"A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena, i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih, mi se nismo krivo zakleli, jer bismo tada, zaista, nepravedni bili."

فَإِنْ عُثِرَ عَلَىٰ أَنَّهُمَا اسْتَحَقَّا إِثْمًا فَآخَرَانِ يَقُومَانِ مَقَامَهُمَا مِنَ الَّذِينَ اسْتَحَقَّ عَلَيْهِمُ الْأَوْلَيَانِ فَيُقْسِمَانِ بِاللَّهِ لَشَهَادَتُنَا أَحَقُّ مِنْ شَهَادَتِهِمَا وَمَا اعْتَدَيْنَا إِنَّا إِذًا لَمِنَ الظَّالِمِينَ

Komentar ajeta:


"A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila", ako se dozna, pokaže i ustanovi da su svjedoci oporuke pronevjerili ili sakrili nešto od imetka koji je njima oporučen, "...onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena". Ovo je čitanje /kiraet/ većine i prema ovom načinu čitanja to bi značilo da kada se ustanovi njihova pronevjera, a na osnovu autentične informacije, dvojica od nasljednika koji imaju pravo na ostavštinu i koji su najpreči da naslijede taj imetak zauzet će njihovo mjesto.

"...i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih", tj. zbog našeg stava da su njih dvojica pronevjerili vjerodostojnije su, ispravnije i pouzdanije od njihovog prethodnog svjedočenja.

"...mi se nismo krivo zakleli", tj. u onom što smo rekli o njima u pogledu pronevjere, "...jer bismo tada, zaista, nepravedni bili", tj. ako bismo slagali na njih dvojicu. Ovo je zakletva za nasljednike i vračanje na njihove riječi u ovim okolnostima.

Sunnet govori istovjetno o onom na što ukazuje ovaj časni ajet. Ibn Ebi- Hatim prenosi od Ibni-Abbasa, a on od Temima Ed-Darijja da je o ovom ajetu:

"O vjernici, kada vam se približi smrt, neka vam posvjedoče"  rekao/187/: "Ljudi su nemaju ništa u pogledu ovog ajeta izuzev mene i Adijj ibn Bedaa." Njih dvojica su kao kršćani često putovali u Siriju, prije islama, a poradi trgovine. Sa njima je išao i štičenik plemena Benu-Sehm, koji se zvao Bedil ibn Ebi-Merjem s nekom trgovačkom robom. Sa sobom je imao srebrenu čašu, na kojoj je želio zaraditi i ona mu je bila največi ulog u trgovini. Međutim, razbolio se, pa je njima nešto oporučio i naredio im da ostatak dostave njegovoj porodici. Temim kaže: "Nakon što je umro, uzeli smo tu čašu i prodali je za hiljadu dirhema, koje smo podijelili ja i Adijj. Kad smo stigli do njegove porodice, mi smo im predali ono što je bilo kod nas, ali su primijetili da čaše nema pa su nas pitali za nju. Mi smo odgovorili: "Nije ostavio ništa izuzev ovog i nije nam ništa drugo predao." Kada sam primio islam, nakon dolaska Allahova Poslanika, s.a.v.s., u Medinu, suzdržavao sam se od grijeha, pa sam otišao do njegove porodice i obavijestio ih šta se  desilo. Isplatio sam im petsto dirhema i rekao da kod mog druga ima isto. Oni su se digli protiv njega, pa im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da traže od njega da se zakune onim što mu je najveće u njegovoj vjeri. On je to učinio, pa je objavljeno: do "O vjernici, neka vam posvjedoče i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih."  Tada su ustali Amr ibn El-As i jedan drugi čovjek među njima i zakleli se, pa je uzeto pet stotina dirhema od Adijj ibn Bedaa." Ovako ga prenose Et-Tirmizi i Ibn-Džerir, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis garib čiji lanac prenošenja nije autentičan. Ebu en-Nadr, od kojeg ovaj hadis prenosi Muhammed ibn Ishak kod mene je Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi, s nadimkom Ebu En-Nadr. Njega su izostavili muhadisi, a on je autor jednog komentara Kur'ana /tefsir/. Ja sam čuo Muhammeda ibn Ismaila da kaže: "Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi nosi nadimak Ebu En-Nadr. Mi ne znamo da on ima neko predanje od Ebu-Saliha, oslobođenog roba Ummi-Hane, a prenio je nešto u vezi sa ovim od Ibn-Abbasa sažeto i ne na ovaj način." On kaže (188): Neki čovjek iz plemena Benu-Sehm otputovao je sa Temim Ed-Darijem i Adijj ibn Bedaom. Umro je /na putu/ u nekoj neislamskoj zemlji. Kad su se njih dvojica vratili s njegovom ostavštinom, zabacili su čašu od srebra koja je bila ukrašena zlatnim lišćem, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražio od njih da se zakunu. Međutim, neki su našli čašu u Meki i rečeno je da su je kupili od Temima i Adijja. Tada su postavljena dvojica prijatelja umrlog pripadnika plemena Benu-Sehm kao svjedoci i zakleli su se: Naše su zakletve vjerodostojnije od njihovih, i da čaša pripada njihovom prijatelju, pa je objavljen ajet:

"O vjernici, neka vam posvjedoče." Tako ga prenosi i Ebu-Davud, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis hasen garib. To je i hadis iz predanja Ibn Ebu-Zaida i Muhammeda ibn Ebul-Kasima El-Kufijja. Postoji mišljenje da je on dobar prenosilac hadisa. Ovo kazivanje spominju mnogi tabiini kao mursel hadis u čijem lancu prenosilaca nedostaje sahibija, pa se hadis završava sa tabiinom (predaju, među njima Ikrime, Muhammed ibn Sirin i Katade, i navode da je davanje zakletve bilo poslije ikindije).

Prenosi ga i Ibn-Džerir, a kao mursel predanje spominje ga i Mudžahid, El-Hasan i Ed-Dahhak. Sve ovo ukazuje na raširenost ovog kazivanja među prvim generacijama i na njenu autentičnost. Među onim što je potvrđuje je, također, i ono što prenosi Ebu-Džafer ibn Džerir od Eš-Šabijja /189/, da je nekom muslimanu samrt nastupila u ovoj Dekukai. On kaže: Bio je na samrti, a nije našao nikog od muslimana da mu bude svjedok prilikom oporuke, pa je uzeo dvojicu sljedbenika Knjige za svjedoke. Poslije su oni stigli u Kufu i otišli do Ebu-Musaa el-Eš'arijja, neka je Allah zadovoljan njime, i obavijestili ga, donijevši sa sobom njegovu ostavštinu i oporuku. El-Ešari im je rekao: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, s.a.v.s." Tražio je od njih da se poslije ikindije zakunu Allahom da nisu pronevjerili, niti promijenili, niti zatajili i da je to čovjekova oporuka i njegova ostavština, pa je on primio njihovo svjedočenje. Zatim ga prenosi Ibn-Džerir od Omera ibn Alija El-Kallasa, od Ebu-Davuda Et-Tajalisija, od Šu'be, od Mugire El-Erzeka, od Eš-[Ša'bijja da je Ebu-Musa to učinio. Ova su dva lanca prenošenja do Eš-Ša'bijja od Ebu-Musaa el-Eš'arijja vjerodostojna, a njegove riječi: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, s.a.v.s.", jasno ukazuju, a Allah najbolje zna, da je mislio na kazivanje o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bedau. Navode da je Temim Ed-Dari, Allah neka je zadovoljan njime, primio islam devete hidžretske godine, pa je prema ovom ovaj propis došao kasnije tako da zagovornici njegove derogacije trebaju imati mjerodavan argument na ovom mjestu. Allah najbolje zna.

Ibni-Džerir prenosi od Ibrahima i Seida da su o ovom ajetu: "O vjernici, neka vam posvjedoče" rekli: "Kada zadesi samrt čovjeka na putovanju, neka uzme za svjedoke dvojicu muslimana; a ako ne nađe, onda dvojicu sljedbenika Knjige. Ako im, kada donesu ostavštinu, povjeruju nasljednici, njihove će se riječi prihvatiti. Međutim, ako ih budu sumnjičili, njih dvojica će se zakleti poslije ikindije: Tako nam Allaha, mi nismo sakrili, ni slagali, ni pronevjerili, niti izmijenili." Alijj ibn Talha prenosi od Ibni-Abbasa o komentaru ovog ajeta: "Ako postoji sumnja u njihovo svjedočenje, od njih će se tražiti da se zakunu poslije ikindije: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati. Međutim, ako bi prijatelji otkrili da su dvojica nevjernika slagala u svome svjedočenju, postavit će se dvojica ljudi od prijatelja /umrlog/ i zakleti se: Tako nam Allaha, svjedočenje dvojice nevjernika neispravno je i mi nismo nepravedni. To su riječi Uzvišenog: A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, gdje On kaže: Ako se otkrije da su dvojica nevjernika slagala onda će njih zamijeniti druga dvojica, tj. od prijatelja /umrlog/ pa će se zakleti da je svjedočenje dvojice nevjernika neispravno i da su oni pravedni, tako da će se svjedočenje dvojice nevjernika odbaciti, a prihvatit će se svjedočenje prijatelja." Ovako je to prenio El-Avfi od Ibn-Abbasa. Ibn-Džerir prenosi oba predanja. Ovako su postavili ovaj propis, prema zahtjevu ovog ajeta imami tabiina i prvih generacija, neka je Allah zadovoljan njima. To je i stav imama Ahmeda, Allah mu se smilovao.

Ovaj ajet trenutno nema povezanih indexa