Na put onih kojim si blagodati podario, a ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali!

صِرَاطَ الَّذِينَ أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ غَيْرِ الْمَغْضُوبِ عَلَيْهِمْ وَلَا الضَّالِّينَ

Komentar ajeta:


"Na put onih kojim si blagodati podario."

Ovim se objašnjavaju riječi: "Pravi put." Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže:

"Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!" (4:69-70)

Ed-Dahhak navodi da je Ibn-Abbas rekao:

"...Na put onih kojim si blagodati podario...", jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine i Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi.

To je u skladu s riječima našega Gospodara:

“A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” (4: 69)

Riječi Allaha Uzvišenog:

 "A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali!"  znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija  ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.

PUT VJERNIKA pretpostavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: "...onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi" (5: 60), a na kršćane zabluda - u skladu s riječima:

 "Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli." (5:77)  Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog:”A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: "Židovi", te i usto dodao:”Niti onih koji su zalutali "kršćani!      Oni su zalutali!"    

Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne, sa svojim lancem prenosilaca, od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn-Merdevejha od Ebu-Zerra se navodi: /34/ "Pitao sam Allahovog Poslanika u vezi s riječima: "na koje se srdžba izlila", pa je rekao: "To su židovi", a ja dodao: "Niti onih koji su zalutali!", pa je rekao: "To su kršćani!"

Zaključak

Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenome, veličanje i pohvalu Allahu, dž.š., navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak  kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i obožavaju Ga, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu (ibadet) i čistom, monoteističkom obožavanju, te čistotu od svakog oblika idolopoklonstva (širka), odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do džennetskog blaženstva, u društvo vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.

Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih djela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastrašivanje i upozorenje na slijeđenje puteva neistine, da ne bismo bili oživljeni na Sudnjem danu u društvu onih koji su slijedili te puteve, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.

Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima:

"Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba..."  Ovdje je u riječima: "a ne onih na koje se izlila srdžba" izostavljen subjekat srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:

"Koga Allah uputi, on je na Pravom putu, a kome da da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!" (18:17)

Zatim kaže: "Kome Allah da da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju." (7: 186). Više drugih ajeta, također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indeterminista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj bida'at nejasnim ajetima iz Kur'ana, ostavljajući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: /35/ "Kada vidite one koji iz Kur'ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur'anu i budite oprezni s njima." To su oni koje je Allah, dž.š., opisao riječima:

"Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur'ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem." (3:7)  Prema tome, u Kur'anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bid´ate, budući da je on objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog.[1]

Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: "Amin!", što znači: "Bože, uslišaj!" Tačno je da je to lijepo (mustehab) za onoga ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ "Kada imam kaže 'Amin!' i vi to kažite, jer onome čija riječ 'Amin' bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi." U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /37/ "Ako neko od vas u namazu kaže 'Amin!' istovremeno dok i meleci govore na nebu, i to se jedno s drugim poklopi, njemu će biti oprošteni sitni grijesi koje je ranije činio." Od Enesa se navodi da je rekao: /38/ "Meni je dano 'Amin!' u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio 'Amin!' Zato i vi završavajte svoje dove s 'Amin' da bi vam ih Allah uslišao." Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju navode sljedeći ajet:

- I Musa reče: “Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogatstvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihvate dok ne dožive patnju nesnosnu!” On je rekao: “Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!” (10:88-89)

Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi:

"Uslišena je molba vaša." To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna![2]

 


[1] Ja bih tome još dodao: "Nema sumnje da je i uputa i zabluda od Allaha Uzvišenog i ne postoji ništa a da nema svoj uzrok. Međutim, pošto su tvrdoglavost (inad) i nevjerstvo (kufr) nastavljeni među idolopoklonicima i nevjernicima i nakon što im je došao jasni dokaz, normalno je da ih Allah kazni za to odgovarajućom kaznom, što je i učinio ostavivši ih u zabludi. Allah Uzvišeni kaže: "A kad oni skrenuše ustranu, Allah učini da i njihova srca skrenu ustranu." (61:5), zatim:

"A onome ko škrtari i osjeća se neovisnim, smatrajući ono najljepše lažnim, njemu Ćemo put zla olakšati" (92:8-10), što je primjerena kazna.

    Što se, pak, tiče vjernika, pošto su oni poslušali istinu, prihvativši je s iskrenošću i razumijevanjem, normalno je da budu i oni nagrađeni odgovarajućom nagradom. Njima je Allah olakšao da krenu Pravim putem, darivajući ih razumijevanjem, pameću i vjerom. Kao što Allah Uzvišeni kaže:

"A onome koji udjeljuje i boji se Allaha, potvrđujući istinitost onoga što je najljepše, lagodnost Ćemo omogućiti." (92:5-7) To je odgovarajuća nagrada za njih.

    Kao što je poznato, i uputa i zabluda su od Allaha, Koji je sve stvorio; On je Onaj Koji upućuje vjernike njihovim činom prihvaćanja vjere, a daje zabludu nevjernicima zbog njihove tvrdoglavosti i odbojnosti, što predstavlja, kao što smo spomenuli, odgovarajuću nagradu, odnosno kaznu. To je ono što želi reći i naš komentator, Ibn-Kesir, r.h., riječima: "...a ne kao što tvrde kaderije (indeterministi) i njihovi sljedbenici da ljudi sami prave svoj izbor i postupaju prema tome", tj. da oni biraju između Pravog puta i zablude, jer Onaj Koji upućuje, odnosno čini da se ide u zabludu, jeste isključivo Allah Uzvišeni, dok Njegovi robovi samo pripremaju povod za to, razumijevanjem i djelovanjem u skladu s vjerom (vjernici), odnosno tvrdoglavošću i odbojnošću (nevjernici). To su isključivo stvari izbora koji stoji kao pretpostavka nagrade, odnosno kazne, dok je pitanje Pravog puta ili zablude stvar Allaha Uzvišenog. Jer, kada bi pitanje Pravog puta bilo isključivo u nadležnosti vjernika i njegovog izbora, on se ne bi obraćao Allahu,.dž.š., riječima:

"Uputi nas na Pravi put!", odnosno, riječima: "Naš Gospodaru, ne učini da naša srca skrenu nakon što si nas uputio!" (3:8) Allah Uzvišeni to najbolje zna i On upućuje na Pravi put!

[2] Ovo je sasvim u skladu s riječima Allaha Uzvišenog:. "Kada se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo." (7:204) Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha, dž.š., kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni i zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće da i razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim. Time će nam i Allahova Milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /39/ "Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur'an, vi šutite..." Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je Fatihu učiti za imamom u skladu s hadisom: /40/ "Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu." To Allah najbolje zna!

Povezani indeksi:

  1. Namaske radnje/ Izgovarenje Amin nakon Fatihe
  2. Tumačenje Kur'ana - tefsir/ Sadržaj Fatihe