Prevod značenja
A onima koji s tobom o Njemu budu raspravljali nakon što ti je došlo nešto od znanja, reci: "Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi i vi, pa ćemo se proklinjati i Allahovo prokletstvo na one koji lažu prizvati.
Komentar
A onima koji s tobom o njemu budu raspravljali nakon što ti je došlo znanje, reci: "Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi i vi", tj. i njih ćemo pridružiti ovoj usrdnoj molitvi,
"pa ćemo se proklinjati", tj. prokletstvo zamoliti, "pa ćemo na one koji lažu Allahovo prokletstvo prizvati", tj. i između nas i između vas.
Povod objave ovoga proklinjanja kao i onoga prije njega, na početku poglavlja, bila je delegacija Nedžranaca. Naime, kada su kršćani došli i počeli raspravljati o Isau navodeći ono što su tvrdili da je sin i bog, Allah je objavio prvi dio ovoga poglavlja kao odgovor njima. Imam Muhammed ibn Ishak ibn Jesar u svojoj "Biografiji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem" navodi kako je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla delegacija Nedžrana, u kojoj je bilo šezdeset konjanika, među kojima i četrnaest njihovih uglednih ljudi, koje su oni slušali, a njih četrnaesterica su opet poslušni trojici između njih, i to: El-Akibu, koji je bio njihov emir, čije se mišljenje poštovalo, Seyyidu, koji je bio najučeniji među njima i Ebu-Harise ibn Alkameu, koji je bio njihov svećenik. On je inače bio Arap koji je primio kršćanstvo, pa su ga Bizantinci i njihovi vladari zbog toga cijenili i čast mu ukazivali. On je bio upoznat s pitanjem Allahovog Poslanika, njegovim osobinama i drugim stvarima što je navedeno u knjigama drevnim, ali ga je učvršćivalo da nastavi kao kršćanin to što je bio cijenjen i imao visok ugled kod pripadnika kršćanstva. On navodi: "Oni su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu, ušli kod njega u džamiju dok je klanjao ikindiju sa svojim prugastim ogrtačima, mantijama i drugom opremom. Pošto je bilo vrijeme njihove molitve, oni su se počeli moliti u džamiji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /505/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ostavite ih! i oni su klanjali okrećući se prema istoku." Zatim kaže: "Trojica su se obratila Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da je Isa Bog, Božiji sin i Treći u Trojstvu. Allah je daleko iznad toga što tvrde!"
Svoj stav da je on Bog dokazivali su time što je on oživljavao mrtve, liječio slijepe, gubave i bolesne, obavještavao o stvarima Nevidljivog svijeta i sl. Stav da je on Božiji sin oni su dokazivali time da nema poznatog oca, te da je govorio u bešici, a stav da je treći u Trojstvu dokazivali su riječima Allaha Uzvišenog: "Učinili smo, zapovjedili smo, stvorili smo i odredili smo." Pri tome su tvrdili: Da je jedan, govorio bi: "Učinio sam, zapovjedio sam, stvorio sam i odredio sam." On, dž.š., i Isa i Merjem doista su čisti od svega što govore silnici! Povodom ovih njihovih riječi Allah je u Kur'anu objavio gornje ajete, a na govor dvojice svećenika Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Primite islam!" A oni su kazali: "Već smo primili!" Zatim je rekao: "Niste to istinski učinili, pa primite islam!" Oni su kazali: "Jesmo, islam smo primili prije tebe!" Zatim im je rekao: "Lažete, jer vaša tvrdnja da Allah ima sina, vaše klanjanje križu i jedenje svinjskog mesa, ne dozvoljava vam da primite islam!" Oni su zatim upitali: "Pa, ko je onda njegov otac, Muhammede?" Allahov Poslanik je ušutio i nije im na to odgovorio. Nakon toga, Allah je povodom njihovih tvrdnji i različitih stavova objavio prvi dio poglavlja "Ali-Imran" do osamdeset i nekog ajeta. Ibn-Ishak kaže: Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla obavijest od Allaha Uzvišenog, i presuda između njega i njih, on je naredio da se prokunu za ono što su mu govorili, pa ih je zatim pozvao, a oni su kazali: "Ebu-Kasime, ostavi nas da se preispitamo, a zatim da dođemo i kažemo šta ćemo uraditi u vezi s tvojim pozivom!" Potom su se udaljili i izdvojili se zajedno s Akibom, čije je mišljenje među njima bilo cijenjeno, rekavši: "Robe Mesihov, šta ti misliš?" On je odgovorio: "Skupino kršćana, tako mi Allaha, vi ste se uvjerili da je Muhammed, doista, vjerovjesnik i poslanik! On vam je donio jasne i odlučne vijesti o vašem drugu. Vi znate da nijedan narod nije proklinjao vjerovjesnika, a da su ostali njihovi stari i odrasli mladi! To će i vas iskorijeniti, ako to budete činili! Ako se budete suzdržali držeći se svoje vjere i ostajući pri stavu u vezi s vašim Gospodarom, ostavite ga i idite u svoj grad!" Nakon toga, oni su došli Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: "Ebu-Kasime, zaključili smo da te ne proklinjemo i da te ostavimo u tvojoj vjeri, a mi se vratimo svojoj vjeri. Ali, pošalji nam jednoga od tvojih ashaba po svom izboru da nam donese presudu u vezi s imovinom oko koje se razilazimo, jer mi vas cijenimo!" Muhammed ibn Džafer kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: "Dođite mi večeras, pa da s vama pošaljem jakog i povjerljivog čovjeka!" Omer ibn El-Hattab, r.a., kaže: "Nikada nisam volio zapovjedništvo, ali sam se tada nadao da to budem ja, pa sam otišao na podne-namaz po velikoj žezi. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao podne i predao selam, pogledao je desno i lijevo, a ja sam se ispinjao da me vidi. On je gledao u nas, pa kada je ugledao Ebu-Ubejdu ibnu el-Džerrah, pozvao ga je i rekao: "Pođi s njima ti i pravedno presudi o onome u čemu se razilaze!" Ta počast je pripala Ebu-Ubejdi, r.a."
Po svemu sudeći ova delegacija je došla devete godine po Hidžri. Naime, Zuhri u vezi s tim kaže: "Stanovnici Nedžrana bili su prvi koji su počeli plaćati džizju/glavarinu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem." Ajet o džizji objavljen je nakon Osvajanja Meke:
- "Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan" do riječi "dok ne budu dali džizju poslušno i ponizno!" (9:29) Džabir kaže:
"mi i vi" odnosi se na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ali ibn Ebi-Taliba, "sinovi naši" na Hasana i Husejna, a "žene naše" na Fatimu.