što su židovi bolji od njih jer na njih se izlila srdžba, nego zato što su muslimani napustili svoje odgovornosti nosilaca islamske misije vladajući se po zakonima koje im Allah nije objavio. Stoga se postavlja pitanje: da li će se muslimani vratiti Allahu kako bi vratili svoju slavu, odnosno kako bi se židovi vratili tamo gdje su i bili, pod vlasti muslimana?!

Allah Uzvišeni iznosi ovdje način potopa Faraona i njegove vojske. Pošto su Israelićani izašli  iz Egipta pod vodstvom Musaa, a.s., a bilo ih je, prema nekim kazivanjima, šesto hiljada borbeno sposobnih, osim žena i djece. Za njima je u potjeru u sjaju i raskoši krenuo Faraon sa velikom vojskom. Niko iz njegove kraljevine, praktično, nije izostao. Pristigli su ih u vrijeme izlaska sunca, što je Israelićane strahovito uplašilo. Kad je nastupio osudni trenutak, Allah Uzvišeni naređuje Musau, a.s., da "udari" svojim štapom po moru, što on i čini, pa se more rastavlja na dvije strane, koje su izgledale kao veliko brdo na što se ukazalo dvanaest staza - za svako pleme po jedna. Allah Uzvišeni zatim je naredio vjetru da osuši zemlju, "I s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te on stići i da ćeš se utopiti."(20:77) Pošto je posljednji Israelićanin prešao more, Faraon stiže sa svojom vojskom na drugu stranu mora. Ugledavši taj prizor, strahovito se uplaši i pođe da se vrati, ali je bilo kasno; odredba je pala, a dova primljena... Prenosi se da je u tom momentu došao Džibril, a.s., jašući na neždrijebljenoj kobili, koja je tražila parenje, i stao pored Faraonovog konja, koji je zahrzao na nju. Džibril, a.s., tada je jurnuo u more, a za njim i Faraonov konj. Faraon se nije mogao uzdržati, pa se obratio svojim zapovjednicima riječima: "Israelićani nemaju više prava na more od nas!" I svi do posljednjeg krenuše prema moru. Melek Mikail pratio je njihovu pozadinu tjerajući sve do jednog da im se pridruže. Kad su se svi našli u moru, a prethodnica je već bila na samom izlazu, Moćni Allah naređuje da se more sastavi i ono se sastavlja, tako da se niko od njih nije spasio. Talasi se počeše dizati, spuštati i kovitlati nad Faraonom. To je smisao Allahovih riječi: "I mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su bili Faraon i vojnici njegovi, progoneći ih ni krive ni dužne." A on, kad se poče daviti i kad ga uhvati smrtna agonija, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga, osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" Povjerovao je onda kada mu vjerovanje nije više koristilo kao što Allah Uzvišeni kaže: "Kad bi kaznu našu doživjeli, onda bi govorili: ‘Mi vjerujemo u Allaha, u Njega Jedinog, a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali. Ali im vjerovanje njihovo kad bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo koristilo, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili nestali, i tada bi nevjernici stradali.’" (40:84)

Allah Uzvišeni iznosi kakvim je ahiretskim i dunjalučkim blagodatima obdario potomke Israilove, pa kaže: „...u lijep predjel (ih nastanili)“. Postoji mišljenje da se to odnosi na predjele Egipta i Šama koji se graniče sa Kudsom (Jerusalimom). Nakon što je Allah Uzvišeni uništio Faraona i njegovu vojsku, Musaova se država ustalila na području cijelog Egipta, što se vidi iz slijedećeg ajeta o Faraonovom narodu, gdje Uzvišeni kaže: "I mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, i riznica i dvoraca divnih. Eto tako je to bilo i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi." (26:58) Musa i Israelićani su, međutim, težili da se nastane u području Kudsa/Jerusalema, boravištu Halilullaha-Ibrahima, a.s., gdje je u to vrijeme živio narod Amalika. Kako Israelićani nisu htjeli da se bore, Allah Uzvišeni ih je protjerao u pustinju, gdje su ostali četrdeset godina. Tu je umro Harun, a zatim i Musa, a.s. Nakon njihove smrti Israelićani su krenuli sa Jošu' ibn Nunom i uz Allahovu pomoć osvojili Kuds, gdje su ustalili svoju vlast dok je od njih nije preuzeo Nabukodonoser. Poslije toga Kuds je ponovo vraćen Israelićanima, a zatim su ga preuzeli Bizantinci i vladali njim dugo vremena. U tom periodu Allah Uzvišeni šalje im Isaa, a.s., ali su se jevreji, Allah ih prokleo digli protiv njega, sklapajući savez sa grčkim vladarima, besramno ga optužujući da diže bunu u narodu protiv njih. Konačno uhvatiše jednog sličnog njemu, koga je Allah načinio sličnim Isau, a.s., i razapeše ga, vjerujući da je on Isa, a.s. Allah Uzvišeni kaže: "...a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je Silan i Mudar." (4:157) Tri stotine godina poslije Isa, a.s., u kršćanstvo prelazi Konstantin, jedan od bizantinskih kraljeva, koji bijaše filozof, s ciljem da napravi smutnju. Njemu su svećenici stavljali vjerske propise i zakone, koje su sami izmišljali, a on im je podigao crkve i samostane. Kršćanstvo se od tada odlikuje izmjenama i krivotvorstvom Isaove, a.s., vjere u kojoj je ostao samo manji broj svećenika, koji su zbog svoga ispravnog vjerovanja morali bježati u pustinjske samostane. Kršćanstvo je zavladalo [amom, Arabijskim poluotokom i rimskim provincijama. Tako je bilo sve dok im taj primat nisu oduzeli ashabi pod vodstvom vladara pravovjernih - Omera ibn Hattaba, r.a. - neka je Allahu hvala! Allah Uzvišeni zatim kaže: "...i ukusnom hranom ih opskrbili", tj. dali im halah opskrbu, "...i tek kad im je došlo pravo saznanje, oni su se u mišljenju razišli", tj. nisu se ni u čemu razilazili sve dok im nije došlo znanje. [12] Kako su se, međutim, među njima mogle pojaviti razlike kad im je Allah Uzvišeni objavom Tevrata otklonio sumnje i nejasnoće, jevreji su se, ipak, kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s., u sahih hadisu, pocijepali na sedamdeset i jednu frakciju. "A Gospodar će im tvoj sigurno na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu su se razilazili."

___

[12]
Znanje ovdje znači Tevrat. Prije nego im je objavljen, židovi nisu znali propise Tevrata pa ih nisu izvršavali. Ali, nakon što je objavljen Tevrat i Allah objasnio Svoje propise u njemu, među njima je bilo onih koji su izvršavali te propise, a bilo je i onih koji nisu, i koji su ostali u svom neznanju. Tako su se oni međusobno razišli i o tome govore Allahove riječi: "...i nisu se razišli sve dok im nije došlo znanje." A Allah najbolje zna.

Allah Uzvišeni obavještava da je odredio u Knjizi sinovima Israilovim, tj. upoznao ih je i obavjestio u Tevratu da će oni dva puta nered na Zemlji počiniti i preko mjere oholi postati tj. da će biti oholi, drski, činiće nasilje i razvratno će se ponašati spram ljudi.

Riječi Allaha Uzvišenog: "i kada dođe vrijeme prve od dvije smutnje", tj. prva od dva sijanja nereda "poslat ćemo protiv vas robove Naše, silno moćne", tj. izuzetno snažnim i brojnim "oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti", tj. zagospodarit će vašom zemljom, prolazit će kroz vaše kuće, tj. oko njih i kroz njih "i obećanje (o kazni) će se ispuniti.", tj. toga dana prijetnja će se ostvariti nesumnjivo i to će se desiti neizbježno. Mufessiri (tumači Kur’ana) iz ranijih i potonjih generacija su se razišli o onima koji će zagospodariti nad njima - ko su oni?! Od Ibn-Abbasa i Katade prenosi se da je to Džalut el-Džezeri i njegova vojska, koji je prvo zagospodario nad njima a nakon toga je nadvladan i Davud je ubio Džaluta.

Uzvišeni Allah podsjeća Izraelićane na sporazum i obaveze koje je dao, da slijede Tevrat s vjerom u Jed­nog Boga (et-tewhid) i propisima u skladu s tim. Ali, pošto su oni odbili pokoriti se Njegovoj naredbi, Al­lah je naredio brdu da se digne iznad njih, tako da ih je prekrilo poput sjenke. Oni su mislili da će pasti na njih, pa su pali na sedždu jednom polovinom čela, dok su drugim okom gledali gore kajući se Allahu.

Uzvišeni Allah kaže: "Poznata vam je, skupino židova, sila i kazna koja se sručila na stanovnike Ejle, koji su bili neposlušni prema Allahovoj naredbi da se slavi subota i ne rade ništa toga dana." Toga dana oni su se služili varkom u lovu na mnogobrojnu ribu koja im je dolazila samo subotom, postavljajući joj udice, mreže i jezerca s vodom iz kojih ne bi mogla izići u toku cijeloga dana subotom, da bi došli navečer uoči nedjelje da je uzmu, uvjereni da je nisu ulovili u subotu, kada su joj pravili navedenu zamku, iako je sam lov bio u subotu zajedno s onim što bi učinili prije subote. Stoga ih je Allah izobličio pretva­rajući ih u majmune.

Postojale su dvije vrste stanovnika ovoga grada: vrsta koja se služila lukavstvom i vrsta koja to nikada nije činila. Ovi posljednji dijelili su se također na dvije vrste: onu koja je zabranjivala lov subotom i onu koja to nije činila. Kada je nastupila kazna, pogodila je one koji su se služili lukavstvom, kao i one koji nisu zabranjivali, kao vid kazne za to što nisu zabranjivali. Spasili su se samo oni koji su zabranjivali da se čini ovaj grijeh. Ata el-Horasani kaže: - Oni su pozvani ovako: "Stanovnici grada, budite majmuni prezreni!" Zatim je dao da oni koji su im to zabranjivali uđu kod njih i kažu im: "Zar vam nismo to zabranjivali?" Oni su to potvrdili klimajući glavama, tj. kazali su: "Da." Pošto je to trajalo samo tri dana, oni su ostali kao majmuni tri dana i za to vrijeme nisu ni jeli, ni pili, niti su se parili. Nakon toga su pomrli." Ibn-Abbas kaže: "Da Allah nije spomenuo da je spasio one koji su zabranjivali zlo, svi bi stanovnici grada propali U riječima Uzvišenog: "Pa smo ga učinili opomenom", povratna zamjenica se odnosi na grad, a ima mišljenja da se odnosi na izobličenje i kaznu, mada je tačno da se odnosi na grad. Dakle, Allah je dao sta­novnicima ovoga grada kaznu zato što su se ogriješili o subotu, što znači: "Kaznili smo ih i učinili tako poučnim primjerom, kako za Izraelićane, tako i za okolne gradove/sela.

Ibn ebi-Hatem, s lancem prenosilaca koji seže do Muhammeda ibn Sirina, prenosi od Ubejde es-Sel­manija da je rekao: "Neki čovjek među sinovima Isra­ilovim bio je bezdjetan, a imao je dosta imetka. Nasljednik mu je bio njegov bratić koji ga je ubio i iznio iz kuće noću, ostavivši ga pred vratima nekog čovjeka. Ujutro je tužio tog čovjeka, pa su se ljudi naoružali krenuvši jedni protiv drugih. Mudar i odlučan čovjek među njima reče: "Zašto da jedni druge ubijamo, a među sobom imamo Allahovog Poslanika?" Oni su, potom, otišli kod Musaa, a.s., i iznijeli mu to. On je rekao:

"Allah vam doista naređuje da kravu zakoljete." Oni upitaše: "Zbijaš li to ti s nama šalu?", a on reče: "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" On kaže: - Da se nisu protivili, dao bih da zakolju najslabiju kravu. Ali, pošto su oni cjepidlačili, Allah je prema njima bio strog, tako da im je na kraju bilo naređeno da zakolju određenu kravu koju su našli kod čovjeka koji je imao samo nju, pa im je rekao: "Tako mi Boga, za nju ne tražim manje od količine zlata koja može stati u njenu kožu!" Uzeli su je za tako visoku cijenu i zaklali, a potom ubijenoga udarili dijelovima od nje. Nakon toga je oživio, pa su ga upitali: "Ko te je ubio...?", a on je odgovorio: "Ovaj", pokazujući na svoga bratića, a zatim je mrtav pao. Od njegove imovine ovome nije dano ništa i od tada ubica ne nasljeđuje.

Jasno je da je ova priča uzeta iz knjiga sinova Israilovih i ona se može prenositi, s tim da se ne mora ni prihvatiti, ni negirati. Zato se ona ne može uzeti kao argument, osim u onoj mjeri u kojoj se slaže s is­tinom kod nas Allah to najbolje zna!

Uzvišeni Allah kaže:  I kada Musa reče narodu svome: "Allah vam doista naređuje da kravu zakoljete", oni upitaše: "Zbijaš li to ti s nama šalu?", a on reče: "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" /67/

Allah, dž.š., podsjeća sinove Israilove na Svoju blagodat prema njima, koja predstavlja čudo u vezi s kravom i time kako je otkriven ubica. Kada su se oni požalili Musau, a.s., on je rekao: "Allah vam doista naređuje da kravu zakolje­te." Oni upitaše: "Zbijaš li to ti s nama šalu?", tj. da li se ti s nama ismijavaš, itd...?, pa im je odgo­vorio: "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" Dakle, on traži utočište kod Allaha, kako ne bi bio kao oni koji se is­mijavaju i ništa ne znaju, što je neprimjereno vjerovjesniku..Kada su se oni uvjerili u ozbiljnost riječi Musaa, a.s., rekli su: "Zamoli Gospodara svoga u naše ime, da nam objasni kakva ona treba biti!" Allah im nije ništa drugo naredio do da zakolju bilo kakvu kravu, ali su ih njihov inad i preveliko ispi­tivanje vjerovjesnika natjerali da sami sebi otežaju, objašnjenje otežavanju u sljedećim ajetima.

"Zamoli Gospodara svoga, u naše ime, da nam objasni kakva ona treba biti!", "On kaže", odgovori on, "da krava ne smije biti ni stara, ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa učinite to što se od vas traži!", tj. ni stara, ni mlada, toliko da nije otelila nijedno tele, nego najbolje kako može biti: "Pokorite se Allahovoj naredbi i zakoljite kravu! ... kazivanje se nastavlja u sljedećem ajetu.

Oni su na to kazali: "Zamoli Gospodara svoga da nam objasni kakve boje treba biti!" "On kaže", reče on, "da ta krava treba biti svijetložute boje, da se svidi onima koji je vide." El-Avfi, u svom komentaru, navodi od Ibn-Abbasa slijedeće: "svijetložute boje" - znači svijet­ložute boje koja skoro da prelazi u bijelu, a riječi "da se svidi onima koji je vide" znače da im se dopadne.

Ovo je, također, zbog njihovog jakog inata i suprotstavlja­nja.

Riječi Uzvišenog "ne smije biti iscrpljena oranjem zemlje" znače da nije oslabila zbog oranja "i natapanja usjeva", tj. da nije upregnuta u kolo za natapanje zemlje, nego da je dobra, očuvana i svježa, zatim "bez ikakve mahane", znači da je zdrava, bez mahana, "bez biljega", tj. da nema nikakve druge boje osim svoje vlastite.

"E sad si kazao istinu!", rekoše oni, tj. opisao je onako kako su je oni vidjeli kod tog čovjeka "...pa je zaklaše, i jedva to učiniše!" Ed-Dahhak od Ibn-Abbasa navodi: "Bili su u situaciji skoro da to ne učine", i to nije bilo što su oni htjeli, budući da su htjeli da je ne zakolju. Znači da oni, uz sve ovo, uz sva pitanja i odgovore, sva objašnjenja, nisu kravu zaklali bez velikog napora, što predstavlja poseban prijekor, jer njihov cilj nije bio ništa drugo do inat. Zato su je jedva i zaklali.

Ibn-Džurejdž kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /78/ "Njima je, doista, bilo naređeno da zakolju najslabiju kravu, ali pošto su oni bili tvrdoglavi, i Allah je prema njima bio strog. Tako mi Allaha, da oni nisu rekli 'inšaallah', nikada im ne bi bila opisana." Ovaj ajet, u kome se navođenjem oso­bina određuje krava, tj. precizira nakon općeg opisa, uzima se kao dokaz za ispravnost kupoprodaje živo­tinja po opisu /selem/. Taj stav zastupaju Malik, El-Evza'i, El-Lejs, Eš-Šafi'i i Ahmed te većina učenjaka, kako starijih, tako i kasnijih. To potvrđuje hadis koji se navodi u oba Sahiha, a glasi: /79/ "žena ženu ne smije opisati svome mužu tako precizno kao da je gleda", odnosno slučaj Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, opisa deve za otkup kod ubistva greškom i nenamjerno, svojstvima navedenim u hadisu Ebu-Hanife, Es-Sevri i učenjaci iz Kufe kažu: "Nije dozvoljena kupoprodaja životinja po opisu, budući da je nepoznato u kakvom su stanju." Slično se navodi i od Ibn-Mes'uda, Huzejfe ibn Jemana, Ab­durrahmana ibn Semure i drugih.

Riječi Uzvišenog: "I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli", upozoravaju: "Sjetite se dana kada ste ubili jednog čovjeka, pa ste se oko njega počeli prepirati!" El-Buhari kaže: "pa se oko njega prepirati počeli" znači kada ste se razišli u vezi s tim. Ibn-Džurejdž ističe da to znači da su jedni rekli: "Vi ste ga ubili", a drugi: "Ne, nego ste ga vi ubili", dakle svaka je grupa od sebe odbacivala zločin pa je "Allah dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili"; Mudžahid navodi da to znači: "ono što u sebi krijete."

Pa smo Mi rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!" Ovaj dio predstavlja bilo koji dio njegovog tijela i time bi bilo poka­zano čudo da u određenju ovoga dijela postoji neka korist za nas s vjerskog ili ovosvjetskog stanovišta, Allah bi nam to jasno pokazao. On je to, međutim, dao u nejasnoj formi, a nije objašnjeno ni od časnog Poslanika, pa stoga i mi to ostavljamo!

Riječi Uzvišenog: "I eto, tako Allah mrtve vraća u život" znače: oni su udarali ubijenog nekim dijelovima krave, pa je on oživio...! Allah Uzvišeni ukazuje na Svoju moć da oživi mrtve, u što su se oni uvjerili u slučaju tog ubi­jenog čovjeka. Allah im je to dao kao dokaz za povratak Njemu, ukazujući istovremeno na njihov inat i prekinuo njihovo međusobno neprijateljstvo. Ebu-Davud et-Tajalisi prenosi od Ebu-Rezina al-Akilija, r.a., da je rekao: - Kazao sam: "Allahov Poslaniče, kako će Allah oživiti mrtve?!", pa je on odgovorio: /80/ "Da li si prošao kada kroz neku dolinu bez rasti­nja, i nakon toga kada je ozelenjela...?" Rekao sam: "Da." Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Isto tako je sa oživljavanjem! Tako Allah i mrtve oživljava."

Sljedbenici malikijskog mezheba za svoj stav uzi­maju kao dokaz riječi smrtno ranjenog čovjeka: "Taj i taj me ubio!" Smatrajući da u ovom kazivanju postoji polovičan dokaz, jer je ubijeni, pošto je oživljen, upi­tan o tome ko ga je ubio, pa je odgovorio: "Taj i taj!" Taj je odgovor od njega bio prihvatljiv, jer je on u tom trenutku kazao istinu i ne može se u ovom slučaju optužiti za laž. Ovaj svoj stav smatraju najis­pravnijim zbog hadisa koji prenosi Enes /81/, u ko­jem se kaže: - Neki je židov ubio svoju sluškinju zbog srebrenog nakita 1 stavivši joj glavu između dva kamena. Sluškinja je ubistvo preživjela, pa joj je postavljeno pitanje: "Ko ti je to učinio? Je li taj ili taj, itd." Kada je spomenut židov, ona je klimnula gla­vom Nakon toga židov je priveden i ispitivan dok nije priznao. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se i njegova glava stavi između dva kamena.

Ako dokaz nije potpun, po Maliku je potrebno da zastupnici ubijenog daju zajedničku zakletvu, dok se većina učenjaka u tome ne slaže, i ne smatraju riječi smrtno ranjenog kao nepotpun dokaz.

---

1 plural je od riječi, a označava nakit od srebra (vidi: El-Kamus).

2 Većina učenjaka traže zakletvu prihvaćajući je ili koristeći to za svjedočenje.

Uzvišeni Allah navodi ovdje da su sinovi Israilovi namjerno i svjesno iznevjerili naredbe koje im je dao i zavjet koji je od njih uzeo. On im je naredio da se Njemu klanjaju i ne pridružuju Mu pri tome nikoga, što je naredio svim Svojim stvorenjima, zbog čega ih je i stvorio, kao što kaže:

- Prije tebe nismo poslali ni jednog poslanika, a da mu nismo objavili: "Nema drugog boga osim Mene, pa Meni ibadet činite." (21:25) Prema tome, pravo je Allaha Uzvišenog da se samo Njemu klanja i niko da Mu se ne pridružuje, a potom dolaze obaveze prema stvorenjima. On im, zatim, naglašava: Najpreča su od njih prava roditelja. Zbog toga Allah, dž.š., spominje zajedno Svoje pravo i pravo roditelja, pa kaže:

     .."Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobro činite..." (17:23) U oba Sahiha od Ibn-Mes'uda preno­si  se: /86/ - Rekao sam: "Allahov Poslaniče, koje je djelo najbolje?", pa je rekao: "Namaz u svoje vrije­me." "Zatim?", upitao sam, pa je odgovorio: "Dob­ročinstvo prema roditeljima." Upitao sam: "A za­tim...?" Odgovorio je: "Borba na Božijem putu." U drugom sahih (vjerodostojnom) hadisu stoji: /87/ da je neki čovjek rekao: "Allahov Poslaniče! Kome da činim dobročinstvo?" Odgovorio je: "Svojoj majci." Rekao je: "A kome zatim?" Odgovorio je: "Svojoj majci." Upitao je: "A kome zatim?", pa je odgovorio: "Svome ocu, a zatim niže i niže." "Siročadi"/maloljetnoj djeci, koja nemaju očeva da ih opskrbljuju, pa  / "siromasima", onima koji nemaju sredstava za izdržavanje sebe i svoje porodi­ce.

U vezi s riječima Uzvišenog:    "...a ljudima lijepe riječi govorite", Hasan el-Basri kaže: "Lijepa riječ" () ovdje znači da naređuje dobro i odvraća od zla, da blago postupa, prašta i bude širokogrud, te da ljudima govori lijepe riječi kao što kaže Allah Uzvišeni To je svaki način ophođenja kojim je Allah zadovoljan. Imam Ahmed prenosi od Ebu-Zerra, r.a., da je Vjerovjesnik, sallalla­hu alejhi ve sellem, rekao: /88/ "Nijedno dobro ne­moj potcjenjivati, jer ako ništa ne možeš, onda ma­kar nastoj susresti svoga brata vedrog lica." (Navodi ga Muslim.)

Nakon što im je naredio dobročinstvo prema lju­dima, uključujući i djela i riječi, bilo je normalno da im naredi da lijepe riječi govore, a zatim da to nagla­si obavezom ibadeta prema Njemu i dobročinstva prema ljudima, pod čim se ovdje podrazumijevaju namaz i zekat. Sinovi Israilovi su, kako Allah spomi­nje, bili to, izuzev malog broja, napustili i to namjer­no i nakon što su stekli znanje o tome. To je stepen ove zajednice, tj. sinova Israilovih. Za razliku od njih, zajednica muslimana, nakon što je dobila isto naređenje, počela je s izvršenjem kako nije ni jedna zajednica prije nje, što treba Allahu zahvaliti, a Allah to najbolje zna!

 Da, tačno je da je zajednica muslimana, kao što navodi komentator, Allah mu se smilovao, tako djelovala u početku islama, dok je upravljala u skladu s objavom Allaha, dž.š. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, oni su sve manje izvršavali Allahove naredbe, pa je istom mjerom i Allah smanjivao njihovu moć i državu sve dok nije došla u današnje stanje (četrnaesto stoljeće po Hidžri), kada je zajednica muslimana razbijena na male i nemoćne državice...!!! Sve one, ili najveći dio njih pod vlašću su nevjernika, direktno ili indirektno. I zajednica muslimana neće se vratiti u stanje kako ga je predstavio naš komentator, r.h., sve dok se ne vrati vlasti u skladu s Allahovom Objavom, kao što je to bilo u prvom periodu, budući da je obaveza muslimana da uspostavi Allahovu vlast u sebi i društvu u kojem živi, odnosno u cijelom svijetu, kako bi time ispunio obavezu koja mu je od Allaha dana na ovome svijetu. Zato, kada odstupi od ove obaveze kojom je zadužen, Allah mu dâ da ga pogodi nesreća koja odgovara vrsti grijeha, pa mu oduzme vlast i dâ da nad njim drugi vladaju dok se on Allahu ne vrati.

Allah Uzvišeni ovo kaže prekoravajući židove, koji su u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živjeli u Medini, zbog toga što su vodili borbu protiv  plemena Evs i Hazredž u vrijeme paganstva. U to vrijeme oni su obožavali kipove i međusobno vodili više ratova. U Medini su živjela tri židovska plemena: Benu-Kajnuka' i Benu-Nadir, saveznici plemena Hazredž, i Benu-Kurejza, saveznici plemena Evs. Kada bi među njima izbio rat, svaka skupina je bila uz svoje saveznike tako da se dešavalo da neki židov ubije drugoga iz druge skupine, što je zabranjeno propisima njihove vjere i izričitim tekstom Svete knjige. Istjerivali su ih, također, iz domova pljačkajući iz njih pokućstvo, stvari i imovinu. Po završetku rata, oni bi nastojali otkupiti zarobljenike od pobijeđene strane u skladu s propisima Tevrata. Zato Allah Uzvišeni kaže:    "Zar vi u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi negirate?!"  Kao što, također, kaže:

"I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz domova vaših nećete izgoniti", tj. da nećete jedni druge ubijati, iz stanova istjerivati, niti se organizirati protiv njih s obzirom da su pripadnici jedne vjerske zajednice kao jedan organizam. Zatim kaže:  "vi ste to potom prihvatili i posvjedočili", tj. priznali ste da znate za ovaj zavjet i njegovu ispravnost kao direktni svjedoci.

"Zar vi u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi negirate?!"  Kao što, također, kaže: "I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz domova vaših nećete izgoniti", tj. da nećete jedni druge ubijati, iz stanova istjerivati, niti se orga­nizirati protiv njih s obzirom da su pripadnici jedne vjerske zajednice kao jedan organizam. Zatim kaže:

     "vi ste to potom prihvatili i posvjedočili", tj. priznali ste da znate za ovaj zavjet i njegovu ispravnost kao direktni svjedoci, a "Nakon toga, vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas i iz zavičaja njihovog izgoni­te", i to u želji za ovosvjetskim počastima. Zbog toga su im Arapi prigovarali govoreći: "Kako je moguće da ratujete protiv njih, a zatim ih otkupljujete?!" Jevreji su govorili da im je naređeno da ih otkupljuju, a zabranjeno da se protiv njih bore. Pa su ih upitali: "Zašto se onda protiv njih borite?" Oni su odgovarali: "Teško nam je da naši saveznici budu poniženi." Isti­na je, međutim, da su to činili iz želje za ovosvjetskim dobrima i čašću.

Kao što se vidi, ovaj ajet upućuje prijekor židovi­ma zato što su izvršavali naredbe iz Tevrata koje su smatrali ispravnim, kršeći istovremeno njegove šeri­jatske propise, iako su to dobro znali i osvjedočili se u istinitost[1] Zato se njima ne može vjerovati u ono što tvrde o sadržaju i prenošenju ove Knjige, niti im se bilo šta može vjerovati s obzirom na sve što su skrivali o Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu njegovih svojstava, poslanstva, mjesta poja­vljivanja i Hidžre, o čemu obavještavaju drugi vjerovjesnici, a.s. Jer židovi, Allahovo prokletstvo neka je na njih, krili su to i među sobom. Zato Allah, dž.š., kaže:

"One od vas koji tako čine, na ovome svijetu samo poniženje može stići"  i zbog toga što su kršili Allahov zakon i naređenje.

[1] Allah se na njih rasrdio zato što su znali istinu i osvjedočili se u to, ali su to kršili. Time su oni zaslužili Allahovu srdžbu i mržnju. On ih je prokleo određujući im vječni boravak u Džehennemu, gdje im se kazna neće smanjivati, niti će im se u pomoć priteći.

Allah Uzvišeni opisuje sinove Israilove  kao uobražene, tvrdoglave, da se suprotstavljaju i ohole pred vjerovjesnicima, odnosno da se povode za svojim strastima, pa navodi da je poslao Musau, a.s., Knjigu, tj. Tevrat, koji su oni iskrivili i izmijenili, koji su kršili i po svom nahođenju tumačili, te da je slao poslanike i vjerovjesnike nakon njega kako bi upravljali u skladu s Njegovim zakonom, kao što kaže:

   "Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputa i svjetlo po čemu sude vjerovjesnici..." (5:44), zatim:"i, poslije njega, jednog za drugim, poslanike smo slali", potom:

     "Zatim smo poslanike, jedne za drugim slali" (23:44), dok nije poslao pečat vjerovjesnicima sinova Israilovih, Isaa, sina Merjeminog, koji je došao s nekim propisima sup­rotnim Tevratu. Zato mu je Allah dao jasne dokaze, odnosno čuda nedostižna, kao što je oživljavanje mrtvih, stvaranje od zemlje lika ptice u koji bi puh­nuo, pa bi to uz Allahovu pomoć oživjelo, liječenje bolesnih, znanje nevidljivih stvari i podrška Džibrilom, a.s., što je njima pokazivalo da je istinito ono što on donosi. Međutim, time su sinovi Israilovi još više njega utjerivali u laž, zavidjeli mu i tvrdoglavo se opirali zbog toga što se on u nekim stvarima sup­rotstavljao Tevratu. Obavještavajući o Isau, a.s., Uzvišeni Allah kaže:

        ...

"i da vam dozvolim nešto od onoga što vam je bilo zabranjeno, jer, donosim vam znamen od Gospodara vašega..." (3:50) Sinovi Israilovi ophodili su se s vjerovjesnicima na najgori način, tako da su neke od njih u laž ugonili, a neke ubijali i to samo zato što su donosili stvari koje su bile suprotne njihovim strastima i mišljenjima, od­nosno tražili da se pridržavaju Tevrata, kojeg su u praksi kršili. Stoga je to za njih bilo teško, pa su ih u laž ugonili ili neke ubijali, pa Allah Uzvišeni kaže:

"I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se uzoholili, pa ste neke u laž ugonili, a neke ubijali."

Kao što smo naprijed spomenuli,  jeste Džibril, a.s., što dokazuju i riječi Allaha, dž.š.: "Donio ga je Duh povjerljivi", "na srce tvoje, da opominješ." (26:193-194)

Ibn-Hibban prenosi od Ibn-Mes'uda da je Allahov Poslanik, salla­llahu alejhi ve sellem, rekao: /89/ "Džibril (Ruhul-Kudus) nadahnućem mi je priopćio da nijedna duša neće umrijeti dok ne upotpuni svoju opskrbu i svoj rok. Pa, bojte se Allaha i lijepo molite." Od Aiše, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio postolje (minber) Hassanu ibn Sabitu u džamiji i rekao je: /90/ "Moj Bože, podrži Hassana Ruhul-Kudusom (Džibrilom)!" /Prenosi El-Buhari/ kaže Hassan: A Džibril je Allahov poslanik nama, I Duh sveti, što skriveno nije.

Ibn-Džerir kaže: - Najbliže tumačenje istini jeste ono koje glasi: "Duh je na ovome mjestu Džibril", jer Allah, dž.š., obavještava[1] da je njime podržao Isaa, a.s., kao što kaže:    .."Kada sam te Džibrilom (Ruhul-Kudusom) pomogao..." (5:110) Prema mišljenju nekih komentatora Kur'ana, to nije bio Indžil, što se vidi iz riječi Uzvišenog:             

"Kada sam te Džibrilom pomogao, pa si s lju­dima u bešici i kao zreo muž razgovarao; kada sam te Knjizi mudrosti, Tevratu i Indžilu poučio." (5:110) Jer, da je Ruhul-Kudus - Indžil, naprijed navedene riječi bile bi samo ponavljanje bez smisla, a Allah Veliki i Uzvišeni daleko je od toga da se Svojim robovima obraća na način od ko­jega nema koristi.[2] A Allah to najbolje zna.

[1] Tj. u ovom ajetu:

[2] Ruhul-Kudus od Allaha je stvoren, dok je Indžil Allahov govor, koji nije stvoren. Riječi  Poslanika: "Moj Bože, pomozi Hassana Ruhul-Kudusom....!" ne znače "pomozi ga Indžilom...!" A riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "da me je Džibril nadahnuo..." ne znače da je Indžilom nadahnut... !!! Sve ovo pokazuje da Ruhul-Kudus nije Indžil, nego da je to Džibril, a.s.

Pošto se boravak Musaa, a.s., u Egiptu odužio, je je iznosio Allahove, dž.š., dokaze Faraonu i njegovoj kliki, koji su se uprkos tome oholili i ostajali tvrdoglavi, nije im ostalo ništa drugo nego patnja i kazna Allahova, pa je Uzvišeni Allah, dž.š., naredio Musau da izvede sinove Israilove noću iz Egipta, te i da ide sa njima  gdje mu se naređuje, pa je Musa, a.s., i postupio onako kako mu je Uzvišeni Allah, dž.š., naredio.

Izveo ih je nakon što su od Faraonovog naroda pozajmili velike količine nakita. Krenuli su u vrijeme  izlaska mjeseca. Musa, a.s., raspitivao se za mezar Jusufa, a.s., a jedna žena, starica iz naroda Benu-Israila, pokazala mu je gdje se nalazi njegov mezar te su oni ponijeli njegov tabut sa sobom.

Kaže se da ga je on (Musa, a.s.) lično nosio, a Jusuf, a.s., ranije je za to bio ostavio poruku, da ga kada Benu-Israilci budu izlazili iz Egipta, ponesu. U vezi s tim ima jedan neprekinut hadis koga prenosi Ebu-Musa, ali je vjerovatnije da je taj hadis mevkuf, a Allah najbolje zna.

Kada je osvanuo, Faraon se jako rasrdio zbog njihovog izlaska, pa je naredio da se hitno sakupi vojska i povika im: "Doista su ovi“, tj. Benu-Israil "skupina mala", riječ znači, tj.grupa skupina.

Kada je osvanuo, Faraon se jako rasrdio zbog njihovog izlaska, pa je naredio da se hitno sakupi vojska i povika im: "Doista su ovi“, tj. Benu-Israil "skupina mala", riječ znači, tj.grupa skupina.

"I oni nas, doista, srde“, tj. neprestano izazivaju srdžbu u nama.

"A mi smo svi oprezni", tj. oprezni smo u pogledu njihove prijevare, te ću ih zaista do posljednjeg iskorijeniti i očistiti; svakom vojniku dopušteno je da uradi od njih šta god želi.

A Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:

"I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih", tj. oni su izašli iz ovog blagostanja u pakao, ostavili su i napustili te visoke dvorce, vrtove, rijeke, te imetke, opskrbu, i udobna utočišta na dunjaluku.

A Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:

"I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih", tj. oni su izašli iz ovog blagostanja u pakao, ostavili su i napustili te visoke dvorce, vrtove, rijeke, te imetke, opskrbu, i udobna utočišta na dunjaluku.

"Eto, tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi", kao što kaže Uzvišeni:

"A potlačenom narodu dodadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili" (7:137), a Uzvišeni također kaže:

"A Mi smo htjeli da one koji su na zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i naslijednicima učinimo." (28:5)

Faraon je krenuo za Benu-Israilom sa ogromnom vojskom u kojoj su bili svi oni koji su imali vlast u svojim rukama, predstavnici države, plemići, velikani, ministri, predsjednici i vojnici. Kur'an ne određuje tačan njihov broj jer to i nema značaja, jer su oni praktično svi krenuli za njima "I oni ih, kad se Sunce rađalo, sustigoše", tj. stigli su ih pri izlasku sunca.

"Pa kad jedni druge ugledaše", tj. kad jedna grupa ugleda drugu, onda

"drugovi Musaovi povikaše: 'Samo što nas nisu stigli!'", a to zbog toga jer se njihov put završavao na samoj obali mora, a to je Crveno more, tako da je ispred njih bilo more a iza njih već ih je sustizala Faraonova vojska. Zbog toga su rekli:

"Samo što nas nisu stigli!"

"Neće!", reče on, "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati", tj. ne brinite, zaista, je Allah, dž.š. - Njemu slava - Onaj Koji mi je naredio da sa vama idem ovuda, a On neće iznevjeriti Svoje obećanje. Na prednjoj strani kolone bio je Harun, a.s., a sa njim je bio i Juše'a bin Nun i čovjek “vjernik“ iz Faraonove porodice, a Musa, a.s., bio je na začelju kolone.

Više mufessira spominje da su oni zastali ne znajući šta da čine, a Juše'a bin Nun  ili čovjek “vjernik“ iz Faraonove porodice počeo je govoriti Musau, a.s.: "O Božiji Poslaniče, je li ti ovuda naredio tvoj Gospodar da ideš?" A on reče: "Da!" A Faraon i njegova vojska već su se bili skroz približili i dostigli ih. U tom trenutku, Allah, dž.š., naređuje Svom poslaniku Musa, a.s., da udari svojim štapom po moru, pa je on udario izgovorivši: "Rastavi se sa Božijom dozvolom", pa se more raskolilo.

Više mufessira spominje da su oni zastali ne znajući šta da čine, a Juše'a bin Nun  ili čovjek “vjernik“ iz Faraonove porodice počeo je govoriti Musau, a.s.: "O Božiji Poslaniče, je li ti ovuda naredio tvoj Gospodar da ideš?" A on reče: "Da!" A Faraon i njegova vojska već su se bili skroz približili i dostigli ih. U tom trenutku, Allah, dž.š., naređuje Svom poslaniku Musa, a.s., da udari svojim štapom po moru, pa je on udario izgovorivši: "Rastavi se sa Božijom dozvolom", pa se more raskolilo. U vezi sa ovim Uzvišeni kaže:

"I Mi objavismo Musau: 'Udari štapom svojim po moru!'- i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo", tj. kao ogromni brijeg, kako to prenose Ibn-Abbas i Ibn-Mes'ud i drugi. Ibn-Abbas kaže da je u moru nastalo dvanaest puteva i pravaca, za svako pleme po jedan put. Suddi dodaje pa kaže: "U moru su se formirali tuneli (prstenovi) i oni su gledali jedni u druge kao da su u vodi bili zidovi koji su zadržavali vodu. Allah, dž.š., poslao je vjetar u dno mora koji je zapuhao i ono je postalo suho kao što je suha površina zemlje." Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:

"i s njima suhim putem kroz mora prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti." (20:77)

Uzvišeni ovdje u ovom kazivanju kaže:

"I Mi onda tamo one druge približismo." Riječ znači, "tamo". Ibn-Abbas i neki drugi u pogledu ajeta  "I Mi onda one tamo...", tj. približismo moru Faraona i njegovu vojsku i uvedosmo ih u njega.

"A Musaa i sve one koji bijahu s njim spasismo,  a one druge potopismo", tj. spasili smo Musaa i sinove Israilove i sve one koji su slijedili njihovu vjeru, niko od njih nije propao, a potopili smo Faraona i njegovu vojsku tako da niko od njih nije ostao a da nije uništen.

"A Musaa i sve one koji bijahu s njim spasismo, a one druge potopismo", tj. spasili smo Musaa i sinove Israilove i sve one koji su slijedili njihovu vjeru, niko od njih nije propao, a potopili smo Faraona i njegovu vojsku tako da niko od njih nije ostao a da nije uništen.

Abdullah, tj. Ibn-Me'sud, prenosi rekavši: "Nakon što je izašao poslednji drug Musaa, a.s., iz mora  i nakon što je pristigao i zadnji sljedbenik Faraona, nad njima se sklopilo i sastavilo more, pa nije ništa crnije viđeno od tog dana do danas. Tako je potopljen Faraon, neka je Allahovo prokletstvo na njega. 485

---

485 Rekao sam: "Da, Allah, dž.š., prokleo je Faraona zbog njegovog nevjerstva i tvrdoglavosti sve do njegovog posljednjeg daha, pa njegove riječi: "Uzvjerovah da nema drugog boga osim Onoga u Koga vjeruju sinovi Israilovi" ne znače ništa, jer je on ovo izgovorio pri posljednjem izdisaju i smrtnom hropcu, a Allah ne prima iman u takvom stanju. Međutim, šejtan neprestano zavodi srca nekih ljudi koji govore: Faraon se spasio (jer je izgovorio šehadet), i oni ustrajavaju u toj tvrdnji i pored toga što mnogi ajeti ukazuju na njegov kufr i što Allah nije primio njegov iman jer rekao je: "Zar sada!?" Bože, prokuni Faraona i njegov narod u svakom trenutku i vremenu! Sastavi ih sa njim na Mahšeru jer su ga voljeli, sažaljevali se na njega sve do ove granice. "Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova." (58:22)

Već je naveden ajet sličnog sadržaja u dosadašnjem komentaru ove sure, a ovdje se to ponavlja u cilju potvrđivanja i podsticanja slijeđenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno da sinovi Israilovi ne zavide svojim amidžićima, Arapi­ma, što im je Allah dao poslavši im Pečat svih poslanika (Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) između njih, da ne budu nepovjerljivi prema njemu. (2:40, 2:41, 2:42)

"i jasne smo im dokaze o vjeri dali", tj. nepobitne im dokaze iznijeli. Potom se oni raziđoše, čineći jedni drugima nepravdu.

"Gospodar će im tvoj na Sudnjem danu sigurno presuditi u onome oko čega su se razišli." On će rasčistiti između njih Svojom pravednom odredbom. Ovim se upozorava ovaj ummet da ne slijedi njihov  pravac,

Allah Uzvišeni kaže: "Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio..." Ove se riječi odnose na židove koji su tajili osobine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Knjigama njima objavljenim, što su potvrđivale njegovo poslanstvo i vjerovjesništvo i to samo zato da ne bi izgubili svoj primat, odnosno poklone koje su dobijali od Arapa kao znak priznanja njihovim pređima. Bojeći se (Allah ih prokleo) da će, ako to pokažu, ljudi njega slijediti a njih napustiti. Oni su krili istinu zado­voljavajući se bagatelnom ovosvjetskom čašću, zbog čega su izgubili i ovaj svijet i ahiret. Na dunjaluku je Allah potvrdio istinitost Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, darujući ga jednim brojem nadna­ravnih djela (mudžiza) tako da su mu ljudi povjero­vali i pomogli ga u borbi protiv židova, koji su na sebe navukli veliku srdžbu tako da ih i Allah Uzvišeni prekorava u ovom ajetu:

"Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju", tj. doista je to što oni jedu prikrivanjem istine vatra koja će plamtjeti u trbusima njihovim na Sudnjem danu. Zatim kaže: "na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih osloboditi; njima pripada kazna bolna." Allah Uzvišeni na njih se srdi zato što kriju istinu nakon što su je upoznali. On ih neće ni pogledati niti pohvaliti, nego će ih kazniti kaznom bolnom.

Allah je poslao Taluta kao vladara Izraelićanima budući da je on bio jedan od njihovih vojnika. Međutim, pošto nije bio potomak Jehude, oni su kazali:

"Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi priličniji od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dano!", tj. on nije vladarski potomak, a i siromašan je da bi vladao! To je bila njihova primjedba i izraz tvrdoglavosti prema Vjerovjesniku, iako bi im bolje bilo da su se pokorili i lijepim riječima to prihvatili

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio im je riječima: "Allah je njega da vam vlada izabrao", jer on o njemu zna više od vas. Nisam ja taj koji ga je postavio, nego mi je to Allah naredio nakon što ste vi zatražili.

"On ga je velikim znanjem i snagom tjelesnom obdario!" To znači: on vas je u znanju nadmašio, snažniji i vještiji u ratu i otuda on treba da bude vladar, koji ima znanje, lijep izgled, fizičku i duhovnu snagu.

Zatim kaže: "Allah daje vlast kome On hoće!" Svojom mudrošću i blagošću. U tom smislu On kaže: "Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!", tj. On je neizmjerno dobrostiv i zna ko zaslužuje vlast, a ko ne zaslužuje.

Vjerovjesnik im kaže: "Znak blagoslova Taluta nad vama je u tome što će vam Allah vratiti kovčeg koji vam je bio oduzet."

"U njemu će biti smirenje za vas od Gospodara vašega." To znači: smirenje i dostojanstvo! Ata' kaže: "Allahovi Znaci koje ćete poznati i uz koje ćete se smiriti."

"i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili!" Ibn-Abbas kaže: "Njegov štap i komadići pločica", a Ikrime dodaje: "I Tevrat "Usto, Ebu-Salih dodaje: "I manija."

"koji nose meleci" Ibn-Abbas kaže: "Meleci su došli noseći kovčeg između nebesa i Zemlje i stavili ga pred Taluta. To su ljudi gledali, povjerovali u Šemonovo vjerovjesništvo i pokorili se Talutu."

Allah Uzvišeni obavještava o Talutu, kralju Izraelićana, kada je ovaj izišao sa svojom vojskom, koja je brojala osamdeset hiljada vojnika, /a Allah to najbolje zna!/ i rekao: "Allah će vas staviti na kušnju..., tj. iskušat će vas jednom rijekom. Ibn-Abbas kaže: "To je rijeka Šerijata između Jordana i Palestine!",

"pa ko se napije iz nje, nije moj", tjneće biti sa mnom,

"a ko se ne napije, on je moj, izuzev ako šakom zah­vati!", jer tada nema smetnje.

"I oni se, osim nekolicine, napiše." Ibn-Abbas kaže: "Ko bude zagrabio iz nje šakom, taj se napojio, a ko bude pio, nije se napojio. Napilo se sedamdeset i šest hiljada ljudi, a s njim ostalo četiri hiljade vojnika!" Ali od Bera ibn Aziba prenosi se da je rekao: /399/ "Govorili smo da je sa Muhammedom, a.s., bilo na Bedru nešto više od tri stotine i deset ashaba, jednako broju ashaba Taluta, koji su s njim prešli rijeku, a nije je prešao nijedan koji nije vjernik!"1 /Prenosi El-Buhari./ Zato Allah Uzvišeni kaže:

"a kad je prijeđoše on i oni koji su s njim vjerovali, rekoše: "Mi danas ne možemo izići nakraj s Džalutom i vojskom njegovom!" Njih su podsticali njihovi učenjaci koji su znali da je Alla­hovo obećanje istinito, te da pobjeda ne dolazi sa brojnošću i opremljenošću. Oni su govorili:

"Koliko su puta malobrojne grupe, Allaho­vom voljom, savladale grupe mnogobrojne! A Allah je na strani strpljivih!"

1 To znači da je broj vojnika Taluta bio nešto više od tri stotine i deset, kao i broj vojnika na Bedru!

Kada se mali broj vjernika, sljedbenika Taluta, sukobio s velikim brojem sljedbenika Džaluta, nevjernika, oni rekoše: "Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću", tj. spusti nam strpljivost od Sebe"i učvrsti korake naše!", tj. pri susretu s neprijateljima, i ne daj da bježimo i nemoćni budemo. "I pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!"

"I oni ih, Allahovom voljom, poraziše", tj. pobijediše i uz Allahovu pomoć, savladaše.

"i Davud ubi Džaluta" tako da je vlast prešla Davudu, a.s., uz vjerovjesništvo kojim ga je Allah darovao. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"pa mu Allah dade vlast" koja je bila u rukama Taluta, "i mudrost", tj. vjerovjesništvo nakon Šamoela, "I nauči ga onome čemu je On htio", tj. znanju kojim se on, sallallahu alejhi ve sellem, odlikovao.

Zatim Allah Uzvišeni kaže:

"A da Allah ljude ne suzbija jedne drugima, na Zemlji bi nered zavladao." Dakle, da Allah ne suzbije jedne ljude drugima, kao što je suzbio nepri­jatelje Izraelićana Talutovom vojskom i Davudovom, a.s., hrabrošću, oni bi propali.

"Ali, Allah je dobar svim svjetovima!" On je dobrostiv i milostiv prema njima, pa ih jedne drugima suzbija, jer Njemu pripada donošenje suda, mudrosti i dokaza prema Njegovim stvorenjima u pogledu svih njihovih riječi i djela.

"To su Allahovi Znaci koje mi tebi istinito kazujemo. A ti si doista Poslanik!" To znači: ovo su Znaci Allahovi koje smo ti pripovijedali u vezi s onima koje smo navodili s istinom, odnosno stvarnošću, koja je odgovarala istini što su je sljedbenici Knjige već imali i koju su znali izraelićanski učenjaci, jer ti si, Muhammede, "doista, Poslanik", što se posebno naglašava i sa svrhom je zakletve.