Riječi Uzvišenog Allaha:

Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se. Es-Suddi prenosi svojim lancem prenošenja od ashaba, neka je Allah zadovoljan sa njima: Kada je izdahnuo dječak, brat ga je ostavio pod vedrim nebom, ne znajući kako da ga sahrani, pa je Allah poslao dva gavrana koji su bili braća, pa se oni pobiše i jedan ubi drugoga pa mu iskopa jamu pa posu zemlju preko njega. Kada je on to vidio, reče:

"Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" Riječi Uzvišenog Allaha: “I pokaja se." Hasan El-Basri kaže: "Uzvišeni Allah ga je uzdigao zbog njegova pokajanja nakon propasti." U jednom hadisu navodi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /93/ "Nijedan grijeh nije tako opasan da bi Allah ubrzao kaznu za njega na ovom svijetu, pored onoga što je za izvršioca pripremio na vječnom, kao što su nasilje i prekidanje rodbinskih veza." U Kabilovom su postupku i jedan i drugi. Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.

Riječi Uzvišenog Allaha:

"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju." Vojevanje (el-muharebe) jeste suprotstavljanje i oponiranje i ono je podudarno sa nevjerovanjem drumskim razbojništvom i prepadima, kao što se i nered na Zemlji odnosi na više vrsta zala.

Ovaj ajet, iako je objavljen o jednoj skupini iz plemena Urejna ili plemena Akl, općenito se odnosi na idolopoklonike i druge koji imaju ova obilježja, kako to prenose Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika /94/, da je jedna grupa iz plemena Akl, njih osam, došla do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i dali mu prisegu na prihvatanje islama. Međutim, klima u Medini nije im odgovarala, pa su poobolijevali i oslabili. Potuđili su se Allahovom na to Poslaniku, s.a.v.s., pa im je on predložio: "Kada biste otišli sa našim pastirima među deve, pa pili njihovu mokraću i mlijeko?" Odgovorili su: "Svakako", a zatim su otišli i pili njihovu mokraću i mlijeko i tako ozdravili. Međutim, ubili su pastira i pokupili deve. To je došlo do Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On je poslao potjeru za njima , pa su sustignuti i dovedeni. Naredio je da im se odsijeku ruke i noge i usijanim ekserom probodu oči, a zatim da se bace na sunce dok ne umru. Ovo je Muslimov tekst hadisa, a u drugom tekstu njih dvojice se kaže: iz plemena Akl ili Urejne. U jednom tekstu ovog hadisa kaže se: "pa su bačeni na žegu i počeli su tražiti vodu, ali im nije data". Od Katade se prenosi da je rekao: "Bili su iz plemena Akl i plemena Urejna. Muslim ga prenosi preko Selmana Et-Tejmijja, od Enesa da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da im se iskopaju oči samo zato što su oni iskopali oči pastirima.Vidio sam jednog od njih kakao grize zemlju ustima, sve dok nisu pomrli i tada je objavljen ajet:

"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju...do kraja." Također ga prenose Ebu-Davud, Nesaija i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen sahih. U predanju od Ibn Ebi- Hatima Enes kaže:"...pa su se odmetnuli od islama, ubili pastira, otjerali deve, vršili prepade na putu i silovanja."

Ibn Ebi-Hatim prenosi od Abdullaha ibn Omera ili ′Amra - u dilemi je jedan od prenosilac po imenu Junus - a on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kazivanje o tome, tj. kazivanje o pripadnicima plemena Urejna i da je ajet o vojevanju protiv Allaha objavljen u pogledu njih. Također ga prenosi i Ebu-Davud. Riječi Uzvišenog Allaha: "...da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju". Ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa: "Vođa muslimana može birati o onome koji potegne oružje na muslimane i bude vršio prepade na putu: ako hoće ubiti ga, ako hoće razapeti ga ili ako mu hoće noge i ruke unakrst odsjeći" - ili, ako hoće, prognati ga. Potpora je ovome mišljenju u činjenici da je čestica: /ili/ upotrijebljena u značenju odabira (littahjiri), kao što je u drugim primjerima u Kur'anu, npr. riječi Uzvišenog Allaha koje govore o kazni za hotimični lov u vremenu obavljanja hadža:

"Kazna je da jednu domaću životinju čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti." (5:95) Sve je ovo prepušteno izboru, pa tako treba da bude i ovaj ajet. što se tiče riječi Uzvišenog Allaha: "...ili da se iz zemlje prognaju", o njima Ata El-Horosani kaže: "Bit će prognan iz jednoga grada u drugi nekoliko godina, ali neće biti protjeran iz islamske države." Neki drugi smatraju da se pod progonstvom (nefj) misli na zatvor. Ibn-Džerir je ovdje odabrao mišljenje da se progna iz svoje pokrajine u drugu i da tamo bude zatvoren. Riječi Uzvišenog Allaha:

"To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika", tj. ovo što je spomenuto o ubijanju, razapinjanju, sječenju nogu i ruku unakrst i progonu, poniženje je za njih među ljudima na ovom svijetu, pored velike kazne koju im je Allah pripremio na Sudnjem danu. Ovo podupire mišljenje onih koji smatraju da je ovaj ajet objavljen samo u vezi sa idolopoklonicima, a da se pripadnike islama odnosi hadis u Muslimovom Sahihu od Ubade ibn Samita, r.a., koji kaže: /98/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo je prisegu od nas kao što ju je uzeo od žena: da nećemo Allahu nikoga ravnim smatrati, i da nećemo krasti, i da nećemo bludničiti, i da nećemo djecu svoju ubijati, niti ih jedan drugima podmetati. Onaj od vas koji to ispuni ima nagradu kod Uzvišenog Allaha, a onaj koji bude učinio nešto od toga, pa ne bude kažnjen - to mu je otkup. Slučaj onoga kojeg pokrije Allah - Njemu pripada: ako htjedne, On će ga kazniti; a ako htjedne, On će mu oprostiti." Prenose ga Muslim, Ibn-Mad`e i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen - garib.

Ibn-Džerir ka`e: Oni imaju u ovozemaljskom životu kaznu, a na onom svijetu imat će još veću kaznu, tj. ako se ne pokaju zbog tih svojih postupaka prije nego što umru.

Ovaj je časni ajet odgovor mušricima koji su tavaf oko Kabe činili nagi i to smatrali ispravnim. Ljudi danju a žene noću, pa im Allah, dž.š., kaže: "...lijepo se obucite kad hoćete namaz obaviti!" "Zinet" je odjeća kojom se pokrivaju sramotni dijelovi tijela, a sve što je mimo toga, od luksuznije odjeće, naređeno im je da obuku prilikom obavljanja svakog namaza. Ovaj ajet i hadisi koji se prenose o ovoj temi, dokaz su da je sunnet lijepo se obući kada se hoće namaz obavljati, a pogotovo petkom (džumom) i za bajrame. A miris i misvak upotpunjuju ukras. A najbolja je bijela odjeća, kao što prenosi imam Ahmed od Ibn-Abbasa da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: (287) "Oblačite bijelu odjeću, jer ona je najbolja odjeća, i u nju umotavajte svoje mrtve. A nabolji miris vam je el-Ismid, jer on poboljšava vid i jača korijen kose." Sened ovog hadisa je džejjid (dobar), a njegovi prenosioci odgovaraju kriterijima Muslima. Prenose ga Ebu-Davud, Et-Tirmizi i Ibn-Madže, a Et-Tirmizi veli da je hasen sahih. "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte..." Imam Ahmed prenosi od Amra ibn Šuajba, a ovaj od njegovog oca, a on od djeda, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: (288) "Jedite, pijte i sadaku udjeljujte, ali bez oholosti i pretjerivanja, jer Allah, dž.š., voli vidjeti trag Svojih blagodati kojima je obdario Svoga roba." Prenose ga i En-Nesai i Ibn-Madže. Imam Ahmed prenosi od Mikdama ibn Madikeriba el-Kindija, da je rekao: Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: (289) "Čovjek ne može napuniti lošiju posudu od svog stomaka. Dosta mu je nekoliko zalogaja koji će ga održati sposobnim za rad. A ako već hoće, onda neka bude trećina za hranu, trećina za vodu i trećina za disanje." Prenose ga i En- Nesai i Et-Tirmizi, koji kaže da je hasen sahih. Oni koji su tavafili oko Kabe goli, zabranjivali su loj i masno meso za vrijeme boravka u Meki radi obreda. Pa im Allah, dž.š., kaže: "I jedite i pijte", i ne pretjerujte u zabranama. Es-Suddi kaže: "On ne voli one koji pretjeruju." Allah, dž.š., kaže: "...jer Allah ne voli one koji prekoračuju (granicu)", (5:87) tj. one koji prekoračuju Njegovu granicu u halalu i haramu, koji pretjeruju u dozvoljenom i zabranjenom. Allah, dž.š., voli da se dozvoli ono što je On dozvolio i zabranjuje ono što je On zabranio, i to je pravda koju je On naredio.

Allah, dž.š., odgovara mušricima riječima: "Reci”, o Muhammede, mušricima, koji zabranjuju to što su zabranili svojim neispravnim mišljenjima i izmišljanjem u vjeri, "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio...", tj. oni su stvoreni za one koji vjeruju u Allaha i koji Njega obožavaju na ovom svijetu, iako im se u tome pridruže nevjernici u životu na ovom svijetu. Ali, oni su posebno i samo za vjernike na budućem svijetu i niko im se, od nevjernika, u tome pridružiti neće. Jer, Džennet je zabranjen za nevjernike. Ebul-Kasim et-Taberani prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ovaj je ajet objavljen povodom onih koji su tavafili oko Kabe nagi zviždeći i aplaudirajući, pa im je naređeno da se obuku."

Imam Ahmed prenosi od Abdullaha (Ibn-Mesuda) da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (290) "Nije niko ljubomorniji od Allaha. Zato je zabranio svaki razvrat, i javni i tajni. I niko ne voli da mu se hvala upućuje više od Allaha." Prenose ga i El-Buhari i Muslim. O razvratu, javnom i tajnom, govorili smo u suri El- En´am. "I grijehe, i neopravdanu primjenu sile", jesu grijesi koji se tiču samog počinioca, a jeste upotreba sile protiv drugih bez opravdanja. "I da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije", tj. da nekom drugom, pored Njega, svoje ibadete upućujete, "I da o Allahu govorite ono što ne znate", kao što je potvora i izmišljanje da On ima sina i slično, o čemu vi ništa ne znate. Kao što Allah, dž.š., kaže: "...pa budite što dalje od kumira poganih". (22:30)

Allah Uzvišeni govori zabranjujući Svojim robovima upotrebu vina i kockanje, tj. hazardne igre. Preneseno je od vladara pravovjernih, Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., da je rekao: "Šah se ubraja u kocku /mejsir/." To prenosi Ibn Ebi-Hatim od njegova oca  - da je Alija to rekao. Prenosi se od Rašida ibn Seida i Dumre ibn Habiba da su slično izjavili: "Čak i kockice, i orasi, i jaja kojim se igraju dječaci." Musa ibn Ukbe prenosi od Nafi'a da je Ibn-Umer rekao: "Kockanje je hazardna igra." Dahhak to slično prenosi od Ibn-Abbasa i kaže: "Bili su se kockali u predislamskom periodu /džahilijet/ do dolaska islama, pa im je Allah zabranio ove ružne stvari."

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Musaa El-Ešarija da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /147/: "Klonite se ovih obilježenih kockica kojima se proriče, jer se one ubrajaju u kocku /mejsir/." Hadis je garib /usamljena predanja/. Kao da se ovim hadisom mislilo na kocku o kojoj je zabilježen hadis u Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba El-Eslemija, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /148/: "Onaj ko se igra  kockom za igru /nerdešir/ kao da je zagnjurio svoju ruku u svinjsko meso i krv."

(Neobaveznost ostaje jače argumentovana od obaveznosti, s tim da je uzastopnost poželjna, pa je onda i podesnija.)

U Malikovom Muvettau zabilježeno je od Ebu-Musaa el-Ešarija da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /149/: "Onaj ko se bavi kockom za igru /nerd/ neposlušan je Allahu i Njegovu Poslaniku." Prenosi imam Ahmed Abdur-Rahman od svoga babe da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /150/: "Primjer onog koji kocka, a zatim ustane pa klanja, jeste kao neko ko se abdesti gnojem i svinjskom krvlju, pa ustane i klanja." Kad je u pitanju šah, Abdullah ibn Umer je rekao: "On je gori od kocke." Več je navedeno da je Alija rekao: "On se (šah) ubraja u kocku (mejsir)." Trojica imama definisali su ga zabranjenim (haram), a imam Eš-Šafi'i, Allah mu se smilovao, smatra ga pokuđenim (mekruh). Kad su u pitanju kumiri, Ibn-Abbas i grupa tabiina kažu: "To je kamenje kod kojeg su oni klali svoje kurbane." Za strjelice, također, kažu: "To su strjelice /kidah/ kojim su bili gatali." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.

Allah Uzvišeni kaže: "... odvratne stvari, šejtanovo djelo"; tj. prezrene svari, šejtanovo djelo, smatra Ibn-Abbas, "... zato se toga klonite" : zamjenica se odnosi na riječ  (odvratne stvari), tj. napustite ih  "...da biste postigli što želite"; ovo je poticanje.

"Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i mržnju i odvratiti vas od sjećanja na Allaha i obavljanja namaza. Pa, hoćete li se okaniti", a ovo je prijetnja i zastrašivanje.

Bilježi imam Ahmed od Ebu-Hurejrea da je rekao /151/: "Vino je zabranjivano tri puta. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, ljudi su pili vino i koristili zaradu od kockanja, pa su upitali Allahova Poslanika, s.a.v.s., o tome. Allah Uzvišeni je /kao odgovor/ objavio:

"Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima," (2:219) do kraja ajeta. Ljudi su zaključili: Nije nam zabranjeno, samo je Uzvišeni rekao:

"...oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima"  i tako su i dalje pili vino sve dok jednog dana neki čovjek od muhadžira, koji je predvodio svoje drugove u akšam-namazu, nije pomiješao u svom učenju /riječi/, pa je Allah Uzvišeni objavio ajet koji je više ograničavao od prvog:

“O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate.' (4:43) Ljudi su i dalje pili, tako da bi poneko došao mahmuran na namaz, a zatim je Allah Uzvišeni objavio:

"O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite, da biste postigli što želite." 

"Onima koji vjeruju i dobra djela čine  nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane)", i do kraja ajeta, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Da je i njima bilo zabranjeno, oni bi to ostavili, kao što ste i vi ostavili." Ahmed se izdvaja sa ovim predanjem.

Utvrđeno je kod Buharije i Muslima da je Omer ibn Hattab rekao u svome govoru (hutbi) sa minbera Allahova Poslanika, s.a.v.s. /152/: "Ljudi, uistinu, objavljena je zabrana upotrebe vina, a ono se dobija od pet proizvoda: grožđa, hurmi, meda, pšenice i ječma. Vino je sve ono što opija razum."

El-Buhari i Muslim, također, bilježe da je Enes rekao /153/: "Točio sam ljudima na dan zabrane vina u kući Ebu-Talhe. Pili su samo piće od nezrelih datula i suhih hurmi. Kad je neki telal zavikao, Ebu-Talha mi reče: "Izađi i pogledaj." Telal je vikao: "Vino je zabranjeno." Proliveno je po ulicama Medine.

Ebu-Talha mi je rekao: "Izađi i prolij ga", pa sam to učinio. Neki ljudi su govorili: "Taj i taj je poginuo sa vinom u svom stomaku", pa je Allah Uzvišeni objavio:

"Onima koji vjeruju i dobra djela čine  nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane)." Prenosi imam Ahmed od Kajs ibn Sa'da ibn Ubade da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /154/: "Moj Gospodar, Slavljeni i Uzvišeni, zabranio je vino, kubu i kinnin, a čuvajte se gubejrae , jer  ona predstavlja jednu trečinu svjetskog vina."

Prenosi imam Ahmed od Ibn-Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /155/: "Vino je prokleto na deset načina: prokleto je samo po sebi, proklet je onaj ko ga pije, i ko ga toči, i ko ga prodaje, i ko ga kupuje, i ko ga cijedi, i kom se cijedi, i ko ga nosi, i kom se nosi i onaj ko se izdržava od njega."

Zabilježio je Abdullah ibn Vehb od Sabita, on od Ibn-Omera, da je rekao: Bio sam sa Allahovim Pos-lanikom, s.a.v.s., u džamiji, i dok je on sjedio podvijenih nogu, podbacivši kraj svog turbana pod njih da bi dobio neku vrstu naslona rekao je /156/: "Ko ima kod sebe bilo šta od ovog vina neka ga nama donese." Počeli su dolaziti. Jedan je rekao da ima jedan mijeh, drugi da ima jednu mješinu ili koliko je Allah htio da ima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Sakupite ga na tom i tom mjestu, a zatim me obavijestite." Tako su i uradili, pa su ga izvijestili.

Ustao je, i ja sa njim. Išao sam s njegove desne strane, a on je bio oslonjen na mene. Sreli smo Ebu-Bekra, r.a., pa me je pomaknuo unazad, a Ebu-Bekra postavio na moje mjesto.

. Zatim smo sreli Omera ibn El-Hattaba, r.a., pa me je pomaknuo unazad, a njega postavio sa svoje lijeve strane i tako je išao među njima dok nije stigao do vina, gdje je ljudima rekao: "Znate li šta je ovo?" Odgovorili su: "Da, Allahov Poslaniče, ovo je vino." Rekao je: "Istinu ste rekli", a zatim je nastavio: "Uistinu, Allah je prokleo vino, i onog ko ga cijedi, i kom se cijedi, i ko ga pije, i ko ga toči, i ko ga nosi, i kom se nosi, i ko ga prodaje, i ko ga kupuje i ko se izdržava od njeg." Onda je zatražio nož i rekao: "Naoštrite ga." To su učinili, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo njim bušiti mješine. Ljudi su povikali: "U ovim mješinama ima i neka korist?" Odgovorio je: "Da, ali ja to radim iz srdžbe radi Allaha Uzvišenog, jer je u njima ono što On prezire." Tada je Omer rekao: "Ja ču to umjesto tebe učiniti, Allahov Poslaniče." Odgovorio je: "Ne." Ibn-Vehb kaže da jedni ravije dodaju nešto za razliku od drugih u kazivanju ovog hadisa. Bilježi ga El-Bejheki.

Hafiz Ebu-Jala El-Mosuli bilježi od Džabira ibn Abdullaha da je rekao /157/: Neki čovjek je donosio vino iz Hajbera u Medinu i prodavao ga muslimanima zarađujuči tako na njemu. Kad je došao u Medinu, sreo ga je neki musliman i rekao mu da je vino zabranjeno. On ga je ostavio na nekom brežuljku gdje je stigao, pokrio ga nekom odječom, a zatim otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i upitao: "Allahov Poslaniče, čuo sam da je vino zabranjeno?" Odgovorio je: "Da. Ja imam pravo da ga vratim onom od koga sam ga kupio?", pitao je. Odgovorio mu je: "Nije ispravno da ga vratiš. Mogu li ga pokloniti nekom ko će mi to istom mjerom nadoknaditi?", pitao je. Odgovorio mu je: "Ne." "U to je uložen imetak siročadi koja su pod mojom zaštitom?", pitao je. Odgovorio mu je: "Kad nam stigne bogatstvo Bahrejna, dođi nam, pa čemo dati zamjenu tvojim siročadima za njihov imetak." Zatim je to obznanjeno u Medini. Neki čovjek je pitao: "Allahov Poslaniče, možemo li se poslužiti mješinama /u kojima je bilo vino/?" Odgovorio je: "Odvežite njihove uzice." Vino je prolijevano tako da je sve završilo na dnu doline." Ovo je hadis garib /usamljeno predanje/.

Prenosi imam Ahmed od Enesa ibn Malika /158/ da je Ebu-Talha pitao Allahova Poslanika, s.a.v.s., o siročićima koji su bili pod njegovom zaštitom i koji su naslijedili vino. Odgovorio mu je: "Prolij ga." "A zar da ne napravim od njega sirče?", pitao je. Odgovorio mu je: "Ne." Prenose ga i Muslim, Ebu-Davud i Et-Tirmizi.

Ebu-Davud prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /159/: "Sve što je fermentirano vino je, sve što opija zabranjeno je. Ko popije nešto što opija njegov namaz je okrnjen za četrdeset jutara, a ako se pokaje, Allah če mu oprostiti. Međutim, ako se povrati četvrti put, Allahova obaveza je da ga napoji tinetul-habala." Neko je upitao: "šta je to tinetul-habal, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "To je sukrvica i gnoj stanovnika Vatre, a ko ga se napije malo, ne znajuči da li mu je to dozvoljeno ili zabranjeno, Allahova obaveza je da i njega napoji gnojem stanovnika Vatre." Ebu-Davud izdvaja se ovim predanjem.

Muslim bilježi od Ibn-Umera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /160/: "Sve što se kiseli vino je, a sve što opija zabranjeno je. Onaj ko bude pio vino, pa umre ustrajan na tome, ne učiniviši pokajanje, neće ga piti na onom svijetu."

El-Buhari i Muslim bilježe da je Allahov Poslanik, s.a.v.s ., rekao /161/: "Ne učini niko blud, a da je u momentu tog čina vjernik, niti iko ukrade, a da je u trenutku krađe vjernik, niti ko pije vino, a da je, dok to čini, vjernik."

El-E'ameš ibn Abdullah ibn Mesud kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon što je objavljeno:

"Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane) kad se klone onoga što im je zabranjeno i kad vjeruju...", rekao /162/: "Rečeno mi je: Ti si od njih."

Prenosi Abdullah, sin imama Ahmeda: "Čitao sam pred svojim babom predanje od Abdullaha ibn Mesuda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /163/: "Čuvajte se ove dvije obilježene kockice  kojima se proriče, jer se one ubrajaju u kocku /mejsir/ nearapa."

Allah, dž.š., objašnjavajući da je On tvorac svega: usjeva, plodova i stoke sa čim po svom iskrivljenom mišljenju na takav način postupaju mušrici i dijele ih i parčaju, te jedne smatraju haramom a druge halalom - kaže: "On je Taj Koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte". Alija ibn Ebi- Talha prenosi da je Ibn-Abbas rekao: "Ma'rušat znači visoke." A Ata prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ma'rušat znači poduprto grožđe, a 'gajru ma'rušat' ono koje nije poduprto." "...slične i različite", Ibn-Džurejdž veli: "Slične po izgledu a različite po ukusu." "...jedite plodove njihove kad plod dadnu." Ibn-Džerir kaže: "Neki kažu da se to odnosi na propisani zekat." A isto se prenosi i od Enesa ibn Malika, r.a., i Ibn-Abbasa, r.a. A imam Ahmed prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: (246) "Poslanik, s.a.v.s., naredio je da svako ko ubere hurme odvoji deset evsuka (određena mjera) hurmi i okači o stup u džamiji u korpi iz koje će uzimati siromasi." A ovaj sened je dobar i jak. A Hasan el-Basri kaže: "To je zekat na žitarice i plodove." A drugi kažu: "To je obaveza mimo zekata." A prenosi se da je Ibn-Umer tumačeći Allahove, dž.š., riječi: "I podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju", rekao: "Oni su davali osim zekata." To prenosi Ibn-Merdevejh. Prenosi se od Abdullaha ibn Mubareka, a on od Abdul-Melika ibn Ebi-Selmana, on od Ata'a ibn Ebi-Rebaha o ovom ajetu, da je rekao: "Daje se onome ko bude prisutan tog dana ono što se može, mimo zekata." Isto ovo kažu grupa tabiina i drugi. A sljedeći kažu: "Ovo je bilo vadžib (obavezno), a zatim ga je Allah, dž.š., dokinuo desetinom ili polovinom desetine." To prenosi Ibn Džerir od Ibn-Abbasa, Muhammeda ibn Hanefije, Ibrahima en-Nehaija, El-Hasana i Es-Suddija. I ovo mišljenje Ibn-Džerir uzima za najispravnije. A ja smatram da je to diskutabilno nazvati derogacijom (neshom), jer je to bilo u osnovi vadžib, a zatim je pojašnjeno koliko se treba izdvojiti. Oni kažu da je to bilo osme godine po Hidžri. 26 A Allah, dž.š., ukorio je one koji ubiru a ne udjeljuju. Kao što to spominje u suri "Nun": "...kad su se zakleli da će je sigurno izjutra obrati a nisu rekli: "Ako Bog da!" do riječi Allaha, dž.š.: "Eto, takva je bila kazna, a na onom svijetu je, nek' znaju, kazna još veća!" (68:17-33) "I ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike." U tumačenju ovog ajeta iznesena su razna mišljenja, ali Ibn-Džerir odabire mišljenje Ataa u kome kaže da je rasipništvo zabranjeno u svakoj stvari i nema sumnje da je to tačno - ali ono što se iz prvotnog teksta odmah razumije, jer je rekao: "...jedite plodove njihove kad plod dadnu, i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike" - da se to odnosi na jelo. Tj. ne pretjerujte u jelu, jer je u tome šteta za razum i tijelo. Kao što Allah, dž.š., kaže: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju." (7:31) A El-Buhari u svom Sahihu prenosi muallek (bez seneda) predanje: (247) "Jedite, pijte i odijevajte se, ali bez pretjerivanja i kibura." Ovo se odnosi na isto, a Allah najbolje zna.

___

26
Najispravnije je mišljenje, a Allah najbolje zna, da je propis ovog ajeta bio važeći prije propisivanja zekata. A zatim, nakon što je zekat propisan, Poslanik, s.a.v.s., ograničio ga je na pšenicu, ječam, hurme i suho grožđe. A po drugom rivajetu i na kukuruz. A nije loše da se od svega što zemlja daje udijeli sadaka, makar u količini jednog pregršta.

"O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni!"  Ovo je od Uzvišenog Allaha poučavanje Njegovih robova, vjernika, i zabrana da  pitaju o stvarima od kojih nemaju nikakve koristi, osim što će, ako se otkriju, ozlojediti ih i teško će im pasti slušanje o njima, kako je navedeno u hadisu - da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /176/: "Neka mi niko od vas ne govori ništa o nekom drugom, jer želim među vas izići čista srca." El-Buhari prenosi od Enesa ibn Malika da je rekao /177/: Allahov Poslanik, s.a.v.s., održao je govor kakav nikad nisam čuo. U njemu je, između ostalog, rekao: "Da vi znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali." Drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., prekrili su svoja lica, cvileči,  puni tuge i sjete, a neki je čovjek upitao: "Ko je moj babo?" Odgovorio je: "Taj i taj", pa je objavljen ovaj ajet: "ne zapitkujte o onome..."  Prenose ga Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai.

Prenosi Ibn-Džerir od Enesa ibn Malika /178/: Allahova Poslanika, s.a.v.s., toliko su pitali tako da su mu dosadili pitanjima. Jednog dana je izašao, a zatim se ispeo na minber i rekao: "Nečete me danas ništa upitati, a da vam ja to neću objasniti." Drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., prepali su se da mu se nije primakao čas preseljenja. Počeo sam se okretati desno i lijevo i svakog koga sam vidio umotao je svoju glavu u odjeću i plakao je. Ustao je jedan čovjek koji bi se svađao  pa bi ga zvali po drugom a ne po njegovom ocu, pa je upitao: "Allahov Vjerovjesniče, ko je moj babo?" Odgovorio je: "Huzafa." Zatim je ustao Omer i rekao: "Zadovoljni smo sa Allahom Gospodarom,  islamom vjerom i  Muhammedom Poslanikom. Utječem se Allahu", ili je rekao: "Tražim zaštitu od Allaha od zla smutnji i iskušenja." Allahov Poslanik, s.a.v.s., nastavio je: "Nikad kao danas nisam vidio ni dobra ni zla. Prikazani su mi Džennet i Vatra, tako da sam ih vidio bez pregrade." Navode ga El-Buhari i Muslim, a prenosi ga Ma'mer od Ez-Zuhrija, a on od Enesa slično tome. Ez-Zuhri dodaje da je majka Abdullaha, sina Huzafinog, rekla: "Nisam nikad vidjela neposlušnijeg djeteta od tebe. Jesi li ti bio siguran da se tvoja mati odala grijehu, kao što su to činili neznabošci u predislamskom periodu, pa da je osramotiš pred ljudima?" Odgovorio je: "Tako mi Allaha, da mi je rekao da mi je babo crni rob, ja bih ga prihvatio." Iz ajeta je jasna zabrana pitanja o stvarima koje će ozlojediti čovjeka kad ih sazna, pa je podesnije okrenuti se od pitanja i odustati od njega.

Allah Uzvišeni kaže:

"...a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se", tj. ako vi budete pitali o ovim stvarima za koje vam je zabranjeno da pitate dok Objava silazi Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., objasnit će vam se: "...a to je Allahu lahko" (64:7). Zatim Uzvišeni kaže: "...ono ranije Allah vam je već oprostio", tj. ono što je bilo od vas prije toga.

"A Allah prašta i blag je." U hadisu je navedeno /180/: "Najgrješniji je onaj musliman koji upita o nečemu što nije bilo zabranjeno, pa to bude zabranjeno zbog njegova pitanja."  Međutim, ako se objavi kur'anski tekst koji je nejasan, pa upitate za njegovo objašnjenje, objasnit će vam se tada, zbog vaše potrebe za njim.

Vjerodostojan hadis od Allahova Poslanika, s.a.v.s., glasi /179/: "Poštedite me /pitanja/ koja sam ja izostavio radi vas, jer je one prije vas samo upropastilo mnogobrojno postavljanje pitanja i razmimoilaženje sa njihovim vjerovjesnicima." Također, u vjerodostojnom se hadisu kaže /181/: "Uzvišeni Allah je propisao dužnosti /feraid/, pa ih ne zapostavljajte; odredio je granice, pa ih ne prekoračujte; zabranio je neke stvari, pa to ne omalovažavajte; i neke stvari je prešutio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, pa ne pitajte o njima."

   "Neki ljudi su prije vas pitali za to, pa poslije u to nisu povjerovali", tj. ova pitanja koja su zabranjena postavljali su ljudi prije vas i odgovoreno im je, ali oni nisu u to povjerovali i postali su nevjernici zbog tih pitanja, jer nakon što su im objašnjena oni se nisu okoristili  njima, pošto oni nisu pitali da bi se po tome ravnali, već samo da bi se izrugivali i inadili. El-
-Avfi prenosi od Ibn- Abbasa, u vezi s ovim ajetom /182/: Allahov Poslanik, s.a.v.s., oglasio se među ljudima: "O narode, propisan vam je hadž." Neki čovjek iz plemena Benu-Esed ustao je i upitao: "Allahov Poslaniče, je li svake godine?" To je žestoko rasrdilo Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa je rekao: 'Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, da sam odgovorio: Da, bilo bi obavezno; a da vam je obaveza, vi to ne biste mogli iznijeti, a tada biste postali nevjernici. Poštedite me onog čega ja vas poštedim; a kad vam nešto naredim, to i učinite, i kad vam nešto zabranim, toga se ustegnite'. Tad je objavljen ovaj ajet. Zabranio im je da pitaju slično Kako su krščani pitali o "trpezi", pa poslije nisu u to povjerovali. Allah je to zabranio i kaže: "Ne pitajte o stvarima koje će vas pogoditi, ako Kur'an o njima objavi nešto teško i oštro, nego sačekajte da se Kur'an objavi i tada nečete ni o čemu upitati, a da nečete nači objašnjenje." To prenosi Ibn-Džerir.

Davud el-Evdi prenosi od Ibn-Mesuda, r.a., da je rekao: (251) Ko želi pogledati u vasijjet (oporuku) Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na kojoj je njegov pečat, neka prouči ove ajete: Reci: "Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete..." do kraja ajeta. A El-Hakim prenosi u svom "Mustedreku" hadis Jezida ibn Haruna, koji kaže da je Ubade ibn Samit rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (252) "Ko će mi od vas dati prisegu na troje?" A zatim je proučio: Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje...", sve dok nije završio ajet. "Pa onaj ko to izvrši - njemu pripada nagrada od Allaha, a onaj ko nešto od njih ne uradi, pa ga Allah na ovom svijetu stigne - to će biti kazna, a onaj ko bude odgođen za ahiret, njegova stvar pripada Allahu: ako bude htio, kaznit će ga; a ako bude htio, oprostit će mu. A zatim je rekao: Sened mu je sahih, ali ga ne prenose El-Buhari i Muslim. Oni prenose hadis Zuhrija od Ebi-Idrisa od Ubadeta: (253) "Zavjetujte mi se da nećete Allahu pripisivati druga..." Sufjan ibn Husejn prenosi oba hadisa, stoga ne bi trebalo tvrditi da je pogriješio u jednom od njih, kada se sakupe. A Allah najbolje zna. A što se tiče značenja ovog ajeta, Allah, dž.š., kaže Svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.: Reci, o Muhammede, tim mušricima koji obožavaju druge mimo Allaha i koji zabranjuju ono čime ih je opskrbio, pa su ubijali svoju djecu i sve to uradili svojim vlastitim promišljanjem i nagovorom od šejtana. Reci im: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje,” tj. da vas obavijestim o onome što vam je vaš Gospodar zabranio, "...da Mu ništa ne pridružujete", tj. On vam je preporučio da Mu ništa ne pridružujete. Zato Allah, dž.š., na kraju ovog ajeta kaže: "...to vam On preporučuje..." El-Buhari i Muslim navode hadis u kome Ebu-Zerr, r.a., kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (254) "Došao mi je Džibril sa radosnom viješću da će onaj ko od mog ummeta umre ne pripisujući Allahu druga - ući u Džennet." Ja tada rekoh: "I ako bude zinaluk činio i krao?" On reče: "I ako bude zinaluk činio i krao." Rekoh: "I ako bude zinaluk činio i krao?" On reče: "I ako bude zinaluk činio i krao." Rekoh: "I ako bude zinaluk činio i krao?" On reče: "I ako bude zinaluk činio i krao i alkohol pio." A u pojedinim rivajetima stoji da je to govorio Ebu-Zerr Poslaniku, s.a.v.s. A u Muslimovom "Sahihu" prenosi se od Ibn-Mesuda: (255) "Ko umre ne pripisujući Allahu druga, ući će u Džennet." A Ibn-Merdevejh prenosi hadis Ubadeta i Ebi Derdaa: (256) "Da Allahu ne pripisujete druga, pa kad bi bili raskomadani, ili razapeti, ili spaljeni." "...da roditeljima dobro činite", tj. preporučuje vam i naređuje da roditeljima dobro činite. Allah, dž.š., vrlo često zajedno spominje pokornost Njemu i dobročinstvo prema roditeljima. Kao što kaže: "Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj..." (31:14-15) Allah, dž.š., dakle, naređuje dobročinstvo prema roditeljima, pa makar oni bili i mušrici. Mnogo je ajeta o ovoj temi. El-Buhari i Muslim prenose od Ibn-Mesuda, r.a., da je rekao: (257) Pitao sam Poslanika, s.a.v.s., koje je djelo najvrednije? On odgovori: "Namaz u svoje vrijeme." "A zatim?", upitah. "Dobročinstvo prema roditeljima" - odgovori on. "A zatim?" - upitah. "Džihad na Allahovom putu" - odgovori on. A zatim Ibn-Mesud reče: "O tome mi je govorio Poslanik, s.a.v.s., a da sam ga još pitao, on bi mi i dalje odgovarao." "...da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate, Mi i vas i njih hranimo". Allah, dž.š., preporučio je lijepo ophođenje prema roditeljima i djedovima, a zatim je tome pridodao dobročinstvo prema djeci i unucima. Pa je rekao: "...da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate", tj. bojeći se siromaštva, "Mi i vas i njih hranimo", tj. sve je to na Allahu. "...ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne..." kao što Allah, dž.š., kaže: Reci: "Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni..." (7:33) Ovo smo pojasnili kada je bilo riječi o ajetu: "Ne griješite ni javno ni tajno..." (6:120) El-Buhari i Muslim bilježe hadis od Ibn-Mesuda, r.a., u kojem kaže: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: (258) 'Niko nije ljubomorniji od Allaha, zato je On zabranio sve grijehe (nevaljalštine), javne i tajne.' '...ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva.'" Ovu zabranu Allah, dž.š., posebno ponavlja da bi potvrdio njenu važnost, jer ona ulazi u "nevaljalštine" javne i tajne. El-Buhari i Muslim navode hadis Ibn-Mesuda, r.a., u kome on kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže: (259) "Nije dozvoljeno proliti krv muslimana koji svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik, izuzev u tri slučaja: ako oženjen počini blud, ako nekog ubije i ako ostavi svoju vjeru i napusti zajednicu muslimana..." Prenosi se, također, zabrana, ukor i prijetnja za ubijanje onoga sa kim je sklopljen ugovor. Onoga ko je pod ugovorom prihvaćen od onih protiv kojih se vodi rat. El-Buhari prenosi od Abdullaha ibn Amra, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: (260) "Ko ubije onoga ko je pod ugovorom, neće osjetiti miris Dženneta, a njegov miris se osjeti na razdaljini od 40 godina hoda." "...eto, to vam On preporučuje da biste razmislili", tj. eto, to vam On preporučuje, ne biste li shvatili Allahove naredbe i zabrane.

Kada su objavljeni ovaj i ajet: "Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi..." (4:10), svaki ashab, koji je kod sebe imao jetima, odmah je odvojio svoju hranu od njegove, svoje piće od njegovog, pa bi se desilo da iza njega ostane nešto od hrane, a oni bi je ostavljali za njeg dok je svu sam ne pojede ili dok ne propadne. To im je bilo teško, pa su to spomenuli Poslaniku, s.a.v.s., te je Allah, dž.š., objavio: "I pitaju te o siročadi. Reci: 'Bolje je imanja njihova unaprijediti!' A ako budete s njima zajedno živjeli, pa oni su braća vaša..." (2:220) pa su oni ponovo pomiješali svoju hranu sa njihovom, svoje piće sa njihovim. Ovo prenosi Ebu-Davud od Ibni-Abbasa. "...sve dok punoljetno ne postane", tj. dok ne postane spolno sposobno. 31 "I da krivo na litru i na kantaru ne mjerite": Allah, dž.š., naređuje da se poštuje pravda prilikom davanja i uzimanja, kao što je zaprijetio onome ko je ne bude poštovao riječima: "Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, a kad drugima mjere na litar ili na kantar zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti na dan veliki, na dan kada će se ljudi Gospodaru svjetova dići." (83:1-6) A Allah, dž.š., uništio je narod koji je nepravedno na litru i na kantaru mjerio. "Mi nikoga preko njegove mogućnosti ne zadužujemo", tj. ko se bude trudio da izvrši svoje obaveze, pa makar i pogriješio, ukoliko je uradio što je bio u stanju, neće biti kažnjen. "I kad govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika." Kao što Allah, dž.š., kaže: "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti..." (5:8) "I da obaveze prema Allahu ne kršite." Ibn-Džerir kaže: "I uradite po Allahovoj preporuci. A izvršenje preporuke sastoji se u tome da Mu budete pokorni u onome što vam je naredio i u onome što vam je zabranio i da postupate po Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, s.a.v.s. To vam je izvršenje Allahove oporuke. "...eto, to vam On naređuje, da biste to na umu imali", tj. to je ono što vam On posebno naglašava, kako biste pouku uzeli i kanili se onoga na čemu ste bili prije ovoga.

___

31
Spolna sposobnost nije dovoljna, nego dok ne postane i umno sposobno. Jer, kur'anski izraz podrazumijeva i fizičku i umnu punoljetnost. A Allah najbolje zna.

Ovaj se ajet odnosi na svakog ko napusti Allahovu, dž.š., vjeru i ko joj se suprotstavi, jer je Allah, dž.š., poslao Svoga Poslanika sa uputom i vjerom koju će uzdići iznad svih ostalih vjera. Njegov je Šerijat jedan i u njemu nema razmimoilaženja i stranačenja. A onaj ko se u njemu raziđe, "...u stranke se podijeli", tj. u sekte kao što su to pripadnici raznih sekti, pravaca i zabluda: Allah, dž.š., negira da Njegov Poslanik, s.a.v.s., može biti u onome u čemu su oni. Kao što Allah, dž.š., kaže: "On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi..." (42:13) A u hadisu stoji: (268) "Mi poslanici smo kao djeca od jednog oca, a različitih majki; naša je vjera jedna." Ovo je pravi put, ono sa čime su došli poslanici, da se ima samo Allah obožavati, bez ikakva sudruga u tome, i da se mora pridržavati zakon (Šerijat) posljednjeg poslanika. A sve što se s time kosi zabluda je, neznanje, krivo mišljenje i strast, i poslanici s tim nemaju ništa. Kao što Allah, dž.š., kaže: "Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili." A Allahove su, dž.š., riječi: "Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti", kao i riječi: "Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, Sabijaca, kršćana, poklonika vatre i mnogobožaca." (22:17)

Pošto je Allah Uzvišeni spomenuo dobročinstvo prema roditeljima, na to vezuje spominjanje dobročinstva prema rodbini i održavanje rodbinskih veza. U hadisu se veli:
/37/ "Majku, oca a zatim dalje, pa dalje." A u drugoj predaji: "...zatim bližeg pa bližeg." Također se veli u hadisu:
/38/ "Ko želi da mu se poveća nafaka i da mu se produži vijek neka pazi na rodbinske veze." Riječima: "...ali ne rasipaj mnogo" Uzvišeni Allah naređuje dijeljenje a zabranjuje u tome rasipanje, već treba u tome naći sredinu, kao što ističe: "i... oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare" /25:67/

zatim izražavajući odvratnost spram rasipanja i pretjerivanja kaže: "jer su rasipnici braća šejtanova", tj. slični su im u rasipništvu, nepromišljenosti i ostavljanju pokoravanja a prihvatanju griješenja spram Allaha, dž.š., pa zbog toga Uzvišeni kaže: "...a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan", tj. poriče Allahove blagodati koje su mu date i ne pokorava se Njemu, već naprotiv prihvata neposlušnost i protivrječi Mu. Ibn-Mes’ud, r.a., kaže: "Rasipanje je dijeljenje tamo gdje ne treba." Tako kaže i Ibn-Abbas, r.a., Mudžahid veli: "Kada bi čovjek sve podijelio na putu Istine, ne bi bio rasipnik, a ako bi podijelio neznatna sredstva tamo gdje ne treba, bio bi rasipnik."

Uzvišeni kaže: "A ako moraš da od njih glavu okreneš, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš...", tj. ako neko od tvoje rodbine ili od onih kojima smo naredili da im dadneš, od tebe zatraže nešto što ti nemaš, a ti od njih glavu okreneš zbog nedostatka sredstava: "onda im bar koju lijepu riječ reci", tj. obećaj im blago i lijepo da kada stigne Allahova opskrba, kao što tumače Mudžahid, Ikrime i drugi, dostavit ćemo vam je, ako Bog da.

Ovaj ajeti-kerim upućuje na to da je Allah Uzvišeni milostiviji prema Svojim robovima od roditelja prema svojoj djeci, jer zabranjuje ubijanje djece, kao što oporučuje roditeljima da budu pravedni prema djeci u mirazu, jer u predislamskom periodu (džahilijjetu) ženska djeca nisu imala na to pravo, već je pokatkada neko i ubio svoju kćerku da mu se ne bi povećao broj onih koje je obavezan izdržavati. Allah Uzvišeni to zabranjuje, i kaže: "Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine", tj. bojeći se da ćete osiromašiti u budućnosti. Zbog toga prvo navodi brigu za njihovom opskrbom navodeći: "i njih i vas Mi hranimo." Također kaže: "jer je ubijati njih, doista, veliki grijeh", tj. veliki zločin. Buharija i Muslim u svojim zbirkama spominju da je Abdullah ibn Mes’ud, r.a., upitao:
/45/ "Allahov Poslaniče, koji je najveći grijeh?" Odgovorio je: "Da pridružiš Allahu druga, a On te stvorio." Upitao sam: "A koji onda?" Rekao je: "Da ubiješ svoje dijete plašeći se da jede s tobom!" Upitao sam: "A zatim koji?" Odgovorio je : "Da počiniš blud sa ženom svoga susjeda."

Allah Uzvišeni zabranio je ubijanje bilo koga, bez zakonske osnove, kao što se potvrđuje hadisom koga prenose Buharija i Muslim da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
/47/ "Nije dozvoljeno ubiti čovjeka - muslimana koji svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov poslanik, izuzev u tri slučaja: ako nekog ubije, ako oženjen ili udata počine blud i ko ostavi svoju vjeru i napusti džema’at." U "Sunenima" se spominje:
/48/ "Nestanak čitavog dunjaluka lakše je Allahu od ubistva jednog muslimana." Allah Uzvišeni kaže: "A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast", tj. ovlast nad ubicom. On ima izbor u tome: da ga odmah ubije, da mu oprosti uz glavarinu ili da mu oprosti bez nadoknade, kao što je potvrđeno sunnetom. Uzvišeni kaže: "...ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju."  Kažu: to znači da ne pretjeruje nasljednik ubijenoga u ubistvu ubice, da ga mrcvari nakon smrti ili da vrši kaznu nad nekim ko nije učestvovao u ubistvu. Uzvišeni kaže: "jer je, doista, pomognut", tj. nasljednik će biti potpomognut protiv ubice, i zakonom i silom i Allahovom odredbom.

Znači: "ne govori", tj. ne govori: "ono što ne znaš!", tj. nemoj reći: "Vidio sam" a nisi vidio, i: "Čuo sam", a nisi čuo, i: "Znao sam", a nisi znao, jer će te, doista, Allah Uzvišeni o svemu tome pitati: "za sve to", tj. za ova svojstva: sluh, vid i razum: "će se, zaista, odgovarati", bit će rob pitan za njih na Sudnjem danu.

Allah Uzvišeni zabranjuje Svojim robovima oholost i uobraženost u hodanju: "Ne hodi po zemlji nadmeno", tj. hodom uobraženim: "jer zemlju ne možeš probiti", tj. nećeš probiti zemlju svojim hodom: "ni brda u visinu dostići", svojim ponosom i narcisoidnošću, kao što spominje hadis:
/50/ "Ko je ponizan Allahu, On će ga uzdignuti, "On smatra sebe ništavnim, ali je u očima ljudi značajan (velik), a ko se uzoholi, Allah će ga poniziti, "On sebe smatra velikim, ali je u očima ljudi ništavan, čak im je mrži od psa i svinje." Hasan el-Basri gledao je Ebu el-Ehima koji je tražio El-Mensura a bio je prekriven ukrašenim ogrtačima koji su bili jedan nad drugim, i dok je išao, uobražavajući se, Hasan mu je rekao: "Uobražena li čovjeka. Gleda sam sebe, a ne zahvaljuje Allahu na blagodatima, niti uzima Njegove naredbe, a niti podmiruje Njegove obaveze." Čuo ga je El-Ehim, pa se vratio izvinjavajući mu se, a on mu je rekao: "Ne izvinjavaj se meni, pokaj se svome Gospodaru, zar nisi čuo riječi Allaha Uzvišenog: "Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići." Ibn-Omer, r.a., vidio je jednog čovjeka kako se razmahuje hodajući, pa je rekao: "Doista šejtani imaju braću."

Uzvišeni veli: "Ovo je to što smo naredili od pokornosti u izvršavanju propisa i obilna nagrada koja će za to uslijediti."

"A ko poštuje Allahove svetinje", tj. ko se kloni griješenja i onoga što je On zabranio i  ko smatra činjenje grijeha velikim činom

"…to mu je dobro kod Gospodara njegova", tj. za to će imati veliku nagradu i ogroman sevap. Kao što za čin pokornosti slijedi veliki sevap (nagrada), također za napuštanje onoga što je zabranjeno i slijedi velika nagrada. Govor Uzvišenog:

"...a dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je rečeno", tj. učinili smo vam dozvoljenim sve vrste životinja, a Allah nije propisao ni "behiru", ni "saibu", ni "vasilu", a ni "hama."460

Govor Uzvišenog: "osim one o kojoj vam je rečeno", tj. strvine, krvi, svinjskog mesa i onoga što je zaklano u nečije drugo ime mimo Allaha.

"...klonite se prljavštine kumira i klonite se lažna govora!" Prijedlog "min" što znači "od" ovdje je upotrijebljen da označi vrstu, tj. klonite se prljavštine koja se kumirima zove. Pripisivanje Allahu druga uspoređeno je sa lažnim govorom, shodno riječima Uzvišenog.

"Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate'" (7:33), u što svakako spada i lažno svjedočenje. U "Sahihima" Buharije i Muslima od Ebu-Bekreta prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao /218/ "Hoćete li da vas obavijestim koji je najveći grijeh?" Rekli smo: "Da, Božiji Poslaniče." "Pripisivanje Bogu sudruga i neposlušnost roditeljima." Božiji Poslanik, s.a.v.s., je bio naslonjen, pa je sjeo izgovarajući: "Lažan govor i lažno svjedočenje." To je neprestano ponavljao dok nismo kazali: "Kamo sreće da ušuti." Imam Ahmed prenosi od Hurejma bin Fatika el-Esedija, koji je rekao. "Božiji Poslanik, s.a.v.s., klanjao je sabah namaz. Pošto je završio s namazom ustao je i rekao: 'Lažno svjedočenje izjednačeno je sa pripisivanjem Uzvišenom Allahu sudruga', nakon čega je proučio ovaj ajet:

'Pa klonite se prljavštine kumira i klonite se lažnog govora', iskazujući Allahu čistu predanost, a ne smatrajući nikoga Njemu ravnim."

---

460 O ovome pogledati komentar 103. ajeta sure "El-Maida".

Govor Uzvišenog: "Budite iskreno Allahu odani", tj. oni koji mu iskreno vjeru ispovijedaju, prihvatajući Istinu a kloneći se neistine. Nakon toga Uzvišeni kaže:

"A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan - bit će kao onaj koji je s neba pao."  Onome koji Allahu  pripisuje druga navodi se primjer njegove zablude, propasti i udaljenosti od Pravoga puta, kao primjer onoga koji s nebesa pada. "...i koga su ptice razgrabile", tj. rastrgle ga ptice u zraku.

"Ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio", tj. dalek, pogibeljan za onoga koga tamo odnesu. O tome u hadisu koji se prenosi od Bera'a stoji: /219/ "Kada meleki usmrte nevjernika, s njegovom dušom se na nebo uzdignu; nebeska vrata njegovoj duši neće biti otvorena, nego će mu, naprotiv, duša odatle biti odbačena. Nakon toga Božiji Poslanik, s.a.v.s., učio je pomenuti kur'anski ajet." Ovaj hadis je s raznim putevima predaje pomenut prilikom komentarisanja sure "Ibrahim".

Ovo je treća odgojna mjera za onoga ko čuje neki ružan govor da ga ne širi i ne obzanjuje, pa Uzvišeni kaže: "One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna", tj. one koji su odabrali iznošenje na vidjelo ružnog govora o njima "čeka teška kazna i na ovom svijetu", tj. putem šerijatske sankcije (hadda), a na vječnom svijetu kazna, "Allah sve zna, a vi ne znate", tj. prepustite Njemu takve stvari, ispravni ćete biti. Imam Ahmed prenosi od Sevbana da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /301/: "Nemojte uznemiravati Allahove robove. Nemojte ih grditi i ružiti. Nemojte tražiti njihove mahane i sramote, jer ko bude tražio sramotu svoga brata muslimana i Allah će njemu tražiti, tako da će ga osramotiti u njegovoj vlastitoj kući."

Ovo je prijetnja od Allaha onima koji obijede čestite i bezazlene žene, najčešće vjernice. Majke pravovjernih preče su da se ovo odnosi na njih od svake čestite žene, pogotovu ona koja je bila povodom objavljivanja, a to je Aiša, kći Siddikova, neka je Allah zadovoljan njima. Sva ulema je apsolutno saglasna da je nevjernik onaj ko je bude grdio poslije ovoga i bude je optuživao za ono zašto je bila optužena nakon ovog što je navedeno u ajetu, jer oponira Kur’anu. A takav sud se odnosi i na ostale majke pravovjernih.

Allah Uzvišeni kaže: "neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu"

Uzvišeni kaže: "Oni koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali." (33:57) Ima mišljenje da je ovaj ajet objavljen samo o Aiši, r.a. Ispravno je da on, iako objavljen samo o h. Aiši, ima općevažeću normu i odnosi se na zabranu potvaranja svake čestite i bezazlene vjernice, a u ajetu nije propis specificiran samo za nju, već je ona samo povod objavljivanja pored drugih, a propis se odnosi i na nju i na druge.

Općenitost propisa osnažuje i predanje Ibn Ebi-Hatima od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /302/: "Čuvajte se sedam ubitačnih grijeha." Neko je upitao: "Koji su to, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "Poređenje nekoga sa Allahom, magija (sihr), ubiti nekoga bespravno, uzimati kamatu, trošiti imetak jetima, pobjeći na dan boja i potvoriti čestite i bezazlene vjernice." Prenijeli su ga i Buharija i Muslim od Sulejmana ibn Bilala. Hafiz Ebul-Kasim et-Taberani prenosi od Huzejfe da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /303/: "Potvora poštene žene ruši dobra djela učinjena za sto godina."

"Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali, A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini..." Es-Suddi kaže: - šejtani su se penjali na nebo da bi prisluškivali govor pa su slušali riječi meleka u vezi sa smrti, gajbom (nevidljivim) ili naredbe, pa bi zatim dolazili gatarima da ih o tome izvijeste. Gatari su to kazivali ljudima, koji bi potom vidjeli da je tako kako su ovi kazali kada bi gatari stekli njihovo povjerenje, onda bi im lagali ubacujući u to nešto drugo, odnosno uz svaku riječ dodavali bi sedamdeset novih to su ljudi zapisi­vali u knjige, a među sinovima Israilovim raširilo se da džini poznaju nevidljivo (gajb) Nakon toga, poslan je ljudima kao poslanik Sulejman, sakupio je te knjige, stavio ih u jedan sanduk i zakopao ispod svog prijestolja, pa se nijedan od šejtana nije mogao približiti ovoj stolici a da ne bude spaljen On je rekao: "Svakome za koga čujem da govori kako šejtani znaju nevidljivo (gajb), glavu ću odrezati!" Kada je Sulejman, a.s., umro i kada je nestalo učenjaka koji su to znali, te došli njihovi nasljednici, šejtan je uzeo ljudski lik, zatim je došao jednoj skupini sinova Israilovih i rekao im: "Hoćete li da vas upoznam s riznicom koju nikada nećete moći iscrpiti?" Oni su rekli: "Da", a on im je kazao: "Kopajte ispod prijestolja!" Zatim je otišao s njima, pokazao im mjesto i stao pored njega Oni su rekli: "Približi se!", a on im je odgovorio: "Ne, ali ću biti ovdje uz vas, pa ako to ne nađete, ubijte me!" Oni su kopali i našli su te knjige kada su ih izvadili, šejtan je rekao: "Sulej­man je ovom vradžbinom upravljao ljudima, šejtanima i pticama." A zatim je poletio i nestao U narodu se tako proširilo da je Sulejman bio vrač, a si­novi Israilovi su uzeli te knjige Kada je došao Muhammed, a.s., oni su mu se tim knjigama suprot­stavili Zato Allah Uzvišeni kaže:

"A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani." Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosila­ca od Seida ibn Džubejra, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: - Pisar (vezir) Sulejmanov bio je Asaf i on je znao Najuzvišenije ime On je sve pisao po naredbi Sulejmanovoj, a zatim zakopavao pod njegovo pri­jestolje Kada je Sulejman umro, to su šejtani povadi­li, a zatim između svaka dva reda upisali po jednu čaroliju i nevjerstvo (kufr) govoreći: "Evo šta je Sulej­man radio s ovim." Zatim on kaže: "Neuki ljudi su ga zato proglasili nevjernikom proklinjući ga, dok su učeni to mirno posmatrali." Tako je ostalo da ga neuki ljudi proklinju, pa je Allah Uzvišeni objavio Muhammedu, a.s., ajet:

"Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani, koji ljude uče vradžbini..." U tom smislu mnogi su iznijeli mišljenja koja su bliska ovome i u njima nema proturječja za razumne i pametne ljude A Allah upućuje! Suština je tih mišljenja u tome da su židovi kojima je dana Knjiga, nakon što su napustili ono što im je dano i suprotstavili se Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, počeli slije­diti ono što su im govorili šejtani, odnosno ono što su šejtani prenosili, saopćavali i isticali o kralju Sulej­manu (Salomonu).1 Glagol / "uči, čita, govo­ri" ovdje je prelazan sa prijedlogom /"na, prema", što implicira značenje "laže", jer su to "učenja i riječi" šejtana, koje nisu ništa drugo do laži!

"u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!' I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti." Naime, židovi su smatrali da su Džebrail i Mikail, a.s., donijeli vradžbine Sulejmanu, a.s., pa zato Allah Uzvišeni pokazuje da to nije istina, saopćavajući Svom vjerovjesniku Muhammedu, a.s., da oni nisu donijeli vradžbine i da je Sulejman, a.s., čist od vradžbina koje mu pripisuju On im saopćava da su vradžbine djelo šejtana koji ljude tome poučavaju u Babilonu, te da su oni koji ih poučavaju tome dva čovjeka po imenu Harut i Marut Prema tome, riječca u riječima:

"a to nije objavljeno dvojici meleka" negativna je, a ne odnosna u značenju "koji".

El-Kurtubi kaže: - Ovdje je riječca negativna, a vezana je za riječi "Sulejman nije bio nevjernik", nakon kojih slijede riječi:

"nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini, a nije objavljeno ni dvojici meleka...", budući da su židovi smatrali da su to donijeli Džebrail i Mikail, što Allah Uzvišeni pokazuje neistinitim, pa riječi: "Harutu i Marutu", navodi kao apozicija (zamjena) za šejtana." On kaže: "To je ispravno iz dva razloga: ili zato što se plural navodi za dvojinu kao u riječima: 'A ako bude imao braće', (4:11), ili zato što su njih dvojica imali sljedbenike, odnosno navode se među šejtanima zbog njihove neposlušnosti." To znači: šejtani poučavaju ljude u Babilonu vradžbi­nama, i to Haruta i Maruta, a zatim dodaje: "ovo je najvjerovatnije i najispravnije značenje ajeta" ne oba­zirući se na druga značenja!

Ibn-Džerir, s lancem prenosilaca preko El-Avfija, prenosi od Ibn-Abbasa: "...a nije objavljeno ni dvojici meleka u Babilonu", "znači da nisu objavljene vradžbine"U lancu Ibn-Džerira od Rebi' ibn Enesa prenosi se:

"a nije objavljeno ni dvojici meleka", tj. Allah nije njima dvojici objavio vradžbine Ibn-Džerir kaže: 'Ajet se tumači na ovaj način :

"Oni se po­vode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali", tj. za vradžbinama Sulejman nije bio nevjernik, a ni Allah nije objavio vradžbine dvojici meleka, nego su šejtani bili nevjernici i poučavali su u Babilonu ljude, Haruta i Maruta, vradžbinama Riječi "u Babilonu, Haruta i Maruta" ovdje su navedene na kraju, iako imaju značenje kao da su navedene na početku.

Postoje, također, i druga mišljenja, kao što su:

- sa "kesrom" na "lamu" čime riječ dobija značenje "kralj", pa bi značilo da se to odnosi na dvojicu kraljeva, Davuda i Sulejmana, a.s., tj. pod pretpostavkom da je riječca " ovdje negativna, pa bi to značilo: "da Allah Uzvišeni nije objavio vradžbine niti poučio tome dvojicu kraljeva, Davuda i Sulejmana",

- da su Harut i Marut dva istaknuta džina (dva plemena), odnosno, da su ta dva čovjeka, jedan po imenu Harut, a drugi po imenu Marut, bili ustvari predstavnici ljudi Ispravnije je, međutim, da su Harut i Marut, kao što navodi Kurtubi, zamjena (apozicija) za šejtane, jer to je, kao što on kaže, najvjerovatnije i najispravnije značenje ajeta, ne obazirući se na druge,2

- da su dva meleka U vezi s tim navodi se priča o Veneri i dva meleka, Harutu i Marutu Prenosioci ove priče smatraju da su Harut i Marut dva meleka, koje je Allah spustio s neba davši im strast ljudsku, zatim je pred njih stavio neku izuzetno lijepu ženu, koju su oni pokušali zavesti Ona im je odgovorila da će pristati pod uvjetom da širk učine (Allahu suparnika pridruže), što su oni odbili..Zatim je ponovo došla pred njih uvjetujući tada da nekoga ubiju, što su oni odbili Zatim je došla i treći put, pa su je ponovo pokušali zavesti, a ona ih je stavila pred izbor: ili da širk učine (prihvate nešto uz Allaha za božanstvo) ili da nekoga ubiju, ili da popiju čašu vina Oni su izab­rali najmanje od tri zla (grijeha), vino, pa su popili čašu Nakon toga, vino je odigralo svoju ulogu, pa su počinili širk, ubili čovjeka, a potom počinili preljub! Kada su se otrijeznili, žena im je saopćila šta su učinili pod utjecajem vina, nakon čega su se oni gorko po­kajali..Poželjeli su da se vrate na nebo, ali nisu mog­li Osjećali su svu gnusnost zlodjela koja su počinili Allah ih je potom stavio pred izbor: da odaberu kaznu na ovome ili na drugome svijetu Oni su oda­brali ovosvjetsku privremenu umjesto onosvjetske vječne kazne žena ih je tada upitala da li znaju riječ uz čije se izgovaranje mogu popeti na nebo ili sići s njega, i oni su joj kazali tu riječ Ona je to izgovorila i odletjela na nebo Tamo se, međutim, pretvorila u zvijezdu...!!! To je bila Venera..!!!?

Ova priča ima oko dvadeset predanja, ali nijedna od njih i pored brojnosti ne veže se za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Mnogi znalci hadisa, hafizi i komentatori Kur'ana ovu priču odba­cuju, a razlog je tome što ona u cijelosti pripada izvi­ješćima Izraelićana, jer ne postoji sahih (vjerodostoj­no predanje) s lancem vezanim direktno za Iskrenog i časnog, koji ne govori po svom hiru. Iz sadržaja Kur'ana može se vidjeti osnovni smisao priče bez de­talja i objašnjenja, a mi vjerujemo u ono što stoji u Kur'anu, jer Allah najbolje zna što stvarno Njemu pristoji, a što ne pristoji ni Njemu ni Njegovim mele­cima.3

- Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!" Ebu-Džafer er-Razi, s lancem prenosila­ca, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: - Kada bi im došao neko ko želi sihr (čaroliju), oni bi ga spriječili govoreći mu: "Mi smo samo iskušenje, pa ne budi nevjernik, jer su znali šta je dobro, šta zlo, šta je nevjerstvo, a šta iman, a znali su i da je sihr izraz nevjerstva." Zatim kaže: - Kada bi njima čovjek došao, oni bi mu rekli da dođe na to i to mjesto, a kada bi došao, ugledao bi šejtana, koji bi ga poučio Iz njega bi izišlo svjetlo koje bi vidio kako sija na nebu, pa bi rekao: "Teško meni, šta uradih!" Es-Suddi kaže: - Kada bi im došao neki čovjek sa željom da ga pouče sihru, oni bi ga savjetovali govoreći: "Ne budi nevjernik, jer mi smo samo iskušenje...!", a kada ne bi odustao, rekli bi mu: "Otiđi do onog pepela i pomo­kri se na njega!" Kada bi to učinio, iz njega bi bljes­nulo svjetlo imana do neba, zatim bi se pojavilo nešto crno poput dima što bi nestalo na nebu To je bio iman zatim bi se ponovo pojavilo nešto tako i to bi došlo do njegovih ušiju i do svega drugog To je bila Allahova srdžba Kada bi im to saopćio, oni bi ga poučili čaroliji To je smisao riječi Allaha Uzvišenog:

"Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti ne -vjernik!", te riječi :

"I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti." Tako bi ljudi od Haruta i Maruta naučili čaroliju upuštajući se u pokuđena djela i idući čak dotle da rastavljaju muževe od žena, bez obzira na njihovu vezanost i bliskost To je djelo šejtansko, kao što prenosi Muslim u svom Sahihu od Džabir ibn Abdullaha, r.a., koji navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /97/ - šejtan svoj prijesto postavlja na vodi, a zatim šalje svoje izaslanike ljudi­ma Onaj ko je svojim položajem njemu najbliži, taj predstavlja najveće iskušenje Tada neki od njih do­laze i govore: "Bio sam s jednim čovjekom, pa kada sam ga napustio, on govori to i to..." Iblis tada kaže: "Ne, ništa nisi učinio!" Zatim drugi dolazi, pa kaže: "Nisam ga napustio dok ga nisam rastavio od njego­ve porodice!" On ga tada približi sebi i kaže mu: "Da, tako treba!" Uzrok rastavljanja muža od žene u tom je slučaju samo priviđenje čovjeku ili ženi, kojim im se prikazuju ružan lik ili postupci druge osobe, ili nešto drugo što može dovesti do rastave!

"...ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje naudi­ti Sufjan es-Sevri kaže: "Osim Božijom odredbom"Hasan al-Basri to tumači ovako: "Da, ko želi, Allah im da vlast nad njim, a ko ne želi i ne da."

Zatim: "Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati", tj. što će im nanijeti štetu u vjeri, a neće donijeti ko­rist ravnu toj šteti,

"iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugom svijetu nikakve sreće neće imati "Dakle, židovi koji su uzeli čaroliju umjesto da slijede Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, znali su da  onaj ko to bude činio - na drugome svijetu neće imati nikakve sreće, odnosno, nikakvog dobitka, to navode Ibn-Abbas, Mudžahid i Es-Suddi.

"A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali.

Allah Uzvišeni zabranjuje vjernicima da mnogo ispituju Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o stvarima prije nego se dogode, pa također kaže:

"O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objas­ni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, bit će vam objašnjeno." (5:101) Dakle, ako budete pitali o detaljima u vezi s tim nakon što bude objavljeno, to će vam biti objašnjeno. Zato, ne pitajte za nešto prije nego se dogodi (pojavi) jer može biti zabranjeno upravo zbog tog zapitkivanja! U tom smislu, u jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu stoji: /103/ "Najveći prestupnik među muslimanima jeste onaj koji bude pitao o nečemu što nije zabranjeno, pa zbog njego­vog zapitkivanja to bude zabranjeno." U Sahihima El-Buharije i Muslima navodi se hadis od Mugire ibn šu'beta koji kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, /104/ "zabranjivao priče u stilu rekla-kazala, bespotrebno trošenje imovine i preveliko zapitkiva­nje. "U Muslimovom Sahihu stoji: /105/ "Ne zapitkuj­te me puno, jer oni prije vas propali su zbog preveli­kog zapitkivanja i neslaganja s vjerovjesnicima koji su im bili poslani! Ako vam nešto naredim, uradite to onako kako možete, a ako vam nešto zabranim, iz­bjegavajte to!"

...

"Zar da tražite od svog Poslanika kao što su prije od Musaa tražili?!" Ove riječi odnose se i na vjernike i na nevjernike budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan svima, što se vidi i iz slijedećeg ajeta:

"Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaa su tražili i više od toga kada su govorili: 'Pokaži nam Allaha zorno!' Zato ih je, zbog sile njihove, munja ošinula!" (4:153) Iz ovoga se vidi da Allah upućuje prijekor onima koji Poslaniku, sallallahu alej­hi ve sellem, postavljaju pitanja dodijavajući mu i izmišljajući koješta (zbog svoje tvrdoglavosti i izmišljanja), kao što su i sinovi Israilovi postavljali pi­tanja Musau, a.s., zbog tvrdoglavosti, laži i inada, Allah Uzvišeni kaže:

"A ko vjerovanje zamijeni nevjerovanjem, taj je sa Pravog puta zalutao", tj. ko kupi nevjerstvo za vjerovanje, "taj je sa Pravog puta zalutao" , odnosno krenuo na put neznanja i zablude.

Nakon što je Allah Uzvišeni dao objašnjenje u vezi sa zahvalnošću, počeo je s objašnjenjem pitanja strpljivosti, upute i traženja pomoći kroz strpljivost i namaz, jer, rob Allahov, ili živi u blagodati zahvalju­jući se na njoj, ili je u teškoćama koje strpljivo podno­si Stoga Allah Veliki ističe da je najbolji vid traženja pomoći pri podnošenju teškoća strpljivost i namaz (salat) U jednom hadisu stoji:  "Kada bi Allaho­vom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nešto bilo teško, on bi klanjao namaz." Postoje dvije vrste strpljivosti:

1. strpljivost kod izbjegavanja zabrana (harama i grijeha), i
2. strpljivost na djelima pokornosti i približavanja

Allahu Druga vrsta strpljivosti donosi veću nagradu jer je ciljana Pored toga, postoji i treća vrsta strpljivosti, a to je

• strpljivost u teškoćama i problemima,

kao što je, npr., traženje oprosta zbog grešaka i poroka Ali ibn Husejn Zejnul-Abidin za strpljive kaže: Kada Allah sakupi prve i posljednje, pozivač će zvati pitajući: "Gdje su strpljivi, da uđu u Džennet prije polaganja računa..." To svjedoče i riječi Uzvišenog:"Doista će bez računa biti nagrađeni oni koji su strpljivi." (39:10) Seid ibn Džubejr kaže: "Strpljivost je priznavanje roba Allahu za ono što ga je pogodilo, odnosno podnošenje teškoća u nadi u Allahovu nag­radu Jer čovjek je nekada preplašen, ali postojan i pritom se vidi samo njegova strpljivost.

Ovo su ajeti kojima Uzvišeni Allah odgaja Svoje robove vjernike, u pogledu njihovog odnosa prema Njegovom Poslaniku, kao što je iskazivanje štovanja, počasti, velikodostojnosti. Uzvišeni kaže:

"O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova", tj. ne žurite ni u čemu kad ste s njim, odnosno prije njega, nego budite od onih koji će ga slijediti u svim stvarima, sve dok vam to ne postane obavezan način ponašanja. Tako se desilo Muazu, r.a., kada ga je upitao Poslanik, šaljući ga u Jemen: /192/ "Po čemu ćeš suditi?" - A on odgovori: "Po Knjizi Uzvišenog Allaha" - pa ga ponovo Poslanik upita: "A ako tu ne nađeš?" "Onda po sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.", pa opet upita Poslanik: "Pa ako ni tamo ne nađeš?" - on dodade: "trudit ću se svojim mišljenjem", a Allahov Poslanik, s.a.v.s., udarivši ga u prsa reče: "Hvala Allahu, Koji je pomogao izaslanika Allahova poslanika u onome čime je Njegov Poslanik zadovoljan." Ovaj hadis navode: Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi i Ibn-Madže. Poenta je u tome što je Muaz na posljednje mjesto stavio svoje razmišljanje i svoj sud, odnosno iza Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika, s.a.v.s. A da je svoje mišljenje pretpostavio Kur’anu i sunnetu, bio bi od onih koji istupaju ispred Allaha dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Kaže Alija ibn Talha navodeći to od Ibn-Abbasa, r.a., da riječi:

 "Ne istupajte ispred Allaha i Njegova Poslanika", znače: "Ne govorite ništa što je u suprotnosti sa Kur’anom i sunnetom." "I bojte se Allaha" u onome što vam je naređeno.

"Uistinu, Allah sve čuje", tj. vaše glasove (riječi), "I sve zna", tj. i vaše nijete.

Prije nego je stvorio Adema, a.s., Uzvišeni ga veliča i spominje melekima ukazujući mu počast, a melekima naređujući da mu sedždu učine. U odnosu na ostale meleke Allah navodi protivljenje Njegovog neprijatelja Iblisa, koji mu je - zbog zavisti, nevjerovanja, tvrdoglavosti, oholosti i neistinom se ponoseći - odbio učiniti sedždu. Zbog toga Uzvišeni kaže:

"Nije moje da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog", shodno riječ "Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače" (7:12), i riječi Uzvišenog:

 "Reci mi" - reče onda - "evo ovoga koga si iznad mene uzdigao". (17:62)

Pitaju te o vinu i kocki!" Što se tiče riječi "vino", to je, kao što kaže vladar pravovjernih, Omer ibn Hattab, 'sve što opija um' kao što će biti šire objašnjeno u Suri "Trpeza" , dok riječ "hazardne igre" znači kocka.

Reci: 'U njima je veliki grijeh, a i koristi ljudima.' Što se tiče gri­jeha (štete) to je stvar vjere, dok su koristi vezane za ovaj svijet kao npr., kupoprodaja i korištenje zara­dom od njih. Koristi koje neki dobivaju u hazardnim igrama, da bi to potom trošili za sebe i svoje poro­dice, nisu jednake šteti i porocima što utiču na svijest i vjeru ljudi. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"njihov grijeh (šteta) veći je od njihove koristi", pa je ovaj ajet bio u funkciji pripreme za potpunu zabranu vina (opojnih pića), budući da to nije bilo eksplicitno, nego implicitno. Stoga je Omer ibn Hattab, r.a., kada je pred njim proučen ovaj ajet, rekao: "Allahu moj, objasni nam jasno pitanje vina (opojnih pića)!" Nakon toga ob­javljena je jasna zabrana u suri "El-maide" (Trpeza):

"O vjernici, vino, kocka, kumiri i strjelice za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste spašeni bili." "Šejtan samo želi pomoću vina i kocke među vas neprijateljstvo i mržnju unijeti i od sjećanja na Allaha i namaza odvratiti vas. Pa hoćete li se okaniti?!" (5:90-91)

O tome će opširnije biti govora u poglavlju "El-maide" (Trpeza), ako Bog da.

"Pitaju te, šta da udjeljuju! Reci: 'Višak!'" Ibn Ebi-Hatim navodi od Jahja'a da je do njega stiglo kako su Muaz ibn Džebel i Sa'lebe došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kazali: "Allahov Poslaniče! Mi imamo ro­bove i porodice, pa šta da dijelimo od naše imovine?" Allah je, potom, objavio ajet:

"Pitaju te, šta da udjeljuju!"

Reci: 'Višak!', tj. ono što preostaje od tvoje porodice. To navode Ibn-Abbas, Ibn-Omer i jedan broj tabiina, a Abd ibn Humejd u svom komentaru navodi da je Hasan u vezi s ovim riječima rekao: "To znači da ne opteretiš tvoj imetak, pa da dođeš u situaciju da prosiš od ljudi." /305/ "Mujezin Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do tada je na početku namaza govorio da se namazu ne primiču pijani!". Na to upućuje i predanje koje navodi Ibn-Džerir od Ebu-Hurejre, koji kaže: /306/ Neki čovjek je rekao: "Allahov Poslaniče, imam jedan dinar", a on mu je rekao: "Potroši ga za sebe!" On je rekao: "Imam ja i drugi." Na to mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: "Potroši ga na svoju porodi­cu!" On je kazao: "Imam još!" "Potroši ga na svoje dijete!", rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On je rekao: "Imam još!" Tada mu je rekao: "Onda ti vidi!" /Navodi i Muslim u svom Sahihu./ U Sahihu Muslimovom također se navodi da je Ebu-Hurejre, r.a., rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /307/ "Najbolja je sadaka ona koja se daje iz bogatstva! Gornja ruka je bolja od donje, pa počni s onim koga izdržavaš!"

"Eto, tako vam Allah ajete (znakove) objašnjava, da biste razmislili!" /219/ "I o ovome i o drugome svijetu", tj. kako vam je detaljno iznio ove propise i objavio ih, i pokazao, tako vam On objašnjava ostalo znakovlje u Svojim propisima, obećanjima i prijetnjama, kako biste razmišljali o ovome i drugome svijetu. Ibn-Abbas kaže: "To znači, o prolaznosti i prestanku ovoga svijeta, te dolasku drugog svijeta i njegovoj vječnosti." U jednom predanju od Katade stoji: "Pa, dajte prednost dru­gom svijetu nad prvim!"

Allah Uzvišeni kaže: Nemojte da vam vaša zakletva Allahom Uzvišenim bude prepreka da činite dobro i održavate odnose s rodbi­nom ukoliko se zakunete da to nećete činiti! Zatim Allah kaže:

"Neka se čestiti i imućni među vama ne zakli­nju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka pređu preko toga i nek praštaju! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti..!" (24:22) Prema tome, ostajanje pri zakletvi u tom slučaju veći je grijeh nego je prekršiti uz otkup! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /328/ "Tako mi Allaha, ako se neko od vas vrati svojoj porodici s takvom zakletvom, to mu je veći grijeh kod Allaha nego za otkup kojim ga Allah obavezuje!" (Ovako prenose Muslim i Ahmed.)

U vezi sa značenjem ovoga ajeta Ibn-Abbas kaže: "Nikako ne dozvolite da vaša zakletva bude prepreka da činite dobro. Zato, dajte kefaret za vašu zakletvu i činite dobro." Tako kaže i skupina tabiina. Njihove tvrdnje potvrđuje i predanje u El-Buharijinom i Mus­limovom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /329/ "Tako mi Allaha, ja ću uvijek ako se zakunem za nešto, pa uvidim da je drugo bolje otkupiti zakletvu i uraditi ono što je bolje a otkupiti zakletvu." Muslim navodi predanje od Ebu-Hurejra, koji navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /330/ "Ko se za nešto zakune, pa zatim vidi nešto bolje od toga, neka učini kefaret i uradi ono što je bolje!" Postoje i drugi hadisi u kojima se ne spominje kefaret, a vjerodos­tojno je slijedeće: /331/ "Neka učini kefaret za svoju zakletvu."

"Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete", tj. neće vas kazniti, niti obavezivati za nenamjernu zakletvu, a to je zakletva koju onaj koji se zaklinje ne čini nam­jerno, nego je učini mahinalno jezikom bez namjere da je i potvrdi. U dva Sahiha navodi se predanje od Ebu-Hurejra da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /332/ Ko se zakune Latom i Uzzatom neka kaže: "Nema drugog boga osim Allaha." To je on rekao ljudima koji su prije kratkog vremena napustili paganstvo i primili islam dok im je govor još uvijek bio pod uticajem ranijih običaja, pa su se ne­namjerno zaklinjali Latom. Stoga im je naređeno da nakon toga izgovore riječi Svjedočanstva tevhida, kako bi se to poništilo.1 U poglavlju "O nenamjernoj zakletvi" Ebu-Davud navodi predanje od Aiše, koja kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /333/ Omaška u zakletvi je ono što čovjek kaže u kući: "Ne, Boga mi!" ili "Da, Boga mi!" Ibn-Džerir navodi predanje od Hasana ibn ebil-Hasana, koji kaže: /334/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao je pored ljudi koji su se nadmetali u strjeljaštvu, tj. koji su gađali strijelama. S njim bijaše i jedan od njegovih drugova. Jedan od ljudi ustajao je i govorio: "Boga mi, pogodio sam!", "Boga mi, nisi pogodio!" Čovjek koji je bio s Poslanikom rekao je: "Ovaj čovjek strašno griješi, Allahov Poslaniče!" Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: "Ne, zakletva strijelaca nenamjerna je i ne nosi kefaret niti kaznu!" Ovaj hadis je mursel-hasen od El-Hasana.

Ibn-ebi-Hatim prenosi od Aiše da je rekla: To su riječi čovjeka: "Ne, Boga mi!", "Da, Boga mi!" i sl. kada misli da je tačno, a to nije tako Ibn-Abbas kaže: "Nenamjerna je zakletva ona kojom zabranjuješ ono što ti je Allah dopustio i u tome nisi obavezan kefaret činiti!"

U poglavlju "Zakletva u srdžbi" Ebu-Davud pre­nosi od Seida ibn Musejjeba: Dva brata ensarije stekli su nasljedstvo pa je jedan želio da se podijele, a drugi mu je rekao: "Ako mene pitaš kako ćemo po­dijeliti sve što meni pripada ja dajem za Kabu!". Na to mu je rekao Omer: Kabi nije potreban tvoj imetak! Učini kefaret za svoju zakletvu i kaži to svom bratu, jer ja sam čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /335/ "Ne možeš se zakleti niti zavjetovati za grijeh prema Gospodaru Uzvišenom, niti za prekidanje rodbinskih veza, niti pak za ono što ne posjeduješ!"

"...ali će vas kazniti za ono što vaša srca urade ako pod zaklet­vom nešto namjernoučinite" Ibn- Abbas, kao i neki drugi, tvrde: "To znači da se zaku­ne za nešto znajući da laže." Mudžahid i neki drugi kažu: To je isto kao i u riječima: "ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno!" (5:89)

"Allah prašta i blag je", tj. On prašta robovima Svojim i blag je prema njima.

1 Ja bih rekao da su njegove riječi: "Neka kažu 'Nema drugog boga osim Allaha'" dokaz da je zakletva nečim drugim, a ne Allahom, širk (idolopoklonstvo). Da to nije tako, on ne bi zapovjedio da kaže: "Nema drugog boga osim Allaha'", u čemu je obnova vjerovanja / imana i negacija obožavanja bilo čega drugog osim Allaha.

Ovaj časni ajet dokida običaj iz prvog perioda is­lama kada je čovjek mogao vratiti ženu dok je razvo­dni rok, makar je pustio sto puta. Budući da su time supruge bile oštećene, Allah je to sveo na trorijeko puštanje dopuštajući vraćanje nakon jednom ili dva puta izrečene odluke, a potvrđujući to definitivnim trećim iskazom Allah Uzvišeni kaže:

"Puštanje je dva puta, nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje!" U poglavlju "Dokidanje povratka nakon trostrukog puštanja" Ebu-Davud navodi riječi od Ab­basa:

"Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja; i nije im dopušteno da kriju ono što je Allah stvorio u matericama njihovim." Ove riječi znače da muškarac kada pusti ženu ima pravo da je vrati, pa makar to bilo i trorijekom, što je potom dokinuto riječima:

.."Puštanje je dva puta..." Na ovaj način, puštanje tri puta je osigurano tako da nakon trećeg puštanja nema opoziva dok se žena ne uda za drugoga.

"..nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način raz­vod daje!" Ukoliko čovjek ženu pusti jedanput ili dvaput, dok traje razvodni rok iddet, ima mogućnost da je vrati u namjeri da to popravi ili do­bro učini, ili da je ostavi dok ne prođe taj rok, pa dođe do konačne rastave i ona postane slobodna, s tim da se prema njoj mora korektno odnositi, da joj se ne učini nepravda niti bilo kakva šteta Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ismaila ibn Semia, koji kaže: Čuo sam Ebu-Rezina kako kaže: /340/ "Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je neki čovjek i rekao: Allahov Poslaniče, šta kažeš za riječi Allaha Uzvišenog:

'nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje!' Gdje je treće? On je odgovorio: Razvod na li­jep način." U predanju Abda ibn Humejda, u njego­vom komentaru stoji: /341/ "..Razvod na lijep način je treći."

"A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali." Dakle, nije vam dopušteno da ih uznemiravate i mučite kako bi se od vas otkupile onim što ste im vi darovali, ili pak dijelom toga, jer Allah Uzvišeni kaže:

"smetnje im ne pravite da odnesu nešto od onoga što ste im dali, osim ako budu očito zgriješile!" (4:19) Ukoliko pak žena nešto pokloni mužu od svoga vlastitog dobra, Allah Uzvišeni naređuje:

"A ako vam one, svojom voljom, od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte" (4:4) Ukoliko se međutim supružnici zavade, pa žena ne ispunjava obaveze prema mužu ne podnoseći ga i ne sastajući se s njim, ona ima pravo da se otkupi onim što joj je on dao. Nema smetnje da ona to njemu dade, kao što nema smetnje ni da on to primi. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi." Ako, međutim, ona to čini bez razloga, pa zatraži od njega da se otkupi, u vezi s tim postoji predanje Ibn-Džerira koje on navodi od Sevbana, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /342/ "Ako neka žena traži od muža razvod bez valjanog razloga, njoj je haram miris Dženneta." U predanju Ahmeda to se navodi od Ebu-Kilabe, a on spominje Ebu-Esma'a, Sevbana i druge. Ibn-Džerir to navodi s posebnim dodatkom: /343/ "jer one koje to čine spadaju u licemjere!" Veliki broj sljedbenika zdrave tradicije, kao i poznijih imama tvrde: "Nije dozvoljeno da žena inicira rastavu osim u slučaju velikog sukoba i netrpeljivosti žene prema mužu, kada je dozvoljeno da muž uzme otkupninu od nje." To oni argumentiraju riječima Uzvišenog:

"A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se oni plaše da Allahove propise neće izvršavati." A zatim kažu: "Rastava koju pokreće žena nema šerijatsku osnovu osim u ovom slučaju, pa stoga nije dopušteno postupati drugačije bez čvrstog dokaza." U osnovi to dakle nije dopušteno. Među onima koji zastupaju taj stav jesu Ibn-Abbas, značajan broj tabiina te većina drugih učenjaka. Malik i Evza'i kažu: "Ako bi uzeo od nje nešto i time joj napravio štetu, bio bi dužan vratiti. Ta rastava je opoziva." Malik još kaže: "Mi smo ljude zatekli da tako rade." Šafija, r.a., smatra da je dozvoljeno da žena inicira razvod u slučaju sukoba, a ukoliko su suglasni u tome, onda je to bolje. Ovo je ujedno i stav svih sljedbenika Šafi'je.

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa: /344/ Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je žena Sabita ibn Kajsa ibn Šemmasa i kazala: "Allahov Poslaniče! Nemam primjedbi na njegovo ponašanje, niti vjeru, ali mrzim nepokornost (mužu) u islamu." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Hoćeš li mu vratiti bašču?" "Da", kazala je ona"Uzmi bašču i pusti je!", rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem

Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa koji je kada ga je upitao Ikrime: "Je li bilo osnova za rastavu na inici­jativu žene?" odgovorio: /345/ Prvu rastavu na inicijativu žene u islamu učinila je sestra Abdullaha ibn Ubejja. Ona je došla Allahovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem, i rekla: "Allahov Poslaniče, mi nikako nismo jedno za drugo. Ja sam jedanput podi­gla zastor i ugledala ga u grupi ljudi, pa sam vidjela da je on najcrnji i najniži, najružnijeg izgleda!" Njen muž je rekao: "Allahov Poslaniče! Dao sam joj najljepšu bašču koju sam imao, pa neka mi vrati bašču!?" "Šta kažeš?", upitao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem"Da", odgovorila je ona, "ako hoće dat ću mu i više!" Zatim ih je Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, rastavio.

U predanju imama Ebu-Abdullaha ibn Batta s lancem od Ibn-Abbasa stoji: /346/ Džemila bint Sellul došla je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel­lem, i rekla: "Ne korim ga zbog izgleda niti vjere, nego mrzim da mu postanem nepokorna po isla­mu." Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Hoćeš li mu vratiti njegovu bašču?" "Da", odgovorila je ona. Poslanik je, potom, naredio "da on uzme ono što joj je dao i ništa više".

* * *

Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno da muž uzme naknadu od žene veću od onoga što joj je dao, što temelje na općem značenju riječi Uzvišenog:

"onda im nije grijeh da se ona otkupi", te riječima Omera ibn Hattaba čovjeku čija je supruga bila neposlušna: "Pusti je i uzmi naknadu, pa makar menđušu!" U drugom predanju stoji: "Uzmi, pa makar vrpcu pletenice!" El-
-Buhari kaže: "Osman je dopustio rastavu na inicijati­vu žene, ali bez uzimanja vrpce pletenice." To znači da je dozvoljeno da od nje uzme bilo što i bilo koliko od onoga što ona ima i ne ostavi joj ništa osim vrpce za kosu. Ovaj stav zastupaju Ibn-Omer, Ibn-Abbas, dio tabiina, a to je također i stav Malika, Lej­sa, Šafije i Ebu-Sevra Za to se opredijelio i Ibn-Džerir.

Saradnici Ebu-Hanife kažu: "Ako je inicijativa od nje, dozvoljeno je da uzme od nje ono što joj je dao, ali ne i više. Ako to bude više, to je dopušteno sudski. Ako je pak inicijativa od njeg, nije dopušteno da od nje uzme bilo što, a ako uzme, to se dopušta sudski." Ahmed, Ebu-Ubejd i Ishak ibn Rahevejh kažu: "Nije dopušteno da uzme više nego što joj je dao." To je i stav Seida ibn Musejjeba i drugih velikih tabiina. Ma‘mer i Hakem kažu: Alija je govorio: "Od žene koja inicira razvod nije dopušteno uzeti naknadu veću od onoga što joj je muž dao." Evza'i tvrdi: "Suci ne dozvoljavaju de se od nje uzme više nego što joj je dano."

Ja mislim da se ovaj stav potkrepljuje navedenim hadisom s predanjem Katade, koji to navodi od Ikri­me, a on od Ibn-Abbasa, u vezi sa slučajem žene Sabita ibn Kajsa, kada mu je Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, naredio da od nje uzme bašču i ne uzima ništa više isto tako, to se zasniva na predanju koje navodi Abd ibn Humejd, koji uz lanac Ata'a kaže da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije volio da se od nje uzme više od onoga što joj je dano, ukazujući na ženu koja inicira razvod. Značenje ajeta oni povezuju sa značenjem riječi:

"onda im nije grijeh da se ona otkupi", tj. od onoga koji joj je dao, budući da su prije toga riječi:

"...A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im daro­vali, osim ako se oni plaše da Allahove propi­se neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi", tj. za to. Tako je Rebi' ibn Enes čitao riječi: "onda im nije grijeh da se ona otkupi" (to prenosi Ibn-Džerir)Zato poslije ovog ajeta kaže:  "To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, ne­pravedni su!"

Ekskurs: Ibn-Abbas smatra da se inicijativa žene za razvod ne smatra razvodom, nego prekidom bračne veze. Naime, povodom predanja s lancem od Ibn-Abbasa u vezi sa čovjekom koji je pustio svoju ženu dva puta, a zatim se ona od njega odvojila davši mu naknadu, Šafija kaže da je on može oženiti ukoliko želi, jer Allah Uzvišeni kaže:

"Razvod je dva puta..a ako se povrate..." Šafija, također, navodi predanje od Ikrime, koji je rekao: "Svaki postupak koji je vezan uz imovinu nije razvod." To je predanje od vladara vjernih Osmana ibn Affana i Ibn-Omera, a stav je i Tavusa, Ibn-Omera, Ahmeda ibn Hanbela, Ishaka ibn Rahevejha, Ebu-Sevra, Davuda Zahirije, te raniji stav ŠafijeTo je i bukvalno značenje ajeta.

U vezi s rastavom na inicijativu žene i njenu naknadu drugi kažu da je to definitivan razvod (ba'in), izuzev u slučaju da postoji namjera više od toga kada se određuje prema namjeri. To je stav Malika, Ebu-
Hanife i njegovih učenika, Sevrija, Evza'ija, Ebu-Usmana el-Bunejja i Šafijin noviji stav, dok hanefije smatraju da je žena puštena definitivno (ba'ina) uko­liko je muž time mislio na jednorijeko ili dvorijeko puštanje, odnosno to izgovorio. Ako je pak imao namjeru trorijeko puštanje, onda je to tako. Šafija, međutim, ima i drugo mišljenje po kojem to ne predstavlja ništa ako nije izgovoreno i dovoljno jasno.1

Šerijatsko pitanje (mes'ela): U pogledu razvodnog roka iddeta žene koja se rastavila i dala naknadu postavlja se pitanje: da li se ona tretira kao razvedena, pa taj period traje tri ciklusa, ili za nju taj period traje samo jedan ciklus? Prvo mišljenje zastupaju: Omer, Alija, Ibn-Omer i dio tabiina. Oni smatraju da je ovakva rastava pravi razvod koji ima razvodni rok kao i za druge raspuštenice. Drugi zastupaju drugo mišljenje, a Ibn-Omer je donosio rješenja prema prvom mišljenju dok nije čuo da Osman ibn Affan donosi rješenja na osnovi drugog mišljenja, pa je to i sam prihvatio rekavši: Osman je najbolji i najznaniji među nama. Abde navodi od Ubejdullaha, on od Nafija, a ovaj od Ibn-Omera, da je rekao: "Razvodni rok žene koj se rastavila na svoju inicijativu i uz naknadu traje jedno mjesečno pranje." Ibn-Abbas kaže: "Njen razvodni rok traje jedno mjesečno pranje." To isto zastupa i Ikrime, dok Ebban Ibn Osman i svi naprijed navedeni smatraju da je rastava na inicijativu i uz naknadu žene samo prekid. Oni to dokazuju predanjem Ebu-Davuda i Tirmizije, koji navode od Ibn-Abbasa: /347/ "Žena Sabita ibn Kajsa napustila je svog muža uz saglasnost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naredio da joj razvodni rok bude jedno mjesečno pranje." Zatim Tirmizi kaže: "To je hadis hasen-garib." Tirmizi prenosi također od Rebije bint Mu'avvez bint Afra: /348/ "Ona je napustila muža u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji joj je naredio da joj razvodni rok bude jedno mjesečno pranje." Tirmizi kaže: "Tačno je da joj je naređeno da provede razvodni rok u trajanju od jednog mjesečnog pranja."

Ibn-Madže navodi predanje od Rebije bint Muav­vez bin Afra, koja je rekla Ibadi ibn Velidu ibn Ubadi ibn Samitu kada je od nje zatražio da mu ispriča sve o svom slučaju: Napustila sam muža, zatim otišla Osmanu i upitala ga: "Koliko mi traje iddet?" On je rekao: /349/ "Za tebe nema iddeta, ako to nije nedavno bilo, pa si u tom slučaju dužna s njim ostati dok ne dobiješ menstruaciju." Zatim je rekla: "U vezi s tim ja slijedim presudu Allahovog Poslanika, sallal­lahu alejhi ve sellem, u slučaju Merjeme el-Mugalije, koja je bila udana za Sabita ibn Kajsa, pa ga je napustila."2

Mes'ela: Po mišljenju četverice imama i većine učenjaka, čovjek kojega je napustila žena uz naknadu ne može je vratiti u toku razvodnog roka bez njenog pristanka, jer ona je dobila u posjed sebe time što mu je dala naknadu. Sufjan Es-Sevri kaže: "Ako je napuštanje bilo bez izgovora riječi razvod, to je ras­tava i on je ne može vratiti. Ako je to nazvano razvo­dom, on je može vratiti dok je u iddetu." Isti stav ima i Davud ibn Ali Zahiri.3 Svi se slažu da onaj koga je žena napustila uz naknadu može da je oženi u toku iddeta.

Mes'ela: Isto tako, postoji razilaženje i u pogledu toga da li čovjek u toku iddeta može po drugi put pustiti ženu. Postoje tri mišljenja, a najispravnije je ono koje kaže "da on to ne može učiniti budući da ona posjeduje sebe i odvojena je od njega"

"To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, ne­pravedni su!" Ovi propisi koje vam je propisao predstavljaju Njegove granice, pa ne prelazite te granice. To se potvrđuje u sahih hadisu: /350/ "Allah je, doista, postavio granice, pa ne prelazite ih, odredio stroge dužnosti, pa ne izostavljajte ih, odredio stroge zabrane, pa ne kršite ih, a o nekim stvarima nije govorio iz samilosti prema vama, a ne zbog zaborava, pa za njih ne pitajte!"

1 Ja bih rekao: Jednom prilikom postavljeno mi je pitanje od jednog brata "Da li je rastava na inicijativu žene koja da naknadu razvod ili prekid?" pa sam odgovorio: "Neka je hvala Allahu Uzvišenom, a blagoslov i mir na našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Većina učenjaka smatra da je takva rastava definitivna (ba'in) na osnovi hadisa: "...uzmi bašču i pusti je!", te da nije samo prekid.

Neki učenjaci, među kojima su i Ibn-Abbas, Osman ibn Affan i Ibn-Omer, od ashaba, te Ahmed ibn Hanbel, Davud Zahirija, Ishak ibn Rahevejh, Tavus, Šafija u prvom periodu, od imama i šerijatskih pravnika, mislili su da je to prekid jer Allah Uzvišeni kaže:

"Razvod može biti dva puta, pa se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje... ...pa ako je pusti, nije mu dopuštena dok se ne uda za drugog muža" (2:230). Kada bi davanje otkupnine bilo razvod, razvod za koji nije dopušteno da se vrati dok se za drugog ne uda bio bi četvrti...!!!? Međutim, Allah nije zakonom odredio četvrti način razvoda.

Ibn-Kajjim kaže: "Da to nije razvod pokazuje i činjenica da je Allah Uzvišeni regulirao pitanje razvoda nakon seksualnog odnosa za koji se nisu ispunile tri odredbe koje su u suprotnosti s razvodom uz naknadu žene:

1. da muž ima pravo vratiti ženu, 2. da se smatra trorijekom, pa nije dopušteno nakon što se ispuni broj dok ne bude imala seksualni odnos s mužem, 3. da razvodni rok - iddet traje tri mjesečna pranja."

Na osnovi jasnog teksta i konsenzusa utvrđeno je da u slučaju rastave na inicijativu i plaćanje naknade od žene nema pov -ratka. U sunnetu i riječima ashaba utvrđeno je da u tom slučaju iddet traje jedno mjesečno pranje. Isto tako, tekstom Kur'ana utvrđeno je da je to dozvoljeno nakon puštanja dvorijekom, te trorijeka nakon toga, iz čega se jasno vidi da to nije razvod.

Ibn-Kajjim kaže: "Rastava na inicijativu i plaćanje naknade od žene smatra se prekidom bez obzira na izgovorenu riječ, pa čak ako je i izgovorena riječ razvod."

Ako pažljivo pročitate naprijed navedeni tekst, vidjet ćete da rastava na inicijativu i davanje naknade od žene ne predstavlja razvod, nego prekid. Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

2 Ja bih rekao da je jasan dokaz onih koji kažu da je razvodni rok - iddet žene koja je napustila muža uz naknadu jedno mjesečno pranje. To potvrđuje stav onih koji kažu da napušta -nje muža od žene uz naknadu nije razvod, jer da je to razvod, razvodni rok bi trajao tri mjesečna pranja.

To, dakle, nije razvod, čak da je učinjen i uz izgovor riječi razvoda, budući da je namjera i sam čin napuštanje, a ne razvod. Naime, izgovor nema značaja ako je namjera jasna.

3 Ja bih dodao: Allah najbolje zna, a stav Sufjana es-Sevrija ispravniji je u pogledu vraćanja ako to on želi, budući da je napuštanje uz naknadu rastava, pa joj može prići samo uz njen pristanak, tj. uz novi ugovor. Naime, nakon napuštanja uz naknadu nema vraćanja, jer to je isto kao i u pogledu drugog dijela riječi kojima se odgovara onima koji kažu da je napuštanje uz naknadu razvod, što je navedeno na početku ovoga pitanja. To znači: žena koja je napustila muža uz naknadu ne može biti vraćena u toku razvodnog roka - iddeta bez njena pristanka. Stoga, to znači kao da Sufjan kaže: "Ako smatrate da je napuštanje uz naknadu razvod, onaj koji je razveden u toku iddeta može vratiti svoju suprugu."

Uzvišeni kaže:

 "Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore", tj. oni ti zavide zato što te mrze, ali ti se ne brini, Allah te od njih štiti i brani. Ovaj ajet dokazuje da je djelovanje i uticaj zlog pogleda (oka) realnost koja je u skladu s odredbom Allaha Uzvišenog. Isto potvrđuju brojna predanja i hadisi preneseni u različitim verzijama. Ebu-Davud u svom "Sunenu" prenosi od Enesa da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao (501): "Zaštita (Kur‘anom i drugim propisanim dovama - rukja) samo je od: urokljivog oka, otrova (akrepa, zmije) i krvi koja ne prestaje istjecati." Ibn-Madže od Burejde Ibn el-Hasiba prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao (502): "Rukja je samo od urokljivog oka i otrova." Isti hadis prenosi i Muslim u ovom Sahihu. Od Habis et-Temimijje prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže (503): "Ham (ptica ili duša umrlog u koje su vjerovali predislamski Arapi) nije ništa; urokljivo oko je realnost (istina); optimističko predviđanje (fe'l) je najrealnije sujevjerje." Ovaj hadis prenosi Et-Tirmizi i kvalificira ga kao garib. Ibn-Abbas tvrdi da je Allahov Posanik, s.a.v.s., rekao (504): "Urokljivo oko je realnost. Kada bi nešto moglo prethoditi sudbini, to bi bilo urokljivo oko. Ako bi od vas bilo zatraženo da okupate (onoga koga je pogodio urok), to uradite." (Običaj Arapa je bio da onaj koga pogodi urokljivo oko ode onome od koga ga je to pogodilo i zatraži da ga polijeva vodom.) Ibn-Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao Hasana, r.a., i Huseina, r.a., kako da traže utočište i da je rekao (505): "Tražim utočište za vas dvojicu, savršenim Allahovim riječima od svakog šejtana, hama i oka (pogleda) urokljivog", i dodao: "Ovako je Ibrahim, s.a.v.s., tražio utočište kod Allaha, dž.š., za Ishaka i Ismaila, s.a.v.s." Uzvišeni je rekao: "govoreći: On je, uistinu, luda!", tj. pokušali su ga oboriti svojim urokljivim pogledima, neka ih Allah prokune. Pokušali su mu nanijeti nepravdu svojim zlim jezicima govoreći da je on lud, jer im je donio Kur‘an.

Ovi nevjernici vole dunjaluk i sa svim svojim metežom zapostavljaju ahiret.

Previše i prekomjerno.

tj. prašinu iza konja na bojnom polju.

tj. da što više imetka i djece steknete, pa vas ovaj svijet zaokuplja i odvraća pažnju od onoga svijeta.

tj. dok ne pomrete. U Muslimovom Sahihu od Ebu-Hurejrea navodi se da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (688) 'Čovjek govori: Moj imetak, moj imetak!'', a od imetka mu pripada samo: što pojede pa to uništi, obuče i podere, ili podijeli i proslijedi. Sve što je mimo toga, on će kad ode, drugome ostaviti." U Buharijinom Sahihu i Muslimovom Sahihu od Enesa se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (689) "Čovjek stari i oronjava, ali dvije osobine uz njega ostaju: pohlepa i nada u dug život." Ibn-Asakir u biografiji El-Ahnef ibn Kajsa prenosi da je nekom čovjeku, vidjevši ga kako u ruci drži dirhem rekao: "Čiji je ovo dirhem?" Kada je čovjek odgovorio: "Moj", rekao mu je: "Bit će tvoj ako ga utrošiš da bi kakvu nagradu zaslužio ili zahvalnost postigao." Zatim je citirao riječi pjesnika: "Ti si imetkov, ako ga čuvaš,a ako ga trošiš, imetak je tvoj."

tj. koji imetak skuplja i prebrojava

misli da će na Ovom svijetu vječno skupljati imetak.

Nije tako kao što on misli: "On će sigurno biti bačen u Hutamu!", tj. u Vatru koja sve ruši i pali.

Odgovor u komentaru u sljedećeg ajeta

koja će im živima srca paliti.

koja će im živima srca paliti.

za njima sklopljena “zatvorena”, ona će ih okruživati sa svih strana, kako smo ranije prokomentarisali u poglavlju "Grad".

za njima zatvorena, izduženim stupovima od plamena.

Allah Uzvišeni kaže: Oni koji zamjenjuju ono na što su se Allahu obavezali u pogledu slijeđenja Mu-hammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i navođenja nje­govih. osobina i misije ljudima, svojim lažnim zaklet­vama za bagatelnu cijenu, odnosno, ovosvjetske prolazne ponude,

"na drugom svijetu ni­kakva dobra neće imati", tj. nikakva dobitka.

"Na Sudnjem danu Allah s njima neće govoriti, niti će na njih pogledati!" Svojom milošću, niti će s njima Svojim lijepim govorom govoriti,

"niti će ih očistiti", tj. od grijeha i prljavština. Naprotiv, njih će uputiti u Vatru.

"Njima pripada kazna bolna!"

U vezi s ovim časnim ajetom ima više hadisa. Mi ćemo navesti neke:

1. Dvojica šejhova, El-Buharija i Muslim, navode predanje hadisa od A'meša, koji navodi od Šekika, a on od Abdullaha,1 koji kaže: Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, rekao je: /509/ "Ko se zakune zakletvom, pa slaže da bi uzurpirao imovinu musli­mana, kada se sretne s Allahom, On će biti srdit na njega!" Eš'as kaže: Tako mi Allaha, to se meni desilo. Između mene i jednog židova bilo je zemljište, pa mi je on uzurpirao zemlju, nakon čega sam otišao s njim Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji mi je rekao: "Imaš li siguran dokaz?" Rekao sam: "Ne." židov je rekao: "Kunem se!" Ja sam kazao: "Al­lahov Poslaniče, ako se zakune, moja imovina će otići!" Nakon toga je Allah Uzvišeni objavio ajet:

"Doista oni koji obavezu svoju prema Allahu i zaklet­ve svoje kupuju za nešto što malo vrijedi..."

1. Imam Ahmed navodi predanje od Adijja ibn Umejre al-Kindija, koji kaže: /510/ Jedan čovjek iz plemena Kinda po imenu Imru'ul-Kajs ibn Amir tužio je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nekog čovjeka iz Hadramevta zbog zemlje. On je presudio protiv čovjeka iz Hadramevta na osnovi do­kaza svjedočenja, a pošto ovaj nije imao dokaza, protiv Imru'ul-Kajsa presudu je donio na osnovi zak­letve. Čovjek iz Hadramevta tada je rekao: "Dao si mu, Allahov Poslaniče, da se zakune? Tako mi Gos­podara Kabe, moja zemlja je otišla!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je na to: "Ko se lažno zakune da bi prigrabio nečiju imovinu, kada se sretne s Allahom, On će biti na njega srdit!" Redža kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet:

"Doista oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje kupuju za nešto što malo vrije­di..." Imru'ul-Kajs je rekao: "Šta pripada onome ko to ostavi, Allahov Poslaniče?", odgovorio je: "Džennet!" Zatim je on rekao: "Onda budi svjedok da mu je svu ostavljam!"

1 To je Abdullah ibn Mesud.

Ovim nam Allah Veliki zabranjuje da idemo putem onih koji su se razilazili napuštajući rad na naređivanju dobra i zabranjivanju zla, i pored dokaza za to.

"Nikako ne misli za one koje raduje to što su uradili i koji vole biti pohvaljeni i za ono što nisu učinili..." Pod tim se misli na ljude koji se pretvaraju da mnogo daju iako to ne čine, na što ukazuje i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji se nalazi u dva sahiha: /614/ "Ko nešto ustvrdi lažno kako bi se prikazao kao veliki dobrotvor, Allah će mu umanjiti ono što već ima." U Sahihima također stoji: /615/ "Onaj koji se hvali onim što nije dao, isti je kao onaj koji obuče odjeću koju je dobio za lažno svjedočenje!"

El-Buhari navodi predanje od Ebu-Seida el-Hud­rija: /616/ "Kada bi krenuo Allahov Poslanik, sallalla­hu alejhi ve sellem, u boj, neki su licemjeri u to vri­jeme izostajali radujući se što ostaju nasuprot Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao iz boja, oni bi mu se ispričavali i kleli, a voljeli su i da budu poh­valjeni za ono što nisu učinili. Stoga je objavljen ajet:

“Nikako ne misli za one koje raduje to što su uradili i koji vole biti pohvaljeni i za ono što nisu učinili...'"  Ovako prenosi Muslim.

Ibn-Merdevejh navodi predanje od Sabita ibn Kajsa el-Ensarija, koji je rekao: /617/ "Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, strah me je da ne propad­nem!" "Zašto?", upitao je on. "Allah je zabranio čovjeku da voli biti hvaljen za ono što nije učinio, a ja volim pohvalu! Allah je zabranio oholost, a ja volim imati ljepotu; zabranio je da dižemo naše glasove iznad tvoga, a ja sam čovjek visokog glasa!" rekao je. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao mu je: "Zar ti ne želiš živjeti i hvaljen biti, poginuti kao šehid i u Džennet ući?" "Dakako, Allahov Poslaniče!", rekao je on. Nakon toga, on je živio, hvaljen bio i poginuo je kao šehid u bitki protiv Musejleme "Lašca".

"nikako ne misli da će se kazne sačuvati!", tj. ne misli da će se oni spasiti od kazne. Naprotiv, to će im biti sigurno. Zato Allah Uzvišeni kaže: "Njima pripada kazna bolna!"

U početku islama, ukoliko bi se utvrdilo jasnim dokazom da je žena učinila blud, stav je bio da se ona zatvori u kući i ne dozvoli joj se izlazak dok ne umre. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Za one od žena vaših koje preljubu počine", tj. blud,

" tražite da posvjedoče četverica od vas, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah neki put ne nađe." Put koji je Allah odredio jeste dokidanje prvotne odredbe. Ibn-Abbas, r.a., kaže: "Odredba je bila takva dok Allah nije objavio poglavlje 'En-Nur' i dokinuo je odredbom o bičevanju, odnosno kamenovanju." Isto tako prenosi se i od grupe tabiina da je to dokinuto tako da u tome postoji slaganje. Imam Ahmed navodi predanje od Ubadeta ibn es-Samita: /652/ - Kada bi dolazila objava Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ona bi na njega toliko uticala, pa bi mu lice izgledalo iscrpljeno. Tako mu je jednog dana Allah Uzvišeni poslao objavu, pa je nakon što je prestala dolaziti rekao: "Uzmite to od mene, jer Allah je njima dao put (izlaz): udatoj za udatu, nevinoj za nevinu. Udatoj stotinu udaraca i kamenovanje, a nevinoj stotinu udaraca, a zatim godinu izgnanstva!" To prenosi Muslim, te autori Sunena u više predanja...

Ibn-Hanbel ima stav u skladu s ovim hadisom, a to je objedinjavanje kazne bičevanja i kamenovanja u slučaju zinaluka udate žene, dok većina smatra da za takvu slijedi samo kamenovanje, navodeći da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kamenovao Maiza i Gamidiju i dvoje židova, a nije ih prije toga kaznio bičevanjem. Po njihovom mišljenju, to poka­zuje da bičevanje nije obavezno, nego je dokinuto. Allah to najbolje zna! Taberani navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: /653/ "Kada je objavljeno po­glavlje "En-Nisa", Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Nema zatočenja nakon objave sure En-Nisa."

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže:

"O vjernici, ne dozvoljava vam se da žene preko volje njihove nasljeđujete." Kada bi čovjek umro, njegovi prijatelji su imali pravo na njegovu ženu, pa ukoliko je neko htio, mogao ju je oženiti, za nekoga udati ili ne. Oni su imali veće pravo od njegove po­rodice, pa je objavljen ovaj ajet:

"O vjernici, ne dozvoljava vam se da žene preko volje njihove nasljeđujete." El-Buhari, Ebu-Da­vud, En-Nesa'i, Ibn-Merdevejh, Ibn Ebi-Hatim i drugi navode više hadisa i predanja s istim sadržajem. Ibn-
Džurejdž kaže: /660/ - Ikrime navodi: Ovaj ajet je objavljen u vezi sa Kubejšom bint Ma'n Ibn Asim Ibn Evs, kod koje je umro Ebu-Kajs ibn Eslet, pa joj se ponudio njegov sin. Tada je ona došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: "Allahov Poslaniče, nisam ja naslijedila svog muža, niti sam ostavljena, pa da se udam. Nakon toga je Allah obja­vio ovaj ajet." Es-Suddi navodi od Ebu-Malika: "Kada bi u vrijeme paganstva ženi umro muž, njen staratelj bi došao i na nju stavio ogrtač, pa ako bi on imao malodobnog sina ili brata, zadržao bi je dok ne odraste ili ona ne umre, kako bi je naslijedio. Ako bi ona pobjegla i došla kod svojih, a da na nju nije bacio svoj ogrtač, spasila bi se. Zato je Allah objavio ovaj ajet: لا "nije vam dozvoljeno da nasljeđujete..."

"i da im poteškoće pričinjavate s namjerom da nešto od onoga što ste im dali prisvojite", tj. da im napravite štetu kako bi vama ostalo ono što ste dali ili dio toga, odnosno, dio njihovih prava ili bilo šta što je na njihovu štetu. Abdullah ibn Mubarek kaže: - Riječi Allaha Uzvišenog: "Nije vam dozvoljeno da žene preko volje nji­hove nasljeđujete..." znače: "odnose se na vrijeme paganstva", a riječi: "i da im poteškoće pričinjavate..." u islamu;

"osim ako budu učinile jasni grijeh". Ibn-Mesud, Ibn-Abbas i grupa tabiina navode da se to odnosi na blud, tj. ako budu počinile blud. U tom slučaju treba vratiti svadbeni dar koji si toj ženi dao i to tako da je prisiliš da to ostavi, te da se rastaviš s njom. Ima mišljenja da se to odnosi na nepokornost žene i griješenje. U vezi s tim Ibn-Džerir kaže: "To obuhvaća sve: i blud, i griješenje, i nepokornost, i otrovnost jezika i sl." Znači, sve to opravdava grdnju i nezadovoljstvo sve dok se ona ne razriješi svih prava koja je imala, ili di­jela tih prava i dok se on ne razdvoji od nje. To je is­pravno, Allah to najbolje zna!; "S njima lijepo živite!" Znači: lijepo s njima govorite i postupajte prema svojim mogućnostima i činite im ono što biste željeli da se vama čini, jer Allah Uzvišeni kaže: "One imaju isto toliko prava koliko i obaveze na dobro." (2:228) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /661/ "Najbolji je od vas onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji od vas prema svojoj porodici!" U njegovom je moralu bilo da ima lijep odnos, da je uvijek dobro raspoložen, da lijepo i nježno postupa prema svojoj porodici, da ih bez škrtarenja opskrbljuje, da razvese­ljava svoje žene - tako da se nadmetao s Aišom u trčanju razveseljavajući je time. Svake noći sakupio bi svoje žene u kući u kojoj obitava, pa bi ponekad za­jedno večerali, a zatim bi svaka išla u svoj stan. Kada bi klanjao jaciju, išao bi u svoj dom, malo se zabavio s porodicom prije nego pođe na spavanje, pa bi ih time oraspoložio. Allah Uzvišeni kaže:

"Allahov Poslanik vama je bio divan uzor!" (60:6)

"A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da odvratnost osjećate prema nečemu u čemu je Allah veliko dobro dao!" To znači: ako budete strpljivi i izdržite uprkos odvrat­nosti, možda će u tome biti veliko dobro na ovome i onome svijetu. U vezi s ovim ajetom Ibn-Abbas kaže: "To znači da bude nježan prema njoj, pa dobije od nje dijete, u kojemu je veliko dobro!"

Allah Uzvišeni kaže: ... "A onaj među vama koji nema mogućnosti...", tj. imetka i mogućnosti ..."...da se oženi slobodnom vjernicom", tj. slo­bodnim i čednim vjernicama,

"eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice", tj. oženite se robinjama - vjernicama koje su u posjedu vjernika. Zato Allah Uzvišeni kaže: "od robinja vaših, vjernica." Ibn-Abbas i neki drugi ističu: "Neka se oženi nekom od robinja vjernika!" Nakon toga stoji digresija u kojoj Allah Uzvišeni kaže: "a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje vaše, jer jedni ste od drugih." On zna suštinu stvari. Zatim, Allah Uzvišeni kaže: "I ženite se s njima uz odobrenje vlasnika njiho­vih", čime ukazuje da je gospodar zaštitnik svoje robinje, pa se ona ne može udati bez njegovog odo­brenja, kao što je staratelj i svoga roba, koji se ne može oženiti bez njegova odobrenja. U hadisu stoji: /683/ "Ako se rob oženi bez odobrenja svoga sta­ratelja, on je razvratnik" (bludnik). Ako je vlasnik robinje žena, oženit će je onaj kome ona dozvoli, jer u hadisu stoji: /684/ "Žena ne može udati ženu, niti sebe, jer bludnica je ona koja sebe uda!"

"i dajte im vjenčane darove kako je uobičajeno!" Platite im njihove vjenčane darove svojevoljno i ne škrtarite pri tome kako biste ih time omalovažili zato što su robinje u posjedu; "ako su čedne", tj. čiste od bluda, u koji ne ulaze. Zato, nakon toga kaže: "a nisu preljubnice", tj. javne bludnice,

"niti imaju ljubavnike", tj. in­timne prijatelje, jer Allah je zabranio da se žene, ako su takve.

"A ako one budu udate, pa počine, razvrat neka se kazne polovinom kazne propisane za slobod­ne žene." Učači Kur'ana razilaze se u pogledu čitanja riječi: pa neki kažu da se pod "čednošću" misli na islam. Allah najbolje zna, ali je jasno da to znači "udaju" budući da kontekst ajeta na to upućuje. Allah Uzvišeni kaže:

"A onaj među vama koji nema mogućnosti oženiti se slobodnom vjernicom, on može one koje su u vašem vlasništvu, robinje vaše vjernice." Prema tome, širi kontekst odnosi se "A ako one budu udane...", tj. ako se udaju, kako to tumače Ibn-Abbas i drugi.

Postoje razilaženja u pogledu kažnjavanja robinje ukoliko ona učini blud: većina učenjaka tvrdi da uko­liko robinja počini blud, slijedi joj kazna od pedeset udaraca bičem, bez obzira bila muslimanka ili nevjernica, udana ili neudana, iako širi smisao ajeta ukazuje da nema kazne za neudanu robinju koja počini blud, u čemu su glavne razlike. Većina učenjaka kaže: "Nema sumnje da ono što je kazano stoji ispred onoga što se podrazumijeva!" Postoji više hadisa koji ukazuju na kaznu nad robinjom, pa smo to pretpostavili općem smislu ajeta. Među tim je hadisima i predanje koje navodi Muslim u svom Sa­hihu od Alije, r.a., koji je govorio: /685/ "O ljudi, izvršite kazne nad vašim robinjama, nad onim od njih koje su udane kao i nad onima koje nisu. Naime, jedna robinja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počinila je blud, pa mi je on naredio da je bičujem. Međutim, pošto je ona bila u periodu tek nakon pranja poslije porođaja, pobojao sam se to učiniti kako je ne bih ubio, pa sam to rekao Allaho­vom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on mi je rekao: 'Dobro si učinio, ostavi je dok se ne oporavi!'"

Od Ebu-Hurejrea navodi se da je rekao: - Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /686/ "Ako robinja nekog od vas počini blud i to se utvrdi, neka je kazni bičevanjem i neka je ne pretjerano ne grdi! Ako, potom, ponovo počini blud, neka je kazni bičevanjem i ne grdi mnogo! Ako međutim ponovo počini blud i to se utvrdi, neka je proda, pa makar za uže od kose!" Kod Muslima stoji: /687/ "Ako tri puta počini blud, neka je četvrti put proda!" Malik navodi predanje s lancem od Abdulla­ha ibn Abbasa ibn Ebi-Rebi'e el-Mahzumija, koji kaže: "Omer ibn Hattab mi je naredio, pa sam zajedno sa mladićima iz Kurejša kaznio sa po pedeset bičeva svaku robinju za blud!"

Ima mišljenja da za robinju nema kazne prije udaje, nego da se treba samo istući kako bi to od­gojno na nju djelovalo. To se zasniva na općem značenju ajeta koje je uvjetno, što je za većinu dokaz koji oni navode. U hadisu Ebu-Hurejrea i Zejda ibn Halida stoji: /688/ da je Allahovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem, postavljeno pitanje u vezi s robinjom ukoliko počini blud a nije udata, pa je on odgovorio: "Ako počini blud, kaznite je, a potom, ako ponovo to učini, bičujte je, a zatim je prodajte, makar i za pletenicu!" To navode autori Sahiha, a u tom pogledu još je jasnije predanje koje navodi Seid ibn Mensur s lancem od Ibn-Abbasa, koji kaže: - Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /689/ "Za robinju nema kazne bičevanjem dok se ne uda, tj. ne bude udana, a kada se uda, nju slijedi polovina od onoga što slijedi slobodne udane žene!" Međutim, Ebu-Huzejme navodi da se to pogrešno njemu pripisuje, nego da je to stav Ibn-Abbasa, a to navode i Bejheki te niz drugih. Allah najbolje zna šta je ispravno!1

"To je za onoga od vas koji se boji razvrata." To znači da se brak dozvo­ljava s robinjama uz navedene uvjete za onoga ko se za sebe boji da ne počini blud, pa ne može izdržati bez seksualnog odnosa, te se zbog svega toga pokvari. U tom slučaju, on se može oženiti robinjom. Ako on međutim to ne učini, i protiv svojih strasti se bori kako ne bi počinio blud, za njega je bolje, jer će njegova djeca u slučaju ženidbe s njom, biti robovi njenog gospodara...! Zato, Allah Uzvišeni kaže:

"a bolje vam je da se uzdržite, jer Allah prašta i milostiv je!" Većina učenjaka navode da se ovaj ajet odnosi općenito na slobodne žene i na robinje, a Allah to najbolje zna!

1 Najprihvatljivije je - a Allah to najbolje zna! - mišljenje većine učenjaka budući da postoje vjerodostojni hadisi da se treba kazniti sa pedeset štapova, bez obzira bila udata ili neudata, kao što je navedeno u hadisu Alije, r.a., jer se hadisi Alije i Omera odnose na događaje koji su se desili.

"Ako se budete klonili velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo vam pokriti vaša loša djela." To znači, ukoliko se budete klonuli velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo vam pokriti manje grijehove i uvesti vas u Džennet. U tom smislu i kaže: "i u divno mjesto vas uvesti!" U vezi sa ovim časnim ajetom postoji više hadisa, od kojih ćemo navesti neke:

Imam Ahmed navodi predanje od Selmana el-Farisije, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je: /695/ "Znaš li šta je to petak?" Odgovorio sam: "To je dan u kojem je Allah sastavio (stvorio) vašeg prapretka!" Zatim je rekao: "Ali ja znam šta je petak! Ako se čovjek očisti, pa kada dođe džuma šuti dok imam ne obavi namaz, to će mu biti nadoknada od toga dana do slijedeće džume, ukoli­ko se kloni velikih grijeha!" Slično predanje od Sel­mana el-Farisije navodi i El-Buhari, ali sa drugim lancem predanja.

Ebu-Dža'fer navodi predanje od Ebu-Hurejre i Ebu-Seida, koji kažu: /696/ - Jednog dana govorio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši tri puta: Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život!, a zatim je pao ničice, pa smo to i mi učinili, i počeo plakati dok mi nismo znali zašto se zakleo! Za­tim je podigao glavu veselog lica, pa nam je to bilo draže od bilo kakvog blaga, pa je rekao: "Nema roba koji klanja pet dnevnih namaza, posti ramazan, daje zekat i izbjegava sedam velikih grijeha, a da mu se neće otvoriti vrata Dženneta, pa će mu se kazati: Ulazi s mirom!" Ovako navode En-Nesa'i, El-Hakim u svom "Mustedreku", Ibn-Hajjan u svom "Sahihu", a El-Hakim kaže: "Sahih (vjerodostojan) hadis u skladu s uvjetima dvojice šejhova (autoriteta), koji ga ne na­vode."

Komentar ovih sedam velikih grijeha

Prema hadisu koji se navodi u oba Sahiha od Ebu-Hurejre, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: /697/ "Klonite se sedam velikih grije­ha!" Neko je rekao: "Allahov Poslaniče, koji su to gri­jesi?" On je odgovorio: "Pridruživanje nečega Allahu /širk/, ubistvo osobe, koje je Allah zabranio osim s razlogom, vradžbine /sihr/, uzimanje kamate, pris­vajanje imovine siročeta, bježanje s bojnog polja i potvaranje čednih i povučenih vjernica!"

Navođenje ovih sedam prijestupa kao velikih gri­jeha ne negira druge, kao što ćemo to pokazati hadisima kojima se to dokazuje. Neki ashabi i tabiini navode kao primjer: te'arrub, što označava čovjeka koji napusti svoj dom samo da bi dobio ratni plijen, a dužan je da se bori, a kada dođe po plijen - napusti borbu i vrati se u pustinju živjeti kao beduin, zatim neposlušnost roditeljima, skrnavljenje Časnog hrama, naše kible za žive i mrtve, grijeh onoga koji se izru­guje,1 plač roditelja zbog neposlušnosti djece, laž i lažno svjedočenje, ubistvo djeteta, pijenje alkohola, lažna zakletva, psovanje oca jedan drugom i psova­nje majke! Neki ashabi kažu: "To je kao i sastavljanje dva namaza bez razloga, izostavljanje namaza, sa­mouvjerenost od Allahove zamke, gubljenje nade u Allahovu milost, blud, krađa, šteta oporukom, varanje te prodaja obaveze prema Allahu za bagatel­nu cijenu!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: "Zašto stavljate one koji obavezu prema Allahu prodaju za bagatelnu cijenu na kraj ajeta?"

Neki pripadnici Selefa kažu: "Napuštanje džemata, kršenje ugovora, sprečavanje korištenja viška vode nakon navodnjavanja, nedozvoljavanje korištenja mužjaka osim uz naknadu, te potvora." Ebul-Kasim Abdulkerim ibn Muhammed er-Rafi'i u svom djelu "Eš-Šerhul-kebir" u poglavlju o svjedočenjima kaže: "Ashabi, r.a., razilaze se, kako u pogledu određenja velikih grijeha, tako i razlike između njih i malih grijeha. Neki od njih velike gri­jehe objašnjavaju ovako:

- prvo, to je grijeh koji obavezno pretpostavlja kaznu,

- drugo, to je grijeh koji počiniocu donosi žestoku prijetnju na osnovi teksta Knjige u sunneta, što je najčešće. Prvo određenje je vjerovatnije, ali drugo is­pravnije.

- treće, navode Imamul-Haremejn u "Iršadu" te neki drugi: "Svako zlo djelo koje ukazuje na nedovo­ljnu brigu počinioca za vjeru i slabost vjere, u suprot­nosti je sa pravičnošću.

- četvrto, navodi El-Kadi Ebu-Seid el-Herevi: "veliki je grijeh svaki čin koji je zabranjen tekstom Knjige, odnosno svaki grijeh koji pretpostavlja određenu kaznu, kao što je smrtna kazna i sl. te napuštanje bilo koje obavezne dužnosti, i laž pri svjedočenju, prenošenju i zakletvi!"

To oni zasigurno navode, a potom on kaže: - El-Kadi er-Revejani to tumači, pa kaže: "Velikih grijeha je sedam, a to su: ubistvo čovjeka bez razloga, blud, homoseksualizam, pijenje alkohola, krađa, nasilno prisvajanje nečije imovine i potvora." U "Šamilu" uz ovih sedam spomenutih on dodaje lažno svjedočenje, a autor djela "El-'Udde" tome dodaje još uzi­manje kamate, mršenje uz ramazan bez razloga, bes­tidnu zakletvu, prekidanje rodbinskih veza, neposlušnost roditeljima, bijeg s bojnog polja, pris­vajanje imovine siročeta, varanje na vagi, obavljanje namaza prije njegovog vremena, odnosno nakon njegovog vremena, udaranje muslimana bez razloga, namjerno laganje na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, psovanje ashaba, prikrivanje svjedočenja bez razloga, uzimanje mita, rukovođenje žena muškarcima, potvora kod vlasti, sprečavanje zekata, napuštanje navođenja na dobro i odvraćanja od zla ukoliko ima mogućnosti, zaboravljanje Kur'ana nakon što se nauči, spaljivanje životinje, nedozvoljavanje ženi da bude sa svojim mužem bez razloga, gubljenje nade u Allahovu milost i nerealna sigurnost od Allahove zamke. Tome se dodaje i mržnja prema učenim osobama i znalcima Kur'ana, te puštanje žene na paganski način (zihar), jedenje svinjskog mesa i mesa lešine, izuzev u nuždi. Er-Rafi'i kaže: "Za neke od ovdje navedenih radnji ima mjesta za dileme!" Međutim, treba reći da je o velikim grije­sima napisano više djela, među kojima je i tekst našeg šejha Hafiza Ebu-Abdullaha ez-Zehebija, koji je nabrojao oko sedamdeset velikih grijehova. Ukoliko se pak kaže da je veliki grijeh onaj grijeh za koji Za­konodavac prijeti kažnjavanjem Vatrom, kao što na­vode Ibn-Abbas i drugi, te što je na tom tragu, onda ih ima mnogo. Ako se pak kaže da je to sve što je Al­lah zabranio, ima ih još puno više, ali Allah to najbo­lje zna!

Kada su pred Ibn-Abbasom naveli velike grijehe kazavši da ih ima sedam, on je rekao: "Ima ih više od sedam i još sedam!" Ne znam koliko puta je to po­novio. Ibn Ebi-Hatim navodi od Tavusa da je rekao: - Pitao sam Ibn-Abbasa: "Kojih je to sedam velikih gri­jeha?" On je odgovorio: "Bliži su broju sedamdeset nego broju sedam!"

1 Ili je to ironija i sarkazam prema ljudima ili kuluk u kojem se ljudi iznajme da rade bez naknade? Nama se čini da je vjerovatnije da je to ironija i ismijavanje ljudi iako može biti i oboje. Allah to najbolje zna!

Imam Ahmed navodi predanje od Mudžahida, koji kaže da je Ummi-Selema rekla: /698/ "Allahov Poslaniče, ljudi idu u boj, a mi ne, ali nama pripada polovina nasljedstva!" Nakon toga je Allah Uzvišeni objavio: "I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlik­ovao nad drugima...!" Predanje navode Tirmizi i drugi. U drugom predanju koje navode Ibn Ebi-Hatim, Ibn-Džerir, Ibn-Merdevejh i El-Hakim u svom "Mustedreku" od Mudžhida prenosi se da je Ummi-Selema rekla: /699/ "Allahov Poslaniče, mi se ne borimo i ne postajemo šehidi, a nasljedstvo se ne prekida!" Nakon toga objavljen je navedeni ajet, a potom je Allah Uzvišeni objavio:

"Nijednom djelatniku između vas, bio muškarac ili žena, djelo neću poništiti" (3:195) U vezi sa navedenim ajetom, Ali ibn Ebi-Talha prenosi da je Ibn-Abbas rekao: - Ne treba čovjek da poželi nešto i kaže: "Da je meni imovinu tog i tog čovjeka i njegovu porodicu!" To je Allah zabranio, nego neka Allaha moli za Njegovo obilje!" To je sasvim jasno i iz ajeta, a nije proturječno ni sa slijedećim hadisom u Sahihu: /700/ - Nema zavisti samo u dvije stvari: kada npr. čovjeku kojem je Allah dao imetak, pa ga on podstakne da ga iskoristi za is­tinu, drugi čovjek kaže: "Da imam bogdo koliko on, i ja bih tako uradio!" Njima obojici pripada ista nagra­da!... To je nešto što navedeni ajet nije zabranio, a hadis podstiče da se požele slične blagodati. Allah Uzvišeni kaže:

"I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odli­kovao nad drugima...!", tj. u općim i vjerskim stvarima.

"Muškarcima pripada udio za ono što zarade, a ženama udio za ono što one zarade!" Svako od njih ima nagradu za djelo koje je učinilo, pa ako je učinilo dobro - imat će za nagradu dobro, a ako je učinilo zlo - imat će zlo, što navodi Ibn-Džerir. Ima mišljenja "da se to odnosi na nasljedstvo", tj. da sva­kome pripada odgovarajuće nasljedstvo, što navodi Ibn-Abbas. Nakon toga, Allah Uzvišeni upućuje na ono što je dobro za ljude, pa kaže:

"I molite Allaha za obilje Njegovo!" Znači, ne želite ono čime smo vas odli­kovali jedne nad drugima, jer ta želja ničemu ne ko­risti; nego molite Me za Moju milost. Ja ću vam dati, jer Ja sam Plemenit i Darovalac." Ebu-Nuajm navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /701/ "Molite Al­laha za Njegovu milost i obilje, jer Allah doista voli da Mu se upućuju molbe! Allahu je najdraži rob onaj koji želi utjehu!"

Zatim, Allah Uzvišeni kaže:

“Allah, doista, sve dobro zna!" On zna ko zaslužuje ovaj svijet, pa mu ga daje; ko zaslužuje siromaštvo, pa ga čini siromašnim; ko zaslužuje drugi svijet, pa mu ga dosuđuje; ko zaslužuje poniženje, pa ga ponižava ne dajući mu dobro niti razloge dobra. Zato On i kaže:

"Allah, doista, sve dobro zna!"

Allah Uzvišeni zapovijeda da se ibadet čini samo Njemu, Koji nema suparnika, jer On je Tvorac, Skrbnik, Blagodarilac i Dobrotvor prema Svojim stvorenjima, u svako vrijeme i na svakome mjestu i On Jedini zaslužuje da samo Njega vjeruju i ne pri­družuju Mu nikoga od stvorenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Muazu ibn Džebelu: /711/ "Znaš li kakvo je pravo Allaha u od­nosu na robove?" On je odgovorio: "Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju!" Vjerovjesnik je rekao: "Da se Njemu samo klanjaju i ništa Mu ne pridružuju!" Zatim je upitao: "A znaš li kakvo je pravo robova u odnosu na Allaha, ukoliko to budu činili?" "Da ih ne kazni!", odgovorio je. Nakon toga on mu je savjeto­vao da dobro čini prema roditeljima, koje je Allah Uzvišeni učinio uzrokom izlaska iz nepostojanja u postojanje, zbog čega često, uz klanjanje Njemu, na­vodi i dobročinstvo roditeljima, kao u slijedećim riječima: "da bi bio zahvalan Meni i roditeljima svojim!" (31:14), od­nosno: Gos­podar tvoj nalaže da samo Njemu ibadet činite, i da roditeljima dobro činite!" (17:23) Na to se zatim ve­zuju rođaci, kao što stoji i u hadisu: /712/ "Milostinja prema siromahu je - milostinja, a prema rodbini - milostinja i rodbinska veza!" Nakon toga, Allah Uzvišeni kaže: "i siročadima", jer oni su iz­gubili onoga ko bi izvršavao njihove potrebe i izdržavao ih. Stoga je Allah naredio dobročinstvo i nježnost prema njima. Zatim kaže: "i si­romasima". To su oni koji su u nuždi i nisu u stanju naći ko će zadovoljiti njihove potrebe, pa Allah naređuje da im se pomogne kako bi se zadovoljile njihove potrebe i prestale teškoće. U vezi sa siroma­sima i bijednicima bit će govora više u poglavlju "El-Berae", br. 9, tj. "Et-Tevbe"

"...i komšiji bližnjem, i komšiji daljnjem". Ibn-Abbas kaže: "Bližnji komšija je onaj komšija sa kojim si u srodstvu, a daljnji onaj sa kojim nisi u srodstvu!"

Imam Ahmed navodi predanje od Abdullaha ibn Omera, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /713/ "Džibril mi je toliko preporučivao komšiju, da sam pomislio da će ga odrediti kao nasljednika!" To navode autori dva Sa­hiha, a prenose i Tirmizia i Ebu-Davud. Ahmed na­vodi predanje od Abdullaha ibn Amra ibn Asa, koji prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /714/ "Najbolji su drugovi kod Allaha oni koji su najbolji prema svom drugu, a najbolji je komšija onaj koji je najbolji prema svom komšiji!"

Imam Ahmed navodi predanje od Aiše, koja kaže da je pitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /715/ "Imam dvojicu komšija, pa kome da dam dar?" Odgovorio je: "Onome čija su ti vrata bliža!" Prenosi El-Buhari.

"...i drugu pored tebe". Od Alije i ibn Mesuda navodi se kako kažu "da je to su­pruga!"; "i putniku", a to je onaj koji pored tebe naiđe kao putnik namjernik. O tome će biti govora opširnije u poglavlju: "El-Berae" "U Alaha se uzdamo i na Njega se oslanjamo."

"...i onome koji je u vašem posjedu!" To se odnosi na robove. Naime, rob ima slabe mogućnosti, jer je zarobljen, u rukama je ljudi. To potvrđuju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem, prilikom bolesti pred smrt: /716/ "Čuvajte namaz, namaz i ono što je u vašem posjedu!"

Muslim navodi predanje od Abdullaha ibn Amra: /717/ da je rekao svome upravitelju: "Da li si robo­vima dao hranu?" "Ne!", odgovorio je. Zatim mu je rekao: - Idi i daj im, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dovoljan je čovjeku grijeh da ne da hranu onome ko mu je u posjedu!"

"Allah, doista, ne voli one koji se ohole i hvališu!" To se odno­si na one koji su samohvaljivi, narcisoidni i oholi prema drugim ljudima, pa misle da su bolji od njih. Ti su za sebe veliki, ali su za Allaha mali i niski. Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od jednog čovjeka iz Benu-Hedžima, koji kaže: - Rekao sam: "Daj mi savjet, Allahov Poslaniče!" On je rekao: /718/ "Čuvaj se prepuštanja donjeg dijela odjeće (preko članaka) jer je njeno prepuštanje oholost, a Allah ne voli ohole!"

Allah Uzvišeni ovo govori prekoravajući one koji škrtare svojim imecima i ne troše ih za ono što im je Allah naredio, kao što je: dobročinstvo roditeljima, rodbini, siročadima, siromasima, bližnjim komšijama, daljnjim komšijama, drugu uz sebe, putniku i zarobljenicima koji su u posjedu, ne plaćaju Allahovu obavezu za to, a uz to i od drugih ljudi traže da budu škrti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /719/ "Koja je bolest veća od škrtosti!?" Zatim kaže: /720/ "Čuvajte se tvrdičluka, jer to je upropas­tilo one prije vas! Navelo ih je na prekid odnosa sa svojima, pa su to učinili, navelo ih je na razvrat, pa su to činili!"

"i koji kriju ono što im je Allah iz obilja Svoga darovao." Jer, škrtac poriče blagodati Allahove i to ne pokazuje ni na svojoj odjeći, ni u jelu, ni u davanjima. Zato Allah Uzvišeni upozorava: "a Mi smo nevjernicima pripremili kaznu sramnu!" Naime, nevjerstvo (kufr) predstavlja pokrivanje istine, a i škrtac pokriva Allahove blagodati koje mu je dao, pa je on kafir, tj. onaj koji pokriva Allahove blagodati prema njemu! U hadisu stoji: /721/ "Kada Allah da neku blagodat Svome robu, On voli da se njen trag osjeti na njemu!" Sadržaj ajeta je škrtarenje imetkom iako tu ulazi i škrtarenje znanjem, jer se ovdje govori o trošenju na svoje rođake i slabe, o čemu govori i sljedeći ajet iste sure.

Allah Uzvišeni zabranjuje Svojim robovima, vjer­nicima da obavljaju namaz kada su pijani i kada ne zna onaj koji klanja šta govori, da se približavaju mjestima u kojima se obavlja namaz, a to su džamije, kada su nečisti (džunubi) izuzev ako prelaze od vrata do vrata bez zadržavanja. To je bilo prije zabrane alkohola na što ukazuje i hadis koji smo naveli u po­glavlju "El-Bekare", a uz riječi Allaha Uzvišenog:

 "Pitaju te o vinu i kocki...!" (2:219).[1] Naime, to je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio Omeru i rekao: "Allahu naš, daj nam o vinu Jasni dokaz!" Kada je objavljen ovaj ajet, proučio mu ga je i rekao: "Naš Allahu, daj nam o vinu Jasan dokaz!" Tako oni nisu pili vino u vrijeme namaza sve dok nije objavljen ajet:

"O vjernici, vino, kocka, kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari i šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste spašeni bili"  do riječi: "...pa hoćete li se toga okaniti?" (5:90 - 91) Potom je Omer rekao: "Završili smo, završili!" U predanju Israila, u vezi s pi­tanjem zabrane alkohola, od Omera ibn Hattaba se navode ove riječi: "Zatim je objavljen ajet u poglavlju 'En-Nisa':

"O vjernici, ne približujte se namazu dok ste pijani i dok ne budete znali šta govori­te...", pa je mujezin Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi pozivao na namaz, govorio: /726/ "Neka u namaz nikako ne pristupa ko je pijan!" To je predanje Ebu-Davudovo.

Povodom objave ovoga ajeta, Ibn Ebi-Šejbe na­vodi predanje Ibn Ebi-Hatima, koji to prenosi od Mus'aba ibn Sa'da, te navodi da je Sa'd rekao: /727/ "Objavljena su četiri ajeta kada je jedan ensarija pri­premio  hranu i pozvao neke muhadžire i ensarije. Jeli smo i pili dok se nismo opili, pa smo se počeli hvali­sati."   Tada  je  jedan čovjek uzeo čeljust deve i zabio u nos Sa'du tako da je Sa'd ostao probijenog nosa. To je bilo prije zabrane vina, pa je Allah objavio ajet:

"O vjernici, ne približujte se namazu..."  Hadis se u cjelini navodi kod Muslima, a prenose ga i autori "Sunena" izuzev Ibn-Madžea.

Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Alije ibn Ebi-Taliba, koji kaže: /728/ "Abdurrahman ibn 'Avf nam je pripremio hranu i pozvao nas, pa smo se napili vina koje nas je dobro uhvatilo. Tada sam klanjao namaz, a jednoga su stavili naprijed i on je učio: O nevjernici, ja ne obožavam ono što vi obožavate, a mi obožavamo što vi obožavate! Onda je Allah obja­vio:

"O vjernici, ne približujte se namazu dok ste pijani i dok ne budete znali šta govori­te..."  Ovako navodi Tirmizi i kaže da je hasen-sahih. U predanju Ibn-Džerira navodi se da je učač bio Ab­durrahman ibn Avf, dok u drugom njegovom predanju stoji da je to bio Alija ibn Ebi et-Talib. Allah to najbolje zna!

 "dok ne budete znali šta govorite..." Ovo je najbolje što je rečeno u vezi s pijanim čovjekom, jer on ne zna šta govori budući da se u pijanstvu miješa učenje s odsustvom razuma i skrušenosti! Imam Ahmed navodi predanje od Enesa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /729/ "Ako neko od vas zadrijema dok klanja, neka se izdvoji i neka odspava, da bi znao šta govori!" To navode El-Buhari i En-Nesa'i, ali ne i Muslim. U nekim verzijama stoji: /730/ "jer može sam sebe grditi umjesto moliti za oprost!"

"i kada ste džunubi, osim ako prelazite put, sve dok se ne okupate." To znači, ne ulazite u džamiju kada ste džunubi, tj. nečisti, osim da prijeđete put, prola­zeći bez zadržavanja. To navode Ibn-Abbas i skupina ashaba i tabiina. U Sahihu Muslimovom stoji da je Aiša, r.a., rekla: - Jednom mi je Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, rekao: /731/ "Dodaj mi hasuru iz džamije!", pa sam mu kazala: "Imam pranje!, a on je rekao: "Pranje ti nije u rukama!" Od Ebu-Hurejrea navodi se slično predanje, a to ukazuje da je dozvoljeno da žena s mjesečnim pranjem, od­nosno, pranjem poslije porođaja, prođe kroz džamiju. Allah to najbolje zna! Neki učenjaci tvrde da je dozvoljeno ženi s pranjem da prođe ukoliko je sigurno da ništa neće uprljati. U protivnom, to joj je zabranjeno. Većina imama (autoriteta) na osnovi ovog ajeta dokazuje da je onome ko je nečist zabranjeno zadržavanje u džamiji, a u tom smislu postoji i drugi hadis koji prenosi Ibn Ebi-Hatim od Alije: - U vezi s riječima:

 "niti kada ste džunubi, osim ako prelazite put..."  on kaže: "Ne može pristupiti namazu osim ako je putnik, pa postane nečist i ne nađe vode, pa klanja tako dok ne pronađe vodu!" To se dokazuje hadisom čije predanje navode Ahmed i autori "Sunena" od Ebu-Zerra, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /732/ "Čista zemlja je sred­stvo  čišćenja muslimana ako ne pronađeš  vodu i de­set godina. Ukoliko pak pronađeš vodu, njom potari svoje tijelo, jer to je za tebe bolje!" U vezi s tim, Ibn-Džerir navodi dva mišljenja: prvo, da riječi:

 "niti kada ste džunubi, osim ako prelazite put..."  znače: osim onoga koji tu prelazi put,[2]  jer je već objašnjena pozicija putnika, kada je nečist, a nema vode, riječima Uzvišenog:

 "a ako ste bolesni ili na putu" (2:43) tako da je time poznato ukoliko bi se riječi: "niti kada ste džunubi, osim ako prelazite put..." odnosile na putnika, ne bi imalo smisla ponavljanje riječi:

 "a ako ste bolesni ili na putu", o čemu je bilo govora ranije. To što on ističe, stav je i većine učenjaka, a vidi se i iz teksta ajeta. Allah to najbolje zna!

"...dok se ne okupate".  To je do­kaz stavu Ebu-Hanife, Malika i Šafije da je džunubu (nečistom) zabranjeno zadržavati se u džamiji dok se ne okupa, ili ne uzme tejemmum - ako nema vode ili je ne može koristiti. Imam Ahmed pak smatra da je džunubu dozvoljeno zadržavati se u džamiji ukoliko uzme abdest. Prema predanju koje navode on i Seid ibn Mensur u njegovom "Sunenu" sa vjerodostojnim lancem, ashabi su tako činili. Tako, Seid ibn Mensur prenosi od Ata'a ibn Jesara, koji kaže: /733/ "Vidio sam neke ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alej­hi ve sellem, kako sjede u džamiji kako se abdeste, iako su nečisti!" Ovo je vjerodostojan (sahih) lanac prema uvjetima Muslima, a Allah to najbolje zna!

"A ako ste bolesni, ili na putu, ili ako je neko od vas došao nakon nužde, ili ako ste bili u dodiru sa ženama, a ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotaknite!" Što se tiče bolesti koja dozvoljava uzimanje tejemmuma, to je bolest u kojoj postoji bojazan da korištenjem vode ne dođe do štete ili izobličenja određenog or­gana ili produženja ozdravljenja. Ima učenjaka, međutim, koji dozvoljavaju tejemmum samom bolešću na osnovi općeg značenja ajeta. Što se pak tiče puta, to je poznato bez obzira bio dug ili kratak.

"ili ako je neko od vas došao nakon nužde", a to je mala nečistoća;

 "ili ako ste se sastajali sa ženama". Ima čitanja: i komentatori se razilaze u pogledu značenja takvih čitanja. Postoje dva mišljenja: Prvo, da je to aluzija na seksualni od­nos,  jer Allah Uzvišeni kaže:

 "A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili." (2:237) Zatim kaže:

 "O vjernici, kada se sa vjernicama vjenčate, a onda ih prije stupanja u bračni odnos pustite, vi nemate pravo da one provedu vrijeme čekanja koje ćete vi brojati!" (33:49) Ibn Ebi-Hatim navodi predanje u vezi s riječima Allaha Uzvišenog: "ili ako ste bili u dodi­ru sa ženama" od Ibn-Abbasa, koji kaže: "To je sastajanje (seksualni odnos)." Alija, Ubejj ibn Ka'b i grupa tabiina navode slično predanje, a Ibn-Džerir prenosi od Seida ibn Džubejra, koji to prenosi od Ibn-Abbasa, "da je dodir, diranje i direktni odnos, ustvari seksualni odnos, ali je Allah naveo izraz koji je sam htio!" Drugo: ostali ističu da Allah pod tim misli na svaki dodir rukom ili drugim organom, tako da je nakon svakog dodira žene od muškarca obavezan abdest. Od Abdullaha ibn Mesuda navodi se da je rekao: "Dodir je sve izuzev seksualnog odnosa!" Za­tim: "Poljubac je dodir i za njega je potreban abdest!" On je, također, govorio:

 "ili ako ste bili u dodiru sa ženama" odnosi se na dodir! Za Ibn-Omera se na­vodi da je uzimao abdest nakon poljupca žene. To se također navodi od Ibn-Omera, Ebu-Osmana En-Nehdija, Ebu-Ubejde, tj. Ibn-Abdullaha ibn Mesuda i drugih tabiina, a i od Omera ibn Hattaba prenosi se sličan stav. Istaknuo bih da se od njega navodi i drugo predanje, prema kojem bi on poljubio ženu, zatim klanjao ne mijenjajući abdest. Prema tome, od njega se navode različita predanja dok je stav o pot­rebi abdesta nakon dodira ustvari stav Šafije i njego­vih  učenika, zatim Malika, a poznat je i od Ahmeda ibn Hanbela. Oni koji to zastupaju kažu: "Ovaj ajet se čita , a  "dodir" se koristi za dodir ili opip rukom. Allah Uzvišeni kaže:

 "A i da ti Knjigu u svitku papira spustimo i da je oni rukama dodirnu!" (6:7), tj. da je opipaju. U vjerodostojnom hadisu stoji: /734/ "A blud ruke je dodir!", dok se u dva Sahiha navodi: /735/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je kupo­prodaju kada kupac ili prodavač uhvati (dodirne) odjeću drugoga!"[3]

Isto tako, oni navode hadise koji bilježi Ahmed od Muaza, a u njemu stoji: /736/ da je neki čovjek činio sa svojom ženom sve osim seksualnog odnosa, pa je za to pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je rekao: "Abdesti se, a potom kla­njaj!" Mu'az kaže: - Na to sam ja pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Da li se to od­nosi posebno na mene ili na sve vjernike?" Odgovo­rio  mu je: "Dakako, na sve vjernike!" To prenosi Tir­mizi uz napomenu da nije "muttesil" (s neprekinutim lancem) te Nesa'i, koji ga navodi od Abdurrahmana ibn Ebi Lejle kao mursel (predanje tabiina). Oni kažu: "Pa mu je zapovjedio da uzme abdest budući da je dirao ženu iako nije imao s njom seksualni odnos!" Navodi se da hadis ima prekinut lanac između Ebu-Lejle i Muaza, te da mu je, vjerovatno, naredio da uzme abdest i klanja propisani namaz, kao što stoji u hadisu Siddika:

/737/ "Nema roba koji napravi gri­jeh,  a potom uzme abdest i klanja dva rekata, da mu Allah neće oprostiti!" Zatim, Ibn-Džerir kaže: - Bliže je ispravnosti od navedena dva mišljenja ono koje tvrdi da riječima: "ili ako ste bili u dodi­ru sa ženama" Allah Uzvišeni ukazuje na seksualni odnos, a ne neki drugi dodir, jer u vjerodostojnom predanju od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji da je on poljubio jednu od svojih žena, a potom klanjao ne uzimajući abdest! Usto, on navodi predanje od Urveta, koji prenosi od Aiše, r.a., da je rekla:

/738/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem,  uzeo bi abdest, a potom bi poljubio i klanjao ne obnavljajući abdest!" Zatim, Ibn-Džerir navodi predanje od Habiba, koji navodi predanje od Urveta, a on od Aiše:

/739/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio bi neku od svojih žena i nije uzi­mao abdest!",   pa sam rekao: "Ko je to bio, ako ne ti? - A ona se nasmijala!" Ovako prenose Ebu-Davud, Et-Tirmizi i Ibn-Madže od svojih učitelja, a neki znalci hadisa navode da je slab, jer ima mišljenja da Habib nije čuo predanje od Urve, dok neki kažu da Habib to ne navodi izuzev od Urvea el-Muzenija! A još jas­nije je predanje imama Ahmeda, koji navodi hadis Hišama ibn Urve, koji to prenosi od svoga oca, a on od Aiše, što ukazuje da je to Urve ibn Zubejr. To potvrđuju i njegove riječi: "Ko je to bio, ako ne ti? Kad se ona nasmijala...!" Zatim, Ibn-Džerir navodi predanje od Ummi-Seleme:

/740/ Allahov Poslanik je nju poljubio dok je postio, a zatim se nije omrsio, niti obnovio abdest! Pored toga, navodi se i predanje od Zejnebe el-Eshemijje, koja prenosi od Aiše, a ona od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, /741/ da je on nju poljubio, zatim klanjao ne uzimajući ponovo abdest! Predanje navodi imam Ahmed od Zejnebe el-Eshemijje, a ona od Aiše, koja to navodi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

"...a ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotakni­te". Riječ:  "doticanje dlanovima zemlje radi simboličnog čišćenja" jezički znači namjeru, a  "zemlja" sve što je na površini zemlje, u što ulazi zemlja, prašina, drveće, kamenje i biljke. To je stav Malika. Ima mišljenja da tu ulazi sve što spada u zemlju kao vrstu, kao što je: prašina, minerali, kreč i sl. i to je mišljenje Ebu-Hanife. Navodi se, također, da je to samo zemljana prašina, što smatraju Šafija, Ah­med  i njihovi učenici, temeljeći to na riječima Allaha Uzvišenog: "pa da osvane samo klizava ledina" (I18:40), tj. klizava zemlja, a zatim na hadisu koji stoji u Sahihu Muslimovom, a prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, koji kaže: da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /742/ "Odlikovani smo nad drugim ljudima s tri stvari: naši redovi su postali kao redovi meleka, cijela Zemlja nam je učinjena kao džamija i zemlja na njoj nam je dana kao sredstvo čišćenja ukoliko ne nađemo vode!" Oni ističu da određenje čišćenja zemljom ima smisao zahvalnosti i ispunjenja obaveze, a da nešto drugo može biti umjesto toga, to bi bilo navedeno. "Dobar, čist" ovdje, po nekima, znači dopušten, a po drugima, koji nije nečist. Imam Ahmed i autori "Sunena" izuzev Ibn-Madže navode predanje od Ebu-Kilabe, on od Amra ibn Nedždana, a on od Ebu-Zerra, koji kaže: - Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /743/ "Čista zemlja je sredstvo čišćenja muslimana, čak da ne nađe vode deset godina. Ako je nađe, neka njom potare tijelo, jer to mu je bolje!" Ibn-Ab­bas kaže: "Najbolja je zemlja oranica!" To navodi Ibn-Merdevejh u svom komentaru.

"...i lica vaša i ruke vaše potarite!"  Dakle, tejemmum je zamjena za čišćenje abdestom, ne zato što je to zamjena za to za sve organe, nego je, prema općem konsenzusu, do­voljno samo potrati lice i ruke. Međutim, imami se razilaze u pogledu načina obavljanja tejemmuma i postoji više mišljenja: jedni kažu da "treba potrti lice i ruke do laktova po dva puta", drugi "da treba potrti lice i šake po dva puta", a treći "da treba potrti lice i šake jednom". Ovo je i najispravnije na osnovi hadisa Ammara, čije predanje navodi imam Ahmed od Ab­durrahmana ibn Ebzija, koji prenosi od svoga oca /744/ kako je neki čovjek došao Omeru i rekao mu: "Postao sam džunub (nečist), pa nisam našao vode?!" Omer je rekao: "Nemoj onda klanjati!" Am­mar  je kazao: "Sjećaš li se, vladaru vjernih, kada smo ti i ja bili na borbenom zadatku, pa smo bili nečisti i nismo našli vode? Ti nisi klanjao, a ja sam uzeo teje­mmum zemljom i klanjao! Kada smo došli Vjerovjes­niku, sallallahu alejhi ve sellem, ja sam mu to spo­menuo, a on je rekao: 'Bilo ti je dovoljno ovo!' Udario je rukama o zemlju, otresao ih i njima potrao lice i šake!" Ahmed prenosi od Ammara da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem /745/, o tejem­mumu rekao: "dotaknuti jednom zemlju i potrti lice i šake!"

Allah Uzvišeni je odlikovao ummet Svoga roba i poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, određujući mu tejemmum, za razliku od drugih naroda, što potvrđuje i hadis koji se navodi u dva Sahiha od Džabira ibn Abdullaha, r.a., u kome stoji da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /746/ "Dano mi je pet stvari koje nisu dane nikome prije mene: pomognut sam strahom koji hvata nep­rijatelja na udaljenosti mjesec dana hoda, zemlja mi je dana kao džamija i sredstvo čišćenja, pa gdje god se ljudi iz moga ummeta zateknu, neka klanjaju!" U drugoj verziji stoji: "On ima džamiju i sredstvo za čišćenje!" Nakon toga, naveo je ostatak hadisa. U ovom ajetu Allah Uzvišeni kaže:

 "i lica vaša i ruke vaše potarite. Allah, doista prelazi preko grijeha i prašta!"  To znači da u praštanje i brisanje grijeha spada i to što vam je propisao teje­mmum i dozvolio vam da s njim klanjate namaz ukoliko ne nađete vode, što je vid dobrote i olakšice prema vama. U ovom ajetu vodi se računa da se namaz ne obavlja na neodgovarajući način, počev od pijanstva, tako da čovjek treba biti trezven i znati šta govori, odnosno, velike nečistoće - dok se ne ok­upa, ili male nečistoće - dok ne uzme abdest. Izuze­tak je ako je čovjek bolestan ili nema vode, jer tada mu Allah Uzvišeni daje da kao olakšicu uzme tejem­mum, što je izraz Njegove milosti, blagosti i širine.

Povod propisivanja tejemmuma

El-Buhari navodi predanje od Aiše, koja kaže: /747/ - Krenuli smo sa Allahovim Poslanikom, sallal­lahu alejhi ve sellem, na jedno putovanje, a kada smo došli u Bejdu ili Zatul-Džejš, pukla mi je ogrlica. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je tražeći je zajedno s ostalim ljudima. Pošto nisu imali vode, ljudi su došli Ebu-Bekru i kazali: "Vidiš šta je Aiša uradila? Podigla je i Allahovog Poslanika, sallal­lahu  alejhi ve sellem, i druge ljude, a oni nisu blizu vode, niti je uz njih voda." Tada je došao Ebu-Bekr dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio stavio glavu na moju natkoljenicu i zaspao! Rekao je: "Zadržala si Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ove ljude, a oni nisu blizu vode, odnosno uz njih nije voda?" Zatim me je Ebu-Bekr prekorio i rekao što je Allah htio da kaže, a zatim počeo bockati rukom u pas, a samo me je glava Allahovog Poslanika sprečavala da se pomaknem. Zatim je Alla­hov  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao u zoru, ali nije imao vode! Tada je Allah Uzvišeni objavio ajet o tejemmumu i oni su uzeli tejemmum! Usejid ibn Hudajr tom je prilikom rekao: "Ovo nije prva blago­dat  što ju je donijela porodica Ebu-Bekra!" Potom smo poslali devu na kojoj sam ja jahala i našli smo is­pod   nje   ogrlicu!  To prenosi El-Buhari od Kutejbe, a Muslim od Jahje ibn Jahje.

[1] Navedeni hadis nalazi se neposredno uz ajet 219 poglavlja "El-Bekare": "Neka namazu nikako ne pristupa ko je pijan!"

[2] Tj. u džamiji.

[3] Nema razilaženja u tome da  "dodir" znači i opip rukom, ali se postavlja pitanje, da li se to može svesti samo na to? Svakako ne, budući da to nekada znači opip rukom ili nečim drugim, a nekada spolni odnos. Ako to nekada znači opip rukom, to ne znači da nema i drugog značenja. Naprotiv, to može značiti i nešto drugo u širem kontekstu. Tako npr. riječi Allaha Uzvišenog: ili ako ste bili u dodiru sa ženama" mogu značiti i dodir rukom i spolni odnos. Da bi se odredilo značenje, vratimo se povodu objave ovog ajeta i kako je primjenjivan. Ko se prihvati istraživanja značenja ovog ajeta vidjet će da Kur'an pod dodirom pretpostavlja spolni odnos. Isto tako, i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio je Aišu i nije uzeo abdest, što je utvr|eno od njega. [afija kaže: "Ako je ovaj hadis vjerodostojan, i ja to mislim. A vjerodostojan je."

"A ko hotimično ubije vjernika..." što predstavlja žestoku prijetnju i sigurno obećanje onome ko počini ovaj veliki grijeh, koji se u više ajeta u Allahovoj Knjizi povezuje uz idolopoklonstvo (širk). Tako Allah Uzvišeni kaže u poglavlju "El - Furkan":

"I oni koji mimo Allaha drugoga boga ne prizivaju, i koji ne ubijaju one koje je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva." (I25: 68) U vezi sa zabranom ubistva postoje brojni ajeti i hadisi, među kojima je i hadis koji se u dva Sa­hiha prenosi od Ibn-Mesuda, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Prvo što će biti suđeno među ljudima na Sudnji dan, jeste pi­tanje krvi!" Ebu-Davud navodi predanje od Ubadeta ibn Samita, koji kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /808/ "Vjernik je dobar na svom putu1 sve dok ne prolije zabranjenu krv, a kada prolije zabranjenu krv - on je propao!"2

U drugom hadisu stoji: /809/ "Kada bi se svi sta­novnici nebesa i Zemlje sastali i ubili jednog musli­mana, Allah bi ih sve bacio u Vatru!" Zatim: /810/ "Kod Allaha je manja šteta da nestane ovaj svijet nego da bude ubijen jedan musliman!" Ibn-Abbas je smatrao da nema pokajanja za hotimičnog ubicu vjernika, na osnovi riječi Allaha Uzvišenog:

"A ko hotimično ubije vjernika, kazna mu je Džehennem" (4:93). To je posljednje što je objavljeno iz ove oblasti i ničim nije derogirano. Prenosi se od Ibn-Abbasa u više predanja. Među onima koji također imaju ovaj stav jesu i Zejd ibn Sabit, Ebu-Hurejre, Abdullah ibn Omer, Ebu-Seleme ibn Abdurrahman, Ubejd ibn Umejr, Hasan, Katade i Ed-Dahhak, a predanje navodi Ibn Ebi-Hatim. U ovoj oblasti, međutim, ima nekoliko hadisa koji nemaju snagu dokaza!

Mišljenje je većine predstavnika Selefa i Halefa da je pokajanje ubice stvar između njega i njegovog Gospodara Uzvišenog, jer ukoliko se pokaje i obrati za oprost, zatim bude skrušen i pokoran, pa čini do­bro, Allah će njegova loša djela zamijeniti dobrim, dati naknadu ubijenome za njegovo nasilje i učiniti ga zadovoljnim. Allah Uzvišeni kaže:

"I oni koji mimo Allaha drugoga boga ne prizivaju..." do riječi:

"osim onih koji se pokaju i dobra djela čine." (25:68) To su riječi koje nije dopušteno dokidati, niti smatrati da se one od­nose na idolopoklonike! Allah Uzvišeni, također, kaže:

- Reci: "O robovi moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, jer Allah sve grijehe oprašta!" (39:53) Ovo se odnosi općenito na sve grijehe, i nevjerstvo, i idolopoklonstvo, i sumnju, i licemjerstvo, i ubistvo, i pokvarenost i sve drugo, izuzev idolopoklonstva, ukoliko čovjek s tim umre. Allah Uzvišeni kaže:

"Allah, doista, neće oprostiti da se Njemu išta ravnim pridružuje, a oprostit će sve mimo toga kome On hoće!" (4:48) Ovaj ajet navodi se također u ovoj časnoj suri (poglavlju), prije i poslije ajeta: "A ko hotimično ubije vjernika..." 3, što je u funkciji jačanja nade. Allah to najbolje zna! U dva Sahiha stoji /811/ predanje o Izraelićaninu koji je ubio stotinu osoba, a potom pitao jednog učenjaka: "Mogu li se ja pokajati?" On mu je odgovorio: "A ko stoji između tebe i pokajanja?" Zatim ga je uputio u grad u kome se Allah obožava, pa on tamo iseli i umre na putu, gdje su ga uzeli meleci milosti...!" Ako je to tako kada su u pitanju Israelićani, onda je sigurnije da će pokajanje biti primljeno od pripadnika ovoga ummeta budući da je Allah s nas skinuo teret i breme koje je bilo na njima, šaljući nam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sa pravom vjerom. Stoga je najljepše obećanje i prijetnja koja je navedena ona:

"u kome će vječno ostati...!" Allah najbolje zna šta je ispravno i On određuje ulazak ubice u Vatru! Što se pak tiče riječi Ibn-Abbasa i onih koji to prihvaćaju, da za njega nema pokajanja, od­nosno stava većine učenjaka da on nema dobrog djela koje bi ga spasilo, te da neće ostati vječno, nego da izraz "vječno" ovdje znači "dugo ostajanje", to objašnjavaju "mutevatir" hadisi u kojima se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, /812/ da će iz Vatre izići svako u čijem srcu bude i koliko najmanja trunka vjere!" Međutim, u hadisu Muavije, koji glasi: /813/ "Možda će Allah oprostiti svaki grijeh, osim čovjeku koji umre kao nevjernik, odnosno čovjeku koji hotimično ubije vjernika!" Riječ "možda" u funkciji je izražavanja nade. Stoga, ako se negira nada u ova dva slučaja, to ne znači da se ona negira i u jednom od njih, tj. u pogledu ubis­tva, s obzirom na dokaze koje smo naveli. Što se tiče onoga ko umre kao nevjernik, tekst Kur'ana sasvim izričito potvrđuje da za njega nema oprosta. Traženje pak koje ima ubijeni prema ubici na Sudnji dan, predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava, koje ne prestaje činom pokajanja, nego prestaje uzvraćanjem (odnosno), naknadom. Ovdje nema razlike između ubijenog, pokradenog, porobljenog, otetog, potvo­renog i drugih prava čovjeka prema čovjeku, jer uko­liko se ta prava ne nadoknade, nužno slijedi pot­raživanje na Sudnjem danu! Međutim, sam čin pot­raživanja ne pretpostavlja naknadu, jer iz dobrih djela ubice može se dati naknada kojom se izvršava obaveza prema ubijenom, dok ostaje višak dobrih djela s kojim može ući u Džennet, odnosno, Allah ubijenom naknadi iz Svoje dobrote dženetskim dvorima i blagodatima, te podizanjem njegovog ranga u Dženetu koliko On hoće i Allah to najbolje zna! Za hotimičnog ubicu postoje posebni propisi koji se odnose na ovaj svijet, a posebni za onaj svijet. Na ovom svijetu prema njemu imaju prava zaštitnici (srodnici) ubijenog, jer Allah Uzvišeni kaže:

"ako bude ni kriv ni dužan ubijen, onda njegovom zaštitniku dajemo vlast!" (17:33) U tom slučaju, oni imaju pravo izbora: da ga ubiju ili oproste, ili, pak, uzmu krvarinu u tri dijela: trideset trogodišnjih, trideset mladih i četrdeset nosećih deva, kao što stoji u "Knjizi propisa."

Imami se razilaze u pogledu naknade, tj. da li je ona za njega obavezna kao što je obavezna za ubicu greškom u vidu oslobađanja roba, ili posta dva mjeseca uzastopno, ili hrane za siromahe - prema jednom mišljenju. U vezi s tim postoje dva stava: prvi, da njemu nije obaveza kefaret, jer za to nema osnova, budući da hotimično ubistvo prevazilazi okvir kefareta. Međutim, oni koji smatraju da je kef­a­ret obavezan, to temelje na predanju imama Ah­meda, koji to navodi s lancem od Vasila ibn Eska'a, koji kaže: - Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je grupa ljudi iz plemena Benu-Selim i rekla: /814/ "Jedan je naš drug učinio težak grijeh?" On je rekao: "Neka oslobodi roba, pa će Allah za svaki nje­gov organ sačuvati njegov organ od Vatre!"

1 znači brz u hodu, jureći itd.

2 Glagol bez pojačanja i sa pojačanjem znači malaksati od umora i nemoći.

3 Vidjeti ajete 48 i 116 u ovom poglavlju.

Ibn-Ebi-Talha prenosi preko Ibn-Abbasa da je o ovom ajetu rekao: - Allah ne voli da neko nekog proklinje, osim ako mu je učinjena nepravda; tome je dozvoljeno proklinjati onoga koji mu je nepravdu učinio. A riječi Uzvišenog Allaha glase: "to može samo onaj kome je nepravda učinjena", a ako se strpi - to mu je bolje. Prenosi Ebu-Davud preko Aiše: - Njoj je nešto ukradeno, pa je počela proklinjati, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao je: /869/ "Nemoj ga proklinjati!" Hasan Basri kaže: - Ne proklinji ga nego reci: "Bože moj, pomozi mi protiv njega i vrati moje pravo od njega." O ovome je ajetu rečeno: da se odnosi na čovjeka koji te grdi i kojeg ti grdiš, ali ako te potvori, nemoj ti potvoriti njega! Prenosi se od Mudžahida da je rekao: - Neki je čovjek ugostio nekog drugog čovjeka, pa ovaj nije ukazao njemu gostoprimstvo te, pošto je izišao, obavijestio je ljude rekavši: "Bio sam gost kod tog i tog, pa mi nije ukazao potrebno gostoprim­stvo." Rekao je: "To je glasno govorenje o zlu, koje može samo onaj kome je učinjena nepravda sve dok mu taj ne ispuni pravo da ga ugosti."

Pripovijeda Imam Ahmed od Mikdama ibn Ebi-Kerime da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao: /870/ "Koji god musliman bude gost pa mu domaćin uskrati gostoprimstvo, pravo je svakog muslimana da ga pomogne kako bi uzeo iz gazdi­nog imetka i žitarica za sve noći koje je proveo kod njega."

Na osnovi ovoga i njemu sličnih hadisa, Ahmed i drugi smatraju da je ugostiti gosta vadžib.

Hafiz Bezzar prenosi preko Ebu-Hurejrea da je neki čovjek došao do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: /871/ "Imam jednog susjeda koji me uznemirava." Poslanik mu je rekao: "Iznesi svoje stvari i stavi ih na put." Pa je čovjek uzeo svoje stvari i iznio ih na put. Svako ko je pored tog prošao upitao bi: "Šta ti je?" On je odgovarao: "Moj susjed me uznemirava!" Na to bi mu rekli: "Bože moj, nek je proklet! Bože moj, osramoti ga!" Na to je susjed rekao: "Vrati se u svoj stan, tako mi Allaha, neću te više nikada uznemiravati."

Uzvišeni ovim riječima prijeti onima koji Ga vrijeđaju, čineći suprotno od onoga što naređuje i vršeći ono što zabranjuje, koji u tome ustrajavaju i koji vrijeđaju Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i govore da ima nekakvu mahanu ili manjakvost, neka nas Allah toga sačuva! Ikrime za riječi Uzvišenog:

"Oni koji Allaha i Njegovog Poslanika budu vrijeđali..." veli da se odnose na one koji izrađuju kipove. U oba "Sahiha" prenosi se hadis Ebu-Hurejrea, koji kaže: Allohov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (555) "Uzvišeni Allah veli: "Vrijeđa me sin Ademov - psuje vrijeme, a Ja sam Vrijeme: obrćem njegovu noć i dan." U džahilijetu su, naime, govorili: "O propasti vremena, učinilo nam je to i to!", pripisujući Allahova djela vremenu i njega grdeći, iako je istinski počinilac sam Uzvišeni Allah, pa im je On to zabranio. Ovo potvrđuju Eš-
-[afi'ijj, Ebu-Ubejde i drugi. Veli se i da su objavljeni u vezi sa onima koji vrijeđaju Poslanika, s.a.v.s., zbog ženidbe sa Safijjom bint Hujejj ibn Ahtab. Očito je da je ajet općenitog značenja i da se odnosi na svakoga ko ga na bilo koji način vrijeđa. Ko njega vrijeđa, Allaha vrijeđa, a ko se njemu pokorava, Allahu se pokorava, kao što to prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mugaffelae el-Muzenija koji veli:

Allohov Poslanik, s.a.v.s., rekao je (556): "Tako vam Allaha, pazite mi ashabe, nemojte ih uzeti za cilj izrugivanja nakon mene. Ko njih voli, voli ih mojom ljubavlju, a ko ih mrzi, mrzi ih jer mrzi i mene. Ko njih vrijeđa i mene vrijeđa, a ko mene vrijeđa vrijeđa Allaha, a ko vrijeđa Allaha, izlaže se opasnosti da ga Allah kazni!" Prenosi ga Et-Tirmizi.

Uzvišeni veli:

"A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju", pripisuju im nešto od čega su oni čisti, što nisu učinili,

"tovare na sebe klevetu i pravi grijeh", to je velika potvora. U ovu prijetnju ponajviše ulaze oni koji ne vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika, a zatim rafidije, koji omalovažavaju ashabe i sramote ih nečim od čega ih je Allah sačuvao, opisujući ih osobinama suprotnim od onih o kojima nas Uzvišeni Allah izvještava. Jer, Uzvišeni Allah izvještava da je zadovoljan sa njima, i sa muhadžirima i sa ensarijama, i hvali ih, a te neznalice i glupaci ih grde i omalovažavaju, optužujući ih za nešto što nisu činili. Oni su, ustvari pokvarenih srca, jer sramote one koji su dostojni pohvale, a hvale one koje treba sramotiti. Ebu-Davud prenosi od Ebu-Hurejrea (557) da je rečeno: "Allohov Poslaniče, šta je ogovaranje?" On je rekao: "Spominjanje svoga brata nečim što on ne bi volio." Neko reče: "[ta misliš ako je pri mome bratu ono što ja reknem?" On reče: "Ako je pri njemu ono što veliš, ogovorio si ga, a ako nije onda si ga potvorio." Prenosi ga Et-Tirmizi i kaže: hasen-sahih.

Ibn Ebi-Hatim prenosi od Aiše da je rekla: "Allohov Poslanik, s.a.v.s., rekao je svojim ashabima: (558) 'Koja kamata je kod Allaha najgora?' Rekoše: 'Allah i Njegov poslanik najbolje znaju.' On reče: 'Najgora kamata kod Allaha je okaljati čast muslimana!'", a potom je proučio:

"A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, pripisuju im nešto od čega su oni čisti, što nisu učinili, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh."